Prije trideset godina proveo sam nekoliko dana s izbjeglim Sufijem u San Franciscu. Opisao mi je svoje shvaćanje reinkarnacije, za koje mislim da je zanimljiva metaforična analogija tome kako morfna rezonancija i non-lokalitet impliciraju da cijelo vrijeme mijenjamo svijet. Kad umremo, rekao je, naše se svijesti rastope u ono što je nazvao "kozmičkom juhom". Sve naše misli, snovi, strahovi, iskustva i sve — sve to ide u lonac, oblikujući "golemi kozmički gulaš, u kojem su svi izmiješani sa svima drugima". Kad se rodi novo dijete, rekao je, "kozmički kuhar" zagrabi u kozmički lonac i izvadi dovoljno juhe za napuniti ljudsko tijelo/dušu. To se ulijeva u novo ljudsko biće.
Bijaše to zanimljiva postavka, a ja zaista nemam nekakav čvrsti stav o vrijednosti te izjave, ali jako mi se sviđa značenje koje je on iz toga izvukao. "Budući da svi potječemo iz iste juhe," rekao je, "imamo obvezu učiniti tu juhu sretnijom, lakšom, ukusnijom. Svaka misao koju pomislimo i svako djelo koje počinimo na kraju završi u juhi i bit će uliveno u nekoga od naših potomaka. Što znači da su naša djela, naše misli, naše riječi, čak i one stvari koje nam se čine posve beznačajnima, itekako značajne i važne."
Gledajući Einsteinove, Bohrove i Sheldrakove radove, postavlja se pitanje: Zašto čekati smrt da bismo dodali u juhu?
Zapravo, svi dostupni dokazi, od fizike do psihologije do zdravoga razuma, kažu nam da naša djela sad, danas, ovoga trenutka dok čitate ovu knjigu, utječu na sve i svakoga u svemu stvorenome.
Prakticirajte mala anonimna milosrdna djela