“MELKISEDEK”

ISTOCNJACKE TRADICJE GOvORE da je soma u odre- đenom razdoblju postala nepoznata, stoga ju je u obre- dima žrtvovanja valjalo zamijeniti nekim drugim napi- tkom koji je bio oblik te prvotne some.! Tu ulogu je otpo- četka igralo vino, i na njega se u Grka odnosi velik dio legende o Dionizu.2 Za vino se, dakle, često smatralo da predstavlja pravu inicijacijsku tradiciju: u hebrejskom se riječi iain, “vino” i sod “misteriji” zamjenjuju jedna s drugom jer imaju isti broj.( U sufijā vino simbolizira ezo- terijsku spoznaju, nauk pridržan za elitu koji ne priliči svim ljudima, kao što svi ne mogu nekažnjeno piti vino. Iz toga proizlazi da uporaba vina u nekom obredu ovo- me dodjeljuje vrlo jasan inicijacijski karakter. Takav je slučaj osobito s Melkisedekovom “euharijstijskom” žr- tvom,4 i to je središnji trenutak na kojemu nam se sada valja zaustaviti.

U judeokršćanskoj tradiciji ime Melkisedek ili točnije Melkicedeq zapravo izričito opisuje samu funkciju “kralja svijeta”. Pomalo smo se ustezali izreći tu činjenicu koja obuhvaća objašnjenje jednoga od najzagonetnijih ulomaka hebrejske Biblije, no budući da smo se odluči- li izložiti pitanje “Kralja svijeta”, doista je nismo mogli

prešutjeti. Tu bismo se mogli vratiti na riječi koje je u tome pogledu izrekao sveti Pavao: “O toj stvari moramo još puno toga reći i mnoge poteškoće objasniti jer ste postali spori u razumijevanju”.,

Evo najprije samoga biblijskog ulomka o kojemu je riječ: “I Melkisedek, kralj Salema, donese kruh i vino, on bijaše svećenik Boga Svevišnjega (El Elion). On blago- slovi Abrama/ govoreći: Abrame, budi blagoslovljen od Boga Svevišnjega, gospodara Neba i Zemlje, i neka bude blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti tvoje neprijate- lje predade u ruke. I Abram mu dade desetinu svega onoga što je oduzeo”.7

Melkisedek je, dakle, u isti mah kralj i svećenik. Nje- govo ime znači “kralj Pravde”, a on je istodobno i kralj Salema, što znači Mira. Tu dakle nalazimo prvenstveno Pravdu i Mir, tj. upravo dva temeljna obilježja Kralja Svijeta. Valja primijetiti da riječ Salem, suprotno općem mnijenju, zapravo nikada nije označavao neki grad, nego ga se može promatrati, uzmemo li ga kao simbo- ličko ime Melkisedekova boravišta, kao ekvivalent pojma Agarta. U svakom slučaju, pogrešno je u njemu vidjeti izvorno ime za Jeruzalem jer to ime je Jebus. Obrnuto, ako je ime Jeruzalem bilo dano tome mjestu kada su u njemu Židovi osnovali duhovno središte, to je bilo da ukažu da je ono bilo poput vidljive slike pravoga Sale- ma. Treba dodati također da je Hram izgradio Salomon čije se ime (Šlomoh) isto tako izvodi iz Salema, što znači “Pacifik”.0

Evo, dakle, kojim riječima sveti Pavao tumači ono što je rekao Melkisedek: “Ovaj naime Melkisedek, kralj sa- lemski, svećenik svevišnjega Boga. Iziđe u susret Abra- hamu kad se ovaj vraćao s poraza kraljeva, i blagoslovi ga. Njemu je Abraham dao desetinu od svega. On čije ime znači najprije “Kralj pravde”, zatim “Kralj Salema”, to jest “Kralj mira”, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, koji nema ni početka ni svršetka života, štoviše, sličan Sinu Božjemu, ostaje vječno svećenik”.9

Melkisedek je, dakle, prikazan kao veći od Abraha- ma jer ga ovaj blagoslivlje, a ”bez ikakve sumnje, veći blagoslivlje manjega”.!0 Abraham, pak, sa svoje strane prepoznaje tu nadmoć pa mu daje desetinu, što je znak njegove ovisnosti. Tu je doista riječ o “investituri” goto- vo u feudalnom smislu riječi, no s razlikom da se radi o duhovnoj investituri. Možemo dodati da se tu židov- ska tradicija dodiruje s velikom prvobitnom tradicijom. “Blagoslov” o kojemu se govori upravo je priopćenje je- dnog “duhovnog upliva” u kojemu će Abraham od tada sudjelovati. Primijetimo samo da upotrijebljena formula Abrahama stavlja u izravnu vezu s Bogom Svevišnjim kojega potom priziva sam Abraham poistovjećujući ga s Jahvom.!! Ako je Melkisedek tako veći od Abrahama, onda je to stoga što je Svevišnji (Elion), koji je Melki- sedekov Bog, i sâm veći od Svemogućega (Šaddaj) koji je Abrahamov Bog, ili, drugim riječima, prvi od dvaju bogova predstavlja božanski vid koji je veći od drugo- ga. S druge strane, što je iznimno važno, i što se čini da dosada nikada nije bilo objašnjeno, jest da je El Elion

istovjetan s Emanuelom, ta dva imena imaju isti broj.!2 To pripovijest o Melkisedeku izravno povezuje s onom o “kraljevima – magima” čije smo značenje prije objasnili. Štoviše, tu možemo opaziti i slijedeću vezu: Melkisede- kov svećenik je svećenik El Eliona: kršćanski svećenik je svećenik Emanuela; ako je, dakle, El Elion Emmanuel, nji- hova su dva svećenika ista, a kršćanski svećenik, za ko- jega je uostalom bitno da vrši euharistijsku žrtvu kruha i vina, doista je “iz reda Melkisedekova”.!(

Judeokršćanska tradicija razlikuje dva svećeniš- tva, jedno “po redu Arona”, drugo “po Melkisedekovu redu”. I ovo potonje veće je od prvoga, kao što je sâm Melkisedek veći od Abrahama koji je iz Levijeva ple- mena, a time i iz Aronove obitelji.!4 Tu nadmoć jasno potvrđuje sveti Pavao koji kaže: “Levi, primatelj deseti- ne (od Izraelskoga naroda) dao je da tako kažem dese- tinu po Abrahamu”.!, Nećemo se ovdje više baviti zna- čenjem tih dvaju svećeništava, samo ćemo još navesti neke riječi svetoga Pavla: “Ovdje (u levitskome sveće- ništvu) desetinu primaju smrtni ljudi, a ondje jedan za koga se svjedoči da trajno živi”.!/ Taj “živući čovjek” je Melkisedek, to je Manu koji zapravo ostaje “trajan” (na hebrejskome le-olam) tj. za čitava trajanja njegova ciklu- sa (manvantara) ili svijeta kojim posebno vlada. On je “bez rodoslovlja” jer je njegovo podrijetlo “neljudsko”, jer je i sâm prototip čovjeka. On je doista “sličan Sinu Božjemu” jer je, Zakonom koji donosi, za ovaj svijet sâm izraz i slika božanske Riječi.!7

Poglavito valja napomenuti slijedeće: u pripovije- sti o “kraljevima-magima” vidimo tri odjelita lika koji su tri poglavara inicijacijske hijerarhije. U pripovijesti o Melkisedeku vidimo samo jednoga lika, no taj u sebi može ujediniti vidove koji odgovaraju istim trima fun- kcijama. Tako neki razlikuju Adoni-cedeqa, Gospodara pravde, koji se na neki način udvostručuje u Kohen-ce- deqa, Svećenika pravde, i Melki – cedeqa (Kralja pravde). Ta se tri vida mogu zapravo promatrati kao da se svaki za sebe odnosi na funkciju Brahâtme, Mahâtme i Mahân- ge.!0 Dok je Melkisedek zapravo ime za treći vid, ono se obično naveliko primjenjuje na skup triju vidova, i to tako da se ističe prednost pred druga dva vida. Funkci- ju koja taj vid izražava najbliža je vanjskome svijetu, onome, dakle, koji se očituje najneposrednije. Možemo, uostalom, primijetiti da izraz Kralj svijeta kao i Kralj Pravde izravno priziva samo kraljevsku moć, a s druge strane u Indiji također nalazimo ime Dharma–raja koje je doslovno istovjetno Melki-cedequ.!9

Uzmemo li ime Melkisedek u njegovu najužem smi- slu, obilježja “kralja pravde” su vaga i mač, a to su obi- lježja Mihaela koji se smatra Anđelom suda.20 Ta dva simbola svaki za sebe u društvenom poretku predsta- vljaju administrativnu i vojnu funkciju koje pripadaju kšatrijama i koje su dva konstitutivna elementa kraljev- ske moći. Hijeroglifski gledano, to su i dva znaka koje obuhvaća hebrejski i arapski korijen haq, koji istodobno znači “pravda” i “istina”2! i koji u raznih starih naro- da označava upravo kraljevstvo.22   Haq je snaga koja

upravlja pravdom, tj. skladom koji simbolizira vaga, dok mač simbolizira snagu2( i upravo to karakterizira osnovnu ulogu kraljevske moći, s druge strane pak, to u duhovnom poretku karakterizira snagu istine. Treba dodati, osim toga, da postoji blaži oblik korijena haq do- biven zamjenom znaka duhovne snage s materijalnom, a taj oblik hak označava upravo “mudrost” (na hebrej- skome hokmah), stoga on više odgovara svećeničkom autoritetu, kao što drugi odgovaraju kraljevskoj moći. To potvrđuje i činjenica da dva podudarna oblika nasta- ju, sa sličnim oblicima, iz korijena kan koji u različitim jezicima označava “moć” ili “snagu” kao i “spoznaju”:24 kan je povrh svega duhovna ili intelektualna moć je- dnaka mudrosti (otuda kohen, na hebrejskome svećenik) a qan je materijalna moć (gdje različite riječi izražavaju ideju “posjedovanja”, a osobito ime Qain).2, Ti korijeni i izvedenice mogli bi nas nedvojbeno odvesti do mnogih drugih razmatranja, ali moramo se ograničiti na ono što se najizravnije tiče ove studije.

Da dovršimo ono što smo započeli, vratimo se na ono što židovska kabala kaže o šekini: nju u “nižemu svijetu” predstavlja posljednji od deset sefirota, malkut, tj. “kraljevstvo”. Ta je oznaka podesna da opiše gledište koje ovdje prikazujemo, no takva je u još većoj mjeri, između ostalih sinonima koji se ponekad vežu uz Mal- kut, cedeq, tj. “pravda”.2/ Ta bliskost malkuta s cedeqom ili kraljevstva (upravljanja svijetom) s pravdom nalazi se upravo u imenu Melki–cedeq. Tu je riječ o distributivnoj ili gotovo uravnotežujućoj pravdi “srednjega dijela” se-

firotskoga stabla. Njega valja razlikovati od pravedno- sti suprotstavljene milosrđu koja se izjednačava sa stro- goćom na “lijevoj strani”, jer su to dva različita vida (i u hebrejskome, uostalom, postoje za to dvije riječi: prva je cedaqah, a druga din). Prvi među tim vidovima jest pra- vda u istodobno najstrožem i najcjelovitijemu vidu, ona bitno obuhvaća ideju sklada i ravnoteže i nerazlučivo je povezana s mirom.

Malkut je “zaliha u koju se slijevaju vode koje dolaze odozgo, tj. sve emanacije (milosti ili duhovnih upliva) koje se obilno razlijevaju“.27 Ta “rijeka odozgo” i vode koje iz nje silaze snažno priziva ulogu koja se pripisu- je nebeskoj rijeci Gangâ u hinduističkoj tradiciji. Tako- đer bismo mogli primijetiti da Śakti, čija je Ganga tek jedan vid, ima isto tako neke sličnosti sa šekinom, barem u svojoj “providonosnoj” funkciji koja im je zajednička. Zaliha nebeskih voda istovjetna je, naravno, s duho- vnim središtem našega svijeta: otuda istječu četiri rijeke Pardesa, usmjerujući se prema četiri glavne točke. To se duhovno središte za Židove izjednačuje s brdom Sion za koje rabe naziv “srce svijeta”, zajednički svim “svetim zemljama” koji za njih postaje stanovitim ekvivalentom hinduističkoga Merua ili perzijskoga Albori.20 “Taber- nakul Jahvine svetosti, boravište šekine, jest svetište nad svetištima koje je srce Hrama kao i središte Siona (Je- ruzalem), kao što je brdo Sion središte Izraela, a Izrael središte svijeta”.29 Možemo otići i korak dalje: ne vrijedi samo sve pobrojano, nego i obrnuto, nakon tabernaku- la u Hramu, Kovčeg saveza u Tabernakulu, i u samom

kovčegu saveza mjesto očitovanja šekine (između dva kerubima) isto tako predstavljaju slijed približavanja “duhovnome polu”.

Dante predstavlja Jeruzalem upravo kao “duhovni Pol”, kao što smo imali priliku pokazati drugdje.(0 No, čim napustimo isključivo židovsku točku gledišta, to ponajprije postaje simbolom i ne čini više lokalizaciju u strogome smislu riječi. Sva sekundarna duhovna sredi- šta koja su uspostavljena kao prilagodba primordijalne tradicije u određenim uvjetima, kao što smo to pokazali, slike su najvišega središta. Sion je vjerojatno tek jedno od sekundarnih središta, a poradi te sličnosti simboli- čki se može izjednačiti s onim najvišim. Jeruzalem je, doista, kao što ukazuje njegovo ime, prava slika Salema. Ono što smo kazali i što ćemo još kazati o Svetoj zemlji, koja nije samo Izrael, olakšat će nam razumijevanje.

U tome pogledu, drugi veoma bitan izraz kao sino- nim Svete zemlje jest Zemlja živih: taj izraz očito upu- ćuje na “boravište besmrtnosti”, stoga se u vlastitom i strogom smislu primjenjuje na raj zemaljski ili njegove simboličke ekvivalente. To nazivlje je, međutim, prene- seno na zemlju Izraelovu. Govori se da “Zemlja živih obuhvaća sedam zemalja”, a g. Vulliaud s tim u vezi primjećuje da je to “zemlja Kanaan u kojoj bijaše sedam naroda”.(! To je točno u doslovnome smislu. No, tih bi se sedam zemlja moglo veoma lako simbolički podu- darati, poput onih o kojima je, s druge strane, riječ u islamskoj tradiciji, sa sedam dwipa koji, po hinduističkoj tradiciji, za svoje zajedničko središte imaju Mêru, na što

ćemo se vratiti kasnije. Isto tako, kada se stari svjeto- vi ili stvorenja koja nam prethode oblikuju kao “sedam kraljeva Edoma” i broj sedam ovdje se postavlja u vezu sa sedam Manua koji se računaju od početka Kalpe do današnjeg doba.(2