POGLAVLJE 8 - Međuljudski odnosi
Kako smo samo hitri u donošenju suda o nekoj osobi, kako brzo donosimo zaključke o drugim ljudima. Veoma je privlačno za egoistični um da etiketira druga ljudska bića, da im da pojmovni identitet, da objavi pravedne sudove o njima. Svako ljudsko biće je bilo uslovljeno da misli i da se ponaša na određene načine - genetski, ali i iskustvima stečenim u djetinjstvu, kao i kulturnim okruženjem.
To nije ko su oni zaista, nego ko izgleda da jesu. Kada o nekome objavite sud, vi u stvari brkate te
uslovljene mentalne obrasce sa tim ko je on istinski. To je već, sam po sebi, duboko uslovljen
i nesvjestan obrazac. Vi im dajete pojmovni identitet, i taj lažni identitet postaje zatvor ne samo za druge osobe nego i za vas same. Odustati od sudova ne znači zatvoriti oči pred njihovim postupcima. To znači da prepoznajete njihovo ponašanje kao oblik uslovljenosti, da vi to vidite i da ga prihvatate takvo kakvo jeste. Tada vi ne konstruišete neki identitet za tu osobu. To će i vas osloboditi, baš kao i druge osobe, od identifikacije sa uslovljenostima, sa oblicima, sa umom. Tada vaš ego više neće upravljati vašim odnosima sa drugim ljudima. Sve dok ego upravlja vašim životom, većina vaših misli, osjećanja i postupaka nastajaće usljed želja i strahova. I u odnosima sa drugim osobama vi ili nešto od njih tražite ili se nečega plašite. Ono što tražite može biti zadovoljstvo, materijalna korist, priznanje, nagrada za pažnju ili neko snaženje vašeg osjećanja sebe putem poređenja i putem utvrđivanja da vi možete, imate ili znate više od njih. Ono čega se plašite jeste da je, u stvari, sve to upravo obrnuto, i da oni na neki način mogu umanjiti vaš osjećaj sopstva. Kada sadašnji trenutak postane žižna tačka vaše pažnje - umjesto što ga koristite kao sredstvo za neki cilj - vi zalazite iza ega i iza nesvjesne prisile da koristite druge ljude kao sredstva za postizanje ciljeva, ciljeva koji predstavljaju širenje „ja“ na račun drugih.
Kada onome sa kojim ste, poklonite punu pažnju, vi ćete iz tog odnosa ukloniti i prošlost i budućnost, izuzev za praktične svrhe. Postanete li u potpunosti svjesni onih koji su pored vas, vi ćete se lako odreći pojmovnog identiteta koji ste o njima stvorili - svoje interpretacije onoga ko su oni i šta su u prošlosti uradili - i postaćete sposobni da komunicirate sa njima bez egoističnih potreba za željama i strahovima. Pažnja, koja je budna svjesnost, ovdje je ključna. Kako je divno otići iza želja i strahova u međuljudskim odnosima. Ljubav ništa ne želi i ničega se ne plaši. Ako je njena prošlost vaša, a njen bol vaš bol, njen nivo svijesti vaš nivo svijesti, vi ćete misliti i ponašati se upravo isto kao i ona. Sa tim saznanjem dolazi oproštaj, sažaljenje, mir. Ego ne želi da čuje za to, zato što ako više ne može da reaguje i da bude u pravu, on gubi snagu.Ako svakoga ko stupi u prostor sadašnjeg trenutka primite kao dragog gosta, ako svakoj osobi dopustite da bude to što jeste, i one će početi da se mijenjaju. Spoznajući druga ljudska bića u njihovoj suštini, vi nećete u stvari morati da znate ništa o njima - njihovu prošlost, istoriju, priču.
Mi brkamo znanje o sa dubljom spoznajom koja nije pojmovna. Znati o i spoznati su dva potpuno različita modaliteta. Jedan se bavi oblikom, a drugi je bezobličan. Jedan funkcioniše kroz mišljenje, a drugi kroz spokojnu tišinu.
Znati o je korisno u praktične svrhe. Na izvjesnom
nivou, mi ne možemo da funkcioniramo
bez njega. Međutim, kada je on dominantan
oblik u međuljudskim odnosima, on postaje
veoma ograničavajući, čak destruktivan. Misli i
pojmovi stvaraju jednu vještačku barijeru, podvojenost
između ljudskih bića. Vaša interakcija
sa drugima tada nije ukorijenjena u Biće, nego je
zasnovana na umu. Bez pojmovnih barijera,
ljubav je prirodno prisutna u svim ljudskim
odnosima.
Najveći dio komunikacije među ljudima svodi
se na razmjenu riječi - na carstvo mišljenja.
Najvažnije je u odnose unijeti malo tihe smirenosti,
naročito u odnose sa bliskim ljudima. Niti jedan odnos ne može napredovati bez osjećanja prostora koji dolazi zajedno sa spokojem. Meditirajte i zajedno provedite vrijeme u tišini, u prirodi. Kada idete u šetnju, sjedite u kolima ili kod kuće, naviknite se da vam je prijatno u spokojnoj tišini. Nju ne morate i ne treba da stvarate. Samo budite otvoreni za smirenost koja je već tu, ali je obično zatrpana mentalnom bukom.
Ako u odnosu ne postoji prostor smirenosti,
njime će vladati um i lako ga mogu preplaviti
problemi i sukobi. Ako je prisutan mir, on može
podnijeti sve.
Istinsko slušanje je još jedan način uvođenja
smirene tišine u odnose. Kada stvarno slušate
nekoga, nastaje jedna dimenzija spokoja, i ona
postaje suštinski dio odnosa. Ali pravo slušanje
je rijetka sposobnost. Najčešće je veći dio
pažnje jedne ličnosti zauzet razmišljanjem. U
najboljem slučaju, ona procjenjuje vaše riječi ili
smišlja šta će sljedeće reći. Ili, možda uopće i ne
sluša, već je izgubljena u sopstvenim mislima.
Pravo slušanje ide daleko dublje od percepcije
zvuka. Ono je buđenje svjesne pažnje, prostor
prisustva u kojem se primaju riječi. Riječi tada
postaju sekundarne. One mogu biti pune
značenja, ili potpuno besmislene. Daleko
važnije od onog što čujete jeste sam čin
slušanja, prostor svjesnog prisustva koje nastaje
dok slušate. Taj prostor je jedinstveno polje
svjesnosti u kojem se nalazite sa drugim osobama
- bez odvojenosti barijerama koje stvara
pojmovno mišljenje. U tom prostoru, vi bivate
spojeni u jednu svijest, jedno prisustvo.
Da li u svojim bliskim odnosima često doživljavate
iste drame? Da li relativno nevažna neslaganja
često izazivaju žestoke rasprave i emotivni
bol? U korijenu takvih doživljaja leži bazični obrazac ega: potreba da se bude u pravu i, naravno, da neko drugi ne bude u pravu - a to znači identifikaciju sa mentalnim pozicijama. Također, postoji i potreba ega da se periodično sukobljava sa nečim ili nekim u cilju ojačanja sopstvenog osjećanja različitosti između „mene“ i „drugih“, bez kojeg ne može da opstane.
Dodatno, postoji još i nataložena emotivna bol iz
prošlosti koju vi i svako drugo ljudsko biće
nosite u sebi, a koja potječe kako iz vaše lične
prošlosti tako i iz kolektivnog bola čovječanstva,
čiji korijeni leže duboko, duboko u prošlosti. To
„tijelo bola“ je energetsko polje u vama koje vas
povremeno preplavljuje jer mora da osjeti još
emotivnog bola kako bi se osnažilo i obnovilo.
Ono pokušava da kontroliše vaše razmišljanje i
da vas učini duboko negativnim. Ono voli vaše
negativne misli budući da su one usaglašene sa
njegovom frekvencijom i jačaju ga. Također, ono
izaziva i negativne emocionalne reakcije kod
ljudi koji su vam bliski, naročito kod vašeg partnera,
s ciljem da se nahrani dramom i emotivnim
bolom koji će uslijediti.
Kako možete da se oslobodite ove duboko ukorijenjene
nesvjesne identifikacije sa bolom koja
stvara toliko nesreće u vašem životu?
Postanite ga svjesni. Shvatite da on nije isto što i
vi, i prepoznajte šta on stvarno jeste: prošli bol.
Pogledajte kako se on stvara u vašem partneru i
u vama. Kada razbijete svoje nesvjesno poistovjećivanje
sa njim, kada budete sposobni da
ga posmatrate unutar sebe, više ga nećete
ojačavati i on će postepeno izgubiti svoj energetski
naboj.
Međuljudski odnosi mogu biti pakao. Ali mogu
postati i odlična duhovna vježba. Kada posmatrate druga ljudska bića i osjećajte veliku ljubav prema njima, ili kada posmatrate ljepotu u prirodi i kada nešto unutar vas duboko odgovori na nju, zatvorite oči na trenutak i osjetite suštinu te ljubavi ili te ljepote u sebi kao neodvojive od vas samih, od vaše prave prirode. Vanjski oblik je privremeni odraz onoga što ste vi iznutra, u svojoj suštini. Zato vas ljubav i ljepota nikada neće napustiti, iako svi spoljašnji oblici hoće.
Kakav je vaš odnos sa svijetom predmeta,
bezbrojnih stvari koje vas okružuju i kojima
rukujete svakodnevno? Stolica na kojoj sjedite,
olovka, automobil, šolja? Jesu li one za vas puka
sredstva za postizanje cilja ili makar povremeno
postajete svjesni njihovog postojanja, njihovog
bića, da li ih, bez obzira koliko kratko,
primjećujete i poklanjate li im pažnju?
Kada postanete vezani za predmete, kada ih
koristite da biste ojačali svoju vrijednost u sopstvenim
očima i očima drugih, treba da se
zabrinete oko toga što stvari mogu lako da
preuzmu čitav vaš život. Ako postoji identifikacija
sa stvarima, vi ih u stvari ne cijenite zbog
onoga što one jesu, već u njima tražite sebe.
Kada budete predmete cijenili zbog onoga što oni jesu, kada priznate njihovo biće bez mentalne projekcije, nećete moći a da ne osjetite zahvalnost zbog njihovog postojanja. Možda ćete uspjeti i da osjetite kako oni nisu zaista neživi, već da samo tako izgledaju našim čulima. Fizičari mogu potvrditi da na molekularnom nivou oni zaista jesu pulsirajuća polja energije. Kroz nesebično cijenjenje carstva stvari, svijet oko vas će postati živ na načine koje sada čak i ne naslućujete.
Kada nekoga sretnete, bez obzira koliko to bilo
kratko, da li poštujete njegovo biće time što mu
poklanjate punu pažnju? Ili ga svodite na sredstvo
zarad cilja, na pukog glumca u sporednoj
ulozi? Kakav je kvalitet vašeg odnosa sa kasirkom u supermarketu, portirom u zgradi, majstorom, „klijentom“? Jedan trenutak pažnje je dovoljan. Kada ih gledate ili slušate, treba da postoji budna smirenost - možda na samo dvije-tri sekunde, možda duže. To je dovoljno da se pojavi nešto stvarnije od pukih uloga koje igramo i sa kojima se identificiramo. Sve uloge su dio uslovljene svijesti koja je ljudski um. Ono što nastaje kroz čin pažnje jeste ono neuslovljeno, ono što ste vi suštinski, ispod vašeg imena i oblika. Vi više nećete igrati prema scenariju - postaćete stvarni. Kada u vama bude nastala ta dimenzija, ona će i iz drugih izvući to isto. Na kraju krajeva, naravno, drugi i ne postoje - i vi se uvijek susrećete samo sa sobom.
Kada se šetate kroz šumu koja nije ukroćena,
gdje se čovjek nije umiješao, vi vidite ne samo
izobilje života svuda oko vas nego i brojno palo
drveće i natruhla debla, istruhlo lišće i, uopće,
materiju koja se raspada. Gdje god pogledali
vidjećete smrt kao i život.
Međutim, brižljivo ispitivanje će vam otkriti da
raspadajuće deblo drveta i truhlo lišće ne samo
što učestvuju u rađanju novog života već su i
sami puni života. U njima rade mikroorganizmi.
Molekuli se razmiještaju. Od smrti nema ni traga.
Postoji samo preobražaj životnih oblika. Šta iz
ovoga možemo naučiti? Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti jeste rođenje. Život je vječan.