MEĐU MOMCIMA

Nešto iza podne Jeff i ja uputili smo se uskom asfaltiranom cestom iz Čianga Maija u pravcu Maeinza. Bebek je ostao u gradu srediti papire za prelazak u Burmu, dok sam ja pošao ugovoriti s dečkima da taj prelaz realiziramo.

Niski brežuljci podsjećali su na zapadnu Bosnu, no intenzivna zelena boja džungle

govorila je da je Bosna tisuće kilometara daleko. U razdaljinama od po pet—šest kilometara nizala su se mala sela, gusto zbijen splet drvenih kuća koje kao da su lebdjele u zraku, poredane u skupinama po desetak.

Niski, u crno odjeveni ljudi ignorirali su naš prolaz kroz sela, iako je džip bio jedino vozilo na cesti. Nakon sat vožnje odvojili smo se od asfalta skrenuvši sjeverozapadno po tamnožutoj cesti. Utabano blato udaralo je u kotače bacajući nas lijevo—desno kao putnike nekih klimavih zaprežnih kola. Buka kotača nadjačavala je Jeffov glas.

-  Čuj Đeriko, još uvijek ti govorim da je to ludost. Idite zapadnim putem. Evo, nabavio sam brodsku kartu. Preksutra vam kreće brod iz Rangoona za Calcuttu.T ri dana u vlaku kroz Indiju i već ste u Afganistanu. A onda ulazite u zapadni Tibet bez problema. Ma pusti ti teoriju direktnog proboja - nastavljao je Jeff, — što vam znače ta tri dana u vlaku. Ovdje ćete se probijati tjednima kroz džunglu. Idite kroz Indiju, preksutra kreće brod, Bebek se već složio.

Nisam ga uopće slušao. Pažnju su mi potpuno zaokupila prekrasna zelena brda i miris cvijeća. Mislio sam na djetinjstvo, dok je Jeff kao vergl ponavljao:

-Idite preko Indije, Bebek se složio, idite preko Indije!

Sumrak se hvatao za krošnje granja kada smo se našli pred logorom takozvanih hill people — brđana. Bila je to trajna baza formirana oko već postojećeg sela. Okrugla ogradica bambusovih koliba prekrivenih ceradama, oko pet šest seoskih kuća, drvenih jednokatnica postavljenih na čvrsta debla. Zaustavili smo se pred jedinom drvenom kućom koja nije bila na stupovima.

Iz kuće je izašao nizak Tajlanđanin u crnom kimonu. Prepoznao je Jeffa, nervozno se nasmiješio dajući nam znak da ga slijedimo. Krivudajući užurbanim korakom između sklepanih koliba i šatora stigli smo do impresivno izrezbarene katnice. Pred stubištem što je vodilo k ulazu na prvi kat stajao je puškom naoružan stražar. Davši stražaru znak da nas propusti, vodič nas je po škripavim drvenim stubama doveo do ulaza. Dva udarca šakom o vrata i ne čekajući odgovor uveo nas je u neku tamnu prostoriju. Za dugačkim stolom sjedile su dvije različito odjevene skupine muškaraca. Brojnija skupina, odjevena u crne kimone opasane zlatnim šalovima, prepirala se s desetak tamnoputih ljudi odjevenih u bijele šalove.

Po hasurama smještenim uza zidove i po uglovima smjestile su se žene iste boje kao i

brojnija skupina, i jele zajedno s mnoštvom djece. Za stolom muškaraca nije bilo hrane.

Cijelo šaroliko društvo diglo je oči gledajući upitno u našem pravcu. Čak su i djeca odložila bambusove štapiće kojima su jela, utišala se i gledala. Na vrhu stola sjedio je visok, snažan bijelac ispijena lica. Digao se sa stolca, rekao nešto ostalima i prišao Jeffu. Čuvši riječ čovjeka koji je očigledno bio vođa, svi su opet prionuli jelu i piću kao da nas više nije ni bilo. Bijelac na kojemu se naziralo da je Amerikanac, razgovarao je s Jeffom vijetnamski, često bi pogledavao na nas, kadšto klimajući glavom, kadšto odmahujući. Bio je u dobi od 40 godina, plavook, plave kose, s iskrom ludila u intenzivnim očima. Kao ostali nosio je crni kimono.

Okrenuo se nama, prišao i stao preda mnom. Rendgenske oči pažljivo su me odmjeravale. Pokušavao sam pročitati misli u pogledu. U očima nije bilo ni radoznalosti, ni odobravanja, ni prezira — samo izvjesna doza možda hinjene nezainteresiranosti i onaj crveni bljesak ludila. Glas je bio autoritativan i melodiozan.

-Ja sam Farleey — rekao je teksaškim akcentom zavlačeći ono leey.

Intervju je bio završen. Nije ga zanimalo tko sam. Ne dajući mi priliku da bilo što kažem ili da se predstavim, okrenuo se Jeffu i nastavio razgovor na vijetnamskom. Nitko u prostoriji nije me pozvao sjesti. Stajao sam promatrajući ljude za stolom. Uzbuđeno su razgovarali, glasovi su bili oštri i bijesni, razabrao sam sve žešću svađu. Osjećajući da me zanemaruju, uputio sam se bambusovom čarpoiju u uglu sobe i sjeo sa Jeffom koji kao da je tek tada shvatio da sam još tu.

-  You may wait in my office. Možete me pričekati u mojoj kancelariji — i pokazao rukom prema vratima u zidu. Lijeno i polako dignuo sam se tek toliko da pokažem da nisam tip kojemu se zapovijeda i pazeći da ne pretjeram odgegao se prema drvenim vratima.

Ušao sam u prostoriju površine nekih četiri četvorna metra. Zidovi od drvenih balvana bili su prekriveni hasurama. Na zidovima su visjele fotografije nekoliko mlađih vođa u zemljama trećeg svijeta i slika Johna Lennona s aureolom sveca oko glave ispod koje je bio ispisan tekst iz Lennonove pjesme „The way things are going. They gonna crucify me”.

Stvari se tako razvijaju da ću biti razapet. Iznad te slike visjela je uokvirena Povelja američke medalje za hrabrost— purple heart (purpurno srce). Najveća slika predstavljala je vodenom bojom iscrtan makov cvijet. No pažnju mi je snažno privukla vodenom bojom oslikana slika maka na zidu. Bila je to divlja i primitivna slika koja je zračila nekom čudesnom snagom. Kružne latice bile su oblikovane crvenim tijelima u klupko smotanih zmija. Bilo je nešto poznato u spletu zmijskih tijela. Splet me odjednom podsjetio na spomenik Spinna u Istanbulu. Nakon pobjede nad Perzijancima vođenim kaldejskim mističarima, Grci su rastopili oružje i štitove potučenih protivnika i izlili taj splet zmijskih tijela da bi ga posvetili pitijskoj proročici. Bizantinci su oteli taj spomenik, zatim su ga preuzeli Turci, da bi našao svoje mjesto u Istanbulu. Bizarnu glavu otpilio je u noći, u 18. stoljeću neki francuski mistik, ataše u ambasadi i do danas ta glava nije pronađena. Crne ispružene glave zmija na Farleeyevoj slici predstavljale su plodnice maka, oblikujući crni tučak u središtu kružnice.

-   Dakle, sviđa vam se moje djelo? — prenuo me Farleeyev teksaški glas dok je s Jeffom

ulazio u sobu.

Podigoh pogled i suočih se s ludim Farleeyevim očima. Ugledao sam gotovo isti crveni bljesak kao i na slici. Nisam odgovorio. Nekoliko trenutaka šutnje. Farleey je prišao stolici, sjeo i mahnuo Jeffu i meni da sjednemo na čarpoi nasuprot njemu.

-  Svilena cesta — nastavio je Farleey, — Jeff kaže da vas to zanima. Putovi kulture i istine.

Opet nisam odgovorio. Farleey je nervozno bubnjao po stolu zirkajući uokolo. Prestane bubnjati, podigne pesnicu i tresne o stol.

-Ovo je istina, jedina istina! — urliknuo je pokazujući rukom prema slici maka.

Znao sam da si lud, pomislih dok je urlao.

-  Smrt, otrov, laž, iluzija! Sve je laž, filozofija, revolucija, ideja. Ovo ovdje je revolucija, konačna laž. Kako je ono rekao vaš guru: „Religija je opijum za mase”. Zašto otklon, zašto religija, zašto ideologija, zašto ne čisti opijum, čista laž! Koka, peyotl, mak, ajavasko, mescalito — sokovi podzemlja. Svilena cesta, zlatni trokut, Južna Amerika, Malezija — to su vrela crne istine, energija koja će uništiti svijet u koji vi vjerujete. Klin se izbija klinom, laž s laži, a ovo ovdje je najmoćnija laž, laž nad lažima.

Digao se, prišao prozoru i zagledao se van.

-Samo mu nemoj oponirati — šapnuo je Jeff, — takav je već tri godine.

-  Što šapćeš? — viknuo je Farleey, okrenuvši se od prozora. — Moj prijatelj Jeff — nastavio je Farleey, — moj veliki prijatelj koji me ostavio samog u zatvoru Vie tkonga dok je cijelo vrijeme bio u dosluhu sa dečkima, dok je njegova žena pripremala teren.

-  Moj prijatelj Jeff, filozof koji radi za sve i svakoga. Nemam ja prijatelja, ja imam samo suborce! To su moji prijatelji! — urlikao je Farleey pokazujući na slike na zidu. — Jeff je govno koje se pretvara da shvaća a vjeruje u život. U smrt treba vjerovati! Jedina istina je laž! Jeff filozof, Jeff koji je studirao na Harvardu, a ja nisam filozof? — Farleey je opet tresnuo po stolu. - Što vi znate? Što vi shvaćate? Borili smo se, mi smo se borili, Jeff, Jones, David, Peter, Jack, Capel i drugi. Svi mrtvi. Svi osim Jeffa i mene. Za što, za demokraciju, za svijet slobodne trgovine. A Jeff, je li on vjerovao? Jesi li vjerovao Jeff? — lude oči bljesnule su u pravcu Stevensa. — Govno si vjerovao. Ništa ti nisi vjerovao, a ja sam vjerovao. A svi oni mrtvi, vjeruju li oni? Ja tek sada vjerujem. Mak i koka — to je naša atomska bomba. Promijenit ćemo kulturu i svijet i istinu. Promijenit ćemo i muziku i umjetnost. Crna moćna energija koja se okreće protiv onih koji je ne poštuju. — Zastao je i okrenuo se meni: — Mislite li da ja nisam filozof? Sve ja znam. Kako je ono govorio vaš guru? Kapitalist će sam sebi prodati uže kojim će biti obješen. E, pa ovo je uže! — rekao je pokazujući opet sliku. — Ovo je uže i ja im ga prodajem. Sve mi je postalo jasno u zatvoru — Farleey je i dalje pričao,

—     naučili su me dečki, odgojnom palicom, kako su je zvali njihovi sjeverni instruktori, odgojnom palicom i elektrošokovima! Učili su me istini sve dok nisam shvatio. A Jeff još ne shvaća!

-  U Tibet biste vi — okrenuo se opet prema meni, — tražite svilenu cestu. Orlova tvrđava, starac s brda. Mislite da ja ne znam? Sve ja znam! Pričao mi je Jeff o vama i o vašem prijatelju. Mislite li da Jeff shvaća, ništa on ne shvaća! Ja shvaćam! I taj vaš prijatelj, koga zanimaju dugovanja trećeg svijeta, dugovi zemalja u razvoju. Tko će platiti dug?

Farleey je ustao i prišao jednoj slici, na zidu.

-  Znate tko je ovo? Ovo je Lehder, prijatelj Johna Lennona, moj učenik, moj momak. Lehder shvaća. Recite vašem prijatelju da su Lehder i momci ponudili kolumbijskoj vladi da plate 15 milijardi dolara nacionalnog duga Kolumbije. A vi, Jugoslavija, koliki je vaš dug? Deset milijardi dolara ili više, ne znam, deset milijardi dolara tona heroina, a što je tona, što je za nas i 100 i 200 tona ili tisuću, biljke rastu. Svjetski dug mi ćemo naplatiti! Da, koka i mak — to je atomska bomba Juga i rješenja konflikta između Sjevera i Juga. Smrt teče svilenim cestama. Smrt je ludilo, a tako i treba. To je otrov kojim će Jug ubiti Sjever, da bi se konačno našli u toplom zagrljaju smrti. Tko neće život, hoće smrt, i mi je dajemo.

Farleey je opet sjeo i tresao se kao u bunilu. Zagledao sam se u tu olupinu od čovjeka. Da, mislio sam, vjerojatno je i on nekad imao ideale. Farleey, heroj, nosilac ordena purpurnog srca, sada razočaran, polulud čovjek, koji polako gubi orijentaciju. I cijelo to društvo o kojemu je nekada znao pričati Jeff. Opijum, koka, Mehmed—paša u Turskoj i svi vukovi, pa taj Joe Lehder, multimilijarder s nekoliko avionskih kompanija, koji takve ideje otvoreno iznosi na španjolskoj televiziji. I John Lennon koji govori da je važniji od Isusa Krista. John Lennon koji šeta New Yorkom s krvavim ženskim uloškom na glavi umjesto šešira. I ti punktovi, odakle dolazi sve to. Turska — središte velike ženske božice podzemnih gradova. Područje Inka i Azteka sa piramidama za koje se drži da su elektromagnetska središta, energije sunca i mjeseca. A Atlantida. kako je ono pisao Pierson u komentarima Platona, nije bilo dovoljno što je taj otok davao najbolje jestive plodove i najplemenitiju lozu. Ne, Atlantiđani su otkrili da ta zemlja rađa i opojne biljke čudnih okusa i mirisa, biljke čije je korijenje sazrelo zahvaljujući vodama rijeke Stiks. Atlantida je izvozila mirodije i opojne plodove, gomilajući blago, izazivajući snage koje će je uništiti.

Farleey se već smirio. Zagledao se kroz prozor, nekoliko minuta šutio i onda se okrenuo prema meni i rekao mirnim glasom.

-   Imamo tu neke probleme koje valja srediti. Iziđite i pričekajte kod Zinga, tamo ima

jela i pića, ima i djevojaka, zabavite se. U redu je, prebacit ćemo vas! Jeffe, tebe još trebam nekoliko minuta.

Digoh  se,  prođoh  kroz  prostoriju  u  kojoj  je  svađa  postajala  sve  intenzivnijom  i nezapažen od sudionika izađoh van.

Ring nije zaokupio moju pažnju; bio je to četvorokutni komad zemljišta, nešto veći od

boksačkog četverokuta, ograđen s nekoliko vodoravno postavljenih bambusovih štapova. Pažnju mi je privukao miris hrane. Bio sam gladan. Nedaleko ringa nekoliko kuhara užurbano je radilo oko blatnjavih ognjišta. Veliki crni lonci ispuštali su mirise name - brdske juhe sa jarećim mesom i lukom. Bila je tu i u zemlju ukopana peć u kojoj se pripremala kozletina u umaku od kikirikija i soje. Tri malena spretna kuhara pekli su ribu i rakove na usijanoj željeznoj ploči. Debeli i za Kineza neuobičajeno visok kuhar spremao je poslasticu večeri. Bile su to dvije, još sirove svinjske polovice marinirane u sezamovom ulju i češnjaku. Nasađene na ražanj iznad usijanog drvenog ugljena, presijavale su se u svjetlosti vatre i mjeseca. Kinez je neprestano skakutao pripremajući specijalitet. Za razliku od naših kuhara, taj nije imao vremena ni za cigaretu ni za vino. Ni trena nije skretao pogleda sa svinje ili vatre. Ruke su letjele gore — dolje, lijevo — desno kao kod signaliste zastavama na brodu. Čas bi mazalicom podmazivao stražnju stranu desne polovice svinje, dok bi drugom rukom, šilom probijao lijevu polovicu, procjenjujući stupanj i tempo kemijskog procesa tog kulinarskog zahvata. Oko njega gomila zdjelica s različitim umacima i mirodijama što je svaki tren koristio. Istodobno nogama i rukama prevrtao je po žeravici čas smirujući jezičak plamena čas puhanjem pojačavajući žar. Dok sam gledao kineskog majstora na ovom jednostavnom poslu, nisam mogao a da ga ne usporedim s našim kuharima. Neupućen u moje misli, Kinez bi me tu i tamo pogledao, vjerojatno misleći u sebi — pazi idiota što bulji, kao da nikad nije vidio svinju na roštilju. Nakon nekoliko kratkih pogleda potpuno me zapostavio i posvetio se opet samo prascu koji je počeo hvatati prvu boju. Iako se ovdje očigledno spremala gozba, narod se još nije skupljao oko kuhara i vatre, nego oko bambusovog ringa. Pretpostavljajući da je do večere preostalo još sat vremena, okrenuo sam se i zavukao među gomilu pred ringom. Spuštala se noć. Posljednji tragovi sutonskog rumenila nestali su iznad krošnji na zapadu i džungla oko logora utonula je u mrak. Tu i tamo probijalo je svjetlo krvavog mjeseca zasjenjeno brzim plovećim monsunskim oblacima na putu za Indiju gdje će istresti svoj bremeniti teret.

Moj dolazak je izazvao mnoge skrivene poglede i tihe komentare, no nitko se nije

usudio prići ili me nešto pitati. Pogledom sam prelazio preko tih ljudi pomno ih analizirajući. Evo, mislio sam, evo onih koji proizvode drogu što će bradati P. skrivečki prodavati u Kavkazu, što će M. i L. i I. ubrizgavati u vene u svojim sobama na Knežiji i Dubravi. Evo proizvođača droge oko koje će se ubijati gangsteri u New Yorku i Los Angelesu. Promet drogom samo u pet ključnih država SAD navodno iznosi nekih nekoliko stotina tisuća dolara. Šaka naizgled bijednih nomada frustrirala je milijardama teške pogone CIA—e, Interpola i gotovo svih zapadnih tajnih i javnih policija. Gledao sam te sitne ljude. Izgledali su kao djeca. Velika većina mi je dosezala do prsa, a njihova glatka, golobrada lica sa sitnim nosićima i sladunjavim izrazima davala su im izgled malih slatkih čokoladnih figurica iz novogodišnjeg programa za djecu. A ipak, to su bili vjerojatno najokrutniji ljudi na svijetu. Iz razmišljanja me prenuo Jeffov glas.

-Čuj Đeriko — rekao je hvatajući me za podlakticu, — jesi li popio nešto?

Trebalo mi je pola minute dok sam se skoncentrirao i shvatio što me je pitao. Još prije nego što sam uspio bilo što reći, poveo me držeći moju podlakticu do bačve badija, opojnog alkoholnog pića od kokosova oraha.

-  Popij nešto — govorio mi je dok je žlicom do vrha nalijevao metalni vojnički lončić od nekih tri decilitra.

-   Koji ti je to sada štos? — čudio sam se gledajući u tu punu čašu. — Točiš mi kao da

se radi o pivu a ne badiju. U čemu je vic? Sad se trebam opiti da pokažem dobru volju ili što?

Jeff nije odgovorio, pogledom je zaokružio po gomili, bacio oko na sat, nervozno izvadio cigaretu i počeo petljati sa šibicama.

-  Đeriko, bojim se da nas ne kompromitiraš, bojim se da ne učiniš neku ludoriju. Lijepo sam ti rekao da se ne smije osvrtati na bilo što ovdje i ti si obećao da nećeš. Vidiš, danas smo došli u nezgodno vrijeme. Grupa Minsou posvadila se sa članovima grupe Negoa oko prava na vođenje žena na put prema Asamu. U principu žene se ne vode, no zbog nedostatka ljudi prilikom zadnje ekspedicije Minsou ih je vodila. Sada Negoa inzistira na istom pravu. Minsou to ne dozvoljava pošto smatra prisustvo žena nepotrebnim. Negoa se u biti slaže, no inzistira da se takvo pravilo može uvesti tek nakon što je svaka grupa po jednom vodila žene. Drugim riječima, u pitanju vođenja žena žele rezultat 1:1. Dalje je stvar dogovora. No Negoa ne dopušta. Situacija je nerješiva argumentima i riješit će se jedinim mogućim tradicionalnim načinom.

Dok je Jeff još govorio, već sam pogodio na što cilja.

-  No dobro, Jeff. Ne misliš valjda da me trebaš opiti da bi mi rekao kako će ona dva tipa rješavati nesporazum tučnjavom, i to tučnjavom u onom ringu. Dapače, veselim se vidjeti i to.

-  Đeriko, Đeriko — prekinuo me Jeff, — opet ti svoje. Ne znaš još kako se ovdje tuku. U prvom redu tuku se na život i smrt, no nije ni to strašno za nas, ali ovdje se tuku na život i smrt golim rukama, odnosno nogama i zubima. Nemoj mi sada glumatati frajera kako bismo poslije imali problema s tobom. Preporučam ti pola litre badija. Poslije toga će ti sve biti svejedno, i nećeš morati ružno sanjati kada se vratiš u Jugoslaviju.

Nisam se želio više prepirati, popio sam tri deci badija na iskap, pružio mu limeni

lončić da mi ulije još tri deci i krenusmo natrag prema ringu. Nisam još ni sjeo kad me počeo hvatati badi.

-   Jeffe, možda ti je doza prejaka, vjerujem da sam već sada sve zaboravio, a nismo ni

počeli.

-Šalu na stranu — odgovori Jeff.

Onog trena kada su borce uveli u ring, osjetio sam da će Negoa pobijediti. Napet kao

čigra u crnom kimonu kretao se po ringu kao panter motreći ispod oka, odmjeravajući udaljenost i analizirajući protivnika odjevenog u šalvar. Minsou je bio „visok”, visine možda nekih metar i sedamdeset i pet, što ga je činilo gotovo pola glave višim od svoga protivnika. Imao je i težinu, no u njegovim salastim očima već su se vidjeli znaci umora ili raskalašenosti, gotovo je izgledalo da je upravo on inzistirao na prisustvu žena. Djelovao je više na sladostrasnika nego na borca. Bijah uvjeren da neće izdržati dulje od pet minuta prije nego ga Negoa sruši na zemlju, i onda par snažnih udaraca nogom u sljepoočnicu, zatim mrak i kraj za Minsoua, novi šef i ekspedicija bez žena. Badi me već dobrano obuzeo i gotovo da sam se počeo opredjeljivati protiv Negoa jer su žene za razliku od muškaraca stvarno bile privlačne i, kako sam već uspio primijetiti, veoma slobodnog ponašanja. Jedva sam mogao registrirati njihove kretnje spojene u udarce. Negoa je potvrdio moju naslutu da će udariti prvi. Još u hodu neprimjetno je premjestio težinu na lijevu nogu, zakrenuo se bočno, naglo dignuo koljeno u zrak i stotinku sekunde kasnije poput hidrauličnog čekića opalio iz koljena iskrenutim stopalom u pravcu Minsouovog pleksusa. Sve se dogodilo u trenu tako da je velik dio gledalaca jedva shvatio da je borba već počela. Negoova brzina bila je tolika da je izgledalo nemoguće da će Minsou izbjeći udarac u pleksus, udarac koji će svakoga stropoštati na zemlju. No izbjegao ga je. Čovjek je bio kao od gume. Koliko god je Negoa brzo udario, toliko, i još brže Minsou je uvukao trbuh i cijeli srednji dio tijela, dopuštajući Negoovoj nozi da zazviždi kojih pola centimetra ispred njegova stomaka.

Očekivao sam protuudarac, no nije ga bilo. Odlučio je ne udarati, dati Negou priliku da stane na obje noge. Sada je bilo očigledno da je Minsou pobjednik. Brže i preciznije udarati

od Negoa nije bilo moguće, a Minsou je uspješno eskivirao. Jeff se nagnuo i rekao:

-  Već je sve jasno. Ovo sada zove se kami, to jest ponižavanje protivnika. To može trajati sat vremena, a tek onda dolazi kraj.

Period ponižavanja trajao je nekih petnaestak minuta. Negoa je pokušao udariti nekoliko stotina puta nogom ili rukom, bez ijednog kontakta, bez ikakvog uspjeha, svaki put dajući sve od sebe i svaki put postajući sve slabiji. Kada je Minsou konačno odlučio srušiti Negoa, dostatan mu je bio jedan jedini udarac. Klasičnim bokserskim direktom opalio ga je u pleksus. Negoa se prelomio poput lutke, par minuta teturao grabeći razjapljenim ustima zrak i onda se srušio na pod.

Minsou ga pogleda, uzmaknu par koraka kao nogometaš kada uzme zalet da izvede slobodan udarac i jurnu naprijed da raspali nogom klonulu glavu na zemlji. Pucanj koji je slijedio došao je kao udar groma. Još uvijek u zaletu, metkom prostrijeljen Minsou mašući rukama kao da želi poletjeti, srušio se preko ograde ringa. Iznenada, rafal strojnice. Začuo se glas Negoa koji je preuzeo komandu. Među publikom oko ringa nasta strka. Trčali su uokolo izbezumljeni. Prestrašena djeca, žene koje urliču.Grupa žena mahnito se zaletjela prema vatri, prevrćući zdjele, rušeći pečene polovice na ražnju, gazile su i preko svinja i preko žeravice jureći u kolibe. Bilo je pogrešno uspraviti se, no ipak, malo ljudi je polijegalo na zemlju, možda nitko osim mrtvih i Jeffa koji je reagirao isti čas. Kako je odjeknuo pucanj tako mi je viknuo — lezi — i ja sam to učinio. Domaćini u crnim kimonima bili su potpuno iznenađeni i usplahireni. Ljudi u šalvarima očito unaprijed pripremljeni i naoružani za ovu priliku brzo su se grupirali u krug oko ringa štiteći svoga vođu i pucajući nasumce u gomilu. Jeff i ja užurbano smo puzali prema brvnarama. U početku malobrojni, ljudi u šalvarima postajali su sve brojnijima. Sa svih strana dolazila su pojačanja, članovi plemena koji su vjerojatno kriomice stizali iz udaljenih sela. U metežu čuo sam glas Farleeya koji je bio na strani poraženih, na strani crnih kimona. Oštrim povicima pokušao je organizirati nekakvu obranu. Jeff i ja imali smo samo jednu misao, da, što prije van iz ovog ružnog sna, iz ove noćne more. Puzali smo između i ispod koliba na stupovima i nazirali noge ljudi koji su trčali. Posvuda povici i snažan Farleeyev glas. Pod rukom sam osjećao izmet i oštro kamenje dok sam se provlačio procjepom između koliba, što je vodio do džipa. Nekih trideset metara čistine. Što sad? Puzati dalje, dignuti se i pretrčati? Kao da je osjetio moje misli, Jeff mi je rekao:

-  Trči ti prvi, ja ću odmah za tobom. Izvukao sam se ispod kolibe, uspravio i zaletio svom snagom. Prvog od dvojice Minsouvih ljudi koji su iznenada izletjeli iza ugla brvnare srušio sam jednim udarcem šake, no drugi je već dizao mačetu. Nisam ga više mogao zaustaviti. Prasak Jeff ovog revolvera razmrskao mu je lice. Nisam ni čekao da padne, jurnuo sam dalje naprijed razabirući glasove gomile koja mi je nadolazila ususret. Natrag, brzo natrag. Okrenuo sam se u mjestu i jurnuo prema kući ispod koje je još uvijek čučao Jeff. Kuda sada? Razmatrali smo situaciju. Ovdje smo bili odsječeni, a jedini preostali put prema džipu vodio je mimo Farleeyeve kuće. Nismo imali izbora. Pucnjevi i graja selila se prema središtu sela, a iz pravca Farleeyeve kuće dopirao je plamen.

Probili smo se do goruće kuće. U crnom kimonu tijelo velikog Amerikanca ležalo je obezglavljeno u jarku ispred kuće. Pogledao sam Jeffa. Suza u očima. Kuda ćeš, viknuo sam dok se ovaj neobazrivo zaletio preko prolaza između kuća do Farleeyevog djela. Par sekundi kopkao mu je oko okovratnika da bi onda snažnim trzajem istrgnuo vojničku pločicu koju je Farleey nosio makar je rat u Vijetnamu bio već odavno izgubljen. Svaki čas sam očekivao pucanj ili rafal koji će pokositi Jeffa. On je rezignirano stajao kraj Farleeyevog tijela. No postalo je očigledno da se borba vodila u središtu sela gdje su Farleeyevi momci još uvijek pružali otpor. Rat se nastavlja, pomislih, no bez mene.

—   Bježimo, čisto je — povikao sam Jeffu koji se sabrao i pojurio za mnom. Prošlo je par gotovo neizdrživih minuta dok smo histerično jurili mračnom stranom sela, očekujući svaki čas metak. Još uvijek parkiran pred prizemnom kućom, džip se nazirao na rubu sela u

mjesečini. Još samo nekoliko metara. Bilo je nevjerojatno da džip još uvijek postoji, da je još tu kao da se ništa nije dogodilo. Skočili smo na sjedišta, provjerio sam ulje, benzin, vodu, sve štima, sve je O. K. Kako je to moguće da nije miniran? Okrenuo sam ključ očekujući eksploziju no umjesto eksplozije čuo sam onaj dobri, umirujući, poznati zvuk anlasera koji vrti, blagi prasak cilindara koji hvataju iskru, guraju klipove i ravnomjeran zvuk upaljenog motora. U prvu i gas, tjeraj prema jugu. Srca su lupala od straha. Nekoliko puta umalo da se nismo prevrnuli. Nekih petnaestak kilometara vozio sam bez svjetla, povremeno osluškujući i gledajući natrag da li nas tko progoni. Četrdeset minuta nakon bijega iz sela izbili smo na asfaltnu cestu za Čiang Mei i nastavili voziti punim gasom na jug.

Kada su prvi zraci sunca najavili zoru ugledali smo obrise Čianga Meija i civilizacije.

—   Dakle, idete li još uvijek za Tibet? - sarkastično je upitao Jeff dok je džip tutnjao praznim ulicama predgrađa. Usporio sam vožnju, drhtavom rukom izvadio sam cigaretu, zapalio i otpuhnuo prvi dim i promrmljao:

—   Naravno, idemo, no izgleda ovaj put ipak prvo preko Indije i Afganistana.  Kada

imamo trajekt za Indiju, prekosutra?

—   Rekao sam ti jučer, ako se sjećaš — govorio je Jeff, — no ako vam se vozi još danas do Rangoona, stići ćemo.

I stigli smo, sat prije nego što se trajekt otisnuo za Calcuttu. Na suprotnu stranu Benglaskog zaljeva poslali smo Jeffu trijumfalni telegram: „Najkraća linija između dviju točaka nije prava linija. Einstein. Pozdrav. Jahači krivudavih staza”.