MEĐU LJUDOŽDERIMA

Nekoliko praznih kanua na obali rijeke Sapki upućivalo je da tu žive ljudi. No već nakon punog sata hoda kroz džunglu nismo sreli žive duše.

—Što misliš, možda se skrivaju? — upitao sam Božićnog Čaja.

—Naravno, Master, — odgovorio je on. — Ti nositi pušku. Ti biti policija.

—Pa ovo nije puška — rekoh — ovo je stativ za kameru.

—To znati ja — odgovorio je Božićni čaj, — no Dubu momci to ne znati. Ti puška, ti policija.

Zastadoh na tren. Što činiti? Prošlo je već šest sati otkad smo brzim koracima napustili Čajevo selo i uputili se preko niske planine u zemlju Kanibala. Prešavši planinu, spustili smo se u njihov predio i eto nas sada ovdje, u dolini Tobi, bogu za leđima. Sjedimo, čekamo, a oni se skrivaju. Bilo je upravo prošlo dva sata. To je onaj trenutak u džungli kada se život, koji je privremeno zamro u podne, nanovo tada spremajući se za predvečernji intenzitet. U zraku mnoštovo šarolikih leptira oblijeće raznobojno  cvijeće. Džungla je odavala miris poput cvjećarnice u maju. Zastali smo u podnožju blagog brdašca. Ispred nas je vodila staza što je nestajala u visokoj travi eulalia. Nebo bez oblačka, a zrak bez nizinskih para. Dok sam sjedio u nedoumici, prožeo me osjećaj da nas netko promatra. Nisam znao je li dobro što nosimo oružje. Zataknut za pašom nazirao se moj samostrel, no Božićni Čaj je objasnio Dubu momcima da pištolj ne znači ništa.

Istovremeno nisam znao kolika je objektivna opasnost od ljudoždera. Na Solomonskim

otocima postoji još nekoliko plemena koja se povremeno bave lovom na glave. Velika većina zna za zakon bijelog čovjeka i, koliko to može, skriva svoje ratove i ubojstva. No zabrana lova na glave, uvjeravao me je Wendt još na Borneu, odnosi daleko više glava nego što ih spašava. Lov na glave ima ritualno značenje i bez toga propada velik dio obreda tih ljudi. Ukoliko im se uskrate rituali i običaji, urođenici ili odlaze u gradove saživljujući se s kulturom i zakonima bijelog čovjeka, ili padaju u apatiju drogirajući se i opijajući do smrti. Vlasti nisu toliko netolerantne prema lovu na glave koliko se to drži izvan zemlje. Kazna za lov nije uvijek oštra i često se svodi na batine i nekoliko mjeseci zatvora. Naravno, kazna za ubijanje bijelaca ili civiliziranih urođenika daleko je stroža. Bijelce se rijetko napada, no taj običaj ni u kojem slučaju nije iskorijenjen. Posljednji slučaj kanibalstva nad bijelcima dogodio se nekih devet mjeseci prije mog dolaska, u vrijeme kada su ovu dolinu posjetili neki australijski i američki misionari. O tome, koliko se urođenici međusobno stvarno jedu, nema ozbiljnih podataka, no Wendt me je uvjerio kako se neki i dalje ubijaju.

To što se ubija tako malo bijelaca ne znači ništa, objasnio mi je Wendt. Ni jedan bijelac ne ide niti smije ići u te predjele osim, naravno, u velikim grupama i uz oružanu pratnju. Jedini koji tumaraju po džungli su misionari, a njih se, naravno, i ubija. Usprkos Wendtovoj informiranosti, znao sam da nije tako. Osim civiliziranog čovjeka gotovo nitko na svijetu ne ubija bez razloga. Ne ubijaju ni lav, ni tigar, ni kobra, ni morski pas, samo tako. Sve životinje uglavnom imaju razloga zašto ubijaju. Izuzetaka, dakako, uvijek ima. Ako se ne boji, vuk zna ubiti bez razloga. Isto tako, crna mamba i krait, no hoću li baš ja naletjeti na vuka ili kraita? Tko zna?

Prilično dugo smo čekali, vlaga od trave na kojoj sam sjedio već mi je probila kroz hlače. Naredio sam Božićnom Čaju da zamota stativ u šatorsko krilo i vadeći mačetu iz

futrole krenuli smo stazom što je vodila u džunglu. Široke krošnje mangrova zastrle su sunce dok smo utonuli u zeleni gustiš. Tu i tamo nogama bi zapinjali o korijenje. Staza je podsjećala na tunel što vodi kroz zelenu stijenu. Bila je očigledno namijenjena ljudima nižim od mene, a to je zahtijevalo neprekidno sagibanje kako bih izbjegao granje i lijane. Išao sam prvi sjekući mačetom zapreke oko glave. No zapreke oko nogu otežavale su put. Bile su to nekih trideset centimetara visoke prepone, očigledno napravljene čovjekovom rukom od isječenih grana. Nekih 50 metara dalje staza je vijugala prema sjeveru gdje su mangrovi ustupali mjesto stablima kokosovih oraha. Mora da je selo negdje u blizini, zaključio je Božićni Čaj s obzirom na te prepone koje su služile kako neprijatelj ne bi trkom uletio u selo.

Meka staza prekrita travom postajala je sve tvrđom, no tu i tamo' noga bi upadala u ljepljiv glib. S lijeve strane drveće je postajalo rijeđe. U daljini se naziralo neko jezero. Opet prokleta voda i močvara. Dok sam sjekao lijanu,učinilo mi se da sam s lijeve strane ugledao neko gibanje u travi. Zastao sam gledajući u travu; stavih mačetu u korice vičući sambio koi sambio, što znači: dolazim u miru. Vjetar je prostrujao travom navodeći me na pomisao da mi se samo učinilo kako se nešto kreće. No tek da provjerim, izvadih iz džepa komad kolača sago i bacih ga u pravcu gdje sam primijetio kretanje. Prošlo je nekoliko trenutaka neizvjesnosti i onda iz trave je kao vatrom opečena iskočila gola, bijelim bojama namazana crna prilika, izjurila je na stazu, zatrčala se prema nama i naglo stala ispuštajući snažne guturalne zvukove i mašući kamenom sjekirom. Čovjek pred nama bio je potpuno gol, osim što je nosio neku školjku koja mu je služila kao nosač njegovog reproduktivnog organa. Bio je očigledno uzbuđen i moji napori da ga smirim bacajući mu komade kolača nisu urodili plodom. Njegovo vikanje privuklo je još šestoricu jednako „odjevenih” prijatelja.

—   Sambio, kari tua, sambio! — vikao je Božićni Čaj pokušavajući smiriti svu šestoricu

koji su, očigledno, bili živčano napeti.

Tko zna kako će reagirati, pomislih. Stupanj njihova razumijevanja jezika moga vodiča također je bio nejasan. No zašto su toliko pričali i vikali ispuštajući duge prodorne zvižduke? Ali, Čaj ih je razumio!

Bojali su se da nismo sami i da smo došli sjeći glave. Što sada? Božićni Čaj savjetovao me kako je najbolje čekati. Svakih desetak minuta pokušao bih im prići, no nisu dopuštali. Uplašeni, ustuknuli bi podižući još veću galamu. Nakon nekih dvadeset minuta pojavio se ostarjeli čovjek s perjem u kosi i bradom ispletenom u pletenice. Njegova pojava unijela je nešto mira u uzbuđenu skupinu. Dao mi je priliku da izvadim komad crvene tkanine i mašući njome priđoh mu. Tutnuh mu tkaninu i obrlih ga, lagano ga tapkajući po leđima. Dok sam ga tako privio, osjećao sam kako mu srce lupa od straha i tek nakon dužeg perioda obostranog tapkanja i pipanja stari se smirio a s njim i ostali.

Polako, kao da sam dijete koje ne zna hodati, držeći me" za ruku starac me doveo na čistinu na kojoj se nalazilo selo s bambusovim kolibama. Ispred sela se već skupila velika skupina muškaraca, ali bez žena. To je bio loš znak jer pred rat i nasilje urođenici uklanjaju žene.

Tražeći načina da ih smirim, otrgnuo sam list niske palme praveći pokrete kao da jedem. Dubu momci, kako ih je zvao Božićni Čaj, shvatili su to kao znak da želim jesti. Sretni što smo uspostavili bilo kakvu komunikaciju, urođenici su vrišteći pojurili u kolibe iznoseći svakakvu hranu. Nije valjalo samo uzeti. Dubu momci željeli su trgovati. Uskoro se razvila trgovina. Rezao sam komadiće tkanine, dijelio šibice, rupčiće i slične stvarčice za hrpu hrane koju ću, naravno, morati baciti. Ta je aktivnost umirila selo i, naposljetku, obratili su pažnju na Božićnog Čaja shvativši da govori njihovim jezikom.

Nešto kasnije pojavio se i poglavica — krupno građen čovjek s kosti provučenom kroz

nosnice i rudlavom kosom uvijenom u tanke pletenice. Doveo nas je pred svoju kolibu da se upoznamo. Rekao sam da sam iz zemlje preko mora pitajući za festival krokodila. Uvjerio sam se da se doista održava prekosutra. Zatim smo počeli trgovati. Wendt me već prije uputio

da ne nosim ništa osim jedne vreće i nakon što sve rasprodam, moram ih uvjeriti da je prazna. Time ću se osloboditi gnjavaže oko zamjene, rekao je, a nakon toga moći ću mirno spavati pošto neće biti razloga da se ubije čovjeka koji više ništa nema, osim, naravno, u ritualne svrhe.

Sezona lova na glave, međutim, zahtijevala je posvećivanje ritualnih priprema, a ja sam

riskirao da tako nešto neće biti u sezoni. Naravno, stvari koje su nudili bile su bezvrijedne, osim nekoliko lula i kipića koje ću kasnije donijeti u Jugoslaviju.

Nije potrajalo dugo a oni su razgrnuli šatorsko krilo i otkrili moj stativ pušku. To

otkriće izazvalo je novi val uzbuđenja. Poglavica je prvi dao znak da tek sada počinje ozbiljna trgovina. Odjurio je u kolibu i vratio se sa tri preparirane ljudske glave nudeći ih za

„pušku”.  Kupovina  ljudskih  glava  zabranjena  je  turistima.  Upravo  su  Japanci  svojim

kupovinama glava izazvali novi val ubojstava motiviranih čisto komercijalnim razlozima. S tom trgovinom nisam imao poteškoća. Ubrzo je Čaj uvjerio društvo da je stativ stvarno stativ, a ne puška. Ostavljen samo sa šatorskim krilom, odjećom na sebi, kamerom i stativom — prestao sam biti toliko zanimljiv!

Poglavica je štapom razjurio nekoliko preostalih znatiželjnika i zaključio trgovinu. Naš je posjet time bio završen. Ponudio nam je da nas sam isprati do rijeke.

Kada mu je Čaj objasnio da sam došao prisustvovati ceremoniji krokodila, starac je postao sumnjičav. Nije mu bilo jasno zašto bi me to zanimalo. Lukavo je pokazivao svoje negodovanje. No Božićni Čaj je shvatio da je stvar u vraču a ne u poglavici. Stari problem odnosa crkve i države, pomislio sam. Vrač koji se u toku cijele transakcije nije ni jednom pojavio, zabranio je poglavici primati strance. Jedino su mu stranci bili opasni. Misionari su bili njegovi najveći konkurenti. Uzalud je Božićni Čaj objašnjavao kako nismo misionari. Poglavica se bojao vrača i tek nakon dužeg nagovaranja pristao je upitati ga, možemo li ostati u selu.