Meditacija

Meditacija je prirodno stanje — koje smo izgubili. To je izgubljeni raj, ali raj se može ponovno steći. Pogledajte u djetetove oči, pogledajte i vidjet ćete u njima tišinu, nedužnost. Svako dijete dolazi na svijet iz stanja meditacije, ali ljudi ga uvode na puteve društva — moraju ga poučiti kako misliti, kako kalkulirati, kako umovati, kako se svađati. Mora naučiti jezik riječi, jezik pojmova. I polako, polako ono gubi dodir sa svojom vlastitom nedužnošću. Postaje zagađeno, društvo ga zagadi. Postaje djelotvoran mehanizam, nije više čovjek.

Sve što je potrebno jest ponovno steći taj svoj prijašnji prostor. Vi ste ga znali prije, dakle kad prvi put saznate za meditaciju, iznenadit ćete se — jer će se u vama podignuti silan osjećaj - kao da ste znali za meditaciju i prije. A taj osjećaj je istinit: znali ste ga i prije. Ali ste ga zaboravili. Dijamant je izgubljen u gomili smeća. Ali ako možete razgrnuti to smeće, naći ćete  dijamant ponovno.  On  je vaš.

On se zapravo ne može izgubiti, može se samo zaboraviti. Mi smo rođeni kao bića koja meditiraju, a tada saznajemo za puteve uma. Ali naša prava priroda ostaje skrivena duboko u nama poput podzemne rijeke. Jednog dana malo kopajte i naći ćete izvor iz kojega stalno izvire svježa voda. Naći taj izvor, najveća je radost u životu!

Meditacija  je  sigurno  namijenjena  misticima.  Zašto  je  predlažete  običnim ljudima  i njihovoj djeci?

Da, ona je za mistike, ali svi smo mi rođeni mistici — jer svatko nosi u sebi veliku misteriju koju treba ostvariti, svatko u sebi nosi silan potencijal koji treba pretvoriti u djelo. Svatko je rođen s budućnošću, svi se nadaju. Sto mislite kad kažete mistik? Mistik je onaj tko pokuša spoznati misteriju života, tko se kreće u nepoznatom, tko odlazi u neistraženo, čiji je život pustolovina, istraživanje.

Ali svako dijete počne na taj način—sa strahopoštovanjem, sa zadivljenošću, s velikim pitanjem u srcu. Svako dijete je mistik. Negdje na putu vašega takozvanog odrastanja, vi gubite vezu s vašom unutarnjom mogućnošću da budete mistik te postajete biznismen, ili postajete službenik, gradski sluga, ili ministar. Postajete nešto drugo. I počnete misliti da ste to vi. A kad u to povjerujete, onda je to tako.

Ja ovdje nastojim uništiti pogrešna zapažanja u vama i osloboditi vaš misticizam. Meditacija je put da se oslobodi misticizam — ona je za svakoga — bez izuzetaka, ona ne poznaje izuzetke.

A djeca su za to najsposobnija. Ona su prirodni mistici. I prije nego što ih uništi društvo, prije nego što ih unište drugi roboti, drugi podmićeni ljudi, bolje je pomoći im da saznaju nešto o meditaciji.

Meditacija nije nikakva ograničenost. Jer ona nema veze s poučavanjem. Meditacija vam ne daje nikakvo vjerovanje. Ako učite dijete da postane kršćanin, morate mu dati neku dogmu. Morate ga prisiliti da povjeruje u stvari koje prirodno izgledaju apsurdne.  Morate  reći  djetetu  da  je  Isus  rođen  od  majke

—    djevice. To je temelj kršćanstva. Tako uništavate djetetovu prirodnu inteligenciju.

Ali ako poučavate dijete meditirati, vi ga ničim ne indoktrinirate. Ne kažete mu da mora vjerovati u nešto, jednostavno ga pozivate da pokuša biti bez misli. Biti bez misli nije nikakva doktrina, to nije iskustvo. A djeca su vrlo, vrlo sposobna za te stvari jer su još blizu izvora. Još se uvijek sjećaju nečega od te misterije. Ona su upravo došla s drugoga svijeta i nisu ga još posve zaboravila. Prije ili kasnije će ga zaboraviti, ali sada je još uvijek miris meditacije oko njih. Zato sva djeca izgledaju prekrasno, vrlo su dražesna. Jeste li ikad vidjeli neko ružno dijete?

Sto se događa svoj toj prekrasnoj djeci? Zašto se ona pretvaraju u ružne ljude? Kakva je to nezgoda, kakva se to nevolja događa na  njihovu putu?

Onoga dana kad počnu gubiti svoju inteligenciju, počnu gubiti i svoju dražest. Kad počnu učiti nekritički oponašati druge, počinju gubiti i svoj prirodni ritam, svoju prirodnu eleganciju. Više se ne smiju spontano, više ne plaču spontano, ne plešu spontano. Vi ste ih prisilili da uđu u kavez, da obuku luđačku košulju. Vi ste ih zatočili.

Okovi su vrlo suptilni, nisu vidljivi. To su okovi misli

—   oni su kršćani, hinduisti, muslimani. Okovali ste dijete i ono ne vidi okove, zato ne vidi ni da je okovano. Trpjet će cijelog života — to je takva vrsta zatočeništva. To ne znači samo baciti čovjeka u tamnicu. To znači stvoriti tamnicu oko njega —i kamo god on pođe, tamnica je oko njega. Može poći na Himalaju i sjediti u pećini, ali ostat će hinduist, ostat će kršćanin - i uvijek će misliti svoje misli.

Meditacija je način da prodrete u sebe do onih dubina gdje misli ne postoje, dakle to nije indoktrinacija. Ona vas ništa ne poučava, zapravo ona vas drži budnima za vašu unutarnju sposobnost da budete bez misli, da budete bez uma koji razmišlja. A najbolje vrijeme za to jest doba kad dijete još nije pokvareno.

Čudna stvar mi se dogodila dok sam bila mala djevojčica — imala sam možda jedanaest, dvanaest godina. Za vrijeme  školskog  odmora  bila sam u toaletu i pogledala sam se u zrcalo da vidim izgledam li uredno. Tada sam iznenada otkrila da stojim na pola puta između moga tijela i zrcala  te promatram sebe kao  odraz  u  zrcalu.  Pomislila sam da se radi o nekom triku koji treba naučiti.  Zato sam to pokušala  pokazati  svojoj prijateljici, pokušala sam  to  nekoliko puta — ali bez uspjeha.

Osjećala sam da je jedan važni dio mene iskoračio iz moga fizičkog lika. Ima li ikakve vrijednosti da shvatim što se dogodilo  toj malojdjevojčici?

To se događa mnogoj djeci, ali budući da im njihova okolina ne pomaže da to osvijeste, ta njihova iskustva ne njeguju ni njihovi roditelji, ni škola, ni prijatelji ni učitelji. Ako kažete da vam se to dogodilo, ljudi će vam se smijati - a i vi ćete pomisliti da nešto s vama nije u redu.

Na primjer, sva djeca na svijetu, bez obzira kojoj kulturi pripadaju, vole se vrtjeti u krugu. Njihovi ih roditelji prekidaju u toj zabavi, govoreći im da će pasti. Istina je, postoji mogućnost da padnu. Ali neće im se ništa dogoditi ako i padnu.

Zašto se djeca vole vrtjeti? Dok se tijelo vrti, mala djeca vide kako se tijelo vrti.  Ona se u tom trenutku ne poistovjećuju s  tijelom  jer je to jedno novo iskustvo.

Ona se inače poistovjećuju sa svim - s hodanjem, s uzimanjem hrane, obično  se  poistovjećuju  sa  svim  što  rade. To okretanje u krugu jedno je posebno iskustvo - što se tijelo brže okreće, mogućnost da se poistovjetite s njim, postaje sve manjom. Uskoro ona počnu zaostajati. Tijelo se okreće, ali njihovo biće ne može se tako okretati. Ono se zaustavlja na toj jednoj točki i počinje  promatrati vlastito tijelo  kako se  okreće. Katkad možete i izići iz tijela. Ako dijete koje se vrti ne ostaje na jednom mjestu, već se vrti i dalje, vrti se i okreće oko mjesta

- tada njegovo pravo sebstvo može izići iz tijela i promatrati.

Takve doživljaje treba pomagati, treba pitati dijete što doživljava, treba mu reći: "To iskustvo je nešto najljepše u životu, nemoj ga zaboraviti. Čak ako pri tom padneš, ništa ti se neće dogoditi. Ali ono što možeš time dobiti, neprocjenjivo je." Ali djecu zaustavljaju u toj, kao i u mnogim drugim stvarima.

I ja imam vlastito iskustvo iz djetinjstva — radi se o rijeci koja je poplavila grad. Bila je to planinska  rijeka,  obično  je imala malo vode, ali u vrijeme kiša bila je široka gotovo jednu milju. Vodena struja tada je strašno silovita — niste mogli stajati u vodi. A voda je bila duboka pa je i to bio razlog što  se nije moglo  stajati  u njoj.

Meni se to svidjelo. Čekao sam to kišno doba jer uvijek mi je nešto pomagalo — došao bi čas kad bih plivajući osjećao da umirem jer sam bio umoran i nisam vidio drugu obalu, a valovi su bili visoki, struja snažna...nije bilo mogućnosti da se vratim jer sada je druga obala bila jednako daleko. Možda sam bio na sredini rijeke. Osjećao sam se tako posve iscrpljen, a voda me povlačila prema dolje takvom snagom da je bilo časova kad mi se činilo da više nema izgleda da preživim. A to je bio trenutak kad sam iznenada vidio sebe iznad vode dok je moje tijelo bilo u vodi. Kad se to dogodilo prvi put, bilo je to vrlo zastrašujuće iskustvo. Mislio sam da sam umro. Čuo sam da duša izlazi iz tijela kad umrete. Ja sam izišao iz tijela, dakle sam umro. Ali vidio sam kako tijelo još uvijek pokušava stići na drugu obalu, zato sam slijedio tijelo.

Tada sam prvi puta postao svjestan veze između svoga bića i tijela. Oni su povezani upravo ispod pupka — nečim što sliči srebrnoj uzici, srebrnom konopcu. To nije materijalno, ali je sjajno poput srebra. Svaki put kad sam stigao na drugu obalu, moje biće je ušlo u tijelo. Prvi put bilo je zastrašujuće, ali i vrlo zabavno.

Kad sam to ispričao roditeljima, oni su rekli: "Jednom ćeš umrijeti u toj rijeci. To je dovoljan znak. Prestani ulaziti u rijeku kad ona poplavi."

Ali ja sam odgovorio: "Uživam u tome.. .to je sloboda, nema sile gravitacije i čovjek vidi svoje tijelo vrlo daleko."

Ono što se dogodilo vama bilo je posve slučajno. Da ste to slijedili, ponovno bi se vratilo.

Ali bilo je dobro tako.. .to se događa mnogoj djeci, ali nitko se tim ne bavi. I tako se to povremeno događa i čovjek zaboravlja ili misli da je izmislio, možda je i bilo nešto, možda je bila samo mašta, san. Ali bila je to stvarnost. Vi ste izišli iz sebe a ono što ste vidjeli bila je jedna vrsta svijesti izvan tijela.

Postoji li lak  način  da djeca počnu meditirati  ?

Djeca to mogu vrlo lako učiniti - treba samo znati kako im pomoći. Ne možete ih prisiljavati. To je nemoguće. Nikoga se ne može prisiljavati na meditaciju. Jer prisiljavanje je nasilnost. Kako možete nekoga prisiliti na meditaciju? Ona se dogod i il i ne. Ali možet e nekog a nagovoriti . Pozovite dijete, pokažite mu da ga silno poštujete. Plešite s njim, pjevajte s njim, sjedite šutke s njim. Pomalo, ono će to početi upijati, počet će uživati u igri. To za njega nije nikakav posao, to nije ništa ozbiljno ni za koga. Sve može biti samo igra. Zato mu pomozite da se igra meditacije. Neka i to bude igra. Igrajte se s njim. 1 malo po malo, djetetu će se meditacija početi sviđati. Počet će vas pitati: "Kad ćemo se igrati meditacije?" Kad jednom nauči kako biti u tišini, tada meditacija počinje djelovati na njega i jednog ćete  dana uvidjeti kako je dijete dublje u meditaciji nego što ste ikad očekivali. Zato se morate pobrinuti za meditativnu atmosferu.

Evo moga zapažanja - kad  bi  odrasli malo više bili skloni meditaciji, djeca bi brzo upila duh meditacije. Djeca su vrlo osjetljiva. Ona nauče sve što se nalazi u atmosferi, nauče vibraciju.

Nikad se ne brinu o onom što kažete, već cijene ono što radite. I pomalo će to zavoljeti, počet će meditirati. Ona imaju vrlo dubok osjećaj zapažanja, jasnoće, intuitivnosti.

Volite dijete i dopustite mu da postane bar malo sklono meditaciji, a sklonost se vremenom može i povećati.

Društvo se može promijeniti potpuno samo onda kad mala djeca počnu meditirati. Ona to ne shvaćaju ozbiljno, zato su vrlo spremna za meditaciju. Ona su vesela, živahna, sve shvaćaju kao šalu. Katkad se događa ovo: kad kažem djetetu da zatvori oči, ono posluša i neobično uživa u tome. Veseli ga i sama ideja da ga uzimaju tako ozbiljno. Zato sjedi i šuti. Katkad sam vidio ozbiljne ljude kako gledaju dok meditiraju, otvore samo malo oči da vide što se događa. Ali kad mala djeca zatvore oči, ona se zaista toga i drže. Ona ih čvrsto zatvore jer se boje da će se oči same otvoriti, ako ih čvrsto ne zatvore.

Ona to doista zdušno učine. U to unose svu svoju energiju jer znaju — ako ne zatvore oči posve, oči će se otvoriti i počet će gledati što se  događa.  Vidio  sam da djeca  doista zatvore  oči. A vidjeti kako dijete sjedi šutljivo, jedna je od najljepših stvari na koje možete  naići.

Djecu je lako naučiti meditirati jer još nisu pokvarena. Kad je čovjek pokvaren, teško ga je naučiti da to zaboravi.

Cuo sam ovakvu priču - kad bi netko došao k Mozartu, velikom kompozitoru i glazbeniku, on bi pitao: "Jeste li već negdje učili glazbu?" Ako je odgovor bio pozitivan, on bi za svoju pouku tražio dvostruku cijenu. Ako čovjek uopće nije učio glazbu, on bi rekao: "U redu, dovoljno će biti ako mi platite pola cijene."

Ljudi su bili zbunjeni jer je to bilo vrlo nelogično. "Kad netko ništa ne zna o glazbi, vi mu za pouku računate pola cijene, a kad dođe netko tko je radio deset godina, vi mu računate dvostruku cijenu?" Mozart je odgovorio: "Ima razloga. Najprije moram osloboditi čovjeka od tuđih utjecaja. A to je težak posao. Uništiti sve što čovjek donosi sa sobom mnogo je teže, nego naučiti nekoga nešto novo."

Poučavati je vrlo lako ako ste pristupačni. Ako imate djevičansko srce, pouka je vrlo jednostavna - a dijete ima djevičansko srce.

Imam dvanaest godina. Mogu li početi s meditacijom ?

To je pravo vrijeme za meditaciju, upravo kad se počneš približavati četrnaestoj godini. Sada imaš dvanaest godina. Ove dvije godine značit će ti silno mnogo. Nakon svakih sedam godina um se mijenja. Četrnaest godina bit će godine velikih promjena. I zato mnogo toga postaje moguće, ako je netko spreman. No ako čovjek nije spreman, propušta priliku za promjene. A sve što je prekrasno, uvijek se događa dok prolazite kroz  to  razdoblje  promjene.

Zato počni meditirati. Kad kažem meditirati mislim da se počneš njihati upravo ovako kao što to radiš sada, uvijek kad sjediš u tišini. Osjećaj se kao da si drvo i njiši se. Dok se njišeš i osjećaš se kao drvo, nestat ćeš kao ljudsko biće. To nestajanje je meditacija. Postoji tisuću i jedan način da se nestane. Ja ti navodim najjednostavniji način, način na koji to možeš lako učiniti. Pleši i nestani u plesu, vrti se u krugu i nestani u toj vrtnji. Poskakuj, trči, nestani u trčanju. Neka trčanje bude prisutno, zaboravi sebe. To zaboravljanje sebe je meditacija. A to je moguće u tim godinama.

Različita vrata vode do meditacije, ona se mogu koristiti kasnije, ali djetetu  je  zaboravljanje  najbolja  meditacija.  Stoga se zaboravi u bilo čemu i otkrit ćeš da meditiraš.

Djeca vrlo lako mogu ući u meditaciju kroz ples. Jer ples je prirodan, on nema veze ni s čim umjetnim. Čovjek je rođen da pleše. Kad zaboravi prirodno plesati, tijelo vrlo pati. Nekoliko se stvari može dogoditi kroz ples — samo putem plesa moguće je letjeti. Stoga pomozite svom djetetu da sudjeluje u plesnoj meditaciji. Ako se može prepustiti plesu, meditacija će se dogoditi sama od sebe.

Moja  djeca  u  školi  katkad  vole  praviti  buku  i  trčati,  a  ja  ih  ne  želim više prisiljavati  da prestanu  i  zašute.

Učinite jednu stvar: barem dva puta dnevno dajte im petnaest ili dvadeset minuta priliku da podivljaju, da posve polude, da rade što god žele - da skaču i vrište i viču - dajte im samo dvadesetak minuta da se tako ponašaju ujutro prije nego što počnete s nastavom. I vi sudjelujte u tome, djeca će pri tom vrlo uživati - i vi vičite i skačite, sudjelujte u njihovom divljanju. Tada će djeca doista to raditi rado. Onog časa kad vide da to radi i njihov učitelj, oni će jednostavno uživati u tomu. Bit će im dovoljno petnaest minuta takva ponašanja. Recite im da trče koliko god mogu, da rade što god žele. Tada im recite da prestanu i pet minuta ostanu bez riječi. To će za njih biti velika meditacija.

Ako vidite da to djeluje, ponovite to negdje popodne, prije nego što djeca odu kući. I nakon dva ili tri mjeseca vidjet ćete kako se velika promjena dogodila kod djece. Nevjerojatno!

Njihova suzdržana energija mora biti oslobođena. Zapravo, djeca imaju tako mnogo energije, a mi ih prisiljavamo da sjede, no ona to ne mogu, zato sve u njima vrije! Ona pronalaze svaku priliku da počnu raditi neprilike. Samo im to dopustite, bit će vam to velika pomoć i vidjet ćete: njihova će inteligencija postati bolja, njihova koncentracija postat će dublja, moći će bolje slušati, bolje će shvaćati jer neće biti opterećena. Njihova ljubav i poštovanje  prema vama  nevjerojatno  će  se povećati. I tada će vas slušati - i neće biti potrebe da ih na to prisiljavate. Bit će dovoljno ako samo nešto kažete.

Možete im reći: "Čekajte, uskoro dolazi vaš čas kad možete biti nestašni. Pričekajte još sat vremena."

Djeca će razumjeti da ih ne sprečavate u njihovoj nestašnosti zauvijek. Uskoro će naučiti pravilo - da postoji vrijeme kad mogu biti nestašni i bučni, kad mogu raditi što žele, a tada naravno postoji i vrijeme za čitanje i učenje. Ako se jave problemi sa školskom upravom, razgovarajte s njima i postupno im sve recite. I njima će to mnogo pomoći. I drugim razredima ćete pomoći. Samo im recite da je to eksperiment, da vam dopuste raditi to šest mjeseci. Tada mogu doći i vidjeti što se dogodilo s djecom - jesu li njihove školske svjedodžbe bolje, je li se njihova inteligencija povećala, je li njihovo shvaćanje dublje. Recite im da promatraju - ako otkriju da je sve dobro, taj se pokus može primijeniti na cijelu školu. Cijela škola može se okupiti na dvadesetak minuta dva puta dnevno.