David Barsamian i Noam Chomsky

MEDIJI, ZNANJE I OBJEKTIVNOST

Izvadak (od 147. do 175. strane) iz “Keeping the rabble in line”, AK press, 1994., Edinburgh

 

P: Ovdje u Boulderu je oko 7.00, kod vas u Lexingtonu je 9.00. Kako izgleda vaše jutro? Počinjete li s čitanjem Boston Globea i New York Timesa?

O: Da, i s Wall Street Journalom. Financial Timesom. Bilo čime.

P: Da li vam je jutro pogodno za rad ili ste ometani masom telefonskih poziva poput ovoga?

O: Većinom imam mnogo poziva.

P: Boston Globe, vaše dnevne novine, je upravo preuzeo New York Times. Globe su jedne od zadnjih velikih novina u zemlji koje ne pripadaju lancu. Što mislite o tome?

O: To je prirodni nastavak tendencije koja se odvija već dugo vremena. Ben Bagdikian je dokumentira godinama. To je prirodni fenomen. Kapital tenderira koncentriranju. Iskreno sumnjam da će biti velike razlike kad je riječ o novinama, barem ne uskoro. Svejedno, s vremenom će vjerojatno biti.

P: Vrlo je dobro dokumentiran trend koncentriranja vlasništva nad medijima. Vidite li neke kontra-trendove?

O: Ovo što trenutno vi radite jest kontra-trend. Isto je i sa svime ostalim što se odvija u svijetu. Postoji trend prema centralizaciji moći na sve višim i višim razinama, ali isto tako postoje i kontra-trendovi okrenuti regionalizaciji, uključujući i ono što se u Europi naziva “Europa regija”, stvaranje grassroots pokreta, konstruiranje alternativa. Kabelska televizija, recimo, nudi alternative. Dakle, stvari se odvijaju u oba smjera. Institucionalno, glavna tendecija je centralizacija. Druga tendencija koja se odvija u suprotnome smjeru, i koja jedina, po meni, pruža nadu, je mnogo raspršenija, difuznija i nema mnogo toga zajedničkog s organiziranim insitucionalnim formama. No, sigurno je da se odvija na svim nivoima.

P: Postoje također i kompjutorske mreže.

O: One nude mnoštvo mogućnosti. Postoje desetine tisuća priključenih, možda i stotine tisuća priključenih na razne mreže, i mnoge se diskusije odvijaju te pristiže masa informacija. Razne su kvalitete, no mnoge predstavljaju alternativu mainstreamu. Trenutno je to još uvijek elitna privilegija.

P: Nedavno sam dobio pismo od jednog slušatelja iz Lafayette, država Colorado. On je čuo vaš govor “Proizvodnja pristanka” koji ste održali prilikom Harvardovog Trade Union programa u siječnju. Nakon slušanja programa, slušatelj se osjećao “politički izoliranim, na isti onaj način na koji nam to čini industrija za odnose s javnošću”. Njegovo je pitanje: ” Kako da se organiziramo? Nismo li previše privezani mjesečnim računima koje treba plaćati?”. Dakle, prisutno su višestruko pitanje i zabrinutost.

O: Kako se organizirati? Odgovor je jednostavan: jednostavno to učinite. Ljudi su se organizirali i pod puno gorim uvjetima od ovih. Pretpostavimo da ste zemljoradnik u El Salvadoru u kršćanskoj zajednici koja pokušava postati seljačkom zadrugom. Uvjeti tamo prisutni su daleko od bilo čega što mi možemo zamisliti. Naravno, problemi postoje, ljudi su privezani računima, imaju osobne probleme… No većina nas živi pod jako privilegiranim uvjetima po komparativnim standardima. Problem organiziranja je problem volje.

P: Nije li jedna od funkcija medija da marginalizira ljude, poput ovog slušatelja, te da ih uvjeri da stvari moraju biti prepuštene stručnjacima?

O: Naravno. Ali primijetite da se u El Salvadoru to drugačije radi. Tamo šalju odrede smrti. Ovdje te pokušavaju navući na komedije. Istina je da su i jedno i drugo tehnike kontrole, no ipak su to prilično različite tehnike.

P: Vi ste znanstvenik, što mislite o ideji objektivnosti i ravnoteže u medijima i obrazovanju? Tko određuje takve stvari?

O: Postoji velika razlika između znanosti, isto tako i između humanističkih ili društvenih znanosti i medija. U prirodnim znanostima ste suočeni s prirodnim činjenicama kao vrlo tvrdim nadzornikom. Ne možete doći daleko s besmislicama. U razvijenim znanostima pogreške ne mogu trajati. Teorijska greška može trajati jer ju je teško otkriti. Napravi li netko eksperiment i krivo navede rezultate, to će se vrlo brzo otkriti kod ponavljanja eksperimenta. Postoji kruta internacionalna disciplina koja nipošto ne garantira da ćete pronaći istinu, ali naglašava standarde koje je jako teško izbjeći. Prisutni su i vanjski uvjeti koji određuju kako znanost funkcionira: fondacije i sl. Kvalitativno se oni razlikuju od ostalih područja, kod kojih vanjske prisile i ograničenja nisu toliko snažne. Mnogo je manje shvaćenog, empirijska opovrgnuća puno teže prolaze. Mnogo je jednostavnije ignorirati ono što ne želimo čuti.

No, vratimo se početnome komentaru o preuzimanju Globea od strane Timesa. Tisak na istočnoj obali to slavi jer smatra da se zbog visokih novinarskih standarda Timesa ništa loše neće dogoditi Globeu. Postoje tisuće dokumentiranih strana koje pokazuju da su standardi Timesa sve samo ne visoki. Točnije, groteskni su. No, to nije važno budući da se kritička analiza može jednostavno ignorirati. Poruka joj je kriva i zato je ignorirate. Ovakve su stvari vrlo jednostavne u novinarstvu i ostalim ideološkim disciplinama. Ignorirate ono što vam se ne sviđa, a ako ste na strani moćnih onda se toga lako i riješite.

Neki sam dan čitao sažetak članka u Washington Postu kojeg je napisao dobar reporter koji zna mnogo o Centralnoj Americi. Članak je o izgubljenom desetljeću u Centralnoj Americi. Tekst tog reportera je prepun zabuna o tome zašto je Centralna Amerika u puno goremu stanju danas nego 1980., unatoč ogromnoj količini američke pomoći toj regiji. Reporter se pita da li je ta američka pomoć bila dobro potrošena, kome je bila upućena, da li je dospjela u pravo područje. Također se postavlja pitanje što je otišlo krivo u našem velikom trudu da Centralnoj Americi omogućimo demokraciju i socijalni razvoj. Autor članka (Douglas Farah), kada ne piše za Post, zna odgovor jako dobro. SAD su vodile devastirajući teroristički rat u toj regiji s ciljem da spriječe demokraciju i socijalni razvoj. Bilijuni dolara pomoći o kojima reporter govori su bilijuni dolara potrošenih na uništavanje tih zemalja. To je razlog zašto su one u puno gorem stanju danas nego 1980. No, Post to ne smije reći. Bez obzira na to koliko su dokazi moćni, apsolutno ih je moguće odbaciti i pričati fantazije koje puno više odgovaraju interesima moći i nama samima. U novinarstvu i u većini onog što nazivamo “meko školstvo”, dakle ono što ne spada u tvrde znanosti (prirodne znanosti), takve je stvari lako učiniti. Kontrole su vrlo slabe i jako je jednostavno ignorirati ili odbaciti kritičku analizu. U tvrdim znanostima to ne prolazi. Učinite to i bit ćete izbačeni. Netko će drugi otkriti stvari i letite iz igre. Prije nekoliko godina je C. P. Snow govorio o nečemu što on naziva dvjema kulturama humanističkih i tvrdih znanosti. Zbog toga je bio jako kritiziran, no ima nešto u tome. One su prije različite u osobinama. Postoji još stvari koje je ovdje potrebno razjasniti, no grubo govoreći razlika je realna.

Dakle da odgovorim na pitanje. Unutar razvijenih prirodnih znanosti, iako nitko nema nikakvih iluzija o objektivnosti, prisutna je neka vrsta stalnoga pritiska, kontrole koja reflektira ograničenja nametnuta od prirode. Unutar drugih područja, ono što odražava interese moćnih se jednostavno smatra objektivnim.

P: Koncept objektivnosti u novinarstvu izgleda poput nečega što je nestalno i određeno okolnostima.

O: Pogledate li ozbiljan monografski rad kroz diplomatsku povijest, vidjet ćete da je situacija nešto drugačija. Međutim, i tamo su također odabir, fokus, koncentracija i oblikovanje često ideološki određeni. Iskreniji ljudi će to prepoznati i naznačiti jasnim. Oni manje iskreniji će tvrditi da je riječ o objektivnosti.

P: Da, ali jedan od glavnih mitova medija je da su mediji objektivni i uravnoteženi.

O: Naravno. To je jedna od funkcija propagande. Očito je da te riječi ne znače apsolutno ništa. Što mislite pod uravnoteženost? Što je odgovarajuća mjera ravnoteže? Ne postoji odgovor na to pitanje. Ako su mediji iskreni, oni će reći: Gledajte, ovo su interesi koje mi predstavljamo i to je okvir unutar kojeg mi gledamo na stvari. Ovo je ono u što mi vjerujemo i čemu smo predani. To što bi rekli je tada slično onome što govore njihovi kritičari. Na primjer, ja ne skrivam svoje stajalište pa tako ni Washington Post ni New York Times ne bi trebali. No oni to moraju raditi jer su maske objektivnosti i ravnoteže presudne kod funkcioniranja propagande.

U biti, oni idu i iznad toga. Pokušavaju sebe predstaviti kao protivnike moći, kao nekoga tko potkopava moćne institucije. Akademska profesija igra istu igru. Pogledajte akademske konferencije o medijima. Jedna kojoj sam ja u potpunosti prisustvovao se održala na Georgetown sveučilištu, a vodio ju je liberalni kveker. Tema konferencije je bilo medijsko izvještavanje o Centralnoj Americi i Srednjem Istoku. Prvo je išla serija iskaza koja je otvorila diskusiju od strane ljudi koji su naveli da su mediji i novinari uvelike okrenuti protiv vlade, da lažu, da pokušavaju potkopati američku vladu, da su praktički komunistički agenti. Nakon ovih oštrih napada na medije uslijedio je drugi niz radova koji je govorio: Gledajte, činjenica jest da je loše, slažemo se, ali ipak nije tako loše kako vi kažete. Naš je posao da budemo subverzivni. S time se trebate suočiti u demokratskome društvu. Tada se raspravljalo s tih dviju pozicija.

Postoji i treća pozicija: mediji podržavaju interese moći. Da bi održali te interese, mediji lažu i izokreću stvari. No, to se ne smije izjaviti. Ipak, cjelokupno izvještavanje o Centralnoj Americi koje je održano na toj konferenciji bilo je unutar granica koje sam opisao. Kada je riječ o Srednjemu Istoku, gdje su mediji groteskni, samo je 96% izvještaja bilo unutar tih apsurdnih granica. Razlog tome je to što je bilo dopušteno izlaganje Erica Hoaglanda, poznavaoca Srednjeg Istoka, koji je dao točne navode, i to je 4% na koje nitko kasnije nije referirao. Na taj način mediji prezentiraju sami sebe i zbog toga akademska profesija želi to vidjeti. Predstavljate li medije kao kritičke, kao protivnike moći, pa čak i kao subverzivne, tada radite veliku uslugu propagandi. Nakon toga će oni reći: Pogledajte koliko smo kritički okrenuti prema moći. Može li netko više od toga?

P: U članku o Timesovom preuzimanju Globea spominje se da su Globe prve novine u zemlji koje su povele križarski rat protiv američke intervencije u Vijetnamu. Čitali ste Globe u to vrijeme, da li je to točno?

O: Da, to je točno. Oni su prvi objavili uvodni članak u kome se traži povlačenje iz Vijetnama. Urednik je u to vrijeme bio moj osobni prijatelj tako da sam prilično upoznat s time. Oni su prije objavljivanja članka napravili veliku studiju da vide mogu li članak objaviti i nastaviti s time. Sjećam se da je to bilo kasne 1969., otprilike godinu i pol nakon što se Wall Street okrenuo protiv rata. Mislim da je to bio vjerojatno prvi mainstream zahtjev za povlačenjem američkih postrojbi. Naravno, nije se tražilo povlačenje američkih postrojbi koje su napale Vijetnam, već se tražilo povlačenje jer to više nema smisla, nešto kao moramo otići, nema smisla… To također govori ponešto o američkim medijima. Govori vam da je riječ o godinu i pol nakon što je poslovna zajednica odredila da bi vlada trebala prestati sa svojim naporima jer štete američkim ekonomskim interesima. U to je vrijeme već i ohrabren tisak počeo povremeno isticati da bi možda bilo vrijeme da se učini ono što je poslovna zajednica odredila prije godinu i pol, ne uzimajući pritom u obzir jednostavnu istinu: da je riječ o američkoj agresiji, najprije na Južni Vijetnam, a kasnije i na cijelu Indokinu. Neke elementarne istine su presramotne da bi bile otisnute.

P: Smatrate li znanje privilegijom? Da li je znanje nešto čime se trguje, nešto što se kupuje i prodaje? Očito je da se prodaje: netko prodaje samog sebe na tržnici.

O: Bio bih malo oprezniji kad je riječ o znanju. Prodaje se ono što se izdaje pod znanje. Uzmimo Henryja Kissingera kao primjer. On je sigurno prodavao sam sebe na tržnici. No, tu trebamo biti skeptični da li je riječ o znanju ili ne, budući da je ono što se prodaje na tržnici većinom bezvrijedno. Riječ je o znanju ili razumijevanju prilagođenom i iskrivljenom da bi služilo interesima moći. Vratimo se tvrdim znanostima, njihovo znanje se definitivno prodaje. Pogledajte američku industriju visoke tehnologije, ili farmaceutsku industriju. Jedan od načina na koji javnost subvencionira korporacijski sektor je kroz sveučilišne laboratorije u kojima se odvijaju ozbiljna istraživanja. Dobrobit od toga, ako izađe što komercijalno isplativo, ide privatnim korporacijama. Ne znam za ni jedan sveučilišni odjel koji je ugovorom povezan s industrijom, no neke stvari nisu daleko od toga.

P: Da li je informacija privilegija?

O: Ljudi izjavljuju takve stvari, no ja sam pomalo sumnjičav prema takvim izjavama. Kada kažete da je informacija privilegija znači da se može prodati na elementaran način, poput novina udruženih u Associated Press koje izbacuju članke ili kada odete u knjižaru i kupite knjigu. Ne vidim u tome ništa duboko, ne mislim da je informacija privilegija.

P: Što je sa stjecanjem znanja van konvencionalnih struktura koledža i sveučilišta?

O: Kao prvo, čak i unutar konvencionalnih struktura, koledža, sveučilišta, New York Timesa i sl., ako pažljivo čitate, možete naučiti puno. Sve te institucije posjeduju važnu unutarnju kontradikciju: s jedne strane, one ne bi preživjele da ne podržavaju temeljne interese bogatih i moćnih. Ne služite li tim interesima, nećete živjeti dugo. Zbog toga su prisutni iskrivljavanje i propaganda. S druge strane, te institucije imaju unutar sebe nešto što ih vodi potpunosti i iskrenosti te točnome prikazu svijeta. Djelomično to dolazi od ljudi unutar samih institucija, bez obzira da li su oni novinari ili povjesničari. Djelomično i stoga što ti ljudi ne bi radili svoj posao za moćne da nemaju mogućnost dati barem približno točnu sliku svijeta. Tako, na primjer, poslovni tisak daje prilično dobre i točne izvještaje, u većini slučajeve je slično i s ostatkom tiska. Razlog tome je što moćni ljudi moraju znati činjenice da bi mogli donositi odluke u svoju korist. Upletete li se među te dvije suprotne tendencije, imate mogućnost da mnogo naučite.

Da se vratim pitanju: van tih institucija postoji puno stvari koje možete učiniti. Vratimo se članku u Washington Postu o Centralnoj Americi. Aktivisti ovdje u Boulderu koji se bave Centralnom Amerikom, kao i u mnogim drugim mjestima, umiru od smijeha kada vide taj članak. Oni znaju činjenice. Ta činjenice nisu spoznali čitajući Washington Post, pronašli su ih kroz druge izvore. Pokret solidarnosti Centralnoj Americi ima pristup ogromnim količinama informacija i još ih uvijek prikuplja kroz direktne kontakte, alternativne medije, preko ljudi koji putuju tamo, i sve to van mainstream medija. Na primjer, u članku se spominje da su SAD primorale marksističke sandiniste da održe prve slobodne izbore 1990. Svi u Pokretu solidarnosti Centralnoj Americi, kao i mnogi drugi, znaju da je to obična glupost te da su prvi slobodni izbori održani 1984., samo što su dali krive rezultate pa su ih SAD izbacile iz povijesti. Autor članka u Postu to zasigurno zna, samo što je za njega to reći u Washington Postu isto što i stajati nasred Vatikana i urlati da Isus Krist nije postojao. Unutar duboko totalitarne intelektualne kulture poput naše, neke se stvari ne smiju reći. Zato autor članka može reći to što je rekao, pa čak i to u što možda vjeruje, iako mi je to teško zamisliti. Ljudi u narodnim pokretima dobro znaju da to nije istina i znaju zašto nije istina, budući da su pronašli druge puteve razumijevanja svijeta.

Ukoliko ste čuli tresak u pozadini, to je nekoliko mojih knjiga palo na pod, što se redovito događa.

P: Mogu vas zamisliti okruženog gomilom papira i knjiga.

O: Povremeno odluče da zakoni fizike neće izdržati i padnu na pod, što se sad dogodilo.

P: Komentirali ste prijatelju kako je količina materijala koju ste izgubili ogromna, no čini mi se da je i količina koju ste zadržali također ogromna.

O: Ne izgleda mi tako. Čini mi se da sam većinu izgubio. Mučno mi je kad vidim kako nestaje. Znam da će materijal o kojem ne pišem kroz par godina nestati, izgubit će se u ovim zbirkama, ispast će iz povijesti. Na primjer, izbori u Nikaragvi pripadaju povijesti zahvaljujući Edwardu Hermanu koji je napravio jako dobro istraživanje o toj temi. Washington Postu to nije bitno, za njih su ti izbori van povijesti jer su tako naredili oni koji sjede visoko. No, ljudi koji žele to znati mogu pogledati Hermanov rad.

P: Nešto što godinama govorite mi se čini nekako kontradiktornim. Kada govorite o povezanosti američke pomoći s kršenjem ljudskih prava, govorite da je veza očita; u isto vrijeme govorite da nema načina da otkrijete te stvari osim ako niste fanatik, kao što ste sebe opisali. Ne ostavlja li to ljude zastrašenima i obeshrabrenima?

O: Ako sam tako rekao onda sam vas pomalo odveo na krivi put. Kao pojedinac vi morate biti fanatik da biste otkrili te stvari. Ako ste dio nekog poluorganiziranog pokreta, poput Pokreta solidarnosti Centralnoj Americi, ne morate biti fanatik budući da imate pristup alternativnim izvorima informacija.

Pogledajmo opet Edwarda Hermana, mog kolegu i prijatelja, koji je radio široka istraživanja o povezanosti američke pomoći i torture. Ustanovio je da su te stvari jako povezane. Te smo informacije objavili u našim zajedničkim knjigama i drugdje. Da bi to opisao u detalje, Herman je objavljivao i vlastite knjige.

Vodeći latinsko-američki akademski stručnjak za ljudska prava, Lars Schoultz s North Caroline, objavio je 1980. članak o američkoj pomoći i kršenju ljudskih prava, i to posebno o torturi u Latinskoj Americi. Schoultz je otkrio upravo iste stvari kao i Herman. On u članku ističe da je pomoć dolazila do najistaknutijih kršitelja ljudskih prava u hemisferi, koji su redovito primali najviše pomoći. Schoultz je također pokazao da ta pomoć nema ništa s potrebama tamošnjih ljudi, da uključuje vojnu pomoć te da je dolazila za vrijeme Carterovog perioda. Za vrijeme Reagana je to još pojačano. Takve stvari se mogu pronaći. Ja sam ih objavio. Herman ih je objavio.

Ukoliko izoliran pojedinac želi to otkriti, on mora biti neka vrsta fanatika. Da se uopće otkrije da je netko pisao o tome, bilo bi potrebno golemo istraživanje. To nećete pronaći u kazalu New York Timesa. Ono što ćete tamo pronaći su članak za člankom o našoj beskrajnoj predanosti ljudskim pravima. S druge strane, ako ste član nekog pokreta ne trebate biti nikakav fanatik budući da imate pristup materijalu. Samo morate držati oči otvorenima.

P: Da li se u golemoj količini pošte koju primate osjećaju ta stajališta izoliranosti? Kakav je karakter pošte?

O: Pretežno se osjeća. Mark Achbar i Peter Wintonick su napravili film “Proizvodnja pristanka” koji se prikazuje po cijelome svijetu, često na nacionalnim televizijama, i mislim da je malo preistaknut. Dobivam mnogo pošte, stotine pa i tisuće pisama, i često je ton kao u one osobe koju ste spomenuli. Isto se događa kada se pojavim na televiziji u SAD-u. Dobijem mnogo pisama u kojima me ljudi pitaju otkud mi te stvari i kako da se priključe mome pokretu. Ponekad se sledim kada to čujem.

P: Uporno odbijate pogledati taj film. Zašto?

O: Djelomično zbog toga što bez obzira koliko se autori trudili, postoji nešto inherentno u mediju koji personalizira te daje krivu i ridikuloznu impresiju koja dovodi do pitanja poput: “Kako se mogu priključiti tvome pokretu?”

P: Znam da su ljudi apsolutno oduševljeni kada dobiju pismo od vas.

O: Pisma su većinom jako ozbiljna i promišljena. Na jednu temu sam morao pisati samo formalno pismo u kojem je pisalo: “Oprosti, ali ne mogu odgovoriti.”

P: O čemu se radilo?

O: Probajte pogoditi.

P: J.F.K.

O: Tako je. Pristizalo mi je toliko pisama da unutar dvadesetčetiri sata nisam jednostavno stigao odgovoriti na njih. Na moju žalost, morao sam pisati: “Oprosti, ali ne mogu odgovoriti.”

P: Nedavno sam se vratio iz Amsterdama gdje sam držao govore i radio neke interviewe. Vrlo pretenciozna pitanja su mi bila postavljana…

O: Isto sam i ja doživio u Nizozemskoj. To su načini na koje se intelektualci mogu separirati od trenutnih borbi i još uvijek biti ljeviji od tebe. Za Nizozemce nitko nije dovoljno radikalan. Na taj način možete unaprijediti svoju karijeru, jednostavno se separirate od stvari koje se trenutno odvijaju. Nije potrebno da se uključite u javne aktivnosti, ne trebate učiti o svijetu, a kamoli da nešto radite u vezi njega. Pretjerujem, ne želim reći da je to apsolutna istina, no elementi toga su prisutni. Riječ je o drugačijim načinima reagiranja na činjenicu da je bavljenje svjetskim problemima teško i nezahvalno. Počnete li to raditi efektivno, imat ćete i osobnih gubitaka.

P: To će također stvoriti veliku razliku između njih (intelektualaca) i “običnih ljudi”.

O: Sigurno da hoće. Nitko to ne može razumjeti, to straši ljude, posebno mlade ljude koji dođu na fakultet, vide takve stvari i kažu: “Moj Bože, da bih bio radikalan moram razumjeti svih tih deset jasno izgovorenih riječi. To je beznadno, bolje da radim nešto drugo.”

P: Da li vam ljeto, kada ste daleko od interviewa, telefonskih poziva i predavanja odgovara za rad?

O: Kao što znate, telefon isključim. To je jedino vrijeme kada se mogu potruditi i napraviti nešto.

P: Potkraj godine ćete navršiti šezdesetpetu.

O: Ne vjerujete valjda toj propagandi?

P: Da li razmišljate o usporavanju, o smanjenju planova?

O: Mnogo je još stvari koje želim učiniti, a jednostavno ne stignem. Nemam toliko vremena.

P: Znate li za anegdotu Mikea Alberta u Poljskoj? Tamo je sreo ljude koji su mislili da postoje dva Noama Chomska, jedan koji se bavi lingvističkim radom, a drugi političkim.

O: Vjerojatno zato što njima to ime ne zvuči tako strano.

P: Ozbiljna eksplozija reaktora se dogodila u centralnoj Rusiji u gradu Tomsku. Da li je ime grada povezano s Chomsky?

O: Moguće da jest. Nitko ne zna etimologiju. Veliki slavenski lingvist Roman Jakobson mi je uvijek govorio da je uvjeren kako je Thomas izopačeni Tomsk, da je Tomsk originalno.

P: Da li je Avram vaše stvarno ime?

O: Avram jest moje ime, no moji ga roditelji nikada ne koriste pa ja koristim svoje srednje ime. Ono je praktički postalo moje legalno prvo ime. Da vas podsjetim na dobre stare dane pravog seksizma, kada sam jednom dizao kopiju svoga rodnog lista otkrio sam da je svećenik prekrižio moje ime i iznad njega kemijskom olovkom napisao “Avrame Naomi”. Hm, zašto Avrame? Pa zato što djevojke mogu imati luda imena, ali dečki ne.

16. lipanj 1993.