Postoji evidentna glad današnjice, rastuće nezadovoljstvo odgovorima koje nude materijalizam, naučni progres i žudnja za unutrašnjim životom. Amerikanci tragaju za rješenjem koje će govoriti u ime duha, baš kao i u ime psihe. Ove uzvišene riječi nisu najnovija inspiracija nekog nepoznatog pisca bestselera. Objavljene su 7. decembra 1992. godine u časopisu 'US News and World Report'. Magazin je posvetio pet stranica pokušaju da se objasni zbog čega je Carl Gustav Jung, više od trideset godina poslije svoje smrti, postao tako tražen, te zaključio da razlog leži u činjenici da Jungova teorija osigurava savršen brak između psihologije i duhovnosti, između religije i nauke. Jednom prilikom knjiga 'Put kojim se rjeđe ide' opisana je kao 'interpretacija Junga za mase'. Njena popularnost ima dosta veze sa činjenicom da je objavljena u pravo vrijeme, upravo kada se 'rastuće nezadovoljstvo' počelo izrazito osjećati. Priznajem, uspjeh te knjige me iznenadio, jer nisam govorio ništa novo. Ponavljao sam stvari koje su Carl Gustav Jung, William James i drugi rekli mnogo prije mene. Tada sam shvatio da ljudi ranije nisu imali sluha za slične stvari, a sada su bili spremni da slušaju. Shvatio sam da su se ljudi promijenili. Da bismo shvatili zbog čega je došlo do takvih promjena, potrebno je vratiti se u vrijeme prije nastanka psihologije. Moramo istražiti historiju i odnose između religije i nauke. Prije dvije i po hiljade godina, originalni odnos između religije i nauke bio je zasnovan na integraciji. Ta integracija nazvana je - filozofija. Rani filozofi poput Platona i Aristotela, i kasniji poput Tome Akvinskog, bili su ljudi od nauke. Tražili su odgovore na konkretna pitanja, ne zadovoljavajući se postojećim. Ali su isto tako bili uvjereni daje Bog esencijalna realnost. U XVI stoljeću, odnos između nauke i religije je pogoršan. Kada je Galilei 1663. godine izveden pred inkviziciju, rezultati tog čina bili su krajnje neprijatni. Bili su neprijatni za Galileia, prisiljenog da preispita svoje vjerovanje u Kopernikovu teoriju - da se planeti okreću oko Sunca - i osuđenog na doživotni kućni pritvor. Međutim, vrlo brzo stvari su postale sve neprijatnije i za Crkvu. Da bismo bolje razumjeli šta se poslije dogodilo, zamislit ćemo da smo se zatekli u Londonu, 1705. godine. Tamo, naime, prisustvujemo tajnom sastanku u privatnim odajama kraljice Ane. Na sastanak, putujući inkognito iz Rima, dolazi i Papa Klement XI. Na poziv kraljice, dolazi i Isaak Newton lično. Kraljica započinje sastanak riječima: 'Kao što znate, na nama leži odgovornost za politički red i stabilnost u našoj civilizaciji. Zahvalna sam njegovoj Svetosti koja mi je nedavno poslala tajnu poruku kojom nagovještava akciju koja će nam, s božjom milošću, pomoći da ponesemo ovu odgovornost. Obzirom da je sastanak sazvan na vašu inicijativu, možda ćete, Vaša Svetosti, biti tako ljubazni da objasnite gospodinu Newvtonu smisao te poruke.' 'Hvala, Vaše Veličanstvo,' odvrati Papa. 'Kao što znate, gospodine Newton, afera s Galileiom prije nekoliko godina bila je vrlo nezgodna za Crkvu. Želio sam vašoj kraljici objasniti da je ovo krajnje vrijeme kada mora doći do neke vrste iizglađivanja sukoba između nauke i religije.' 'To bi, sigurno, bilo u najboljem interesu cijele zemlje', složi se kraljica. Newton je potom obrazložio da je smisao ciljeva nauke postao vrlo različit od ciljeva religije. 'Era filozofa koji dubokoumno razmišljaju nad knjigama sjedeći u svojim foteljama je prošla,' kaže on. 'Ne vidim kako možemo vratiti unatrag kazaljke sata.' 'Potpuno se slažem s vama, gospodine Newton,' odgovara Papa. 'Potpuno ujedinjenje nije moguće, ali sigurno mora postojati nekakvo pomirenje, neka vrsta zbližavanja između naučne i religiozne zajednice.' 'Ali, što zapravo očekujete od mene?' pita Newton. 'Dogovor,' kaže kraljica. 'Došlo je vrijeme da sklopimo dogovor.' 'Ugovor, gospodine Newton,' dodaje Papa. 'Kao predstavnik Svete Stolice, ovlašten sam da sklopim ugovor kojim se crkva obavezuje da više neće proganjati ni jednog genijalnog člana naučne zajednice, ali pod uslovom da nauka drži podalje svoj naučni nos od religioznih stvari.' 'Ono što mi predlažemo,' nastavlja kraljica, 'je obostrano poštivanje teritorija do stabilne ravnoteže moći i kooperativnog odnosa s kojim će svi biti zadovoljni. Ovo se odnosi na već postojeća ograničenja. Cilj vašeg Društva - koje neprestano napreduje pod mojom blagonaklonošću i zaštitom - je da unaprijedi prirodno znanje. Dakle, prirodno je znanje prilično različito od natprirodnog znanja koje, sigurna sam da ćete se složiti, spada u nadležnost crkve.' 'Kao što je politika u nadležnosti političara', dodaje Papa. I sigurno je da naučna pitanja o prirodnom znanju ne treba prljati ćudljivošću vulgarnih političara. Nauka treba stajati izvan političke brige, ali i podalje od religijskih stvari. Možemo čak razgovarati i o izvjesnoj pomoći naučnim krugovima u obliku vladinih subvencija za naučne institucije i odjele pri univerzitetima. Tu je uključena i mogućnost nabavke opreme neophodne za buduća naučna istraživanja.' 'Sve je moguće,' potvrđuje kraljica. 'Da li biste bili voljni da podržite ideju čiste nauke u ovim okvirima?' U tom slučaju crkva bi bila u stanju da podrži image čistog naučnika kao javnog heroja, a sigurno bi se otvorili i putevi za prikupljanje novca od poreskih taksi koji će biti dostupan naučnim istraživanjima i pravilno raspoređen.' Newton dugo šuti i sjedi u potpunoj tišini koja je zavladala. Konačno kaže: 'Dakle, prednosti ovog ugovora su vrlo očigledne.' Kraljica se smiješi: 'Kao predsjednik Kraljevskog društva vi ste najuticajniji naučnik Kraljevstva. Ako možete podržati razvoj ideala čiste nauke o kojima smo upravo raspravljali, ne sumnjam da će time biti osigurana stabilnost kršćanske civilizacije za vjekove koji dolaze. Naravno, to mora biti učinjeno vrlo diskretno i tiho, ovo je vrlo suptilna vrsta dogovora. To je stvar vizije i nema potrebe da bilo tko od nas spominje ovaj sastanak. Sve se mora uraditi bez mnogo buke i fanfara. 'Vidjet ću šta mogu učiniti, Vaše Veličanstvo,' kaže Newton. 'Hvala vam,' kaže kraljica. 'I usput, s obzirom da znate kako se čuvaju tajne, neće škoditi da vam kažem da ozbiljno razmatram pitanje vašeg viteštva do kraja godine.' I tu završava moja fantazija. Naravno, nikakvog sličnog sastanka nije bilo, ali takav nepotpisani društveni ugovor koji dijeli teritoriju između države, nauke i religije, bio je osnažen pred kraj XVII i početkom XVIII stoljeća. Doduše, bio je to gotovo nesvjestan odgovor na potrebu vremena. Ipak, ovaj nepisani društveni ugovor odigrao je neprocjenjivu ulogu u određivanju prirode naše nauke i naše religije. Problem je što taj nenapisani društveni ugovor više ne funkcionira. Naime, došlo je do podjela koje bi mogle biti pogubne.