Maskenbal dobrih djela

Dobra djela su, u stvari, osobni interesi pod krinkom altruizma. Znam, mislite da je to teško prihvatiti, mislite da barem nekada želimo biti zaista dobri, i da se trudimo da volimo druge ili da budemo vjerni drugima. Dopustite mi da to pojednostavim do kraja, da budem potpuno otvoren i bezobziran, barem za pocetak. Postoje dvije vrste sebicnosti. Prva vrsta je ona kada nešto cinim za svoje zadovoljstvo, kada sam sebi ugadam. To je ono što nazivamo egocentricnošcu. Druga vrsta je kada za svoje zadovoljstvo ugadam drugima. To bi bila profinjenija sebicnost.

Prva vrsta je ocita, ali druga je skrivena, teško uociva, i zbog toga opasnija jer

pocinjemo misliti da smo zaista plemeniti. Ali, možda ipak nismo tako plemeniti. Bunite se dok to govorim? Odlicno!

Vi, gospodo, na primjer, kažete da živite sami, nekoliko sati dnevno radite na župi, ali priznajete da to ipak radite iz sebicnih razloga - imate potrebu osjecati se potrebnom - a isto tako znate da vaša potreba za tim osjecajem mora biti ostvarena na taj nacin da osjecate da nešto malo pridonosite boljitku ovoga svijeta. Medutim, zato jer vas trebaju, vi tvrdite da to nije jednosmjerna ulica.

Skoro da ste prosvijetljeni! Trebali bismo uciti od vas. Upravo tako. Ona kaže: "Nešto dajem, nešto dobivam." U pravu je. Kada nekome pomažem, nešto dajem, nešto dobivam. To je krasno. To je istina. To je stvarnost. To nisu dobra djela, to je prosvijetljeno koristoljublje.

I vi, gospodine, tvrdite da je Isus u evandelju u biti propovijedao koristoljublje?

Vjecni život postižemo svojim dobrim djelima. "Dodite blagoslovljeni Oca mojega, kad sam bio gladan dali ste mi jesti…”, i tako dalje. Mislite da to savršeno potvrduje ovo što sam upravo rekao. Kada gledamo Isusa, kažete, vidimo da je sva dobra djela ucinio iz krajnjeg koristoljublja - da bi njima pridobio duše za vjecni život. I u tome vidite pokretnu silu i smisao života: ostvarenje vlastite koristi dobrocinstvima.

U redu. Iako malo varate jer ste u to umiješali religiju. To je dopušteno i valjano, ali kako bi to bilo kad bismo se s evandeljem, Svetim pismom, i Isusom pozabavili pri kraju ovih duhovnih vježbi. Sada cu reci još samo ovo da još malo zakompliciram stvar: "Bio sam gladan, i dali ste mi jesti. Bio sam žedan i dali ste mi piti." I što ce reci? "Kada? Kada

smo to ucinili? Nismo znali." Nisu toga bili svjesni! Ponekad mi se javlja užasna misao da bi Kralj mogao reci: "Bio sam gladan i dali ste mi jesti," a ljudi na desnoj strani kažu: "Istina, Gospodine, znamo." "Nisam govorio vama", rece im Kralj, "to nije po scenariju; niste smjeli znati." Zanimljivo, zar ne? Ali vi znate. Poznato vam je unutarnje zadovoljstvo koje se javlja kada cinite dobra djela. A ha! Tako je! To je suprotno onome kada netko kaže: "Po cemu bi to što sam ucinio bilo nešto posebno? Nešto sam ucinio, nešto sam dobio. Nisam imao osjecaj da cinim nešto dobro. Moja desna ruka nije imala pojma što moja lijeva ruka cini." Znate, dobro nije nikada bolje od onoga dobra koje ucinite ne znajuci da je to dobro. Nikada niste tako dobri kao onda kada ne znate da ste dobri. Ili kako je veliki sufi rekao: "Svetac je svetac dok toga ne postane svjestan." Samozatajnost! Samozatajnost!

Neki od vas se protive tome. Kažete: "Zar nije to zadovoljstvo koje osjecam kada nešto dajem vjecni život ovdje i sada?" Ne bih znao. Zadovoljstvo je za mene zadovoljstvo, i ništa drugo. Barem za sada, dok se, malo kasnije, ne pozabavimo religijom. Medutim, želio bih da nešto shvatite sada na pocetku: religija nije, ponavljam nije nužno povezana s duhovnošcu. Molim vas, ostavimo religiju za sada po strani.

Dobro, pitate što je s vojnikom koji se baca na granatu kako bi zaštitio ostale? A što je s onim covjekom koji se u americku bazu u Bejrutu dovezao u kamionu punom dinamita? Što je s njim? "Vece ljubavi od ove nema nitko." Ali Amerikanci ne misle tako. On je to ucinio namjerno, i  to je bilo užasno, zar ne? Ali, vjerujte mi, taj covjek nije mislio tako, on je mislio je da ce ici u raj. Upravo to. Isto je mislio i vaš vojnik koji se bacio na granatu.

Pokušavam vam opisati djelovanje u kojem "ja" nije prisutno, kada ste budni, i kada je ono što cinite, ucinjeno po vama. Vaš cin tada postaje dogadaj. "Neka mi bude." To ne iskljucujem. Ali kada to ucinite vi, pitam se da li tu ima sebicnosti, cak i ako je to samo: "Bit ce zapamcen kao veliki junak." Ili: "Ne bih mogao živjeti da to nisam ucinio. Ne bih mogao živjeti s mišlju da sam pobjegao." Ali pazite, ne iskljucujem ni druge cine. Ne kažem da ne postoje cini u kojem "ja" nije prisutan. Možda ih ima. Morat cemo to istražiti. Majka koja spašava dijete, ali svoje dijete. Kako to da ne spašava susjedovo dijete? Zato jer je to dijete njezino. Vojnik umire za svoju domovinu. Zabrinjava me kad vidim da ljudi tako umiru. Mislim da su tim ljudima u mnogim slucajevima isprali mozgove. Muslimanski mucenici, hinduisticki mucenici, budisticki mucenici, kršcanski mucenici, svima su isprani mozgovi!

Zabili su si u glavu da moraju umrijeti, da je smrt velika stvar. Idu ravno u smrt, a ne osjecaju ništa. Ali ne svi, slušajte pažljivo, nisam rekao svi, iako ne bih iskljuCio ni tu mogucnost. Mnogim komunistima su isprani mozgovi (to cete lako prihvatiti). Mozgovi su im isprani do te mjere da su spremni umrijeti. Ponekad razmišljam o tome da bi postupak po kojem dobivamo ljude kao što su sv. Franjo Ksaverski, mogao biti isti postupak za dobivanje terorista. Covjek može obaviti duhovne vježbe od trideset dana i iz njih izaci pun ljubavi prema Kristu, a da ne postigne ništa glede upoznavanja samog sebe. Ništa. Može biti veliki gnjavator i misliti da je veliki svetac. Ne bih htio oklevetati Franju Ksaverskog, koji je vjerojatno bio veliki svetac, ali s njim je bilo teško živjeti. Znate li da je bio loš superior, zaista loš!? Proucite malo povijest. Vidjet cete da se Ignacije uvijek morao umiješati da ispravi greške koje je taj dobri covjek cinio zbog nedostatka tolerancije. Morate biti prilicno netolerantni da postignete ono što je on postigao. Naprijed, naprijed, ne obaziri se na žrtve koje padaju usput. Neki kriticari Franje Ksaverskog tvrde upravo to. Otpuštao je ljude iz Družbe, a oni su se obracali Ignaciju koji bi im rekao: "Dodi u Rim i popricat cemo o tome", i potajice ih je opet primao natrag. Koliko poznavanja samoga sebe je tu bilo prisutno? Tko smo mi da sudimo, ne znamo.

Ne kažem da cista motivacija nije moguca. Kažem samo to da redovito sve što cinimo, cinimo iz koristoljublja. Sve. Kada nešto uciniš iz ljubavi prema Kristu, je li to sebicnost? Da. Sve što ciniš iz ljubavi prema drugome, ciniš iz koristoljublja. Morat cu to malo pojasniti.

Zamislite da živite u Phoenixu, i da svaki dan hranite pet stotina djece. To u vam sigurno budi dobre osjecaje. Zar bi vam tako nešto moglo pobudivati loše osjecaje? Ali nekada se i to dogada, zato jer ima ljudi koji cine stvari zato jer ne žele imati loših osjecaja. I to nazivaju dobrim djelom. Cine to iz osjecaja krivnje, a to nije ljubav. Ali, Bogu hvala, cinite nešto za ljude i to vam pricinjava zadovoljstvo. Divno! Vi ste jedna zdrava osoba jer se brinete za vlastitu korist. To je zdravo.

Dopustite mi da vam još jednom sažeto ponovim što sam govorio o nesebicnim dobrocinstvima. Rekao sam da postoje dvije vrste sebicnosti; možda sam trebao reci tri. Prva vrsta je kada cinim nešto, to jest kada si priuštim zadovoljstvo da ugadam sebi; druga, kada si priuštim zadovoljstvo da ugadam drugima. Nemojte se time hvaliti. Nemojte misliti da ste veliki covjek. Prosjecni ste, samo što imate profinjen ukus. Vaš ukus je dobar, a ne kakvoca vaše duhovnosti. Kad ste bili dijete, voljeli ste Coca-Colu; sada kada ste odrasli, za vrucina, volite popiti pivo. Sada imate bolji ukus. Kada ste bili mladi voljeli ste cokoladu; sada kada ste stariji, volite slušati simfonije, uživate u citanju pjesama. Imate bolji ukus, ali i dalje dobivate svoja zadovoljstva, samo što sada svoje zadovoljstvo nalazite u ugadanju drugima. A tu je i treca, najgora vrsta: kada nešto cinite kako biste izbjegli loše osjecaje. Ne osjecate zadovoljstvo kada to cinite, u stvari, osjecate se loše, mrzite to. Cinite žrtve ljubavi, ali gundate. Ha! Kako malo znate o sebi ako mislite da ne radite tako.

Da sam svaki put kada sam ucinio nešto što je u meni pobudilo loše osjecaje, dobio dolar, do sada bih bio milijunaš. Znate kako to ide. "Oce, da li biste me mogli primiti veceras?" "Da, dodite!" U stvari, ne želim ga vidjeti, i ne volim ga sretati. Veceras želim gledati televiziju, ali kako cu mu to reci? Nemam hrabrosti reci ne. Kažem: "Udite", a u sebi mislim: "Bože, kako cu izaci na kraj s ovim gnjavatorom."

Ne cini mi zadovoljstvo kada ga primim, i cini mi zadovoljstvo kada mu kažem ne. Zato odabirem manje od ta dva zla i kažem: "U redu, udite." Bit cu sretan kad se sve to završi, kada budem mogao skinuti smiješak s lica, ali sada moram poceti s ovim sastankom: "Kako ste?" "Odlicno!", kaže on, i razveže pricu o tome kako mu se svida ovaj tecaj, a ja razmišljam u sebi: "O Bože, kad ce vec jednom preci na stvar?" Napokon prijede na stvar, a ja ga, u prenesenom smislu, mlatnem po glavi, i kažem mu: "Pa svaka budala bi mogla riješiti taj problem", i pošaljem ga van. "Uh, riješio sam ga se." I sljedece jutro, tijekom dorucka (jer osjecam da sam bio pregrub) dodem do njega i kažem mu: "Kako je?" A on odgovori: "Prilicno dobro", i doda, "Znate, ono što ste mi sinoc rekli, zaista mi je pomoglo. Bi li mogao doci k vama poslije rucka?" O, Bože!

Najgora vrsta dobrocinstva je ona kada nešto cinite kako biste izbjegli loše osjecaje. Nemate hrabrosti reci da vas puste na miru. Želite da ljudi misle da ste dobar svecenik! Kada kažete: "Ne želim nikoga povrijediti", ja kažem: "Pustite to! Ne vjerujem vam." Ne vjerujem nikome tko kaže da nikoga ne želi povrijediti. Rado nanosimo bol drugima, a posebno nekima. Volimo to ciniti. I ako ih netko drugi povrijedi, radujemo se tome. Ali mi sami ne želimo nanositi bol drugima, jer cemo i mi dobiti istom mjerom. To je to. Ako nekoga povrijedimo, mislit ce loše o nama. Nece nas voljeti, govorit ce protiv nas, a to nam se ne svida!