Marksizam: moderni otrovni napitak

Ni po jednom poznatom standardu Karl Marks se ne bi mogao smatrati velikim piscem, pa čak ni velikim misliocem. Njegovo čuveno djelo, KAPITAL, toliko je zamorno i

toliko dosadno da ga je gotovo nemoguće pročitati. Usprkos tome što ju je hvalila židovska promidžbena mreža i snažno promoviralo međunarodno židovstvo, ova knjiga je bila veoma malo čitana, a i danas je rijetko tko pročita. štoviše, knjigu Marks nije ni napisao sam, već uz veliku pomoć Fridriha Engelsa, svog židovskog suradnika i financijskog anđela. Engels je pregledao i korigirao Marksove zabilješke u čitljivu formu, ali čak i takvo djelo je teško da bi se čovjek s njim izborio, kao što bi bilo teško izboriti se veslajući uzvodno po rijeci hladne melase.

Ova knjiga čak ne sadrži ni neke suštinski nove teorije. Marks je većinu svojih socijalističkih teorija posudio od Condorceta, Saint-Simona, Auguste Compteia i drugih. Teoriju teze, antiteza i sinteze koju je nazvao dijalektičkim materijalizmom, uzeo je iz radova G. W. Friederich Hegela. To je beskorisna i neproduktivna teorija, koja je samo igra riječima, i mogla bi se opisati kao semitska, jezikoslovna zavrzlama.

No i pored toga, Marksovi radovi bili su u stanju prodrijeti u umove mnogih ljudi u svijetu i otrovati ih, pa nam je stoga neophodno analizirati i proučiti zašto je to tako i što je to Marks napisao.

Ovdje se mora dodati da se širenje Marksovog učenja nije dogodilo zato što je on bio briljantan, uvjerljiv ili rječit, niti zbog toga što je imao izložiti nešto konstruktivno, a konačno ni zbog toga što je imao ponuditi nešto posebno novo u svojim spisima i razmišljanjima. Razlog širenja po svijetu je grozničava židovska promidžbena mreža, snaga i utjecaj totalne židovske urote, kao što je bio slučaj i sa kršćanstvom. Ponavljam, marksizam se nije raširio zato što je bio proizvod koji se dobro prodaje, niti zato što je bio omotan u atraktivan i poželjan omot - ne, širen je i rasturan isključivo snagom židovske svjetske organizirane urote, sa tisućama govornika u sindikalnim salama, na radiju, televiziji, koji su ubrizgavali destilirani Marksov otrov u grla milijuna i milijardi nedužnih žrtava. Kao ni Besjeda na gori, ni on nije ponudio nova rješenja, novu nadu, niti ikakvu konstruktivnu doktrinu, već je, naprotiv, ponudio samoubilački program za uništenje naše Bijele civilizacije.

Drugo Marksovo djelo, napisano u suradnji a Engelsom je KOMUNISTIČKI MANIFEST. On je kraći i napisan je znatno ranije od Kapitala. Mnogo se lakše čita i smatra se osnovom komunističke doktrine.

Marks je rođen u Trieru, u Prusiji, 1818. godine. Pravo ime mu je Moses Mordokaj Levy i bio je unuk židovskog rabina. Otac mu je bio preobraćeni Židov koji je tobože napustio židovsku vjeru i prešao u kršćanstvo, 1824., kada je Marks imao šest godina. Ovo prelaženje u drugu vjeru ne treba shvatiti ozbiljno, jer Židovi imaju običaj paradiranja pod tuđim bojama i da se, kao kameleoni, stapaju sa okolinom u koju se pokušavaju infiltrirati. Pošto sada u retrospektivi možemo vidjeti ulogu koju su Židovi dodijelili Karlu Marksu, nije samo moguće, već je i vrlo izvjesno da je skrivena ruka židovstva pomagala Marksu i Engelsu da napišu svoje otrovne doktrine. Posebno su izabrali Marksa, nesumnjivo zato da bi izgledalo da autor nije Židov. Kada je sakupljena i sastavljena ova doktrina, sa ciljem da otruje nežidovske umove, cijela židovska mreža je grozničavo radila na promoviranju i širenju tih revolucionarnih ideja, a sve u službi židovske rase.

* * * * *

Na ovom mjestu moramo napraviti digresiju i razjasniti pitanje socijalizma i komunizma. Iako većina ljudi misli da su ova dva pojma tijesno povezana, molimo da se tu pravi krupna razlika. Socijalizam, sam po sebi, nije veće zlo nego kapitalizam, ili novac, ili vlada, ili organizacija, ili obrazovanje, ili mnogi drugi suštinski temelji naše civilizacije. U stvari, progres čovječanstva može se mjeriti stupnjem na kome je ono u stanju zajedno živjeti, da uspostavi vlast i zakone, organizira i

raspodjeli rad i educira društvenu zajednicu koja prerasta u nacije i države. Tu nema ničega pogrešnog. U stvari, sve je  to  konstruktivno,  a  te aktivnosti su  socijalne  aktivnosti, odnosno kolektivizam u svom najiskrenijem vidu.

Naime, sama ideja da grupa ljudi živi pod jednom organiziranom vlašću je socijalistički poduhvat, sam po sebi, i o tome nema zbora. Kada se okupimo da bi gradili autoputove u državi, zračne luke, da ustrojavamo vojsku i mornaricu radi obrane naše zemlje, kada se ujedinimo u zajedničkom naporu da izgradimo školu ili škole u kojima će učiti naša djeca, mi se definitivno upuštamo u socijalistički poduhvat. Sve ovo znači da ljudi surađuju u zajedničkom, odnosno kolektivnom, naporu za zajedničko dobro i ostvaruju korist koja daleko nadmašuje ono što bi mogli učiniti da su djelovali sami, kao sebični pojedinci, od kojih bi svaki išao svojim putem.

SOCIJALIZAM JE, UKRATKO, ORGANIZIRANO DRUŠTVO.

Sa pravom se može reći da se mjera ljudskog progresa može direktno odrediti voljom pojedinaca da žrtvuje vlastiti interes poradi općeg dobra, a to je suština socijalizma. Ponavljam, nema apsolutno ničega pogrešnog kod socijalizma samo po sebi, odnosno kolektivizma. Tijekom kratkog mirnog perioda u Hitlerovoj Njemačkoj, od 1933. do 1939. pod nacionalsocijalizmom, zemlja se razvijala i napredovala zapanjujućom stopom rasta, koju nije imala nijedna druga država u povijesti. Bio je to socijalizam bijelog čovjeka pod vodstvom velikog bijelog čovjeka i, ponavljam, rezultati su bili izuzetno konstruktivni, kreativni i produktivni.

Druga je stvar sa komunizmom, židovskim izopačavanjem socijalizma, koji nije stvoren da izgrađuje zajedničkim naporima, već je napravljen da uništi naciju bijelog čovjeka, njegovu zemlju i njegovu civilizaciju. Na tim ruševinama Židovi onda kuju svoju paklenu diktaturu. Zbog toga je stvoren komunizam i na to misli Židov kada govori o socijalizmu.

I sa ovim je isto kao i sa svakim drugim oružjem koje Židov koristi u svom programu osvajanja svijeta: nema ničeg lošeg u novcu, ali kada koristi novac, on ga upotrebljava za uništavanje Bijele rase i stvaranje svjetske židovske diktature; nema ničeg lošeg u vlasti kao takvoj, ali kada je se Židov dočepa, on je koristi da bi uništio Bijele nežidove i pomoću nje iskovao lance za njihovo porobljavanje; nema ničeg lošeg u obrazovanju kao takvom, ali kada ga Židov uzme pod svoje, on ga upotrebljava da bi izopačio umove naše djece i pretvorio ih u neprijatelje pune mržnje prema vlastitoj kulturi, vlastitoj civilizaciji, vlastitom narodu i vlastitoj zemlji, nema ničeg lošeg u radničkim sindikatima kao takvim, osim kada Židov preuzme kontrolu nad njima i kada ih onda koristi kao jurišne trupe kojima trgaju našu ekonomsku i nacionalnu strukturu i tako to ide sa svime što Židov dotakne, sa svime što on kontrolira.

Nažalost, većina bijelih intelektualaca nije u stanju napraviti razliku između socijalizma kao takvog i njegove izopačene forme koja se zove židovski komunizam. Na nesreću, Bijela rasa je spojila socijalizam i komunizam u jedno, smatrajući da su oni zli blizanci koji se razlikuju samo u detaljima i da si, ako si socijalista, brat po krvi komunistima. Ovo je očigledno pogrešno i varljivo. Baš naprotiv, socijalizam je osnovno tkivo civilizacije. On je temelj organiziranog društva. On je temelj za bilo kakvu vlast i najvažniji sastojak svakog progresa koji je Bijela rasa ikada načinila. Nije potrebno previše razmišljanja da bi se došlo do zaključka da bi, da je svaki čovjek radio samo u sebičnom, vlastitom interesu, da se, drugim riječima, bavio “individualnim poduzetništvom”, koji konzervativci tako žučno zagovaraju, čovječanstvo još uvijek bilo na nivou pećinskog čovjeka. Naime, ne bi se izgradila ni osnovna jedinica društva - a to je obitelj - jer i to, također, zahtjeva žrtvu pojedinca radi dobra grupe, ma koliko ona mala bila.

Komunizam je, sa druge strane, jedna potpuno različita zvjerka. U stvari on je prava zvijer. Nacionalsocijalizam u Njemačkoj je zadržao privatno vlasništvo za pojedinca; zadržao je privatno poduzetništvo kao takvo, ne samo da je zadržao, već je i promovirao izgrađivanje obitelji i obiteljskog života. Promovirao je ideju patriotizma i ideju lojalnosti prema vlastitoj rasi. Komunizam ne čini ništa od ovoga već zlobno želi sve to istrijebiti sa lica zemlje. U doba nacionalsocijalizma, tijekom šest kratkih godina, Hitler je obnovio bankrotiranu, razbijenu naciju, razorenu moralno, financijski i duhovno. On ju je izgradio i iskovao u najnapredniju i najproduktivniju državu kakvu zapanjene oči svijeta do tada nisu vidjele. Činjenica da su Židovi

kasnije lažima, obmanama i urotom uspjeli natjerati ostatak bijelih nacija u svijetu da napadnu i smrve Njemačku, druga je priča. No, i pored toga, dostignuća nacionalsocijalizma, odnosno, socijalističkih vlasti, tijekom šest mirnih godina, su nešto što nikakva količina lažljive židovske promidžbe ne može izbrisati iz povijesti našeg doba.

* * * * *

Sada, kada smo povukli liniju koja razdvaja konstruktivnu i kreativnu ideju socijalizma, kao takvog, od komunizma, pozabavimo se konceptima židovskog komunizma koje je izbljuvao Židov, Karl Marks.

Židovi su veliki majstori dioba i teoriju “zavadi pa vladaj” razvili su do stupnja umjetnosti. Ima više vrsta podjela čovječanstva - po spolu, po starosnoj dobi, po vjeroispovijesti, po nacionalnosti, itd. No, Karl Marks je izabrao podijeliti ga na “buržoaziju i proletere”. Iako baš on nije izmislio ove termine, iz praktičnih razloga ih je izvukao i od njih napravio dvije suprotstavljene riječi, kakve su danas, naravno uz pomoć svjetske urote.

Pod “buržoazijom” je podrazumijevao ljude u klasi suvremenih kapitalista, tj. vlasnike sredstava za proizvodnju, koji zapošljavaju radnike. U stvari, gotovo svakog pripadnika srednje klase, koji je posjedovao makar i malu radnju ili prodavaonicu, svrstavao je među “buržuje”. Kao što svi znamo, srednja klasa je istinska snaga, kičma nacije i upravo protiv nje, i posebno na nju, Marks je sručio sve pogrde i sav gnjev, kao na klasu koja mora biti uništena.

Riječ “buržoazija” je prvobitno imala značenje: stanovnici grada, građani, ali se u razdoblju romantike taj termin počeo primjenjivati na srednju klasu, živjela ona u gradovima ili ne. Biznismeni, od najvećih tekstilnih magnata, pa do vlasnika malih kioska, doktori, odvjetnici, učitelji i drugi obrazovani profesionalci, sve grupe koje mi danas nazivamo “radnicima bijelih okovratnika”, pripadale su, po Marksu, buržoaziji i sve su morale biti uništene. Marksova definicija buržoazije bila je nova, ekonomska, definicija i glasila je: “Buržuji su vlasnici nad sredstvima kapitalističke proizvodnje”. Ovakvu definiciju iskoristio je da u nju ugura i cijelu srednju klasu.

Marks se izdavao za velikog zaštitnika radničke klase, za koju je iskovao termin “proleteri”. Radi ove riječi posegao je daleko unazad, u povijest antičkog Rima, jer su proleterima tada nazivani pripadnici klase siromašnih (ili pripadnici manjina), koji nisu imali nikakvo vlasništvo osim vlastite djece (PROLES). Iako rimska sirotinja nema nikakve veze sa tvornicama, Marksu se svidio termin zato što je vjerovao da ima romantičan povijesni prizvuk. U proletere je uključio ne samo tvorničke radnike već i svu gradsku sirotinju, kao i seljake koji će, vjerovao je on, prije ili kasnije biti, iz ekonomskih potreba, privučeni gradovima. Buržuji će, također, prije ili kasnije, postati proleteri zato što će ih uništiti kapitalistička konkurencija, pa će i oni utonuti u mase proletarijata. Činjenica da se to nije dogodilo ni poslije 100 godina, već da je, nasuprot tome, srednja klasa nemjerljivo porasla i napredovala preko svih očekivanja koja su se mogla iznijeti sredinom XIX vijeka, ni najmanje ne smeta današnjim židovskim promidžbenjacima. Oni i dalje podupiru istu marksističko-židovsku doktrinu, gurajući svijet prema potpunom porobljavanju. Možemo dodati da je ovo samo jedna od mnogih Marksovih teorija i predviđanja koje su vremenom oborene i ispale potpuno pogrešne i lažne.

Marks je u “Komunističkom manifestu” napisao i ovo: “Radnici nemaju domovine. Nacionalna odvajanja i suprotnosti naroda sve više iščezavaju razvitkom buržoazije, slobodom trgovine, svjetskim tržištem”. I ovo je, također, bila očita laž, očiglednija i gluplja od mnogih drugih stvari koje je napisao u svojoj raspravi - a napisao je mnogo gluposti i laži. Pošto je Komunistički manifest napisan u predvečerje serije židovskih revolucija, koje su otpočele 1848., Marks je procijenio da su nacionalistički osjećaji na zalasku. Nije mogao više pogriješiti. Bio je to početak uskrsnuća nacionalističkih osjećaja među radnicima, baš u vrijeme kada je Marks objavio da radnici nemaju domovine.

Marks je bio majstor klasnih cijepanja, kojeg je on praktično i izumio. U prvom poglavlju Komunističkog manifesta, Marks je naslikao kako Europa stenje zbog strašne bitke “za prevlast

između nadiruće buržoazije i proletarijata u razvoju”. Oslikao je buduću borbu koja bi trebala biti označena štrajkovima, zatvaranjima tvornica, sabotažama, smanjivanjem nadnica, bankrotima, poslovnim krizama, simultanim rastom industrijskih udruženja i radničkih sindikata, porastom proleterske “klasne svijesti” i nasiljem. Na taj način u stvari je dao plan za cijepanje države i nacije, koji će moćna skrivena ruka Židova promovirati sa velikim žarom i energijom, koji će se uporabiti za uništenje nekoliko velikih svjetskih država i koji i danas podriva zemlje koje još nisu pale. On je to vidio kao ogroman, dramatičan sukob dviju nepomirljivih, suprotstavljenih klasa društva koje će izabrati kurs čiji put vodi u borbu do smrti. Kao Hegelov sljedbenik i on je vjerovao da će progres doći putem “plodonosne” borbe suprotnih principa, a takvom procesu i Hegel i Marks dali su proslavljeno ime “dijalektika”. Pod ovim su podrazumijevali borbu dvije suprotnosti, teze i antiteze, koje se konačno stapaju u sintezu. Sinteza onda postaje nova teza, koja ubrzo razvija antitezu, a zatim ponovo evoluira u novu sintezu i tako u beskraj. Ovoj besmislenoj teoriji dato je zvučno ime “dijalektički materijalizam”.

U drugom poglavlju Komunističkog manifesta, koje nosi naslov “Proleteri i komunisti”, on nam predstavlja raspravu sa buržoaskim kritičarima komunizma o tome da li je komunizam dobar ili nije. Kada postavlja pitanje “U kojem odnosu stoje komunisti prema proletarijatu, kao cjelini?”, pošten odgovor bi glasio da nije bilo nikakvog odnosa, jer u tom periodu nije ni postojala bilo kakva komunistička partija. Međutim, pošto je Marks bio isto toliko lažljiv koliko i arogantan (što je česta osobina kod pripadnika njegove rase) on je drsko gurao dalje, kao da su njegova partija i buduće uništenje buržoazije već utvrđene činjenice. U ovom poglavlju on postavlja komunistički program ukidanja privatne svojine, a zatim ide još dalje, napadajući i ocrnjujući buržoaziju. Predstavlja buržoaziju kao lopovske, napuhane, glupe ništarije iz neke primitivne, jeftine opere, što je stav, koji od tada u proteklih 100 godina, zauzimaju svi njegovi židovski sljedbenici.

U drugom poglavlju,  Marks pribjegava pogrdama, a napad na buržoaziju postaje još osvetoljubiviji i otrovniji. On brani komunistički program, čiji su ciljevi uništenje države, kulture, religije i obitelji, tvrdeći, naravno, da je buržoazija sve to već učinila.

Kaže da nema ničeg lošeg u tome što će buržuji izgubiti svoju privatnu svojinu, jer su ionako svu svojinu ukrali od herojskog proletarijata, koji naporno radi, i od seljaka koji proizvode.

Prema Marksu, još 1848. sve je već bilo uništeno od strane buržoazije, uključujući kulturu, samu državu, religiju, obiteljski život, privatno vlasništvo. I na tako luđačkoj osnovi on opravdava komunističke ciljeve samoubilačkog zatiranja nacije, govoreći da će sve biti divno čim sve bude uništeno, a radnička klasa dođe na vlast. Ovakve postavke su toliko smiješne i toliko udaljene od realnog života, da bi se običan čovjek mogao zapitati da li je Marks izgubio moć rasuđivanja, jer ako nije, onda sigurno ni sam ne vjeruje u ono što je napisao.

Odgovor na ovo je da on, naravno, nije vjerovao u to što je napisano i da svakako nije mislio da će radnička klasa izvući neke koristi iz onoga za što se zalagala. Nije mu ni bila namjera da radnici steknu neku dobrobit. Moramo imati na umu čvrstu činjenicu da je Marks bio Židov, posvećen svojoj rasi i njenom cilju - uništenju Bijele rase. Poput “Besjede na gori”, u kojoj se kaže “voli svoje neprijatelje, okreni drugi obraz, prodaj sve što imaš i daj siromašnima, ne opiri se zlu”, tako su i Marksove ideje bile čista destrukcija, zatiranje i samoubojstvo. Nitko nije bio previše zainteresiran za njih i nitko ih nije zaista prihvatio. Međutim, iza ovih ideja stajao je snažni promidžbeni program međunarodnog židovstva i on ih je nametnuo svijetu, baš kao što je 2000 godina prije toga širio samoubilačke ideje Novog zavjeta, po tada nadmoćnom, bijelom rimskom svijetu.

Marks zatim ide i dalje zagovarajući ukidanje obiteljske zajednice kao takve. Svoj samoubilački prijedlog (koji svakako nema podršku radničke klase, niti bilo koga drugog) brani tako što lansira nove otrovne napade na “buržoaziju”. Moramo imati na umu da termin “buržoazija” nije značio ništa dok Marks i židovska promidžbena mreža od njega nisu načinili udomaćenu riječ, i da on i dalje ne znači ništa, jer obuhvaća ljude u različitim domenama koji imaju sasvim različite prihode i vrijednosti svojih ukupnih dobara. No, i pored toga, Marks je nastavio udarati po “buržoaziji”, kao da je ona oličenje samog đavola, pa je postavio i pitanje “Na kakvim je osnovama

sadašnja, buržoaska, obitelj zasnovana?” Zatim je dao i non sequitur (koji uopće ne  slijedi) odgovor: “Na kapitalu, na privatnoj zaradi”. Poslije toga je iznio da 9/10 svih ljudi u Europi nema nikakvo vlasništvo. Kada pogledate ove dvije tvrdnje, vidjet ćete da su, naravno, kontradiktorne, jer proleteri, koji po njemu čine 90% svih ljudi, također imaju obitelji, koje su čak, veće od obitelji takozvane buržoazije. Prema ovako besmislenom načinu razmišljanja, ovih 9/10 (pošto nemaju nikakav kapital, a obitelj je zasnovana na kapitalu) ne bi trebali imati nikakvu obitelj. I to tako ide i dalje. On skače sa jednog non sequitur argumenta na drugi, koji je još gluplji i smješniji, ali bez obzira na sve, opravdava ovaj svoj bućkuriš koji služi uništenju društva, odnosno, Bijele zajednice.

Nastavljajući u idiotskom stilu, zalaže se da žene treba “osloboditi” te da budu objekti “slobodne ljubavi”. Ovo brani time govoreći da komunisti ne trebaju ništa novo uvoditi, u svakom slučaju, “to gotovo oduvijek postoji”. I zbog toga njegovi mali, dobri komunisti samo žele da “umjesto licemjernog i prikrivenog, uvedu službeni, otvoreni sustav slobodne ljubavi”.

On nastavlja: uništiti, uništiti, uništiti. Sve poznate vrijednosti, koje je bivša civilizacija uspostavila, Marks želi uništiti.

Veoma je čudno što se cijeli program i cijela knjiga iscrpljuju samo pitanjima kako uništiti vladajući buržoaski sistem, kako promovirati revoluciju, kako svrgavati, kako zatirati. Kada čovjek pogleda iza revolucije, iza uništavanja i razaranja, jedva može pronaći, ako uopće i može, neku konstruktivnu ideju o tome, što treba izgraditi umjesto srušenog. To je stari židovski program svrgavanja, rušenja, uništavanja i zatiranja. A sljedeće komunističko načelo, ukidanja država i nacionalnosti, sa obrazloženjem da radnik nema domovine, je podla laž. On tu iznosi da se nacionalne razlike i antagonizmi među narodima svakoga dana sve više smanjuju, što je tvrdnja koja je četrdesetih godina prošlog stoljeća bila potpuno suprotna činjenicama i povijesti. Veoma rijetko su nacionalni osjećaji bili na takvoj visini kao u tom periodu i ne samo da nisu nestajali, već su tijekom sljedećih pola stoljeća nastavljali snažno rasti.

Marks nastavlja sa ovakvim idiotskim trabunjanjem, bez ikakvog dodira sa činjenicama, poviješću ili realnošću, a glavna tema je uništenje i svrgavanje svega postojećeg. Krajnji rezultat će biti “proletarijat svoju političku vlast iskorištava da postupno oduzme buržoaziji cijeli kapital, da u rukama države, tj. proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, centralizira sva sredstva za proizvodnju”. Naravno, propušta kazati u čijim će rukama država stvarno biti. Mi pri tom znamo da će vlast biti koncentrirana u rukama samih Židova, kao što nam pokazuje povijest od nekih 50 godina židovske komunističke tiranije u Rusiji.

Na kraju drugog poglavlja je kulminacija, jer se tu iznosi čuvenih 10  točaka Komunističkog manifesta, a one nisu čuvene zbog neke mudrosti koju sadrže, već samo i jedino zbog židovske svjetske urote, koja je tih 10 točaka nametala i propagirala ostatku svijeta, na žalost njegovih nesretnih žitelja.

Iznosimo ovdje doslovno tih 10 točaka sa ciljem da provjerimo koliki su napredak Židovi postigli u njihovoj primjeni, ne samo u komunističkim zemljama, u kojima su sada vrhovni vladari, već i u takozvanim “slobodnim” zemljama, kakve su Sjedinjene Države, u kojima ubrzano ruše same temelje tih država i temelje Bijele rase.

Evo sada tog blebetanja što su ga Židovi proslavili širom svijeta:

KOMUNISTIČKI MANIFEST

1.      Ukidanje zemljišnog vlasništva i uporaba zemljišnog najma u državne namjene.

2.      Jako progresivni porez.

3.      Ukidanje prava nasljedstva.

4.      Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika.

5.      Centralizacija  kredita  u  rukama  države,  preko  nacionalne  banke,  s  državnim  kapitalom  i isključivim monopolom.

6.      Centralizacija cjelokupnog transportnog sustava u rukama države.

7.      Širenje tvornica i sredstava za proizvodnju u rukama države, obrada i poboljšavanje zemljišta prema općem planu.

8.      Jednaka obveza rada za sve, stvaranje industrijskih vojski, poglavito za zemljoradnju.

9.      Ujedinjavanje rada, zemljoradnje i industrije, utjecanje na postupno ukidanje suprotnosti između grada i sela.

10.  Javno i besplatno obrazovanje sve djece. Obustava tvorničkog rada djece u sadašnjem obliku.

Kombinacija edukacije s materijalnom proizvodnjom, itd. itd.

Niti u ovom programu ima neke velike logike, niti je očita potreba za ovakvim promjenama. Svejedno, tužno je gledati kako su Židovi uspjeli nametnuti ovaj dijabolični program i pretvoriti ga u realnost. Fantastično djeluje kada se pogleda da su Židovi stvorili dvije naizgled suprotstavljene grupe, umjetno ih podijelili, dali im imena “buržuji” i “proleteri” i na ovako slabom i ništavnom planu izgradili program osvajanja svijeta. Međutim, bez obzira koliko fantastično sve izgledalo, uz pomoć novca, promidžbe i organizacije koju su imali u rukama, Židovi su uspjeli to uraditi.

U trećem poglavlju, Marks nije imao nikakvih novih materijala i ideja koje bi bile vrijedne spomena. Većinu ovog poglavlja on koristi kako bi, uz malo dokaza i mnogo iskrivljene logike, opravdao i podupro ono što je već ranije rekao. U najvećem dijelu on pokušava napraviti strašilo od, kako je rekao, buržoazije, a da bi potakao njenog oponenta, takozvani proletarijat.

Ipak, iznosi jednu zanimljivu i značajnu misao, premda ne u smislu namjere, kada kaže da komunizam i kršćanstvo imaju mnogo toga zajedničkog. Piše: “Ništa nije lakše nego prebaciti kršćanski asketizam u socijalističke boje. Zar se nije i kršćanstvo deklariralo protiv privatne imovine, protiv braka, protiv države? Zar nije propovijedalo da ih treba zamijeniti dobročinstvom i prosjačenjem, celibatom i obamiranjem tijela, životom u ćeliji i crkvom? Kršćanski socijalizam samo je sveta vodica kojom svećenik posvećuje prkos plemstva.”

Mada uopće ne navodi korektno slučaj, on nesumnjivo iznosi točku, koja se mora naglasiti, o sličnosti židovskog kršćanstva i židovskog komunizma, koji su čudesno podudarni, iako ni komunisti ni kršćani to nikad neće priznati. Bez obzira na to, oni su, izuzetno slični i mi ćemo ih ovdje usporediti.

Jedna od glavnih točaka komunističkog programa je ukidanje privatnog vlasništva. Kršćanstvo također to propovijeda, kažnjavajući stalno i iznova one produktivne članove društva koji su imali energije i dovoljno promišljenosti da osiguraju svoje obitelji. Novi zavjet stalno ponavlja: “Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima”. “Teže će bogataš ući u kraljevstvo nebesko, nego što će deva proći kroz iglene uši.” “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”. “Ne gomilaj bogatstva na zemlji, nego gomilaj bogatstva na nebu”. I tako dalje, i tako dalje. Tema se stalno ponavlja. Tko god je energičan i dovoljno ambiciozan da zaradi za život i osigura svoju obitelj, jako je slab kandidat za ulazak u kraljevstvo nebesko.

Dolazimo zatim do pitanja obiteljskog života. O tome je Isus rekao sljedeće (Mat. 10:34- 38): “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.” Ovdje imamo jasan dokaz, po riječima samog Krista, da je cilj kršćanske vjere podijeliti domaćinstvo, obitelj i potom ih uništiti.

Imamo i druge manifestacije kršćanske crkve kojima se ruši obitelj i sputava rađanje. Gotovo 2000 godina, katolička crkva promovira celibat među svojim pripadnicima. Svećenicima je bilo zabranjeno, i još uvijek je zabranjeno, ženiti se. Crkva je osnovala mnogobrojne samostane čiji su stanovnici, tj. redovnici obvezni živjeti redovničkim životom, odnosno, ne ženiti se. Najbolje i najpoželjnije mlade žene zavedene su da postanu redovnice i žive u ženskim samostanima, lišavajući se tako bilo kakvog oblika ženstvenosti što su ga možda posjedovale. Tamo su strogo podčinjene “nadstojnicama samostana”   i provode svoje živote u turobnom redovništvu, da bi

konačno uvenule i umrle, neproduktivne i bez djece, uništavajući svoju nasljednu lozu zbog religijskih izopačenosti.

Sljedeća velika sličnost između židovskog komunizma i židovskog kršćanstva je filozofija kojom ovi pokreti napadaju plodne, kreativne lidere društva. Već smo dosta govorili o zlonamjernim napadima komunista na takozvanu “buržoaziju” i o njihovom hvaljenju vrlina “proletera”, tj. ljudi koji nisu uspjeli ništa stvoriti. Da je razlog tome mogući nedostatak ambicija, nikada nije spomenuto.

Na isti način, Novi zavjet stalno napada bogate ljude ili one koji su stekli neku imovinu ili imanje. Potpuno se zanemaruje da li je to možda postignuto napornim radom ili odricanjem. Stalno se ponavlja da je takva osoba lišena mogućnosti da ikada stigne u raj, pa se kaže: “Kakvu će koristi imati čovjek, ako stekne i cijeli svijet, a izgubi vlastitu dušu?” Zatim se u Besjedi na gori veličaju vrline bespomoćnih, neambicioznih i lijenih. Kaže se: “Blaženi siromašni duhom” i “blaženi krotki” itd., itd. Ovakvi koncepti su potpuno suprotni idealima bijelog čovjeka, koji je uvijek najviše cijenio vrline kao što su produktivnost, kreativnost, ambicija, progres.

U posljednjem poglavlju drugog dijela ove knjige opširnije i detaljnije ću se pozabaviti usporedbom komunizma i kršćanstva. Na ovom mjestu dovoljno je reći da je marksizam židovska tvorevina, napravljena da potkopa i dezintegrira društvo bijelog čovjeka, da ga iskida na komadiće i ostavi da leži kao leš nad kojim će slaviti parazitski Židovi.

Nastavljajući sa pregledom trećeg i četvrtog poglavlja Komunističkog manifesta nalazimo:

a)    rastrzan i konfuzan pregled cjelokupne povijesti, gdje Marks vrši nasilje nad njom, pokušavajući opravdati svoje idiotske argumente, i b) njegovu ocjenu tada postojećih rivalskih socijalističkih partija. Malo dobroga kaže za bilo koju od njih i predviđa im skoru propast. Insistira da je on u pravu i da je svaka druga grupa, koja sebe naziva socijalističkom, neadekvatna, nenaučna, pogrešna i bezvrijedna. Bile dobre ili loše, sve ove grupe su brzo nestale, kao što je Marks i predvidio.

Međutim, ovdje je važno istaći da se to nije dogodilo zbog činjenice da su Marksove ideje, ako se tako uopće i mogu nazvati, imale veću vrijednost. One su, najvjerojatnije, bile neadekvatnije, nenaučnije, pogriješnije i bezvrjednije od onih koje je on napao. Marksove ideje uspjeh duguju isključivo činjenici da je ogromni židovski urotnički aparat njih izabrao kao sredstvo svog programa za uništenje Bijele rase.

Cijeli program je upravo usmjeren prema tome. On insistira na “nasilnom svrgavanju svih postojećih društvenih prilika” sa žarom jednog piromana. Posljednje poglavlje završava vatrenim pozivom radnicima: “Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. A dobit će čitav svijet. Proleteri svih zemalja ujedinite se!”

I evo sada kratkog sadržaja mnogo hvaljenog Komunističkog manifesta. U najkraćim crtama, Marks iz drevne povijesti izvlači dva termina, proletere i buržuje, iskrivljuje ih, daje im novo značenje i koristi ih kao klin za cijepanje kojim stvara dvije do tada nepostojeće, neprijateljske grupe. Zatim pokreće kampanju ocrnjivanja, klevetanja i mržnje, kako bi pobunio radničku grupu da uništi gotovo svakoga tko je stekao neku imovinu tijekom života i plodonosnog rada. Na temelju ove bijedne “teorije”, ako se uopće može tako i nazvati, lansiran je čitav program za uništenje društva, uništenje obitelji, uništenje države i ukratko, kao što i sam kaže, za uništenje “svih postojećih društvenih prilika”.

KAPITAL

Okrećemo se sada monumentalnom djelu od 1000 stranica, koje se smatra njegovim remek djelom i zove se “Kapital”. Na njega nećemo trošiti mnogo vremena, jer to jednostavno ne zaslužuje. Na tih 1000 stranica smeća veoma malo je zrna za ubrati. Većinom se radi o praznoj slami. Čak, to je suha, mrtva, prazna slama. On pokušava stopiti i izmiješati ekonomsku i političku teoriju zajedno sa poviješću, sociologijom i vlastitim utopijskim razmišljanjima. Rezultat je jedna strašna katastrofa. On pravi veliku stvar od svoje teorije “viška vrijednosti”, koju čak nije ni otkrio, već ju je izvukao iz klasične britanske ekonomske doktrine tog vremena.

Marksova cjelokupna metoda nije promatranje i logička dedukcija promatranog. Umjesto toga, on ima unaprijed formirane koncepcije - kao na primjer da društvo treba uništiti - a onda pristupa prikupljanju gomile lažnih “dokaza” koje iskrivljuje na takav način da oni održavaju njegove neodržive teorije. Pa ipak, poslije 1000 stranica ovog smeća, on ipak, izgleda, uspijeva uvjeriti neke ljude (koji knjigu nisu ni pročitali, a kamoli razumjeli) da tu nečega mora imati. Ali, ni tako nije mogao pridobiti gotovo nikoga tko od ranije nije bio opčinjen idejama revolucionarnog marksizma. Ekonomisti, povjesničari i filozofi odavno su prestali smatrati ovo djelo ozbiljnim doprinosom u njihovim naučnim oblastima. To je toliko obimna i isprazna knjiga da je čak i rijetko koji marksista može pročitati i razumjeti.

Najbolja uloga knjige “Kapital” u svijetu marksističkog socijalizma je ta da stoji na polici i izgleda kao teško, impresivno djelo na koje se svaki marksista, u svakom trenutku, može pozvati, jer u njemu mora postojati neki duboki intelektualni dokaz za sve što mu može pasti na pamet.

Komunistički manifest je objavljen 1848. godine. Prvi tom Kapitala objavljen je 1867., gotovo dva desetljeća poslije. Brojio je nekih 800 stranica. Kada je Marks umro 1883., tomovi II i III bili su samo zbrkana gomila bilješki, referenci i nacrta. Engelsov je usud bio da sve to ustroji i priredi za izdavanje. Ta dva toma pojavila su se 1885. i 1894., donoseći ukupnu količinu smeća na iznos od preko 1000 strana.

Većina Marksovih organiziranih aktivnosti svodila se na duge svađe sa drugim socijalističkim vođama, i to prvenstveno sa Ferdinandom Lassalleom, vođom njemačkih sindikalista i Mikhailom Bakuninom., ruskim anarhistom. Ipak je pomogao u stvaranju jedne neuspješne radničke udruge koja je u povijesti socijalizma poznata kao “Prva internacionala”. Međutim, njegova borba u sprječavanju Bakunina da preuzme ovu organizaciju doprinijela je njenom slomu početkom sedamdesetih godina. Kada je umro, nikakva komunistička organizacija nije, kao takva, postojala.

Veliki napredak organizacija koje zastupaju marksističku doktrinu dogodio se tek poslije njegove smrti. Tek je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća židovski aparat čvrsto preuzeo njegove teorije, promovirao ih i na temelju njih stvorio stranke od velikog utjecaja u većini zemalja kontinentalne Europe, a posebno u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji. Već 1889. oni su stvorili međunarodni koordinacijski komitet koji su nazvali “Druga internacionala”.

I dok je Marks krojio svoj program sa idejom da Njemačka bude prva žrtva, povijest se odigrala nešto drugačije. Vladimiru Lenjinu, još jednom Židovu, data je zadaća da stvori značajnu rusku marksističku partiju, boljševičku, između 1909. i 1913. g. Ona se poslije preimenovala u komunističku, prema Marksovom terminu iz Komunističkog manifesta.

Lenjinova partija je, međutim, bila veoma različita od teoretskih postavki koje je dao Marks, tako da bi se teško uopće mogla nazvati marksističkom. Čak je Lenjin većinu učenja “dijalektičkog materijalizma” pokupio od drugih ruskih revolucionara, posebno od N.G. Chernyshevskiia. Svoje planove o boljševičkoj partiji, maloj discipliniranoj, urotničkoj, elitističkoj grupi u ogromnoj, zaostaloj, seljačkoj zemlji, formirao je na temelju ranije ruske revolucionarne teorije i prakse, a ne Marksovih ideja, koji je takve ideje odbacivao kao “nenaučni avanturizam”. Jedina stvar koju je Lenjin zaista usvojio od Marksa bila je “naučna” ideja o “neminovnosti” društvenih revolucija, sa naglaskom na proletarijatu.

Iako nemamo ni vremena ni prostora baviti se poviješću ruske revolucije, ipak moramo kazati da se ne treba zavaravati kako su veliku ulogu imale Marksove ili Lenjinove “briljantne” teorije. Mračna priča o uništavanju ruskog naroda je nešto sasvim drugo.

Rusiju je stoljećima,  više  nego  ijednu drugu  zemlju na  svijetu, mučio ogroman broj Židova. Ti Židovi su dugo vremena kovali urote, agitirali i planirali anarhiju i revoluciju. Još jedan Židov, Lav Trotsky,, bio je pripreman, zajedno sa još 3.000 židovskih koljača - revolucionara, na East Side u New Yorku da obavi posao poput čelične šake koja će zbaciti rusku vlast. Jacob Schiff, židovski financijer iz New Yorka, dao je 20.000.000 dolara za ovu stvar. Kada je došlo vrijeme, Trotsky i njegova banda revolucionarnih koljača bili su prebačeni u Rusiju, gdje su sa ostalom židovskom  bratijom  uspjeli  izvršiti  krvavi  državni  udar.  To  je  bio  najbolji  primjer  židovske

urotničke taktike. Ruski narod i ruski “proletarijat” uopće nisu razumjeli ono što se događalo. Židovska promidžbena  mreža, kako u Rusiji, tako i u inozemstvu, glasno je objavila  trijumf “siromašnih i potlačenih” radnika nad “tiranskim” carskim režimom. Obje ove tvrdnje bile su ogromne, užasne laži. Ako je ruski car imao nekih slabosti, one se nisu manifestirale u tiraniji, već, naprotiv, u toleranciji, slabosti i kolebljivosti. Ruski radnici niti su razumjeli što se dešava, niti su imali ikakvu predodžbu o užasnoj sudbini koja im je bila namijenjena.

Kada su Židovi u Rusiji došli na vlast, odmah su ugrabili sva strateška mjesta u vladi i u promidžbi. Smjesta su pokrenuli masovnu kampanju u kojoj je pobijeno 20.000.000 bijelih Rusa.

Ovdje se mora naglasiti da su nordijski bijeli Rusi stoljećima bili intelektualni i kreativni predvodnici ruskog naroda i da su oni u biti i stvorili modernu Rusiju. Zbog toga je ova izabrana elita bijelih Rusa bila glavna meta Židovima, čim su dobili revolucionarnu vlast u svoje ruke. Zaveli su vladavinu terora koju svijet do tada nije vidio i koja traje do današnjeg dana. Za nekoliko godina pobili su 20.000.000 bijelih Rusa, kremu i vodstvo ruske populacije, načinivši tako od ruskih Slavena i kulaka roblje u svojim rukama. Postali su drvosječe i vodonoše svojim židovskim gospodarima koji su im obećali radnički raj.

Bili smo tako svjedoci smrti ruske nacije i uspostavljanja židovskog komunizma koji je napravio bazu za operacije po cijelom svijetu, u najvećoj njegovoj zemlji, u kojoj kontrolira ogromne prirodne resurse.