Prethodno u ovom poglavlju razmotrili smo slučajeve viđenja zagrobnih prikaza od strane običnih ljudi, kao dokaz postojanja svjesnih inteligentnih bića u drugim kozmičkim razinama. Sada ćemo razmotriti drugu kategoriju prikaza - prikaze nadljudskih bića. Najbolje dokumentiran dokaz tog tipa izvješća su o Marijinim ukazanjima.

Juan Diego bio je Aztek koji se obratio na kršćanstvo nedugo nakon španjolskog osvajanja Meksika. Živio je u gradiću Quahutitlan pokraj Mexico Cityja. Svakoga je dana odlazio pješice u crkvu, koja se nalazila u mjestu Tlatiloco. Na tom bi putu prolazio pokraj brežuljka Tepeyacac.

Ujutro 8. prosinca 1531., dok je prolazio pokraj tog brežuljka, Juan Diegoje začuo glazbu koja je dopirala s vrha brda. Kada je glazba utihnula, začuo je ženski glas kako ga doziva imenom. Uspeo se na brežuljak i ugledao blistavu figuru prekrasne djevojke tamne puti, nalik Indijanki. Obratila mu se aztečkim jezikom nahuatl i predstavila se kao Blažena Djevica Marija. Zatražila ga je da kaže mjesnom biskupu da joj izgradi crkvu na brežuljku Tepeyacac. Zanimljivo je spomenuti da se na tom brežuljku nekoć nalazio hram posvećen aztečkoj božici Zemlje, Coatlique (Mini, 2000., str. 92).

Juan Diego je nakon toga otišao u rezidenciju biskupa Zumarrage, iščekujući njegovu audijenciju. Biskup ga je nakratko poslušao i potom mu predložio da poslije još malo razgovaraju. Shvativši da biskup nije povjerovao njegovoj priči, Juan Diego je otišao na Tepeyacac, gdje je opet ugledao prikazu koja mu je rekla da ponovno posjeti biskupa. Sljedećeg je dana Juan opet otišao u Mexico City i, nakon brojnih poteškoća, uspio ishoditi prijam kod biskupa. Tada je Zumarrage bio mnogo ljubazniji. Rekao je Juanu Diegu da zamoli prikazu da mu dade znak koji će posvjedočiti njezinoj božanskoj prirodi. Juan Diego je pristao i otišao. Kada je treći put ugledao prikazu, rekla mu je da će mu dati znak sljedećeg dana.

Sljedećeg dana je Juan Diego saznao da mu je stric obolio. Budući da je stric tražio svećenika, umjesto da ode na brežuljak i vidi Bogorodicu, Juan Diego je otišao u potragu za svećenikom. Na tom je putu prošao pokraj brežuljka i začuo glas prikaze kako ga zove da joj priđe, kako je i obećao.

Odgovorio joj je da će doći, ali tek nakon što stricu dovede svećenika. Glas mu odgovori optužujući ga zbog nevjerovanja. A kada mu je prikaza rekla da će mu se stric oporaviti, Juan Diego je pristao uspeti se na brdo, ali tek nakon što mu prikaza da obećani čudesni znak. Pristala je. Kada je stigao na vrh brda, Juan Diego je shvatio da se promijenilo. Na mjestu gdje je do tada rastao samo korov i kaktusi, ugledao je toga dana, 12. 12. 1531., usred ciče zime, prekrasan vrt bujnog, mirisnog cvijeća, među kojem i kastiljske ruže, kao i drugo ne-sezonsko španjolsko cvijeće. Prikaza je ubrala nekoliko cvjetova i stavila ih u Diegov ogrtač. Rekla mu je da pokaže to cvijeće biskupu kao znak koji je tražio. Osim toga, rekla mu je da ne otvara ogrtač i ne pokazuje cvijeće prije nego li dođe do biskupa.

Kada je stigao u biskupovu rezidenciju, probivši sekroz gomilu neljubaznih slugu i čuvara koji su željeli vidjeti što nosi, Juan je došao pred samog biskupa. Kada je otvorio svoj ogrtač, iz njega nije ispalo samo cvijeće, već je na samom ogrtaču ostao slikovit otisak Bogorodičina lika. Bio je to blistav prikaz lijepe tamnopute djevojke u molitvi, koja je stajala pod svjetlom polumjeseca, koji je u svojim rukama držao anđeo. Jasno se moglo vidjeti da to nije slika, već dio tkanine ogrtača. Biskup Zumarraga je bio osupnut tim čudesnim znakom, te je dopustio da se na brežuljku izgradi crkva. Ogrtač, na kojemu slika nije izblijedjela, još je danas izložen u crkvi Djevice iz Guadalupea u Villa Maderi (Rogo, 1982., str. 117-120).

Čak je i Zumarraga navodno napisao izvješće o čudu, premda je taj opis uništen u požaru koji je 1778., zahvatio pismohranu samostana, u kojoj je bio pohranjen. Crkva je 1666., provela službenu istragu tog čuda, i dokumentirala dokaz koji potvrđuje njegovu istinitost." Prilikom tihistraživanja, skupina slikara pregledala je prikaz na ogrtaču i zaključila da ga nisu mogli izraditi čak ni najvještiji umjetnici. Izjavili su: "Nijedan umjetnik ne može naslikati ni proizvesti tako vješto, istančano i čisto oblikovan lik na tako gruboj tkanini." (Mini, 2000., str. 167).

Brojni su istraživači tijekom godina istraživali ogrtač i sliku na njemu.

Na uvećanim fotografijama Bogorodičinih očiju, koje su izrađene u 20. st., vidi se odraz ljudskog lica u svakom oku, navodno lica Juana Diega.

Skupina oftalmologa pregledala je te slike 1965. Mini je izjavio (2000., str. 169): "Ustanovili su da se odrazi ne nalaze samo u rožnicama oba njezina oka, već i u lećama... Lice Juana Diega pojavljuje se tri puta u svakom Bogorodičinom oku. Jednom se pojavljuje na površini rožnice, potom na vanjskoj površini leće, a treći put na unutrašnjoj površini leće ... Odrazi lica Juana Diega u Bogorodičinim očima zadržavaju savršene optičke proporcije pod najstrožim znanstvenim ispitivanjima. Znanstvenici su ustanovili da se odrazi u svakom oku nalaze na položajima koji točno odgovaraju zakonima optičke fizike."

Selo Pontmain nalazi se u blizini grada Le Mansa u sjeverozapadnoj Francuskoj. Hladne zimske večeri 17. 01. 1871., dvanaestogodišnji Eugene Barbadette i njegov desetogodišnji brat Joseph, radili su u staji na očevoj farmi. Odlučili su se nakratko odmoriti, te su izašli van. Nebo je bilo vedro i posuto zvijezdama. Eugene je tada u zraku zamijetio lik lijepe žene. Bila je odjevena u plavu haljinu prošaranu zlatnim zvijezdama, a na glavi je imala plavi veo. Isprva je pomislio da je ta vizija znak da je njegov brat, koji je tada služio u francuskoj vojsci, poginuo u ratu protiv Prusa, koji su napali Francusku u Francusko-pruskom ratu 1871. No, tada je primijetio da se žena smije, radi čega je zaključio da ta vizija zacijelo znači nešto dobro. Pokraj njih je stajala susjeda Jeanette Detais, koja ih je došla posjetiti. No, ona nije vidjela viziju. Eugeneov otac, gospodin Barbadette i mlađi brat Joseph također su izašli van. Otac, za razliku od Josepha, nijevidio ništa. Joseph i Eugene su potom počeli razgovarati o onome što su vidjeli. Tijekom večeri, dječaci su više puta vidjeli prikazu, za razliku od drugih ljudi koji su dolazili, uključujući gospođu Barbadette, njezinu sluškinju i mjesnu redovnicu, sestru Vitaline.

Sestra Vitaline je zaključila da tu prikazu mogu vidjeti samo djeca. Vratila se u samostan da dovede dvije djevojčice, koje su ondje živjele, jedanaestogodišnju Francoise Richer i devetogodišnju Jeanne-Marie Lebosse.

Sestra Vitaline im namjerno nije htjela reći ništa o viziji, no u trenutku kada su djevojčice izašle na ulicu, rekle su sestri Vitaline da vide prikazu.

Vidjele su lijepu ženu na nebu, odjevenu u plavu haljinu posutu zvijezdama.

U međuvremenu je u Pontmain stigao glasnik, koji je objavio da se Prusi približavaju selu. Nakon oblikovanja poruke na nebu, lik žene, koju su katolici poistovjetili s Blaženom Djevicom Marijom, podigla je svoje ruke u znak blagoslova. Nakon toga je poruka iščezla, a Bogorodica se namrštila dok joj se na prsima postupno oblikovao znak križa. Konačno, dva sata nakon prvog pojavljivanja prikaze, iščeznula je. Pruska vojska se tajanstveno zaustavila pred gradom Lavalom. Godine 1875., biskup Lavala je posvjedočio istinitost marijanskog viđenja u Pontmainu, a na mjestu na kojemu jeprikaza viđena podignuta je crkva (Rogo, 1982., str. 214-217).

Portugalski gradić Fatima bilo je 1917., mjesto najčuvenijih Marijinihukazanja. Prikazu su nekoliko puta vidjela 3 djeteta: Lucia dos Santos (9 god.), Francisco Marto (8 god.) i Jacinta Marto (6 god.). Sva su djeca bila pastiri i zajedno su vodili stado na ispašu, a bili su i rođaci.

Prije viđenja Marije, djeca su vidjela anđeoske prikaze. Prvi anđeo objavio se Luciji 1915., kada je čuvala ovce zajedno s 3 druge djevojčice. Lucia se prisjeća: "Vidjeli smo figuru visoko u zraku iznad drveća; nalikovala je snježnom kipu i bila je gotovo prozirna pod svjetlom sunčevih zraka ...

Počeli smo moliti, pogleda uprtih u lik pred nama, a kada smo završili s molitvama, lik je nestao." (Maria Lucia, 1998., str. 61). Lucia i njezini prijatelji vidjeli su taj lik još 2  puta nakon toga.

Jednoga dana 1916., Lucia je čuvala ovce s Franciscom i Jacintom u masliniku na podnožju brda. Nakon ručka su molili krunicu i potom počeli igrati igru koju su zvali 'kamenčići'. Odjednom je zapuhao snažan vjetar, pod kojim su se zatresle krošnje drveća. Djeci je to bilo neobično, budući da je bio vedar dan. Potom se pojavila figura, koju je Lucia vidjela 1915., no ovaj puta mnogo jasnije. Lik je lebdio među krošnjama maslina, približavajući im se. "Bio je to mladić od oko 14 ili 15 godina, bjelji od snijega i proziran poput kristala obasjanog suncem, i bio je veoma lijep.

Kada nam je prišao, rekao je: 'Ne bojte se, ja sam anđeo mira. Molite sa mnom", rekla je Lucia (Maria Lucia, 1998., str. 63). U ljeto iste godine, anđeo se ponovno objavio pokraj bunara na imanju Lucijine obitelji.

Lucia je te doživljaje ovako opisala (1998., str. 161-162): "Toliko smo snažno osjetili Božju prisutnost, da nas je posve obuzela i gotovo potpuno izbrisala. Činilo nam se kao da su nam oduzeta sva tjelesna osjetila, što je trajalo prilično dugo. Tijekom tih dana, sve naše svakodnevne poslove obavljali smo vani kao da nas vodi to isto nadnaravno biće koje nas je onamo nagonilo. Osjećali smo mir i radost, ali iznutra, jer naše su duše bile posve uronjene u Boga. Ali bili smo i fizički veoma iscrpljeni."

Kada su se djeca 13. 05., čuvajući ovce igrala na padini brda na mjestu koje se zove Cova da Iria, odjednom su ugledali bljesak svjetlosti. Lucia im je rekla: "Najbolje da se vratimo kući. To je munja. Možda će biti oluja."

Djeca su stoga odvela ovce niz padinu. Na putu, pokraj velikog stabla crnike, opet su vidjela bljesak. Lucia je rekla: "Odmaknuli smo se samo nekoliko metara, kada smo pred sobom, na malom stablu crnike, ugledali Gospu u bijeloj halji. Bila je blistavija od Sunca i iz nje je izbijala svjetlost jasnija i jača od kristalne čaše ispunjene blještavom vodom kada je obasjana zrakama užarenog sunca. Preneraženo smo se zaustavili pred Prikazom. Bila nam je toliko blizu da smo bili okupani svjetlošću koja ju je okruživala ili, točnije, koja je iz nje izbijala." (Maria Lucia, 1998., str. 164).

Žena im se obratila: "Ne bojte se. Neću vam učiniti zlo." Lucia ju je pitala: "Odakle dolaziš?" Žena odgovori: "Dolazim s neba." (Maria Lucia, 1998., str. 165-166). Rekla je djeci da želi da dođu na isto mjesto i u isto vrijeme 6 mjeseci poslije: "Poslije ću vam reći tko sam i što želim." Lucia ju je upitala može li ona (Lucia) otići na nebo. Žena joj je odgovorila potvrdno, a na njezina daljnja pitanja rekla joj je da i Jacinta i Francisco mogu otići na nebo. Potom ih je pitala jesu li spremni predati se Bogu i, za dobrobit svih grješnika svijeta, na sebe preuzeti sve nevolje koje će im On poslati.

Djeca odgovoriše da su spremna, nakon čega im je žena rekla da će im Bog svojom milošću pružati utjehu. Nakon toga je, piše Lucia: "... prvi put raširila svoje ruke iz kojih je prema nama izbijala toliko snažna svjetlost da su njezine zrake prodrle u naša srca i u najveće dubine naših duša, pri čemu smo se mogli vidjeti u Bogu, koji je bio to svjetlo, jasnije nego što se možemo vidjeti u najboljim zrcalima." (Maria Lucia, 1998., str. 166). Žena je rekla djeci da svakoga dana mole krunicu kako bi okončao Prvi svjetski rat i zavladao mir. Lucia piše: "Nakon toga se počela spokojno uspinjati prema istoku, sve dok nije nestala u beskrajnom prostoru. Činilo se da joj svjetlo koje ju je okruživalo, otvara put prema nebeskom svodu."

Djeca su se, na Lucijin zahtjev, složila da o tom ukazanju nikome ništa ne govore. No, Jacinta je te večeri to povjerila svojoj obitelji. Vijest se proširila  selom i svi su stanovnici počeli govoriti o Marijinom ukazanju. Lucia nije naišla na podršku svoje obitelji, osobito majke. Rekla je: "Moja se majka zabrinula i nastojala me pod svaku cijenu uvjeriti da poreknem što sam rekla. Jednoga dana kada sam otišla čuvati ovce, majka je čvrsto odlučila primorati me da priznam da sam lagala, pri čemu nije štedjela ni zagrljaje, ni prijetnje, pa čak ni batine metlom. No, time je postigla samo moju upornu šutnju ili potvrdu svega što sam do tada već rekla ... Upozorila me da će me te iste večeri primorati da odem ljudima koje sam obmanula i priznam im da sam lagala, te od njih zatražim oprost." (Maria Lucia, 1998., str. 32-33).

Djeca su se 13. 06. okupila u dogovoreno vrijeme i na dogovorenome mjestu, gdje su čekali da im se objavi lik žene. Tada su ponovno ugledali bljesak svjetlosti, nakon čega se pred njima, među krošnjama istog stabla crnike, pojavila žena. Ondje se okupilo oko 50 seljana, no oni nisu ništa vidjeli. Lucia je rekla ženi: "Zamolila bih te da nas odvedeš na nebo."

Žena je odgovorila: "Da, Jacintu i Francisca ću uskoro odvesti, ali ti ćeš ostati ovdje još neko vrijeme. Isus te želi iskoristiti da ljude upoznaš sa mnom i da me zavole." Žena je uvjerila Luciju da neće biti sama i potom je raširila ruke iz kojih je izbijala svjetlost. Lucia je rekla: "Vidjeli smo sebe uronjene u to svjetlo, uronjene u Boga. Činilo se da su Jacinta i Francisco u onom dijelu svjetlosti koje se uzdizalo prema nebu, a ja u onome koje se izlijevalo na zemlju." (Maria Lucia, 1998., str. 169). Objava da će Jacinta i Francisco prvi uzaći na nebo bila je prva od triju čuvenih fatimskih tajni, koje je Lucia poslije otkrila. Naime, Jacinta i Francisco su 1918. oboljeli od gripe.

Francisco je umro 1919., a Jacinta 1920. Jacinta je prije smrti nekoliko puta imala viziju žene.

Premda nitko drugi nije 13. 06. vidio lik žene, neki ljudi koji su ondje bili prisutni zamijetili su neke paranormalne pojave. Velečasni V. Dacruz, španjolski svećenik koji je veoma podrobno proučavao kronologiju fatimskih događaja, primijetio je: "Dan je bio vedar i topao, kao što je uobičajeno tijekom lipnja u Portugalu. Tijekom čitavog razdoblja pojavljivanja prikaze, sunčeva je svjetlost bila na neuobičajen način prigušena, bez nekog očitog razloga. Istodobno, najviše krošnje drveta bile su svinute poput suncobrana i tako su ostale, kao da ih pritišće neki nevidljivi, teški predmet.

Oni koji su se nalazili najbliže drvetu, posve su jasno čuli Lucyne [Lucijine] riječi, kao i zvuk Gospodinova glasa koji joj je odgovarao povremeno se izmjenjujući s djevojčinim glasom, koji je podsjećao na neodređen šapat ili glasno zujanje pčele. Nakon što je prikaza nestala, pokraj drveta se začuo glasan prasak, koji su svjedoci usporedili s eksplozijom rakete, a Lucia je povikala: "Evo! Odlazi." U tome su trenutku promatrači vidjeli kako se iz drveta uzdiže prekrasan bijeli oblak, koji su još neko vrijeme mogli vidjeti dok je putovao prema istoku. Nadalje, nakon Gospina odlaska, gornje krošnje drveta, koje su i dalje ostale svinute kao suncobran, nagnule su se prema istoku, kao da ih je Gospa povukla za sobom svojom haljinom dok je odlazila. A taj dvostruki pritisak, uslijed kojeg su se grane svinule, najpriie u obliku krivulje, a potom u smjeru istoka, bio je toliko snažan da su grane ostale u takvom obliku još nekoliko sati poslije, da bi se potom polako vratile u normalan položaj." (Rogo, 1982., str. 224-225). Nakon tog drugog viđenja, diljem Portugala počele su kolati vijesti o neobičnim događajima.

Dana 13. 06., mnogo veći broj ljudi, 4 ili 5 tisuća okupilo se kako bi s djecom u dogovoreno vrijeme dočekalo prikazu. Gospa se pojavila na isti način kao i prije. I tada su promatrači, premda nisu vidjeli samu Gospu, primijetili da se sunčeva svjetlost prigušila i iznad drveta na kojemu je žena navodno sjedila, vidjeli krug od svjetla, te čuli glas koji je šapatom odgovarao Luciji (Rogo, 1982., str. 225). Lucija je odlučno rekla ženi: "Želim te zamoliti da nam kažeš tko si i da izvedeš čudo, kako bi svi povjerovali da nam se prikazuješ." Žena joj je odgovorila: "Nastavi dolaziti ovdje svakog mjeseca. U 10.mj. ću ti reći tko sam i što želim, i izvest ću čudo tako da ga svi vide i vjeruju." Osim toga, zatražila je od djece da se žrtvuju u ime svih grješnika svijeta. Nakon toga im je svjetlošću, koja joj je izbijala iz ruku, pokazala strašnu viziju. Lucia je rekla: "Izgledalo je kao da zrake svjetlosti prodiru u zemlju i vidjeli smo ognjeno more. U toj su vatri bili demoni i duše u ljudskom obličju, nalik prozirnoj žeravici." I dodala je: "Zacijelo me taj prizor natjerao u plač, jer su ljudi rekli da su me čuli."

(Maria Lucia, 1998., str. 170). Žena je objasnila djeci da je ono što su vidjeli pakao u koji odlaze grješnici i da će, slijede li njezine upute, mnoge duše spriječiti da onamo odu nakon smrti, te da će time osigurati i mir na svijetu.

Rekla im je: "Rat [Prvi svjetski rat] će okončati. Ali, ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, još će strašniji rat izbiti tijekom pontifikata Pija XI. Kada vidite noćno nebo obasjano nepoznatom svjetlošću, znajte da je to veliki znak od Boga, kojim će vas upozoriti da će kazniti svijet zbog njegovih zločina ratom, glađu i progonima Crkve i Svetoga oca." Potom je rekla da će poslije doći da zatraži obraćenje Rusije, tvrdeći da će u suprotnom, Rusija: "... širiti svoje zablude diljem svijeta, uzrokujući ratove i progone." (Maria Lucia, 1998., str. 170,174). Pritom je posebno naglasila: "Na kraju će moje Bezgrešno srce ishoditi pobjedu. Sveti otac će mi posvetiti Rusiju i ona će se obratiti, a na svijetu će zavladati razdoblje mira." (Maria Lucia, 1998.. str. 110). Nakon toga im je naredila da nikome ne odaju njezinu objavu.

To je druga čuvena fatimska tajna.

Prema toj objavi, drugi veliki rat trebao je početi tijekom vladavine pape Pija XI. Međutim, on je umro 10. 02. 1939., nekoliko mjeseci prije njemačke invazije na Poljsku u rujnu te godine, što je označilo početak Drugog svjetskog rata. Urednik Lucijinih rukopisa o Fatimi, otac Louis Kondor, izjavio je: "Na prigovor da je Drugi svjetski rat... ustvari počeo tijekom pontifikata Pija XII., ona [Lucia] je odgovorila da je rat zapravo počeo pripojenjem Austrije 1938." Dalje je rekao: "Lucia je pretpostavila da je 'nevjerojatna' aurora borealis, koja se vidjela u noći od 25. do 26. 01. 1938., bio Božji znak koji je objavljivao neminovan početak rata." Gospino obećanje da će se vratiti ostvareno je Lucijinim viđenjem 1925 godine.