MAKROBIOTIKA

Makrobiotičari, koji jedu do 90% žitne proizvode, uočavaju ipak posve jasno štetnost svog načina prehrane, ako je ona duže vrijeme isključiva hrana. Riječ makrobiotika povezuje se s dugim životom. Kad se danas govori o makrobiotskom načinu života, misli se u pravilu na zen-makrobiotiku. Nju je u Europu i Ameriku  uvezao japanski profesor  Oshawa.

Ali već je njemački istraživač Ch. W. Hufeland (1762-1836) nazvao svoju knjigu: "Die Kunst, das menschliche Leben zu verlangen" s podnaslovom makrobiotika. Nadalje, mnogi su istraživači iz prethodnih stoljeća govorili o makrobiotici, kad su mislili na produženje života. Zen-makrobiotičari ispisali su svoje zastave potpuno žitom. Oshawa kaže u svojoj knjizi "Zen-makrobiotika" na str. 35: "Deset puta kroz zdravlje do mira. Stepenica 7 je najbolja sa 100% žita, nikakvo povrće, nikakvo voće, što  je moguće manje piti, i sve sasvim lagano s mnogo masnoće  i  soli  satima pirjati!"

Za Oshawu je najgora stepenica ovih pet sastava: 10%) žito, 30% povrće, 30% životinjskih bje­ lančevina, 15%) salata/plodovi i 5% kolači! Nakon dugog vremena Waerlandove prehrane mi smo živjeli prema tom načelu tri godine, pri čemu nam je bilo razmjerno dobro. Nasreću taj način prehrane nije kod nas  dugo  trajao,  inače  bismo  i  mi  morali  snositi podmukle posljedice žitne hrane, kako ih je  Walter Sommer zorno opisao!

Ipak takvu harnu se ne može dugo izdržati, jer je temelj te hrane žito, satima pirjano s mnogo masnoće i soli da bude stoje više moguće žitkije. Pri tom se treba potiskivati svaka potreba pijenja! Ta kobna prehrana dovodi prije ili kasnije do tragične, bolne smrti, najčešće do rak a na želucu. Koji želudac može za duže vrijeme podnositi takvu smrtnu smjesu? Pomanjkanje životonosnih tvari  s velikim  dodatkom uvijek štetne soli (s namjernim pomanjkanjem vode) vodi do isušivanja i izgladnjivanja životno važnih dijelova organizma.

To se zove jangiziranje koje je voditelj Oshawa gonio tako daleko da se povremeno cijelu noć napunjao vvhiskijem, da izađe iz paklenog kruga isušivanja. Umro je bijedno sa 72 godine, njegov veliki uzor, prof Katase, od kojeg je on bio preuzeo nauk, umro je isto tako od raka sa 56 g. Poznam iz svog kruga poznanika, usijanu pobornicu te prehrane, liječnicu iz Heide, kod koje se razvio rak sa 60 godina. Ona je to stanje završila samoubojstvom.

Početkom sedamdesetih sabrao sam kongres liječnika u Biisumu. Održavao se u malom makrobiotskom lječilištu, koje je ustanovio jedan poznati mi hamburški liječnik. Taj liječnik je napisao i predgovor jednoj od Oshawinih knjiga. Pokraj drugih liječnika sudjelovala je na tom razgovoru i Use Clausnitzer, koja je tada živjela u Švedskoj.  I ona je napisala knjigu s naslovom: "Wegweiser in die Makrobiotik", u kojoj je branila opore tvrdnje Oshawine. Iako je i ona umrla prije 50. od raka, vidim još danas u zbirci literature dojmova punovrijedne prehrane njezinu knjigu! Tako dugo živi jedna kriva teza! Sudjelovala je i gospođa Dr. Budwig  na tom malom kongresu, zastupala je poznatu prehranu uljem-bjelančevinom, živi još danas svježa i vesela u blizini Freudenstadta. Zen-makrobiotičari zavarali su se početnim  uspjesima, jer svaka preinaka od uobičajene, krive, prehrane na jedan drugi hranidbeni sustav donosi u prvi mah pozitivne znakove. Ovdje se u Europi ne čuje više mnogo o tom načinu života. Ipak dolaze ponovo iz Amerike knjige o bračnom paru Kushi, u kojima se vjerojatno učilo iz pogrešaka utemeljitelja i opet uvodilo voće i povrće. Nadalje zen-ljudi uvijek imaju snažno religiozno usmjerenje (Buddha).  Poznati  njemački  lječitelj  Alfred Dorschner, koji je utemeljio jedno lječilište i napisao više preporučivih knjiga, napominje na 92. stranici svoje knjige: "Naturheilkunde ein Weg fur Dich"'7 (Prirodni način liječenja - put za tebe):

"Devedeset postotnom žitnom  prehranom  bijedno su umrle tisuće zatvorenika. Strašno vrenje, izazvano žitaričnom prehranom... tek jedna žlica za jelo puna zelene, svježe koprive (kao dnevna dodatna hrana) spasila je   mnogima  život".

Na 91. stranici: "... S više ili manje obilnom žitnom hranom pogoršava se  naše  disanje,  spušta  se pritisak kiseline. Ta jednostavna prehrana smanjuje ne samo optimalni pritisak kiseline nego i sprječava vezivanje kiseline u krvi,  iskorištenje.  Sa spuštajučim  trošenjem i podižu/učim trošenjem kruha juri  pritisak  kiseline amo tamo, i time se mijenja naše disanje. Tim manjkavim pritiskom kiseline nastaje pomanjkanje kiseline u stanicama, ugroženo je opskrbljivanje tkiva kiselinom! Time nastale smetnje krvarenja dovode do manjkavog opskrbljivanja tjelesnih organa i njihove važne  životno  nužne  prehrane!"

Alfred Dorschner slaže se dakle ovdje  potpuno  s Dr. Walkerom, koji kaže da se cjelokupne srčane tegobe imaju u prvom redu zahvaliti potrošnji žitne hrane koja sadrži škrob! Prepunjivanje ugljičnim dioksidom iz žitnog vrenja! Poznati istraživač na području prehrane Dr. Ralph Bircher (umro 1990. s 90 godina), koji je mnogim svojim publikacijama najmanje tako poznat kao njegov otac, pisao je u svom Wendepunkt 11/78 o Oshawinoj sekti:

"Moglo  bi se pomisliti  da  će se  uskoro  zaboraviti uobraženog  Jin-Jang-profesora,        ali  nova  se   magija proširila,  traje                 i  povećava  pomutnju    na  području učenja  o  zdravlju.  Mi smo  uvijek  nešto  usput o  tom izvješćivali,                i  o   ozbiljnim  posljedicama  za  zdravlje. Evo jednog pisma   iz  Njemačke: U  odnosu  na  vaše "Prikaze  1978,   str   377  želo  bih  saopćiti  slijedeće: Sam sam već više puta pokušao taj krug opametiti,  i to stoga jer  se  sam   Oshawa  pri  svršetku  svog  života uvjerio  da su  dodatci prijesne  hrane  nužni za čovjeka zapada' i istoka. Ipak, niti prije niti nakon mojeg pisanja nisam mogao utvrditi da je u informativnoj građi njemačkog Oshawa-centra ta kasna spoznaja samog njihovog "proroka" uzeta na znanje i uvažena. Isto tako nije se centar obazirao ni na uobičajenu prehranu u Kini,  zemlji porijekla Jin-Jang-učenja.  Tu se nipošto tako dugotrajno ne kuha povrće i ne presoljava kao  kod Oshawe. Japan sa svojom velikom potrošnjom soli ne može nam biti primjer. Bubrezi mogu  samo  nekoliko  grama  soli  dnevno  izlučiti."

Dr. Martin, SAD, piše: "Od nedavno popularna dijetalna moda, zen-makrobiotska dijeta, dovela je do stanovitog broja smrtnih slučajeva. Teški  skorbut uslijed  velikog pomanjkanja  C-vitamina  uzrokovao je te smrtne slučajeve. Osim toga ta dijeta ograničava uzimanje  vode  na posve  neznatnu  količinu."

Liječnik i  istraživač na području prehrane Dr. Reuben piše: Jedini ljudi koji još danas dobiju skorbut u SAD-u jesu pripadnici zen-makrobiotike. Što kaže "Prirodna higijena" (od 1822.) o toj istraživačkoj zen-makrobiotici? T. C. Fry, jedan od danas vodećih zastupnika te "Prirodne higijene", piše u svojoj knjizi "The Course of Cooking":7 6 "Mi znamo za jednu suvremenu pojavu koja se  zove  makrobiotička  dijeta. Ja je sa žarom slijedim. Htio  bih da se cio svijet zauzima za nju. Makrobiotička dijeta je dijeta za dug život, to je moj predmet koji ja zastupam! Istinska makrobiotička dijeta je jedan kamen, kamen međaš higijenskog  sustava!  Ali  popularna,    krivo   nazivana makrobiotika, o kojoj izvješćujem, je  ona  Osawine sekte. Ja bih trebao tu dijetu nazvati: makrobiotička dijeta za kratak život! Taj način prehrane je kao prepisani put  u  smrt!

Stvarno je bio slučaj o kojem se  mnogo izvješćivalo. Radi se o mladom čovjeku koji je umro za samo 85 dana braneći se samo rižom, (Passaic, New Jersey). Ravnao se je  prema  Oshavinoj  prehrani: Riža, kuhana u loncu s parom. Mi kao higijeničari znamo da osoba općenito možeš  vodom duže živjeti!"

Ti prikazi o štetnom Oshavvinom učenju treba opomenuti sve one koji još uvijek prisluškuju zavodničke zvukove (pomiješane s istočnjačkom mudrošću) te sekte. Svako si razuman mora reći da čovjek u dugom razdoblju svoga razvitka nije poznavao ni vatru ni alat. On je morao, da preživi, sve jesti sirovo, kako mu je bilo ponuđeno u biljnom svijetu. Pri tom su mu doista glavna hrana bili plodovi, lišće, pupoljci, orasi. Tako smo mi dakle zasnovani, geni se nisu promijenili, zašto više ne jedemo najbolju hranu svijeta?

Žito je gledajući na povijesni razvoj vrlo mlada hrana!

Ali Dornseifer, koji se bavi taoizmom, šalje mi zanimljivu pismenu raspravu o njegovom učitelju, prema kojoj Oshawa nije razumio onaj od Taoa preuzeti oblik jin i jang. Upravo spomenuto je ispravno.  Evo  nekoliko  rečenica:  "Oshawa je kobno pobrkao jin i jang, jer jin poistovjećuje s centrifugalnom, a jang s centripetalnom silom.  A obratno je točno! Stoga bi ispravno kod Os have moralo glasiti: Centripetalna sila jin donosi slijedeće pojave: skupljanje i hladnoću, centrifugalna sila jang proširenje, rastezanje, otopljenje i žegu! Nadalje potpuno je krivo  u jangu gledati dobro,  a  u finu zlo."

Prema tome ono od Oshawe odbačeno voće/povrće je upravo najbolja, žito kao "kasnije otkriće" najgora živežna namirnica! Istraživanja  toga  biokemičara slažu se dakle s učenjima onih od mene već spomenutih liječnika iz 19. stoljeća, koji su pronašli istinu na temelju velikih praktičnih iskustava kod svojih pacijenata! Zdrav ljudski razum može to posve jednostavno prosuditi: ona od početka ljudskog razvitka važeća prirodna hrana, samljevena i pomiješana s obilnom količinom otrovne soli da je ispravna? Perverzno mišljenje makrobiotika!