Danas u državnoj službi teško da postoji službenik, od bilo kakvog značaja, koji je slobodan čovjek. Gotovo svaki od njih postavljen je u kancelariju, ili je stekao svoju poziciju, putem židovskih manipulacija i njihovih planova. Stigavši tamo gdje jesu, dobrom voljom Židova, oni zauzvrat moraju udovoljavati židovskoj uroti. Iza čovjeka kao što je predsjednik Nixon, nalazi se židovski šef kao što je Henry Kissinger, rođen u Njemačkoj, od oca židovskog rabina. Nixon ne samo da ima židovskog savjetnika, već ima dvojicu njih. Drugi je Židov Arthur Burns, rođen kao Bernstein u Austriji i također je sin rabina. U stvari, čitava Nixonova politička karijera prvobitno je lansirana 1946. godine od strane Židova po imenu Muray Chotiner. On je neprestano vodio Nixonovu karijeru i bio svodnik između židovske zajednice i Nixona.

Predsjednik Lyndon B. Johnson imao je izvjesnog Abea Fortasa i Waltera Rostofa, obojicu Židove. Predsjednika Kennedy imao je Waltera Rostofa i Arthura Schlesingera mlađeg. Predsjednik Roosvelt imao je svog prvog šefa glavnog čovjeka Kahale, čvrstog, ozbiljnog Židova Bernarda Barucha, ko i veći broj nižih židovskih savjetnika. I tako to ide...

Ista vrsta židovske kontrole, židovskih ličnosti u pozadini, koje savjetuju i kontroliraju, može se naći na svim nivoima, sve dolje do gradskih vlasti. Mnogi Židovi i sami su izabrani na položaje, ali oni ipak preferiraju da imaju nekog bijelog nežidovskog lutka koji će im biti maska, a čije će konce iz pozadine oni povlačiti, usmjeravajući, manipulirajući, izdajući zapovijedi.

Ako se neki časni, prirodni vođa Bijele rase pokuša izboriti za položaj vlastitim snagama, ogromna promidžbena mašina, koju Židovi imaju na raspolaganju, odmah se stavlja u pogon. Takav čovjek se onda blati, napada i nagrđuje. Ili se ponekad koristi obrnuta taktika, pa se on potpuno

izolira, tako da birači jedva i znaju da on sudjeluje u utrci za položaj. Ukoliko takav prirodni bijeli lider ipak uspije, usprkos svemu, onda se promidžbeni aparat pušta svom snagom u pogon da bi ga klevetao, ogovarao, sasjekao i degradirao pred naivnom publikom. Uvodi se također u igru i puni resurs njihove novčane moći, pa je na sljedećim izborima njegov protivnik dobro financiran i uzdignut u medijima.

Židovi obično vole za svoje lutke u izlogu izabrati ljude koji imaju fatalne slabosti u karakteru i neku sramnu epizodu u prošlosti, koja nije poznata u javnosti. Zbog slabog karaktera općenito i zbog osjetljivosti prema ucjenama, takvim ljudima se lako manipulira. Uz nešto podmićivanja i financijske podrške, oni se lako navuku da postanu izdajnici vlastite rase i da igraju kako Židovi sviraju.

Spomenuo sam da su sredstva komunikacija u rukama Židova. Spomenuo sam kontrolu nad novcem i međunarodnim bankarstvom, kontrolu nad obrazovanjem i kontrolu nad vlastima. Tu kontrolu vrše Židovi. Ovo nikako ne pokriva cijelo područje. U stvari, teško da postoji bilo kakva aktivnost od nekog značaja u ovoj zemlji, koja nije pod direktnom ili indirektnom kontrolom “odabrane” rase. U ovo su uključene organizacije snaga zakona, sudovi, pa čak i religije bijelog čovjeka. O ovom posljednjem opširnije ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Želim ovdje napomenuti, svakako, činjenicu da je većina poslova, u rukama Židova.

Pred 50 godina, Henry Ford je napisao sljedeće: “Sastaviti listu poslovnih linija koje kontroliraju Židovi Sjedinjenih Država, značilo bi dirnuti sve najvitalnije industrije zemlje - one koje su zaista značajne i one koje su zbog običaja napravljene da izgledaju vitalne. Posao sa filmovima je isključivo židovski: glumci, producenti, prodaja karata, kinodvorane su potpuno u rukama Židova. Ovo treba promatrati u svijetlu činjenice da se danas u gotovo svakom proizvodu može otkriti promidžba, ponekad je to blještava poslovna reklama, a ponekad direktna politička konstrukcija.”

“Filmska industrija, industrija šećera, duhanska industrija, 50 i više posto industrije prerade mesa, više od 60 % industrije obuće, većina glazbene produkcije napravljene u ovoj zemlji, nakit, žito, pamuk, nafta, autorske agencije, distribucija novina, poslovi sa alkoholnim pićima, poslovi sa zakonima, svi oni su, a nabrojili smo samo neke koji imaju nacionalni i međunarodni značaj, pod kontrolom Židova u Sjedinjenim Državama, bilo da su sami, bilo da su udruženi sa Židovima iz inozemstva”.

Ovo je Henry Ford primijetio pred 50 godina. Taj veliki produktivni i kreativni genij Bijele rase, koji je izgradio jednu od najvećih svjetskih imperija svojim rukama, krenuvši od nule, znao je ponešto o tome tko je kontrolirao poslove u Sjedinjenim Državama u njegovo vrijeme.

Izgradivši moćni Fordov imperij, otkrio je da mu je neke misteriozne sile pokušavaju oteti putem prijevara i trikova. Sumnjao je da su ti manipulatori usmjeravani od strane moćnih židovskih financijera. Pošto je bio inteligentan i temeljit čovjek, gospodin Ford je odlučio da pronađe tko stoji u pozadini svega toga. U svoju kancelariju pozvao je najinteligentnije agente i istraživače koje je mogao pronaći. Zadužio ih je da naprave potpunu studiju o međunarodnom Židovu i njihova otkrića je objavio u časopisu “Dearborn Independent”, koji je u to vrijeme bio organ Fordove automobilske kompanije. Rezultati tih istraživanja, objavljeni 1921. godine, predstavljali su pravu bombu, ne samo za nežidove, već i za samu židovsku urotu, zato što su razotkrili njihovu podmuklu taktiku u toj svjetskoj uroti. Prikupljene informacije bile su vrijedan doprinos u korist bijele nežidovske Amerike i preporučujemo svakome da to pročita ukoliko želi saznati nešto o pozadini međunarodne židovske urote.

* * * * *

Pošto Židovi imaju tako smrtonosan utjecaj na bijelu civilizaciju posljednjih nekoliko tisuća godina, obavezni smo da dobro proučimo prirodu našeg neprijatelja. Za naš opstanak neophodno je, također, da pronađemo lijek za ovu kugu. Pokušat ćemo to uraditi kroz ovu knjigu.

* * * * *

Tko su ti strani, čudni ljudi koji su bili u stanju opstati duže od ijedne druge rase u zabilježenoj povijesti? Tko je taj narod koji je uništio tako velike civilizacije kao što su bile Rim, Babilon i Egipat? Što je to tako neobično kod njih što im je omogućilo da unište izuzetno bogatu državu kao što je Rusija i pretvore je u židovski radni logor? Kako su uspjeli bogatstvo cijelog svijeta uzeti u svoje ruke i podvrgnuti svijet židovskoj diktaturi? Kako su uspjeli učiniti sve to dok mi, velika Bijela rasa Amerike, to pitanje nije sposobna ni inteligentno razmotriti, bez straha i drhtanja?

Od najveće je važnosti da proučimo ovo stvorenje biološki, psihološki, ekonomski, a također i sa stajališta rase i religije.

Većina bijelih ljudi je strašno zbunjena kada je u pitanju židovska rasa. Jedna od najtužnijih pogrešaka u koju većina nežidova pada jest da su Židovi pripadnici Bijele rase. To je najlažljivija obmana koju su promovirali sami Židovi među našim narodom, ali su među svojima sasvim jasno raširili da oni nemaju ništa zajedničko sa Bijelom rasom.

Židovi su zauvijek semiti koji su porijeklom iz Azije, još iz pretpovijesnih vremena. Židovski profesor Leonard J. Fine je svome narodu kristalno jasno objasnio rasno pitanje:

“Mi nismo bijeli simbolički, i mi nismo bijeli doslovno. Ne smijemo sebi dozvoliti da budemo ugurani u bijelu Ameriku, jer mi tamo ne pripadamo.”

Mnogo su vremena potrošili bijeli nežidovi raspravljajući jesu li Židovi rasa ili religija ili pak nacija. Činjenica je da su oni sve to troje, ali je manje važno u kojem omjeru želite istaknuti važnost jednog od ova tri činioca.

Još od drevnih vremena, oni su predstavljali rasu koja je bila kuga civiliziranog svijeta. To su mogli činiti zbog posebnosti svoje religije. Ona je prvenstveno napravljena tako da produžava i čuva rasu tako što će ova biti parazit na leđima produktivnih nacija. Oni su nacija raširena po cijelom svijetu i formirana na način da predstavlja u svakoj zemlji naciju unutar nacije, na koju su se zakačili svojim pipcima. Ima ih u gotovo svakoj zemlji na svijetu. Ukoliko postoji faktor koji je čvrsto okupio Židove i načinio od njih najžilaviju i najpostojaniju naciju na svijetu, onda je to njihova Mojsijeva religija iz koje proističe rasna lojalnost koja je usađena u svakog židovskog pripadnika. Rasno - religijsko jedinstvo je ono što ih čini moćnima i na to bi trebalo obratiti pažnju kada razmišljamo o očuvanju Bijele rase.

Prapočetci židovske rase gube se u davnini. Židovske bajke, kako su ispričane u priči o Abrahamu, Izaku i Jakovu, su naravno, samo gomila laži koje čine dobru priču oko koje su mogli razviti svoju ideologiju, ali one nemaju nikakvo uporište u povijesti ili u činjenicama. Sami Židovi nisu se nikada trudili da zaista istraže svoje povijesno porijeklo tako da ono ostaje obavijeno misterijem. Oni su jednostavno izašli sa tvrdnjom da su izabrani narod božji, vrlo poseban narod, a također su tvrdili da imaju najdužu zabilježenu povijest od svih naroda na zemlji. I dok je prva tvrdnja o Abrahamu, Izaku i Jakovu osnovna dogma njihove religije, oko koje je izgrađena židovska rasa, drugu tvrdnju o najdužem povijesnom trajanju teško je pobiti.

Židovi su se pojavljivali i nestajali, da bi se ponovno pojavili u povijestima drugih naroda, nekih 5000 godina. Budući da su grabežljivi paraziti, oni nikada nisu bili u stanju, ili nisu željeli, da oforme vlastitu naciju na osnovu vlastitog prava. To je prilično žalosna činjenica za tako čudnu i žestoku rasu, a pogotovo nevjerojatna kada čovjek ima u vidu da oni tvrde da su ljubimci “izabrani” od boga.

Riječ Židov je relativno novija i vodi porijeklo od riječi Juda i judejski. U drevnoj povijesti Židovi su bili znani kao Hebreji, što potiče od aramejske riječi “Ebri”, koja opet vodi porijeklo od hebrejske riječi “Ibri”, koja znači “onaj koji je preko rijeke”. Hebrej se u svim drevnim spisima pisao kao “Habiru” i kao takav, vrlo se često javlja u Bibliji i u egipatskoj literaturi. U Bibliji, Habiru se naizmjenično koristi sa riječju “Sagaz”, što znači “kovač”. Tako su Egipćani o Židovima uvijek pisali kao o “kovačima sa druge strane rijeke”.

Pošto je Palestina bila raskrižje antičkog svijeta, većina bogatih trgovačkih puteva ukrštavala se u ovom području. To je onda, naravno, bilo prirodno obitavalište bandi koljača i razbojnika. Činjenica da su pustinje i planine bile dio pejzaža, dalje govori u prilog tezi da je to područje bilo stanište pogodno za razvoj nacije bandita, koljača, razbojnika i parazita. Baš tako su se razvili i takvo je, koliko povijesne činjenice mogu pokazati, porijeklo židovske rase.

Njemački Židov Kastein, koji je svoje ime skratio od Katzenstein, smatra se izvanrednim poznavateljem židovske i biblijske povijesti. Svojoj knjizi “Povijest Židova” Kastein mnoga velika imena iz židovske povijesti označava kao bandite. Spominje Jeftaha, kao jednog od spasilaca židovskog naroda, i navodi da je bio vođa razbojnika iz Gileada. O velikom židovskom heroju Davidu kaže: “U vrijeme Saulove smrti nalazimo Davida kao vođu bande pljačkaša koji živi u Ziklagu... Čuvši da je prijestolje ugroženo, David je smjesta požurio u Hebron u Judeji. Nitko ga nije pozvao, ali on je zatražio pravo na prijestolje, tvrdeći da ga je Samuel tajno imenovao za kralja.” O velikom mudrom Salamonu, Kastein je imao da kaže ovo: “Shelmo, Salamon Miroljubivi, inaugurirao je svoju vladavinu počinivši ubojstva koja su mu raščistila put do trona i otarasivši se svoga brata, a sve je to učinio bez i trunke grižnje savjesti.”

Činjenica da su Salamon, David i Jeftah bili krvožedni banditi tipična je za sve židovske lidere. Pošto su Židovi bili dio povijesti, još od početaka civilizacije, to je stalno bila povijest izdajstava, krvoprolića, ubojstava, razbojništava i zločina.

Pored činjenice da se ova čudna rasa održala duže nego i jedna druga rasa na licu zemlje, pojavljuju se i dvije druge prilično čudne. Prva je da oni, tijekom svih tih tisuća godina, nikada nisu pokušali osnovati vlastitu državu, a današnja banditska država Izrael ne predstavlja izuzetak u ovoj tvrdnji. Izrael je namijenjen samo da postane glavni štab židovske diktature nad svijetom, a ne da bude mjesto okupljanja svih Židova svijeta. Druga činjenica je da ovaj čvrsti i istrajni narod nikada nije razvio vlastitu civilizaciju ili kulturu, usprkos svim njihovim suprotnim tvrdnjama.

Jedna od najznačajnijih židovskih tvrđava je vješta manipulacija sa promidžbom. Međutim, zapisi o Hebrejima i njihova povijest pokazuju da su sve židovske tvrdnje o kulturi potpuno bez osnove. “Horizontova knjiga o kršćanstvu”, standardna enciklopedija, kaže: “Židovi su počeli kao skup malih plemena koja su kasnije stjecala nezavisnost samo u kratkim periodima između padova i uzdizanja velikih imperija. Nisu ostavili nikakve spomenika koji bi svjedočili o veličini. Nema grobnica hebrejskih kraljeva sa zlatnim ogrlicama i kočijama ukrašenim draguljima. Arheolozi u Palestini nisu iskopali nikakve statute Davida i Salamona, već samo posude za vodu, kao one iz kojih je Rebeka pojila deve Abrahamovih slugu.”

Institut za Orijent u Chicagu posjeduje jednu od najboljih kolekcija lijepih umjetnosti, posebno iz egipatske, sirijske i drugih kultura sa Bliskog istoka, dakle iz područja za koju Židovi tvrde da iz nje potječu. Čovjek bi očekivao da pronađe kako je židovski doprinos civilizaciji tamo dobro zastupljen. Poslije šetnje ogromnim salama ispunjenim velikim umjetničkim djelima, divnim statuama, izvanrednim nakitom i drugim predmetima iz grobnica egipatskih i asirskih osvajača, dolazimo do židovskog dijela izložbe. Tu nalazimo staklenu kutiju ispunjenu djelićima razbijenih glinenih posuda, grubim, neukrašenim i neobrađenim uporabnim predmetima koji kao da su došli iz kamenog doba. To je ta velika židovska “kultura” o kojoj tako drsko trube Židovi i to je baš sve što imaju za ponuditi.

Činjenica je da su Židovi tijekom povijesti bili poznati samo kao rušitelji. Nisu proizveli nikakvu umjetnost, nisu zasnovali nikakve dinastije, nisu izgradili velike gradove i jedini od svih starih naroda nisu imali talenta za bilo kakve finije stvari iz kulture i civiliziranog života. Pa ipak, mi danas čujemo da se Židovi glasno i naširoko hvale kako su oni jedine lučonoše civilizacije.

Poznati povjesničar Arnold Townby definirao je Židove za sva vremena, kad ih je, pred nekoliko godina opisao kao “fosilni” narod. Po tim je mislio da su oni narod koji je propustio da se razvije još od kamenog doba, što nam njihovo primitivno posuđe i pokazuje. Oni nikada nisu bili u stanju usavršiti poljoprivredu, uzgajanje životinja, arhitekturu ili bilo koju od civiliziranih umjetnosti. Čak i kao banditska nacija nisu bili previše uspješni, pa su prekinuli opasno življenje u Palestini, gdje su često bili na rubu gladi.

Kastein o Židovima kaže još i slijedeće: “Neki su ostali u granicama Kanaana, drugi su se naselili duž velikog vojnog puta na istoku i u susjednim pustinjama i divljinama, gdje su vodili nomadski život, dok je manji dio, tjeran glađu, konačno uspio stići do Egipta, gdje ih je faraon uzeo pod svoju zaštitu.”

Egipćani, koji su izgradili jednu od najranijih i najvećih civilizacija svih vremena, nisu uspjeli prepoznati svoju najveću vrlinu: prirodnu, urođenu vrijednost koja proistječe iz rasnog porijekla i koja je proizvela civilizaciju u njihovoj sredini. Već smo razmotrili kako je jedna od njihovih najvećih grešaka bila ta što su dozvolili crncima sa donjeg Nila da se nasele u njihovoj zemlji i miješaju se sa njima, kvareći i bastardizirajući njihovu krvnu lozu. Od svih rasa u drevnom Egiptu, samo su se Židovi držali po strani i nisu se miješali.

Faraoni, koji su dozvoljavali Židovima da uđu u zemlju iz čiste samilosti zbog njihove gladi i bijednog stanja, ubrzo su uvidjeli zlu destruktivnu prirodu parazita koga su primili. Židovi su se brzo uspeli na visoke položaje u zemlji faraona i usporedo s time, kao što će se to događati u mnogim zemljama, kraljevstvo je počelo da se raspada. Paraziti, koje su Egipćani primili iz samilosti, u najkraćem roku počelu su iskazivati svoje izuzetne karakteristike, a to su one kojima iznutra razaraju civilizaciju. Brzo su se pojavile grupe bandita koji su počeli otimati i pljačkati duž trgovačkih putova. Postali su još drskiji u udaljenijim dijelovima kraljevstva. Izgleda da su znali kada da udare i koji od gradova su bili slabo branjeni.

Obim trgovine crnim robljem, sa Židovima kao trgovcima i posrednicima, bio je povećan, a mongrelizacija bijele egipatske nacije se ubrzavala. Imperija je počela trunuti iznutra. Njeno vodstvo postalo je apatično, rasa je postajala sve više i više prošarana crnom krvlju, a moral naroda je bio podriven. Evo što Alan H. Gardiner prevodi iz jednog drevnog papirusa u Leidenu: “Egipat je bio u nevolji, društveni sistem je postao neorganiziran, nasilje je preplavilo zemlju. Napadači su pljačkali goloruki narod, bogatima je sve uzeto i oni su spavali na otvorenom, a siromašni su zauzeli njihove posjede. Ovo što je ovdje opisano nije samo lokalni nemir, već je sveopća nacionalna katastrofa. Faraon je bio čudno pasivan.”

Ovdje imamo tipičan opis židovskog zla koje širi dezintegraciju i uništava veliku naciju na koju je zakačio svoje pipke. Vidimo istu stvar koja se događa prilikom pada Babilona. Proučavajući francusku revoluciju i rusku revoluciju, pronalazimo slična i paralelna događanja.

Do 2100. godine stare ere egipatska nacija bila je već toliko demoralizirana i podijeljena da nije bila u stanju oduprijeti se napadu izvana. I, kao i obično, Židovi su utrli put osvajačima, utrli su put Hiksima, ili ovčarskim kraljevima, koji su zauzeli Egipat bez borbe i uspostavili diktaturu nad narodom, koja je trajala 511 godina. Hiksi su bili poznati kao zaštitnici Židova. Tijekom ovog period od šest stoljeća, Židovi su bili vladari u Egiptu, uzimajući što su htjeli od pokorenih Egipćana. Svojom zlobnom arogancijom prema izdanom narodu probudili su u njemu neprijateljstvo. Konačno su domaće vođe podigle uspješan ustanak i zauvijek pretjerale Hikse. Pošto su povratili kontrolu na zemljom, vlastitom sudbinom, Egipćani su kaznili Židove zbog izdajstva i pretvorili ih u robove sa doživotnim teškim radom.

Ovo nas dovodi do Mojsijevog doba, kada su se Židovi žalili na svoju tužnu sudbinu u Egiptu. Prije nego što su izdali zemlju Hiksima, uživali su sve slobode u Egiptu, i bilo je najprirodnije da budu kažnjeni za svoju izdaju.

Ne želeći prihvatiti ropstvo, uputili su zahtjev faraonu da ih pusti da se vrate u Palestinu gdje bi mogli nastaviti sa svojim životom nomadskih bandita. Ali, gnjevni egipatski narod je zahtijevao da budu kažnjeni i faraon je morao da se složi. Židovi su sada koristili sva sredstva da bi došli do slobode. Izazvali su bolesti kod Egipćana, koristeći otrove i zagađujući vodu.

Konačno im je dozvoljeno da napuste Egipat. Tijekom ovog perioda njihova religija je postala čvršća, a banditska rasa je počela razvijati još čudniji karakter.

Od tada oni su se raspršili među ostale nacije kao što je Babilonska civilizacija, Grčka civilizacija, Perzijska civilizacija, skupljali se i parazitirali na tijelima tih nacija nagovještavajući njihovo uništenje.

Jedan od vodećih poslovnih ljudi J. J. Cavano usporedio je raseljene Židove sa psihološkim efektima raka. Rekao je: “Židovi se najbolje mogu razumjeti kao bolest civilizacije. Mogu se usporediti sa širenjem raka po cijelom ljudskom sistemu. I baš kao što su Židovi rasuti širom civiliziranog svijeta, prateći trgovačke putove, tako se i ćelije raka šire po tijelu, putujući duž arterija i vena do svakog dijela sistema. I baš kao što se Židovi okupljaju u kritičnim točkama svijeta i počinju da se množe i da dave i truju čitave zajednice i nacije, tako se ćelije raka okupljaju i množe da bi uništile tijelo.”

Mnogi povjesničari antičkog svijeta zapazili su židovski fenomen i komentirali ga, ali su mnoga djela iz toga doba uništena. Kada je Julie Cezar stigao u Aleksandriju, jedna od prvih stvari koje su njegovi vojnici učinili bila je da zapale veliku knjižnicu koju su Egipćani sakupili u tom gradu. Pošto je Julie Cezar bio branilac Židova i jedan od njihovih agenata, onda je lako razumjeti takav potez. Da još uvijek posjedujemo tu knjižnicu, nesumnjivo bi bili u stanju da bacimo više svijetla na utjecaj židovskog remećenja drevnih civilizacija.

Između nekoliko komentara o Židovima koji su sačuvani poslije uništenja knjižnice, ističu se Filonov i Strabonov. Filon, vrlo značajan povjesničar, napisao je da “su se židovske zajednice raširile preko kontinenata i otoka.”

Strabonov komentar o Židovima, napisan u vrijeme rimskog imperatora Augusta, otkriva još više. Napisao je: “Taj narod (Židovi) je već prodro u svaki grad i nije lako naći i jedno mjesto u naseljenom svijetu koje nije primilo ovaj narod i u kome se ne osjeća njegova moć.”

Vidimo, dakle, da su tijekom razvoja rimske civilizacije Židovi već bili tamo. Do vremena Julia Cezara, Židovi su već postali moćni i kontrolirali su financijske tijekove starog Rima. Julie Cezar je bio jedan od njihovih agenata, kao što su to u moderna vremena bili Roosevelt i Churchill. Do tog vremena i sami Rimljani su postali svjesni zlog i destruktivnog utjecaja koji su Židovi nametnuli naciji, pa su se javile i prve reakcije protiv njih. Rimljani su, kao i toliko drugih naroda zaraženih ovim parazitom, pokušavali i pokušavali istjerati Židove iz Rima, ali su se oni uvijek vraćali. Rimom je, u vrijeme Julia Cezara, vladala neka vrsta republikansko-demokratskog društvenog uređenja, gdje je bilo mnogo suprotstavljenih političkih stranaka i grupa, i to je bila situacija slična ovoj koju imamo u Americi danas. Sa cijelim da pobijede, političari su morali osigurati podršku neke grupe koja bi stala uz njih i utjecala na druge grupe da ih podrže. U rimsko vrijeme, kao i u današnjim demokracijama, jedina čvrsta, ujedinjena grupa koja zna svoj cilj u politici bili su Židovi. Oni bi garantirali svoju podršku svakom političaru koji bi zauzvrat postao njihov sluga.

Julie Cezar je otkrio ovu jednostavnu životnu činjenicu. Potražio je Židove i zadobio njihovu podršku. Sa Židovima uz sebe, Cezar je uskoro postao diktator Rima i nesputani vladar svijeta. Alarmirana njegovim rastućim sluganstvom prema Židovima, grupa senatora koju je predvodio Brut, Cezarov prijatelj iz njegovih predžidovskih vremena, odlučila je da ga ubije. Svi smo mi učili o čuvenom ubojstvu Cezara, ali je malo nas čulo za ključnu činjenicu u ovom slučaju, a to je da je Julie Cezar ubijen zato što je bio sluga Židovima. Imperator August koji je naslijedio imperij pošto su se Cezarovi generali potukli između sebe, ponovno je uspostavio posebne privilegije za Židove. Ovo nam objašnjava zbog čega je on izašao jači iz frakcijskih borbi koje su podijelile Rim poslije Cezarove smrti.

Usprkos snažnom židovskom utjecaju pojavio se jedan faktor koji je pomogao da rimska pozicija ojača. Naime, demokratsko-republikanski oblik vladavine prerastao je u carstvo, sa carem na čelu države. Rimljani su konačno iz vlastitog iskustva shvatili da je višestranački sustav, u kome se moć dijeli na više dijelova, slaba i ne-efektivna metoda vladanja. Kad su primijenili princip vođe, carstvo je 200 godina napredovalo u miru i prosperitetu. U stvari, Rimski mir (Pax Romana), period koji je trajao od cara Augustusa do približno 200.g.n.e bio je najduži period mira u povijesti civiliziranog svijeta i uopće u povijesti Bijele rase. Moramo zapamtiti da je ovo postignuto, usprkos židovskom utjecaju, zbog toga što su neki od careva imali snage oduprijeti se židovskoj moći.

Ovo oni nisu nikad mogli učiniti u demokratsko-republikanskom sustavu vladanja.

Možemo dakle vidjeti da, pod carom Vespasianom, kad su se Židovi u Jeruzalemu i Judeji pobunili, on je tamo poslao generala Titusa da započne opsadu grada. Po kratkom postupku grad je osvojen, njegovi stanovnici su što pobijeni, što prodani u ropstvo, a grad je sravnjen sa zemljom.

Rimska pravda je bila okrutna i konačna, ali Židovi ni izbliza nisu bili dokrajčeni. U to vrijeme je židovska mržnja prema rimljanima dosegla svoj vrhunac. Oni su Rim mrzili osvetničkom mržnjom, isto kao i Babilon kojeg su uništili prije toga. Ovo je glavna karakteristika Židova; mrziti vatrenom strašću svog domaćina na kojem se hrane i kojeg su markirali za uništenje. Činjenica da je domaćin njihov glavni izvor sredstava za život nema nikakve veze. Kao pravi paraziti oni će nastaviti rad na uništenju svog domaćina sve do konačnog kraja, iako to može značiti i njihovo uništenje.

Naučivši lekciju iz uništenja Jeruzalema, naime da nisu dorasli Rimljanima u otvorenoj borbi, izdajnički i lukavi mozak Židova izmislio je način kako će povući dolje i uništiti Rimsko carstvo. U tom periodu, nedugo nakon uništenja Jeruzalema Židovi su počeli grozničavo širiti kršćansku ideologiju, koja je usadila u mozgove Rimljana takve samoubilačke ideje kao što su “okreni drugi obraz”, “voli svoje neprijatelje”, “prodaj sve što imaš i daj sirotinji”, “ne opiri se zlu”, “ne sudi”, “ne misli na sutra”, “gomilaj blago na nebesima”.

Nova religija koju su Židovi nametnuli Rimljanima obećala im je da, ako će slijediti te samoubilačke savjete, dobit će svoju nagradu na nebu, vječno spasenje, itd. Rimljani su nasjeli na taj samoubilački savjet zbog mamca da će dobiti nagradu u životu nakon smrti. Nedugo nakon toga Rimsko carstvo je počelo ubrzano propadati.

Kad je Rimsko carstvo propalo, jedan od glavnih razloga njegovog pada bio je slabi natalitet bijelih Rimljana. Povijest bilježi da na kraju nitko nije ostao tko bi mogao vladati Rimom, osim bivše mongrelizirane manjine koja je sada postala većina i formirala bezumnu masu koja je donjela smrt i uništenje Rimskom carstvu. Danas se ista stvar događa u Americi gdje se mlade bijelce uči i bombardira idejama da je grijeh donijeti dijete na svijet, te da ako žele djecu, trebaju usvojiti neko “neprivilegirano” dijete. (drugim riječima crnca)

Nakon smrti cara Domitiana u 96.g.n.e., Rimski carevi više nisu bili porijeklom Rimljani, od tada svi su bili stranci pod utjecajem židovskih  “savjetnika” iz pozadine. Do 313. g. car Konstantin, u ediktu iz Milana proglasio je kršćanstvo službenom religijom Rimskog carstva. Od tada, pod utjecajem židovske ideologije koja je nametnuta Rimskom narodu, povijest pokazuje da se Rim brzo počeo raspadati. Do godine 476. barbari sa zapada osvojili su Rim gotovo bez ikakve opozicije. Volja toga, sada mongreliziranog i kršćanskog, Rimskog naroda da brani svoju naciju i domove je nestala. Rima više nije bilo.

U svim našim povijesnim knjigama, a osobito u religijskim krugovima, nama je rečeno da su kršćanstvo i Židovi u zavadi; da je Krist omalovažavao Židove; da su Židovi razapeli Krista. Čak i danas nas se govori iz krugova Košer konzervativaca da je glavi cilj Židova uništenje kršćanstva. Ovo je, naravno, jedna od najvećih najvećih obmana u povijesti svijeta. Činjenice su jednostavno tu i svatko ih može vidjeti. Židovi su pripremili kršćanstvo kao svoj specijalni otrov kako bi zaludjeli umove Rimljana tako da više ne budu u stanju da održavaju svoju civilizaciju. To je bila židovska osveta za uništenje Jeruzalema i biološka manifestacija intenzivne židovske mržnje prema domaćinskoj naciji koju su iskorištavali.

Židovski povjesničar Kastein otvoreno priznaje ovu čudnu osobinu Židova. On kaže: “Za Židove Rim je predstavljao samu suštinu svega što je odvratno i što bi trebalo očistiti sa lica zemlja. Oni su mrzili Rim i njegovu vojsku “Arma Et Leges” nadljudskom mržnjom.” Vidjeli smo i ostale primjere kako Židovi nastavljaju mrziti narode koje su uništili. Stoljećima nakon što Babilona više nije bilo, Židovi su stalno iznova trubili o “bludnici iz Babilona”. Ali, od svih nacija, Židovi su najviše mrzili Rim, vjerojatno zbog toga što su Rimljani predstavljali jedan od najboljih primjera što jedna divna i moćna civilizacija kreativne i produktivne Bijele rase može postignuti.

Toliko je strašna mržnja koju parazitski Židov gaji prema domaćinu koji ga hrani, da je za njega najvažnije da pokrije svoje prave osjećaje. Dosljedno tome, on se uvijek pojavljuje noseći

maslinovu grančicu. Njegova prva riječ je “Šalom”, odnosno mir. Neophodno je da prikrije svoje prave osjećaje, jer onda može na miru voditi svoje skrivene poslove i održavati tajne sastanke.

Mi, bijeli ljudi svijeta, imamo što naučiti iz povijesti Rima, rimska povijest je vjerojatno najbolja učiteljica koju će svijet ikada imati. Oni su izgradili divnu civilizaciju, a to je dostignuće koje nikada neće biti nadmašeno. Negativne lekcije koje možemo izvući, čak su i snažnije.

IDEMO POGLEDATI KOJE SU TO LEKCIJE, PRVO SA POZITIVNE STRANE.

1.    Civilizacija Rima koja je stvorena, bila je rezultat onoga što su sami Rimljani predstavljali, plavokosa, visoka, plavooka Bijela rasa, obdarena od prirode ljepotom, kreativnošću i inteligencijom.

2.    Oni su - tijekom uspona i razvoja - bili čista i neizmijenjena rasa. Njihov uspon trajao je dok god je rasa ostajala čista. Zaustavio se, počeo opadati i propao kada su postali mongrelizirani putem miješanja rasa koje se uselilo u njihov nacionalni krvotok.

3.    Bili su odvažni, hrabri i izuzetni ratnici. Za nekoliko stoljeća osvojili su većinu njima poznatog svijeta.

4.    Bili su sistematični, dobro organizirani, skloni zakonu, redu i organizaciji. Bili su najveći zakonodavci koje je svijet vidio. Većina zakona civiliziranog zapadnog svijeta zasnovana je na Rimskom pravu.

5.    Razvili su najizražajniji i najprecizniji jezik u povijesti čovječanstva. Danas, 2000 godina kasnije, latinski jezik još nema sebi ravnoga.

6.    Imali su urođeni osjećaj za odgovornost prema svojim domovima, prema svojoj obitelji i svojoj zemlji.

7.    Bili su kreativni ljudi koji  vole kulturu,  pa su  izdigli jezik,  književnost, umjetnost  i skulpturu do visina koje do tada nitko nije dosegao, a u izvjesnim dometima, možda ni danas nije nadmašio.

8.    Bili su čvrsti i odlučni kada su se nosili sa neprijateljima, kao što je na primjer slučaj sa potpunim razaranjima Kartage i Jeruzalema.

SA NEGATIVNE STRANE, MOŽEMO NAUČITI SLIJEDEĆE:

1.    Rimljani su propustili shvatiti da njihovo carstvo, njihova civilizacija, njihova veličina, potiču od urođenih osobina njihove izuzetne rasne loze.

2.    Uvodili su crnce i druge inferiorne narode u kraljevstvo, a nisu poduzeli odlučne mjere da spriječe zagađivanje svoje dragocjene krvne loze.

3.    Rimljani su imali besmislenu i beskorisnu religiju koja je bila kopija i modifikacija grčke mitologije i njihovih bogova. Suština njihove religije sastojala se od gomile bogova i polubogova koji skakuću i glupiraju se od jedne neobične situacije do druge. Ona nije učinila baš ništa da zada Rimljanima neki cilj ili da ih ujedini. Ničim nije doprinijela nekom rasnom ili nacionalnom cilju, niti ih je naučila da cijene svoju izvanrednu rasu. Ukratko, propustila je da ih zaštiti od uništenja.

4.    Bili su potpuno nesposobni da se nose sa izdajničkim, lažljivim Židovima u svom okruženju. Zbog toga su dozvolili kvarenje svoje rasne loze, infiltraciju Židova u financije, obrazovanje i vlast i zbog toga što su na kraju popustili pred samoubilačkom “novom” kršćanskom religijom, jadno su propali.

5.    Da su imali snažan osjećaj rasne lojalnosti, prije nego osjećaj “nacionalne” lojalnosti prema Rimu i utkali to u svoju religiju, ne bi bili mongrelizirani niti bi poklekli pred otrovom, novom religijom koju je Židov bacio u njihova razmišljanja, religijom koja je zauzela njihove misli i donijela im propast.

6.    Da su Rimljani imali takvu religiju, umjesto glupe, površne vjere koju su kopirali od Grka, rimska civilizacija bi, nesumnjivo, opstala do dana današnjeg i postajala bi još mnogo

tisuća godina. U stvari, civilizacije ne umru osim ukoliko se njihova krvna loza ne zagadi, te ako natalitet ne padne ispod nivoa koji su imali preci, koji su i stvorili prvobitnu civilizaciju i kulturu.

7. Da je rimska civilizacija preživjela, kakav bi to blagoslov bio za ovaj svijet! Umjesto svijeta koga su zajahali Židovi, rastrganog revolucijama, nemirima i anarhijom, rastućom najezdom mješanaca i obojenih, imali bismo danas napredan, miran, sređen i produktivan, divan bijeli svijet na svakom dijelu svakog kontinenta. Imali bismo svijet bez obojenog i inferiornog ološa, koji danas naseljava i suviše veliki dio prostora na planeti. I svakako, bez razarača svih civilizacija - parazitskog Židova.