Knjiga četvrta

VIRATAPARVAN

Knjiga o Virati

Vaišampavana kazivaše dalje: Počuj, Glavaru ljudi, kako su u gradu kralja Virate tvoji pradjedovi neprepoznati proživjeli dane izgnanstva.

Uzoriti Dharmin sin, kralj Yudhišthira, okupio je svoju braću pa im reče: Ovih srno dvanaest godina bili prognani iz naše kraljevine, a sada je došla i trinaesta a ona će biti još teža. Stari kralj Matsva, Virata, moćan je, milosrdan, pravedan, a još je otprije bio prijatelj Pandava. Mi ćemo upravo u gradu kralja Virate[1] provesti ovu godinu, Bharate, i služit ćemo u njegovu domu. Recite mi, sinovi Kurua, kakvih ćete se dužnosti prihvatiti?

Arđuna ga nato upita: Božanstveniče, kakvu ćeš ti službu prihvatiti u Viratinoj kraljevini?

Yudhišthira tada reče: Kazat ću da sam brahman po imenu Karika i da sam vješt kockanju i strastan igrač. Postat ću dvoranin i kockar plemenitoga kralja. Bacat ću lijepe kocke od dragulja "mačjih oka", zlata i slonovače, crvene i crne, s točkama od dragulja đvotirasa. Tako ću zabavljati kralja i njegove dvorane i prijatelje. Bude li me velmoža upitao, ja ću mu reći da sam nekad bio vjerni Yudhišthirin prijatelj. A što ćeš ti, Vrkodara, raditi na dvoru kralja Virate?

Bhima će nato: Ja ću se, Bharate, pred Viratom pretvarati da sam kuhar nadzornik po imenu Ballava. Budu li me pitali odakle sam, reću ću: Nekad sam bio kuhar, mesar, juhotvorac, a i rvač kod kralja Yudhišthire.

Dođe red i na Ardunu, a on reče: Ja ću se predstaviti da sam od srednjega roda. Teško je objasniti ove ožiljke od tetive po mojim rukama pa ću ih prekriti grivnama. Nosit ću sjajne obruče u ušima i narukvice od školjki na ručnim zglobovima, a glavu ću prekriti pletenicama i živjet ću kao žensko pod

imenom Brhannada. Zabavljat ću kralja i stanovnike njegovih osobnih odaja kazivajući priče i učeći žene u Viratinoj palači lijepu plesu i pjevanju, a i sviranju na različitim instrumentima. Ako me kralj zapita odakle sam, reći ću da sam bio Draupadina služavka na Yudhišthirinu dvoru.

Onda se javi Nakula: Ja ću se ponuditi da budem kraljev konjušar. To je posao koji mi se sviđa. Uzet ću ime Granthika. Uvijek sam, kralju, volio konje jednako kao i ti, a vješt sam njihovu vježbanju i uzgoju.

Na kraju reče i Sahadeva: Ja ću se ponuditi da brojim kraljeva goveda. Vičan sam njihovu kroćenju, mužnji i uzgoju. Reću ću da se zovem Tantripala i pod tim ću imenom obavljati svoje dužnosti. Ne morate se brinuti za mene.

Tada reče Yudhišthira: Ovdje je i naša voljena supruga koja nam je milija od samoga života. Ona nije poput običnih žena i ne zna kako se rade obični kućni poslovi.

Na to Draupadi odgovori: Ima vrsta sluškinja, Bharate, koja se naziva sairandhri. Ona služi drugima i ugledne se gospe prihvaćaju takve službe. Ja ću se prihvatiti da budem vlasuljarka, sairandhri vična češljanju. Proživjet ću ove dane skrivanja služeći Sudešnu, slavnu Viratinu kraljicu jer, budem li služila kod nje, ona će me uzeti pod zaštitu. Ne brini se za mene, kralju!

Pošto su se dogovorili kako će se prerušiti, Pandave i Draupadi zaputiše se Viratinu kraljevinu.[2] Kada su se primaknuli njegovoj prijestolnici, Yudhišthira zapita Ardunu: Arđuno, gdje ćemo ostaviti oružje prije no što se pojavimo u gradu?

Arđuna mu na to odgovori: U blizini groblja ima brdo, a na njemu raste golemo drvo sami.[3] Teško je popeti se na njega i zato ćemo u njemu ostaviti naše oružje, a onda pođimo u grad da tamo živimo bez bojazni.

Kada i to bi obavljeno, kralj Yudhišthira umota u svoju odjeću kocke od zlata, ukrašene lazulitom, i stavi ih pod pazuh pa se, nalik na mjesec umotan u guste oblake ili vatru zapretenu pepelom, prvi pojavi na dvoru kralja Virate. Stade pred Viratu pa mu se obrati: Veliki kralju, ja sam brahman koji je izgubio sve što bješe njegovo. Došao sam k tebi da mi daš službu. Želio bih živjeti uz tebe i izvršavati tvoje naredbe. Kralju Virati se Yudhišthira svidje pa mu odgovori: Dobro mi došao! Možeš dobiti službu koju zatražiš.

I kralj ga Virata postavi u službu koju je Yudhišthira želio, a onda mu postavi pitanje: Stekao si, dragi došljače, moju naklonost i zato te pitam: Iz čije nam zemlje dolaziš? Istinu mi reci, kojega si porijekla i što sve znaš?

TadaYudhišthira odgovori: Ime mije Kanka. Brahman sam iz porodice Vaiyaghrapadya, vješt sam u bacanju kocke. Nekada sam bio Yudhišthirin prijatelj. — Nato će Virata: Ti ćeš, Kanko, biti moj prijatelj, sa mnom na istim kolima. Imat ćeš na raspolaganju obilje odjeće i raznoga pića i jestiva. Imat ćeš uvid u moje državne poslove i za tebe će sva moja vrata biti otvorena.

Bhima se pred kraljem Viratom pojavio odjeven u crno s kutlačom i žlicom u rukama, a nosio je i goli mač s crnom oštricom koja bijaše bez ijedne mrlje. Plemeniti Panduov sin odmjerenim se riječima obrati kralju: Prvače među kraljevima, ja sam kuhar. Zovem se Ballava. Znam pripravljati jela. Primi me da služim u tvojoj kuhinji.

Virata mu odvrati: Ne vjerujem, o Ballava, daje kuhanje tvoje zanimanje! — A Bhima će nato: Kralju nad kraljevima, ja sam u prvome redu poslužitelj i kuhar, ali kuharstvo nije jedino što znam, premda je u prošlim danima kralj Yudhišthira redovito kušao moje poslastice. Ja sam i rvač i nitko nije dorastao mojoj snazi. Uvijek ću rado pridonijeti tvojim užicima boreći se s lavovima i slonovima.

Onda Virata kaza: Čini kako želiš i za što veliš da si sposoban, ali ja ipak ne mislim daje takva služba tebe dostojna. Kad ti je to volja, bit ćeš nadzornik moje kuhinje i zapovijedat ćeš svima koji su tamo prije tebe postavljeni.

I tako Bhima dobi službu u kuhinji i ubrzo posta miljenik kralja Virate.

Crnooka Draupadi ljupka osmijeha uplete svoju prekrasnu i dugu crnu kosu i prebaci je preko desnoga ramena pa je sakri odjećom i odjevena kao sairandhri u prljavu, premda skupu, crnu haljinu, lutala je oko Viratina dvora kao netko koga je snašla velika nevolja. Viratina ljubljena kraljica Sudešna, kći Kekavina, gledala je Draupadi s terase dvora i vidje da je nezaštićena i odjevena samo jednini komadom odjeće pa je pozva k sebi i upita: Tko si ti, ljepotice? Mogu li što učiniti za tebe?

Draupadi joj smjerno odgovori: Svijetla gospo, ja sam sairandhri i radila bih za onoga tko bi me htio uzeti pod svoje okrilje. Znam pripremati mirise i češljati kose, a također i plesti prekrasne vijence. Nekada sam služila Satvabhamu, voljenu suprugu Sri Kršne, a bila sam u službi i kod Draupadi, supruge junačkih Pandava i najveće ljepotice plemena Kurua. Lutam ovuda sama i radim za dobru odjeću i hranu i ostajem ondje gdje to mogu dobiti. Draupadi me zvala Malini.

Bit će mi drago da te uzmem u službu, Malini — nato će kraljica Sudešna — ali strepim da ne zarobiš srce mojemu gospodaru. — Draupadi joj odgovori: Čestita gospo, ni Virata, a ni ikoji drugi čovjek ne može me dobiti jer ja imam pet mlađanih muževa, pet gandharva, i tko me bude poželio ili mi dodijavao pomislivši da sam obična i jednostavna žena, može ludo izgubiti glavu. Želja je mojih muževa da ne radim ondje gdje će mi davati hranu koju su već drugi načeli i gdje će me tjerati da drugima perem noge. Gospo ljupka osmijeha, moji me silni i ljubljeni gandharve neprestano čuvaju iz potaje.

O ti koja ushićuješ srca — nato će Sudešna — ako je tako kao što kažeš, ja ću te uzeti u svoj dom. Nećeš morati ni taknuti hrane koju su drugi jeli i nećeš drugima prati noge.

U pastirskoj odjeći i govoreći na pastirski način stiže pred kralja i Sahadeva pa prozbori glasom snažnim poput grmljavine: Kralju, ja sam Arištanemi i pripadam vaišvama. Bio sam gonič goveda kod Pandava, odličnika roda Kurua. Ljudi me prozvaše Tantripala. Znam načine kojima se goveda brzo umnožavaju i kojima postaju otporna na bolesti.

Virata mu odgovori: Imam stotinu tisuća goveda koja su razdijeljena na stada i nadaleko se rasprostiru. Povjeravam ih tvojoj skrbi, i njih i njihove goniče. Od danas je moja stoka na tvojoj brizi i skrbi.

Ubrzo potom na vrata u bedemu Viratina grada ude neki čudan svat. Bješe golem rastom, a ljepotom izdašno obdaren, nakićen poput žene velikim naušnicama i finim grivnama od školjki otpočenih zlatom. Snažan poput slona, dugačkih ruku i bujne lepršave kose, stigao je on u Viratin dvor dok je zemlja drhtala pod njegovim koracima. Kada stupi pred kralja, reče mu: Kralju, ja znam pjevati, plesati i svirati na različitim instrumentima. Dodijeli me, kralju, svojoj kćeri Uttari. Mogu joj biti učitelj plesa. Molim te da me ne pitaš kako sam dospio u ovo stanje jer ćeš time samo uvećati moje patnje. Ja sam Brhannada, sin ili kći bez oca i majke.

Nato mu Virata odgovori: O Brhannada, uslišat ću tvoju molbu. Poučavaj plesu moju kćer Uttaru i njezine drugarice, ali mi se ipak čini da takvo zanimanje tebi ne priliči. Prođe neko vrijeme i pred kralja Viratu stiže i posljednji Panduov sin i ovako reče: Neka te uvijek prate pobjede! Kralju, budi blagoslovljen! Kraljevi visoko cijene moju spretnost s konjima jer znam kako ih treba krotiti i poznajem ćud pastuha. Znam i kako obuzdati plahe životinje, a i kako ih treba liječiti od svake bolesti. Znaj da sam prije bio čuvar konja kod kralja Yudhišthire. Zovem se Granthika, a tako me zvao i kralj Vudhišthira.

Virata će nato: Od danas predajem tebi na njegu sve svoje konje, a svi moji konjušari bit će tebi podređeni!

Tako su gospodari svekolike zemlje koju opasuju mora počeli provoditi svoje dane prerušeni i nepoznati, smireno podnoseći svoju gorku sudbinu i vjerni riječi koju su dali. Panduovi sinovi sigurno provedoše deset mjeseci skriveni u prijestolnici kralja Virate.

Godina već bijaše na izmaku kada se dogodi da Kićaka, glavni zapovjednik Viratine vojske, ugleda prelijepu Draupadi dok je išla za svojim poslom po Sudešninoj palači. Namah u njemu planu želja i on ode svojoj sestri Sudešni[4] pa joj reče •i smiješeći se: O blagoslovljena, tko je ona nebeska ljepotica koja mi je, čim je opazih, zapalila srce plamenom ljubavi? Razum mi je pomutila i više ne vladam svojim mislima. Više mi niotkuda nema pomoći. Nevenuća ljepota boginje krasi lice tvoje pratilje, a služba koju si joj ti dodijelila ne doliči njezinoj divoti! Neka bude gospodarica mojega srca i svega onoga što meni pripada!

I Kićaka se posavjetova sa Sudešnom pa onda ode Draupadi.

Oblijetao je oko nje i obasipao je ljubaznim riječima kao kada se čagalj u prašumi umiljava lavici: O gospo slatka osmijeha, ostavit ću sve svoje dosadašnje žene i postavit ću ih da ti budu služavke. Bajna djevo, bit ću tvoj rob i uvijek ću ti biti na usluzi!

No Draupadi mu je odgovarala: Silni Kićako, ja nisam dostojna tolike časti. Ja sam sairandhrl niska roda koja služi

Sudešnu kao vlasuljarka. Sutin sine, tvojemu položaju ne priliči takvo držanje. Povrh svega, ja sam s drugima vjenčana. Svakome bi vlastita žena morala biti najmilija. Kićako, pomisli i na svoju čast!

Ali Kićaka je sve većma navaljivao ne mogavši se svladati. Ona ga zato napokon opomenu: Kićako, ne gubi danas uludo glavu. Znaj da me štite junaci i da me ne možeš dobiti!

Kićaka zaboravi na sav razbor i svu pristojnost jer je izgarao od žudnje pa jednoga dana reče sestri Sudešni: O Kaikevi, umrijet ću od žudnje! Učini nešto da se sairandhrl sastane sa mnom.

Premda teška srca, Sudešna nekako pristane na to jer joj bješe žao Kićake pa jednom kaza Draupadi: Ožednjela sam, sairandhrl! Idi do palače mojega brata i donesi odande vina.

Draupadi će na to: O kraljice, ne šalji me u onu kuću! Ti znaš kako je on bestidan!

Ali sirota je Draupadi ipak morala otići onamo, moleći usput bogove da joj budu u pomoći. Kada je došla Kićakinu domu, reče Sudešninu bratu: Kraljica me šalje k tebi po vino. Požuri se jer kaže da je vrlo žedna!

— O divna gospo — na to će Kićaka — poslat ću nekoga drugoga neka odnese vino kraljici. — I tako govoreći uhvati je za desnu ruku, ali ga ona gurnu i sruši na zemlju pa pobježe u dvor sva se tresući. Bila je namislila da od Yudhišthire potraži zaštitu, ali se uspaljeni Kićaka dade za njom pokušavajući je uhvatiti za duge vitice kose koje su se vijorile za njom. Stiže je pred samim kraljem i sruši na pod, a tu se zatekoše i Bhima i Yudhišthira. Raspali se gnjev u njihovim grudima, ali se Yudhišthira plašio da ne budu otkriveni pa reče Bhlmi: Ako ti treba drveta za gorivo i granja za potpalu, idi, kuharu, i obaraj drveće!

Ljeponoga Draupad! opazi svoje potištene muževe, ali se ni ona ne htjede odati već priđe Matsva pa sijevnu na njega očima i reče: Ako Virata, kojemu je ponestalo vrline, mirno dopušta da ovaj bijednik zlostavlja nedužnu ženu, što da radim ja koja sam nejaka i bez zaštite? Zašto se, kralju, ne držiš kao kralj? Sramota je da me ovako vrijeđaju u tvojoj prisutnosti!

Kralj Virata odvrati joj na to: Budući da ne bijah svjedok vašoj svađi, ne mogu ni presuditi što je pravo. — Ali dvorani koji su vidjeli što se zbivalo stadoše kuditi Kićaku i hvaliti Draupadi i njezinu ljepotu kličući: Tako valja!

Dvorani su se zagledali u Draupadi i odobravali joj, a Yudhišthiri se od srdžbe čelo orosilo znojem. Tada prvak Kurua oslovi svoju ljubljenu suprugu i reče: Ne stoj ovdje, sairandhri! Idi u Sudešnine odaje! Žene junaka izlažu se naporima i za ljubav svojih muževa podnose svaku nevolju pa zato i one dospijevaju u područja koja su dodijeljena njihovim gospodarima.

Očiju crvenih od srdžbe i raščupane kose Kršna tada otrča u Sudešnine odaje. Oprala je vodom tijelo i odjeću plačući i premišljajući kako da se oslobodi ove muke. Tada joj na um pade Bhimasena pa reče samoj sebi: Samo Bhlma može izvršiti ono za čime mi žudi srce!

I bistroumna krupnooka Kršna usta usred noći iz svoje postelje i žurno se zaputi u Bhimine odaje. Drupadina kći uđe u Bhiminu spavaću sobu i reče: Kako možeš spavati dok pokvareni zapovjednik Viratine vojske još uvijek živi poslije svega onoga što mi je danas učinio? — I kraljevna obgrli drugorođenoga Panduova sina poput puzavice koja obavija golemo drvo šala[5] na obali rijeke Gomati.

Kada ga je probudila, on sjede na postelju pa upita svoju voljenu suprugu: Zašto mi dolaziš u ovo doba? A ona mu plačući odgovori: Onaj zlikovac Kićaka, Viratin šurjak i zapovjednik njegove vojske, svakoga mi dana dodijava jer živim u kraljevskoj palači i radim tamo kao sairandhri. Salijeće me da mu postanem žena! — I ona sve ispriča Bhimi ne skidajući oči s njega. Na kraju mu kaza: Ubij toga gada koji me kinji i zlostavlja! On misli da mu se sve može zato što je kraljev miljenik! Smrskaj toga sladostrasnika lišena pameti kao što bi o kamen smrskao zemljani lonac! Bharato, ako zrake sutrašnjega sunca obasjaju živoga onoga što mi donese tolike patnje, budi siguran da ću si spraviti otrov i popiti ga!

Bhima joj na to odgovori: O blagorodna, učinit ću kako ti želiš. Ubit ću Kićaku i s njime svu njegovu svojtu. Nemoj tugovati! Budi s njim ljubazna i navedi ga da se sastanete sutra uvečer. Kralj Virata sagradio je dvoranu u kojoj djevojke preko dana plešu, a noću je sasvim prazna. U njoj ima dosta ležajeva i pogodnih mjesta. Odatle ću ga poslati da vodi svoje upokojene pretke! Kada budeš govorila s njime, pazi da te nitko ne primijeti i sve uredi da on pomisli kako ćeš biti sasvim sama.

Razgovarajući i prolijevajući suze, s bolnim nestrpljenjem čekali su zoru. Kada se razdanilo, usta Kićaka i dođe u Sudešninu palaču pa reče Draupadi: Pred cijelim sam te dvorom bacio na zemlju i, bespomoćnu, udario sam te pred kraljevim očima a niotkuda ti ne bijaše pomoći! Kaže se daje kralj Matsva Virata, ali on je kralj samo po naslovu. Pravi sam kralj ja jer vodim njegovu vojsku. Sramežljiva gospo, prihvati dragovoljno moju ponudu, a ja ću ti biti rob!

— Pristajem samo pod jednim uvjetom, Kićako! — odgovori mu Draupadi. — Ni tvoji prijatelji, a ni tvoja braća ne smiju znati da se sastajemo. Ja se doista plašim da moji muževi, gandharve, to ne otkriju. Bit ću tvoja ako mi to obećaš.

Kićaki nato zaigra srce: O prelijepo biće — odvrati on — bit će sve kako želiš! Potčinjen sam bogu ljubavi! Doći ću sasvim sam na bilo koje usamljeno mjesto koje ti budeš odabrala. Tvoji muževi gandharve, blistavi kao sunce, neće te moći pronaći!

Draupadi mu onda kaza: U plesnoj dvorani koju je sagradio kralj Virata danju plešu djevojke, a noću je sasvim prazna, jer one odlaze svojim kućama. Ako dođeš tamo, Kićako, gandharve neće ništo saznati i nitko neće posumnjati.

Ne znajući da mu je za vratom smrt u liku lijepe sairandhri, glupi Kićaka vrati se svojemu domu raspamećen od silne žudnje. Stade se žurno uljepšavati, mirisati i dotjerivati kiteći se vijencima i ukrasima. Svečeri toga dana ode Bhima u plesnu dvoranu i tamo se sakrije. Kao kad mušica hrli u plamen vatre, tako i Kićaka dođe u dogovoreni čas u plesnu dvoranu.

Moćnoruki Bhima usta i uhvati podlaca za kosu iskićenu mirisnim vijencima, ali se žilavi Kićaka hitro oslobodi pa se dvojica junaka, silni kao himalajski lavovi, uhvatiše u koštac. Dugo je trajala ogorčena i nepoštedna borba, ali Bhima napokon svlada Kićaku, zgnječi mu glavu i ruke i polomi noge, tako da od slavnoga Viratina vojskovođe osta samo bezoblična gomila mesa. Onda ga pokaza Draupadi, prvoj među ženama, i reče: Dođi, kraljevno, da vidiš što je ostalo od ovoga grješnog bijednika!

Utolivši tako Draupadin gnjev, Bhima se žurno otputi u kuhinju oprostivši se od Kršne.[6]

A kraljevna Draupadi, dika ženskoga roda, rasveseli se vidjevši Kićakinu smrt i uminu joj žalost. Ona tada uzbuni stražu kod plesne dvorane i reče im: Onaj Kićaka što je oblijetao oko tuđih žena izgubio je glavu od ruku mojih muževa gandharva! Dođite pa se i sami uvjerite.

Sjati se tu tisuću stražara s buktinjama i uđoše u plesnu dvoranu pa ugledaše Kićaku kako leži u lokvi krvi, onako kako gu Bhima bješe ostavio. Počeše se u strahu među sobom pitati: Gdje mu je vrat? Gdje mu je glava? Gdje su mu udovi? — i najzad bjehu uvjereni da su ga stvarno ubili gandharve.

Kada dođe vrijeme za Kićakin posmrtni obred, njegovi se rođaci okupiše pa počeše govoriti kako bi bilo pravedno da na njegovoj lomači spale s njim i sairandhri pa odoše u palaču i rekoše kralju Virati: Zbog nje je Kićaka izgubio život i dolično je daje, uz tvoje dopuštenje, spalimo zajedno s njim!

Dobro znajući moć Kićakina plemena kralj Virata dade svoj pristanak. Onda Kićakini rođaci silom povedoše preplašenu i ošamućenu Draupadi pa je svezaše i na mrtvačevim nosilima ponesoše prema groblju. Žalostive Draupadine krike čuo je Bhima pa se iskrade iz kuhinje i jurnu prema mjestu za spaljivanje. Usput iščupa poveliko drvo pa se, vitlajući njime, stušti na otmičare. Svi se za tren oka razbježaše pustivši Draupadi i pohitaše prema gradu. Strašni sin boga Vjetra vidje ih kako bježe pa ih onim drvetom posla njih stotinu i pet u Yamino carstvo kao Gromovnik danave. Panduov sin onda reče jadnoj princezi Pafićala: Tako prolaze, stidljiva gospo, svi oni koji ti čine nepravdu bez razloga. Vrati se u grad jer se više nemaš čega bojati. Ja ću morati drugim putom do Viratinih kuhinja.

Vidjevši pobijene šute, preplašeni građani odoše kralju i sve mu kazaše. Onda zabrinuti kralj reče svojoj kraljici Sudešni: Kada se vrati sairandhri, prenesi joj moju poruku: Neka si blagoslovljena, milolika sairandhri, pođi odavde s mirom kamo ti bude volja. Kralj je uznemiren porazom koji mu naniješe gandharve. Ne želi ti ovo osobno kazati jer tebe štite moćne gandharve i zato ti to poručuje preko žene jer se zna da od žene ne može biti uvrede.

Kada kraljeva supruga prenese tu poruku Draupadi, ova joj reče: Milovidna gospo, neka me kralj trpi još trinaest dana. Time će, zasigurno, vrlo zadužiti gandharve i oni će me potom odvesti, a njemu će uzvratiti dobrim. Vjeruj mi da će i kralj i njegovi prijatelji od toga vidjeti samo dobrobit.

Na vijest da su poginuli i Kićaka i njegova braća narod se nađe u čudu pa se u gradu i pokrajini počeše širiti glasine da su u kraljevini bila dva nenadmašna ratnika: Kićaka i Ballava. Kićaka je bio tiranin i obeščastitelj tuđih žena i nitko se nije mnogo čudio što su ga gandharve rastavile od života.

Cijele trinaeste godine Durvodhanine su uhode padale s nogu od umora idući kroz gradove, sela i pokrajine i tražeći Pandave širom bijela svijeta. Ali ne nađoše im ni traga ni glasa. Bješe ostalo još malo dana do kraja rečenoga roka kada se uhode vratiše u Hastinapuru i rekoše Durvodhani nemilu vijest: Veliki kralju, pretražili smo gore i doline, polja i šume i skrivene pećine. Posjetismo sva sela i gradove, ali Pandavama nigdje nema traga! Nema sumnje da su negdje nastradali.

Durvodhana se onda stade savjetovati sa svojim prijateljima i rodbinom. Drona, Bhima i Krpa rekoše da pričekaju njihov povratak i da im vrate što im po pravu pripada, ali Karna uzvrati: Pošaljimo, kralju, nove uhode, lukavije i sposobnije.

Kako on reče, tako i učiniše i ubrzo dođe do njih glas da je Viratin vojskovođa Kićaka poginuo. Onda se javi Sušarman, moćni kralj Trigarta, i reče Duryodhani, sve iskosa pogledajući Karnu: Moju su kraljevinu višeput napadali Matsye. Ako je Kićaka mrtav, nema više Viratine sile jer se više ne može oslanjati na njega. Nema više njegove odvažnosti i mislim da nam je sada prilika da napadnemo njegovu kraljevinu ako je to vama po volji. Ujedinivši snage Kaurava i Trigarta, odvedimo njegova stada![7]

— Dobro kaže Sušarman! — na to će Karna, — prilika je povoljna i obećava veliku dobit. Kakva još posla imamo s Pandavama sada kada više nemaju ni blaga, ni moći, a ni smjelosti? Oni su ili zauvijek nestali odavde ili su već u Yaminu boravištu.

Kralj Duryodhana posluša sutina sina i odmah naredi bratu Duššasani da počne okupljati vojsku dok se oni ne posavjetuju sa starijima.

Pošto je poginuo Kićaka, kralj se Virata počeo sve više oslanjati na Kuntine sinove. Trinaesta godina njihova izgnanstva bližila se kraju kada kralj Sušarman ote mnogo tisuća Viratinih goveda. Viratini čuvari stada stigoše u najvećoj žurbi u prijestolnicu i dođoše pred vladara koji je sjedio na prijestolju među svojim savjetnicima i okružen Panduovim sinovima. Kada ih je kralj saslušao, on okupi vojsku, uredi kola i slonove, konje i pješake pa se i on i kraljevići obukoše u svoje divne i blistave oklope koje samo junaci zaslužuju nositi.

Kralj Matsya reče tada svojemu bratu Šataniki, koji bješe rođen odmah poslije njega: Čini mi se da bi se junaci Kanka, Ballava, Tantripala i Granthika rado borili. Zato ih opremi kolima sa zastavama i daj im pomagače i dobre oklope, lake za nošenje i neprobojne. Daj im i oružje. Sudeći po njihovu ratničkome izgledu i moćnim mišicama, ne mogu vjerovati da se oni ne znaju boriti.

Junaci Matsya izmarširaše iz grada u bojnome poretku. Sunce tek bješe prošlo podnevak kada sustigoše neprijatelja, a bilo je već nisko iznad obzorja kada se dvije vojske sudariše u strašnome i bespoštednome okršaju, koji kao da upravo bijaše smišljen kako bi Yaminu kuću popunio novim stanovnicima.