Slavni bogougodnik Yudhišthira vrati se tako s Bhimom i svećenikom u svoje boravište.[42]

Vaišampayana kazivaše dalje: Na tome mjestu zateknu ih i vrijeme kiša, doba s kojim prestaju vrućine i kojim se naslađuju sva živa stvorenja. Tada tamni oblaci prekriju sve četiri strane neba pa danju i noću kiši uz grmljavinu. Te stotine i tisuće oblaka u kišno doba nalik su na goleme hramove. Sa zemljina lica nestaje Sunčeva blještavila koje ustupa mjesto čistoj svjetlosti munja. Svakome postane ugodno na zemlji koja obraste travom i radost obuzme mušice i gmizavce. Zemlju obuzme spokojstvo dok je kiše umivaju a poplava prekrije sve njezine neravnine. Nestanu rijeke, drveće i brežuljci. Dok kiša lije po njima, divlji veprovi, jelenovi i svakojake ptice podižu svoj glas koji odjekuje šumskim klancima. I tako, dok su Pandave hodili pustošima i pjeskovitim dubodolinama, prođe i doba kiša.

Nastupi jesen s jatima gusaka i ždralova. To je doba radosti kada se šumske doline prepune travom i riječne se vode razbistre, a nebesa i zvijezde jasno zablistaju. Pandave se radovahu blagotvornoj jeseni i bezbrojnim pticama i životinjama. Noći su bile hladovite i bez prašine, a nebo urešeno oblacima i mirijadama zvijezda i planeta sa sjajnim Mjesecem među njima. Noć pune Lune jesenjskog mjeseca kartike,[43] najsvetiju noć, Pandave provedoše na obali rijeke Sarasvati[44] i ubrzo potom stupiše u šumu Kamyaka. Tamo dođe i veleumni Kršna u želji da vidi najčestitije baštinike Kurua. Pojavi se i svetac Markandeya čije vlasi bijahu pobijeljele od silna isposništva. Imao je već za sobom mnoga tisućljeća života. Na njemu ne bješe tragova starosti jer je besmrtan i krase ga mnoge vrline i plemenita duša a po licu mu se ne bi moglo reći da je stariji od četvrt stoljeća. Kada je među njih došao svetac koji je već gledao mnoge tisuće godina kako prolaze, ustadoše pred njim svi brahmani, a i svi ostali i ukazaše mu dužne počasti.

Poslije ceremonije dobrodošlice Yudhišthira primijeti da veliki svetac rado razgovara pa ga upita: — Ti si starostavan i poznaješ djela bogova i demona, a i slavnih svetaca i okrunjenih glava. Vidim da je mene sreća odbacila, a Dhrtaraštrovići žive sa zlom, a ipak napreduju u svakome pogledu pa se u meni zače misao da je čovjek taj koji čini dobro ili zlo i ubire plodove svojih djela, te ne znam kako je Bog djelatan u tome. Kako čovjeka prate plodovi njegovih djela?

Markandeya mu stade besjediti: Tebi je znano sve što treba znati, no ti me pitaš iz pristojnosti. Evo mojega odgovora: Gospod rođenih stvorova najprije je rodio sebe samoga, a onda je za sva utjelovljena bića stvorio tijela koja bijahu čista, bez mrlje i podatna svakome utjecaju vrline. Prapočetni čovjek bijaše odan hvalevrijednim ciljevima života, bijaše istinozborac, neokaljan i podoban bogovima pa su mu se sve želje ispunjavale. Svi su bili poput bogova i mogli su se uspeti i na nebesa ako bi im to pričinjavalo radost. Njihov život, kao i smrt, bili su prepušteni njima samima i malo je bilo onoga što su morali pretrpjeti. Zlobe nije bilo nigdje jer im je u srca bio usađen zakon pravednosti i moć vladanja sobom. Živjeli su po više tisućljeća i rađali na tisuće sinova.

No dođe vrijeme kada su mogli još samo hoditi po zemlji i kada prevlada gnjev i grijeh. Počeše se održavati na životu pomoću laži i prijevare i njima ovlada gramzivost i nerazumnost. Svojim iskrivljenim stazama i bezbožnim djelima stizali su takvi opaki ljudi u pakao i tamo se pekli i svakiput se oni iznova peku i opet iznova tavore svoje jadno postojanje na ovome prekrasnome svijetu. Želje im se ne ispunjavaju, svoje ciljeve ne postižu i zalud im je sve njihovo znanje. Osjetila im otupe i stalno su zbog nečega zabrinuti. Oni su uzrok patnjama drugih ljudi. Odlikuju se zlim djelima i rađaju se među prostacima. Zlo ih obuzima i bolesti napadaju, a vječito strahuju od drugih. Postaju kratkovjeki i skloni grijehu i ubiru plodove svojih nedjela. A zbog pohlepe postaju i bezbožnici. Sine Kuntin, netko je sretan na ovome svijetu, ali nije i na onome, netko je sretan na onome, ali nije i na ovome. Neki zasluže sreću i na ovome i na onome svijetu, a neki je opet nemaju ni na ovome ni na onome svijetu. Oni koji imaju nebrojeno blago svakoga se dana mogu vidjeti kako blistaju nakićeni. Oni su naklonjeni tjelesnim radostima i uživaju u ovome svijetu, ali ne i na onome. No oni koji se posvete duhovnim vježbama, proučavanju Veda i isposništvu te žrtvuju jedrinu svojih tijela obavljanju svojih dužnosti i potčinjavaju svoje strasti, oni koji ne pozljeđuju živa stvorenja, domognu se sreće u budućem, ali ne i u ovome životu. Oni koji žive pobožno i u vrlini i stječu blago, a onda se ožene i održavaju žrtvene obrede, oni su sretni i na ovome i na onome svijetu. One lude koje niti stječu znanje niti blago isposništva i milosrđa, a ne uživaju u ovozemaljskim zadovoljstvima niti produžuju svoju vrstu, takvi nemaju sreće ni na ovome ni na onome svijetu.

Yudhišthira opet ponizno upita slavnoga Markandeyu: —Veliki mudrače, gledao si nebrojena razdoblja kako prolaze i nitko drugi na svijetu nije poživio toliko dugo. Žudim da čujem od tebe o uzrocima događaja.

Markandeya mu odgovori: Da, govorit ću ti o tome pošto se prije toga poklonim pred samostojnim, prapočetnim mužem koji je vječan, napropadljiv i nepojmljiv te koji i ima i nema svojstava. Tigre među ljudima, ovaj Đanarddana u žutim haljinama veliki je pokretač i tvorac svega, duša i uobličitelj i gospodar nad svime. Njegovo znanje veće je od znanja svih bogova zajedno.

— Izvrsniče među ljudima, pošto svijet bude razoren, sve se te prekrasne tvorevine opet vraćaju u život. Kaže se da Krtayuga traje četiri tisuće godina, a njezin osvit i večer traju po četiri stotine godina. Tretayuga traje tri tisuće godina, a njezino jutro i večer po tri stotine. Dvaparayuga traje dvije tisuće godina a njezino jutro i večer traju po dvjesta godina. Iduća yuga naziva se kali i rečeno je da traje tisuću godina, a njeno jutro i večer traju po stotinu godina. Cijeli taj krug traje dvanaest tisuća godina. Tisuću takvih krugova čine jedan Brahmanov dan.[45] Kada se cio svemir povuče i sakrije u svojega tvorca, svoj dom, nestajanje svih bića i stvari učeni nazivaju sveopćim rasulom.

Prvače Bharata, pri kraju zadnjega spomenutoga razdoblja, kada više ne ostaje mnogo da se završi krug, brahmani se bave poslovima šudra, a šudre zgrću blago. Kšatriye se bave duhovnim podvizima, a brahmani zanemaruju Vede i žrtve, svoje palice i jelenske kože a apetit im postaje neizbirljiv. U to vrijeme sinovi brahmana zaboravljaju na molitve i razmišljanja i time se počinju baviti šudre. Čini se da je svijet postao naopak, a to su sjenke koje nagovještavaju sveopću propast. Gospodaru ljudi, mnogi kraljevi Mleććha[46] tada staju vladati svijetom. Ti grješni vladari skloni lažljivu govoru vladaju svojim podanicima po zakonima koji su lažni. I Andhre, Šake, Pulinde, Yavane, Kambođe i Abhire[47] postaju junaci i ovladavaju zemljom. Tako izgleda, Bharato, predvečerje kaliyuge. Ljudi postaju kratkovjeki, nejaki i plašljivi, malih moći i kržljavih tijela a njihove riječi rijetko zbore istinu. Šudre oslovljavaju brahmane "hej, ti! ", a brahmani šudre "poštovani gospodine!"

— U to vrijeme, kralju, majke rađaju mnogobrojnu djecu, ali su ona kržljava, neodgojena i lošeg držanja. A one se koriste svojim ustima kao spolovilom. U ta vremena glad pustoši ljudske naseobine, a putovi vrve ženama na zlu glasu. Žene su neprijatelji svojim gospodarima i u njima više nema ni trunke skromnosti. Kada dođe to vrijeme, krave daju malo mlijeka, a drveće pritišću jata gavranova i na njima ima malo cvijeta i ploda. Stalež ponovno rođenih ukaljan je ubojstvima brahmana i prima poklone od vladara kojima je laž na usnama. Opsjednuti zavišću i neznanjem, oni stavljaju na sebe vanjske znakove vjere i odlaze skupljati milostinju ugrožavajući time cijeli zemaljski narod. U strahu od tereta daća obiteljski ljudi postaju varalice, a neočešljani brahmani pod krinkom isposnika zgrću gomile blaga trgovinom. U takvim vremenima, kralju, ljudi vode naopak život i odaju se opojnim pićima, a spremni su okaljati i ložnicu svojega učitelja. Njihove su želje samo od ovoga svijeta i grabe se za užicima mesa i krvi. Zemaljski velmože koje vodi vrlina nisu u takvim vremenima duga vijeka i na zemlji se doista teško može naći vrlina. Trgovci i prodavači podlaci su koji prodaju svoju robu po lažnim mjerama, i to u golemim količinama, a oni koji ljube vrlinu ne mogu uspjeti dok grješnici žive u blagostanju. Oni koji teže k vrlini žive kratko i u bijedi, a grješnici su dugovjeki i okružuje ih obilje. Kada dođe to vrijeme, ljudi čine grijehe čak i na javnim mjestima, usred gradova i gradića, a ostvarenju svojih želja uvijek teže na pogrešan način. Kada se domognu i neznatna djelića sreće, opije ih oholost bogataša. Mnogi se u tim vremenima usude pljačkati blago koje im je dano na povjerenje i kažu: Ništa mi nije povjereno! — Djevojčice od sedam ili osam godina ostaju bremenite, a dječaci od deset ili jedanaest postaju očevi, a već sa šesnaest onemoćaju i venu i brzo im dolazi kraj. Kada ljudi postanu kratkovjeki, mnogi mladić djeluje kao da je čovjek u zrelim godinama i sva mlađarija djeluje ostarjela. Žene se predaju raspusnu životu i lošim navikama pa ostavljaju i najbolje muževe upuštajući se u odnose sa slugama, pa čak i sa životinjama. Čak i žene najglasovitijih junaka traže drugoga pored živih muževa.

— Zemaljski gospodaru, zbog slabe životne sile na tisuće ljudi tada počinje umirati od gladi. A tada se, gospodine, pojavi na nebu sedam sjajnih sunaca i popiju sve Zemljine vode, rijeke i mora. Sve što je od drveta i trave, pa i ono stoje vlažno, osuši se, sagori i pretvori u pepeo. Tada se, Bharato, stane širiti oganj zvan razoritelj a vjetar ga goni preko zemlje koju je sedam sunaca već spržilo u pepeo. Prodrijevši kroza zemlju, ta se vatra pojavi i u donjim predjelima i srca se bogova ispune užasom. Oganj za tren oka proguta i podzemlje i sve na površini zemlje i sav ovaj široki svijet koji se prostire na stotine i tisuće vodana. Potom oganj, gospod svih stvorenja, proguta i svekolik svemir sa svim bogovima, asurama, gandharvama, yakšama, zmijama i rakšasama, a u nebesa se dignu goleme gomile oblaka nalik na krda slonova, iskićena vijencima munja. To je nezaboravan prizor. Neki su oblaci boje plavoga lopoča, neki boje vodenoga ljiljana, neki su kao lopočeva vlakna, a neki opet kao gavranovo jaje. Neki su oblaci uskovitlani, a neki grimizno crveni. Strahotni su, gospodaru, oblaci koji se tada gomilaju i jezovito tutnje ovjenčani munjama. Te goleme mase vodene pare ubrzo prekriju cijelo nebo i onda se, kralju, staju iz njih izlijevati vode koje potope cijelu zemlju i sve planine, provalije i šume i po zapovijesti Svevišnjega ugase onaj zlokobni i užasni oganj. Po njegovoj volji ti pljuskovi zalijevaju Zemlju dvanaest godina a onda, Bharato, more preplavi kopna, planine se razdrobe na komade a Zemlja potone pred nadolazećom plimom.

Onda se oblaci, pokrenuti silinom vjetra, počnu razilaziti i nestanu. Tada Prauzrok svega, samostojni Gospod koji obitava na lopoču, popije te strahotne vjetrove i zaspi.[48]

— A kada svijet postane neprekidno vodeno prostranstvo i kada propadnu i pokretna i nepokretna stvorenja i kada više ne bude ni bogova ni asura ni yakša ni rakšasa, kada više ne bude ni čovjeka, a nestanu i životinje i drveće, kada više ni samo nebo ne postoji, jedini ja, zemaljski gospodaru, lutam užasnut i tužan. Srce mi se ispuni jadom dok bludim nad ovim strašnim vodama ne videći nijednoga stvora i nemajući počinka ni odmora. Tako se jednom lutajući kroz takav potop umorih, ali ne bijaše mjesta na kojemu bih mogao počinuti. Nakon nekoga vremena ugledah na tome vodenom prostranstvu pregolemo drvo banyana[49] koje se nadaleko razastiralo. A na debeloj banyanovoj grani opazih školjku i na njoj nebesku postelju, a na postelji dječaka s licem ljupkim poput lopoča ili punoga mjeseca i s očima krupnim kao lopočeve latice u punome cvatu. Premda sam znao i prošlost i budućnost, to ne mogoh dotada spoznati ni u najdubljem razmišljanju.

— Tada blistavi lopočooki dječak na kojemu bješe znamenje Šrivatsa[50] reče milim glasom: Gospodine, znam da si klonuo i da ti treba počinka. Markandeyo od roda Bhrgua, ovdje možeš otpočinuti koliko te volja. Ovo je utočište koje sam tebi namijenio. Ti si mi vrlo drag, zato uđi u moje tijelo! — Te dječakove riječi ispuniše me posvemašnjim prezirom prema mojemu dugomu životu i mojoj muževnosti. U taj čas dječak nenadano otvori usta i, valjda mi sudbina bješe takva, ja se nađoh u njegovim ustima nemoćan da se pomaknem. Ušao sam, kralju, u dječakovu utrobu i tamo ugledah Zemlju prepunu gradova i kraljevina. Lutajući njegovom nutrinom, vidjeh i Gangu, a uz nju i sve ostale rijeke i more koje je dom morskim psima, riznica biserja i veličanstveno utočište voda. Vidjeh unutra nebo, sjajni Mjesec i žarko Sunce, gledah Zemlju iskićenu gajevima i šumama. Vidjeh tamo i brahmane kako obavljaju svoje obrede, i kšatriye kako se brinu o dobrobiti svih staleža, i vaišye kako se bave ratarstvom, i šudre kako predano služe dvaput rođene. Živio sam, gospodine, u njegovu tijelu mnogo stoljeća održavajući život voćem i korijenjem i hodeći uzduž i poprijeko svijetom koji bijaše u njemu, a ne mogoh nikako naići na granice njegova tijela i ne mogah izmjeriti ma koliko se trudio i naprezao svoj um. Onda mišlju i djelom potražih zaštitu toga darežljivoga vrhovnoga božanstva i iskazah svoje divljenje njegovoj svemoći, a kada to učinih, Plemeniti me daškom vjetra vrati natrag kroza svoja usta. Blistavi dječak u žutim haljinama i sa znamenjem Šrivatse zadovoljno mi se obrati: Markandeyo, ponajbolji od svih mudraca, neko si vrijeme obitavao u mojemu tijelu i mora da si umoran. Ipak ću ti govoriti.

I istoga trena čim on to kaza, ja kao da dobih nove oči i onda razumjeh da sam oslobođen od svih opsjena ovoga svijeta. Poklonih se pred njim i sklopljenih mu se ruku obratih: — Želja mi je da spoznam tebe, o božanske biće, i da razumijem tvoje čudesne privide. Potiče me želja za znanjem, a to za brahmana nije sramota. Želim to saznati od tebe.

— Božanstvo na to prozbori: O brahmane, ja sam vode nazvao naras. Budući da su vode uvijek moj put, nayana, ja se zovem Narayana.[51] Ja sam Narayana, izvorište svega, vječni i nepromjenljivi. Ja sam stvoritelj svih stvari i njihov uništitelj. Ja sam svi bogovi i svaki posebno. Ja sam Oganj zvan razoritelj i Vjetar s istim imenom i Sunce koje to ime nosi i plamen koji tako nazivaju. Upravljajući se po mojim zapovijestima, čovjek luta prostorom mojega tijela a ja upravljam njegovim osjetilima. Kada se pakosne i užasne daitye i rakšase, koje čak ni bogovi ne mogu ubiti, rode na Zemlji, ja se onda rađam u obitelji čestitih ljudi i, uzevši tako na sebe ljudsko obličje, istrjebljujem ih da bih opet uspostavio mir na zemlji. Brahman, gospodar svih stvorenja, polovica je mojega tijela. Dok ja, duša svijeta, spavam u toku vremena koje se mjeri tisućama yuga, sva stvorenja potonu u san i nesvjesnost, sve dok se Brahman ne probudi, a sve to vrijeme, o blagoslovljeni, ti možeš provesti ovdje, sretan i zadovoljan. A kada se Praotac probudi, ja ću opet stvoriti utjelovljena bića i nebesa, i Zemlju i zrak i vodu, a i sve pokretno i nepokretno na zemljinu šaru. I rekavši to, čudesno božanstvo nesta, sine, a ja vidjeh kako nastaju divotna i raznolika stvorenja. Kralju, prvi među Bharatama, bio sam svjedok svima tim čudima na svršetku yuge, a božanstvo s očima krupnim kao lopočove latice, ono koje sam gledao u drevnim vremenima, to je ovaj tigar među ljudima, ovaj Đanarddana koji tebi posta rod!

Kada Markandeya završi svoje kazivanje, Yudhišthira reče: Prvače među govornicima, muči me znatiželja što će se dogoditi u kaliyugi. I kako će opet otpočeti krtayuga?

Na to prvak među mudracima nastavi besjediti: Slušaj, predvodniče Bharata, povijest o budućemu svijetu dok bude trajalo grješno razdoblje. Znaj da se oštroumlje, moć, tjelesna snaga i životni vijek ljudi smanjuju sa svakom idućom yugom. Istina nestaje i zato je ljudski vijek kraći, a ljudi koji kratko žive ne mogu steći mnogo znanja. Najpoželjnije haljine bit će satkane od lana, a za najbolje žito vrijedit će kodrava.[52] U tim vremenima gledat će ljudi na ženu kao na jedinoga svojega prijatelja. Održavat će život ribom, mlijekom, peradi i ovcama jer će se goveda istrijebiti. Ljudi će postati jedan drugom zlotvori i posezat će za tuđim životom, a narod će postati bezbožan i kradljiv. Kopat će lopatama čak i riječne obale i tamo će sijati žito, ali će se u tim vremenima i to pokazati nedostatnim. Sinovi će dizati ruku na očeve, a očevi na sinove i toga se neće stidjeti. Događat će se to često jer će se ljudi tako pokušavati osloboditi tjeskobe i straha pa će čak i slavu tako stjecati. Pljačkat će imovinu bespomoćnih i onih koji nemaju prijatelja, pa čak i udovica. Slabašnih moći i snage, neznalice i lakomi, ljudi će radosno primati poklone čak i od zlikovaca trpeći riječi prezira. Sine Kuntin, zemaljski će kraljevi prigrliti grijeh i neznanje, a hvalit će se svojom mudrošću. Jedan će drugome o glavi raditi. Na zemlji će prije kraja toga razdoblja kšatriye postati kao trnje: pohlepni, oholi i gonjeni svojom ispraznošću, nalazit će zadovoljstvo u kažnjavanju umjesto u zaštiti svojega naroda. I nitko neće prositi djevojku niti će je tko udavati jer će djevojke same sebi tražiti muža. Kada dođe kraj yuge, lijeva će ruka varati desnu, a desna lijevu. Lažni će mudraci prekrajati istinu. Starci će obmanjivati nerazumnost mladosti, a mladost će podvaljivati podjetinjeloj starosti. Pla-šljivci će se računati u junake, a junaci će biti potišteni poput kukavica. Prije kraja yuge ljudi će prestati vjerovati jedan drugome, a svijet će biti prepun gramzljivosti i ludosti. Svi će jesti samo jednu vrstu hrane. Svi će pripadati jednom jedinome staležu i među njima više neće biti nikakve razlike. U tim vremenima ljudi će tragati za zemljama u kojima su glavna hrana pšenica i ječam. Muškarci i žene ponašat će se sasvim slobodno i neće trpjeti jedno drugo. Nitko neće slušati što mu drugi govore i nitko nikoga neće priznavati za učitelja. Imovina ljudi neće se povećavati. Narod će stavljati na sebe znamenja vjere, ali neće vjerovati. Ljubomora i pakost ispunit će svijet i nitko u tim vremenima neće biti darežljiv ni prema kome. Kada se približi kraj yuge, ljudi će postati okrutni i zlo će govoriti jedan o drugome. Bez grižnje savjesti uništavat će drveće i perivoje. Spopast će ih strah za goli opstanak, a kada počnu ubijati jedan drugoga i postanu opaki i nasilni i bezobzirni prema životinjskome svijetu, yuga će se dovršiti.

— Odbacivši bogove, ljudi će odavati počast kostima i drugim ostacima pohranjenim u bedemima. Postat će naprasiti i lišeni vrline, mesožderi i skloni opojnim pićima. Kada se, kralju, cvijeće bude rađalo iz cvijeća, a voće iz voća, onda će doći kraj yuge. Među ljudima će nestati sve razlike u pogledu ponašanja, a kada im neplaćeni rad i dužnosti dojade, počet će bježati u šumska skloništa i živjet će od voća i korijenja. Učenici će prezirati pouke svojih učitelja, čak će ih i vrijeđati. Prijatelji i rodbina činit će ljudima usluge, ali samo radi koristi koju mogu izvući. Osiromašene učitelje ljudi će omalovažavati. Na kraju yuge, kralju, Rahu[53] će progutati Sunce kad tome nije vrijeme i na sve će strane sinuti vatre. Ljudi će napuštati zemlje i krajeve, gradove i gradiće u kojima su dotada živjeli i stalno će tražiti nove.

A kada minu ta strašna vremena, počet će opet novo stvaranje i pojavit će se opet ljudi i bit će razvrstani u četiri staleža, počevši od brahmana. Kada Sunce, Mjesec i Brhaspati budu ušli u isti znak sa zviježđem Pušya,[54] opet će početi razdoblje krta. Vrijeme će odrediti da se rodi brahman po imenu Kalkin. On će štovati Višnua i imat će silnu snagu, um i odvažnost. Rodit će se u gradu zvanom Šambhala[55] u blagoslovljenoj porodici brahmana. Vratit će mir ovome svijetu prepunom stvorenja naopakih sklonosti. Taj će sjajni brahman velike pameti sve uništiti kada se pojavi. On će biti Uništitelj svega i uspostavit će novu yugu. On će, praćen brahmanima, i istrijebiti sve mleććhe bez obzira na to kamo se posakrivala ta niska i nedostojna stvorenja.[56]

Dok su oni tako vodili rasprave u šumi, u Hastinapuri je jednoga dana Šakuni uhvatio priliku pa, uz Karninu pomoć, stao nagovarati kralja Duryodhanu: Ti si, kralju, vlastitom neustrašivošću poslao junačke Pandave u izgnanstvo. Sada ti vladaš zemljom poput Indre koji vlada na nebesima i nemaš više ni jednoga suparnika. Duryodhano, hajdemo u pohode Pandavama koji sada žive lišeni svojega sjaja. Saznali smo da su sada ne obalama jezera u Dvaitavani s brojnom pratnjom brahmana. Divljina im je dom. Što može nadmašiti sreću koju osjećaš dok gledaš svojega neprijatelja kako se muči u neimaštini, a ti živiš u blagostanju? Tigre među ljudima, prizor nesreće tvojega dušmanina veća je naslada od svojega osvojenog blaga, zasluge svih žrtava, pa čak i od vlasti nad kraljevinom.

To bi po volji Duryodhani, ali se odmah potom sneveseli. — Karno — odvrati on — to što mi reče meni je stalno na umu, ali mi Dhrtaraštra neće dopustiti da odem onamo gdje žive Pandave. Za tim vitezovima kralj još uvijek tuguje i misli da su sada moćniji no što su ikada bili zato što žive kao isposnici. Zato smislite neku zgodnu varku.

Sutradan, čim svanu, dođe Karna kralju pa mu smješkajući se ovako kaza: Slušaj, kralju, nacrt koji sam smislio: Naša

su stada u šumama Dvaitavane. Očekuje se da ih ti pregledaš i nitko nam to ne može zamjeriti. Nema ničega neobična u tome što idemo pregledati svoja stada. Ako to tako predstaviš kralju, on će ti dati svoj pristanak.

S time se suglasi i Šakuni pa sva trojica prasnuše u smijeh i pružiše ruke jedan drugome. Onda složno krenuše vidjeti starješinu Kurua i svi stadoše pred kralja i raspitaše se za njegovo zdravlje i boljitak. Kada im on uzvrati, stade čuvar stada po imenu Samanga govoriti kralju o govedima, i to onako kako ga oni bijahu naputili. Onda Radhin sin i Šakuni rekoše: Sada su naša goveda, kralju, na prekrasnu mjestu, a vrijeme je da se telad žigoše. Lijepo je vrijeme za lov pa te molimo da svojemu sinu Duryodhani odobriš da pođe i obavi oba ta posla.

Dhrtaraštra na to odgovori: Dobro je, dijete moje, da se i lov i pregled stoke obave o jednome trošku, a ni pastirima se ne može uvijek vjerovati. Ali saznasmo da su tigrovi Pandave baš u tome kraju i zato nije poželjno da idete tamo. Pobijeđeni su prevarom na kocki i sada žive u dubokoj šumi pateći u jadu i siromaštvu. Vi ćete ih, sigurno, vrijeđati jer ste oholi i budalasti. Može ih čak i neki vaš vojnik uvrijediti.

Tada će Šakuni: Najstariji Panduov sin poznaje ćudoredna pravila, a on se sred saborne dvorane zakleo da će dvanaest godina živjeti u šumi. Mi ni ne namjeravamo vidjeti se s Panduovim sinovima niti ćemo ići na mjesto gdje oni borave, tako da se, što se nas tiče, ne može dogoditi ništo loše.

Onda im Dhrtaraštra dade svoj pristanak, premda preko volje, da Duryodhana i njegovi pratioci mogu otići onamo. Tako oni krenuše s velikom vojskom na jezero u Dvaitavani i podigoše tabor na oko četiri milje od jezera. Duryodhana odmah naredi svojima slugama da tu podignu udobne šatore, a on se sa svojim pratiocima dade na brojanje goveda i žigosanje teladi.

A kada odabrani vojnici Dhrtaraštrina sina dospješe u područje oko jezera i htjedoše ući u šumu, izađoše pred njih nekakve gandharve i ne dadoše im da idu dalje. Vojnici se vratiše kralju Duryodhani i, kada on sazna da je kralj gandharva zatvorio prilaz jezeru, posla tamo probrane vojnike da ih otjeraju. Gandharve se nasmijaše na njihove prijetnje pa rekoše: Vaš zli kralj Duryodhana mora da je skrenuo pameću kada nama, nebeskim stanovnicima, naređuje kao da smo njegove sluge!

Kada mu vojnici to rekoše, Duryodhana se rasrdi pa reče svojim vojnicima: Kaznite te prijestupnike pa makar pred njima išao i sam Indra! — Vojnici Kurua uđoše onda u šumu ne obazirući se na gandharve, a kada ovi vidješe da ih ne mogu zaustaviti riječima, odoše svojemu gospodaru Ćitraseni i sve mu ispričaše.

On se tada naljuti i naredi im da kazne uljeze za taj bezobrazluk. Kada gandharve jurnuše na Duryodhaninu vojsku s oružjem u rukama, ona se razbježa okrenuvši leđa neprijatelju a samo hrabri Radhin sin ne uzmače. Svekolika vojska gandharva navali na njega, ali on je dočeka svojim strijelama. Tada i kralj Duryodhana, Šakuni i Duššasana, a za njima i ostali Dhrtaraštrini sinovi okrenuše svoja kola kojima kotači tutnjahu kao glava Garude,[57] pa krenuše u juriš. Doista, svatko od njih tukao se nemilice iako bijahu ranjavi i izubijani. Tada sve gandharve jurnuše još jednom na Karnu. Bijaše ih na stotine i na tisuće pa raskomadaše njegova kola. Karna pak iskoči s mačem i štitom u rukama i prijeđe na Vikarnina kola pa potjera konje ne bi li spasio glavu.

Duryodhana je gledao svoju vojsku kako bježi pred gandharvama, ali sam ne htjede uzmaknuti, već strijelama zasu neprijatelja koji je jurnuo na njega. No ubrzo ostade bez kola, a kada je pao na zemlju, moćnoruki Ćitrasena napade na njega i uhvati ga, a Duryodhani se toga trena učini kao da će ispustiti dušu. Kada kralj pade u ropstvo, gandharve opkoliše i pohvataše i drugu njegovu braću, a i sve gospe iz kraljevskoga doma padoše u ropstvo. Odbjegli vojnici dođoše Pandavama i staviše se pod njihovu zaštitu, zatraživši od Yudhišthire pomoć. Na to Bhima ovako odvrati Duryodhaninim slugama: Eto što proizlazi iz naopakih savjeta kralja koji voli nepoštenu kocku. Čini se da, nasreću, na svijetu ima još onih koji nam žele dobro i koji, eto, uzeše na svoja pleća naš teret dok mi ovdje sjedimo besposleni!

Ali Yudhišthira odvrati: Nije sada vrijeme za grube riječi! Kako možeš tako govoriti o Kuruima koji su sada u strahu i nevolji i traže od nas pomoć? Među rođacima se događaju svađe i nesuglasice, ali čast porodice ne smije zbog toga trpjeti. Pokušajte, Bharate, s mirom osloboditi Duryodhanu, a ako se kralj gandharva ne da privoljeti mirnim načinom, vi im se lagano suprotstavite. Ako ni onda ne popusti, udrite kako znate i umijete i na svaki način oslobodite Kurue!

Na te Yudhišthirine riječi ozariše se lica Pandava i oni s Bhimom na čelu stadoše navlačiti na sebe neprobojne oklope išarane zlatom i oružati se nebeskim oružjem svake vrste. Tigroliki vitezovi onda se popeše na svoja dobro opremljena kola i potjeraše žustre zaprege ne gubeći trena.