Tada silni bog, kojemu je znamenje bik, uze Arđunu u zagrljaj i reče mu: Sve sam ti oprostio! Sine Panduov, poklonit ću ti svoje najbolje oružje zvano Pašupata.[21] Ti ćeš jedini moći rukovati njime, baciti ga a da ti se ono vrati! Čak ga ni Indra ne poznaje. To se oružje ne smije upotrijebiti bez valjana razloga jer, baciš li ga na slabijega protivnika, ono može razoriti cijeli Svemir. U svima trima svjetovima nema nikoga tko bi mu mogao odoljeti. Možeš ga poslati na neprijatelja mišlju, okom, riječju i lukom.

Usredotočen i pažljiv, Arđuna tada priđe Šivi i reče: Pouči me! — I gospod mu reče sve što je trebalo znati o tome oružju i sve tajne rukovanja njime. Otada je to oružje stajalo na usluzi Arđuni i Šivi. U tome času uzdrhta sva Zemlja sa svojim planinama, šumama, morima, selima i gradovima i začuše se tisuće bubnjeva i truba. Duhnuše olujni vjetrovi i zračni vrtlozi, a bogovi i danave ugledaše to oružje kako stoji uz Arđunu.

— Pođi sada u nebesa! — reče mu trooko božanstvo,[22] a Arđuna stajaše pred njim i gledaše ga netremice odajući mu dužno poštovanje. Tada mu Gospod svih nebeskih stanovnika vrati veliki luk Gandivu poguban za sve danave i pisaće, a potom nestade pred Arđuninim očima raširenim od čuda.

Silni pobjednik zlotvora stajaše i dalje tu i udivljen govoraše samome sebi: Doista, ja sam vidio veliko božanstvo bogo va! Kakav li sam ja sretnik kada sam svojim rukama mogao dodirnuti trookoga Šivu, vlasnika Pinake, i vidjeti ga u njegovu dobročiniteljskom obličju?

I dok je silni Kuntin sin tako razmišljao, dođoše tu bogovi Varuna, Kubera i slavni Indra sa svojom kraljicom te sva njihova mnogobrojna pratnja. Pojavi se i prekrasni Yama, moćni uništitelj bića, osvijetlivši nebesa svojim sjajem, a za njim su išli pitri, gospodari rađanja.[23]

Yama mu ovako kaza: Arđuno, pogledaj nas, zaštitnike svjetova! Omogućit ćemo ti da nas vidiš svojim duhovnim očima jer ti to i zaslužuješ. U tvojemu prethodnom životu bio si riši neizmjerna duha, znan kao veliki Nara. Po Brahmanovoj zapovijesti rođen si u svijetu ljudi i pobijedit ćeš u boju najvrlijega djeda Kurua, Bhišmu koji je rođen od Vasua. Tvoja je dužnost da pobijediš silne kšatriye koje vodi Bharadvađin sin Drona. Sine Kuntin, poubijat ćeš zemaljska obličja nebesnika, danava i rakšasa koji su se utjelovili na zemlji i oni će se otputiti onamo kamo će ih odvesti zasluge njihovih djela, a tvoje će ime zauvijek trajati na svijetu. Ti ćeš uz Višnua olakšati Zemlji teret. Primi od mene ovu palicu[24] kojom ćeš počiniti velika djela.

Poslije Yame dođoše i ostali nebesnici i svi mu davahu svoja nepobjediva oružja strašna poput gromova. Kada odoše zaštitnici svjetova, Arđuna uputi svoje misli prema Indrinim kolima kojima upravljaše Matali, Indrin kočijaš, i ona dođoše presijecajući nebo i tutnjeći poput golemih olujnih oblačina. Sva nebesa sinuše od njihova blijeska. Na tim kolima bilo je mačeva i raznoga oružja za bacanje, i topuzina strašna oblika, i krilatih kopalja nebeskoga blještavila, i najsjajnijih munja i gromova, a i svjetlica vezanih o točkove koje su praskale u vjetru i grmjele u vrtlozima kao gromonosni oblaci. Na tim kolima stajahu i užasne nage golemih tjelesa i groznih čeljusti, a bila je u njima i gomila kamena bijela kao oblaci. Deset tisuća konja zlataša, brzih poput vjetrova, vuklo je ta kola, a ona su se snagom privida kretala takvom brzinom da ih je oko teško moglo pratiti.

Dok je Arđuna bio zaokupljen promatranjem kola, vozar Matali siđe s njih, pokloni se i kaza: Sretni Šakrin sine, Indra te želi vidjeti. Ne oklijevaj nego se popni na kola koja ti je poslao!

Arđuna mu na to odgovori: O Matali, popni se ti na ta kola koja se ne mogu steći ni s tisuću žrtava rađasuya i ašvamedha.[25] Onaj tko nema isposničkih zasluga ne može ih čak ni vidjeti, a kamoli dodirnuti ih. Vožnju u njima da i ne spominjem! O blagoslovljeni, popni se najprije ti u kola, a kada se konji budu umirili, popet ću se i ja poput pravednika koji se penje na visoku stazu počasti.

Pope se Šakrin kočijaš Matali pa umiri konje, a Arđuna se vesela srca okupa u Gangi i ponudi pitrima dužni prinos vode. Potom Kuntin sin izgovori u sebi svoje uobičajene molitve i, oprostivši se od planine, pope se blistav kao Sunce na ta nebeska kola. Tako bistroumni kraljević Kurua s radošću u srcu odjezdi preko neba na nenadmašnim nebesničkim kolima.

Kada postadoše nevidljivi za smrtnike na zemlji, on spazi tisuće kola neobične ljepote. U tim predjelima nije bilo ni Sunca ni Mjeseca da daju svjetlo već su kočije blistale same od sebe sjajem vrline i isposničkih zasluga. Ti sjajni likovi koji se sa zemlje vide kao zvijezde nalik na svjetiljke, izgledaju tako mali samo zbog svoje udaljenosti, a u stvarnosti su golemi. Arđuna ih je gledao. Bilo ih je tisuće tisuća. Svaka je zvijezda stajala na svojemu mjestu i sjala svojom svjetlošću. Matali mu onda reče: Sine Kuntin, što vidiš sa zemlje kao zvijezde to su pravednici, svaki na svojemu mjestu. — I tako prođoše kroz nebeske predjele, jedan za drugim, i ugledaše najzad Indrin grad Amaravati.

Za to vrijeme mudrac je Brhadašva tješio Pandave pričom o Nali koji također bijaše izgubio na kocki svoju kraljevinu pa ju je kasnije opet vratio.[26]

Kada je Brhadašva završio priču, on reče Yudhišthiri: Kralju, sada ću, jednom zauvijek, odagnati tvoju bojazan da ćeš izgubiti bude li te još ikada netko zvao na kocku. Silni junače, ja sam vrsni poznavalac takvih igara. Ti si mi mio i zato ću te, ako želiš, naučiti svemu što pripada ovoj nauci. — Yudhišthira mu, sav sretan, odgovori: Sveti čovječe, naravno da želim učiti od tebe! — I tako mudrac nauči slavnoga Pandava sina vještinama kockarskih igara.

Mudri svećenik Dhaumya običavao je u šumi držati učene propovijedi Pandavama. Dok ih je jednom tako poučavao, dođe im u pohode sveti Lomaša. Pošto su ga dočekali ljubaznom dobrodošlicom i srdačnim pozdravima, veleumnome mudracu bi jako milo pa stade kazivati Pandavama: O Kuntini sinovi, putujući kroza sva tri svijeta imao sam priliku posjetiti Indrino kraljevstvo i tamo vidjeti i samoga kralja nebesnika. Vidjeh i vašega brata, junačkoga Arđunu, kako sjedi na prijestolju uz Indru. Gospodar mi nebesnika onda reče: Pođi k Panduovim sinovima! — i tako dođoh da vas na Arđunin zahtjev izvijestim da je dobio od Rudre ono oružje bez premca zvano Brahmaširas, koje je i sam Rudra stekao poslije velika trapljenja. Primio je sva Indrina oružja, a i ona koja pripadaju bogovima. Višvavasuov sin Ćitrasena[27] naučio ga je svirati, pjevati i plesati, a isto tako i pojati Samavedu.[28] Arđuna je sve naučio temeljito, kako to njemu i dolikuje, a rekao mi je da ti prenesem i ovu poruku: Tvoj će ti se brat vratiti, Yudhišthiro, kada dobije oružje i izvrši za nebesnike podvig koji oni sami ne mogu učiniti. Rekao je: Neka moj brat Yudhišthira stupa stazom vrline i poštenja.

I onda dodao: Lomašo, ti znaš kako se čovjek može očistiti od grijeha i zato poruči Pandavama neka krenu na hodočašće na svete vode i neka stječu duhovne zasluge.

Nato će Yudhišthira: Ostao sam bez riječi od prevelike radosti! Tko je sretniji od onoga kojega Indra spominje? O brahmani, neka ostanu ovdje svi oni koji ne mogu podnositi glad i žeđ, napore putovanja i surovost zime. Neka se svi koji su me pratili zbog svoje odanosti vrate kralju Dhrtaraštri, a ako im on ne htjedne pružiti sredstva za život, neka se obrate kralju Panćala. On će to učiniti nama za ljubav.

I Pandave pođoše na hodočašće. Okupali su se u mnogim svetim vodama, a onda im jednoga dana Lomaša reče: O Pandave, vidjeli ste mnoge planine, rijeke, gradove i šume i mnogo predivnih svetinja. Svojim ste rukama dodirnuli svete vode. Sada nas put vodi k nebeskoj planini Mandara[29] i zato budite pažljivi i pribrani. Stići ćete do boravišta nebesnika i božanskih mudraca kojih su zasluge neizmjerne. Ovuda, kralju, teče moćna i predivna rijeka Ganga kojoj je voda svetinja a obožavaju je bezbrojni nebesnici i mudraci.

Tada Panduovi sinovi odaše počast svetoj rijeci pa nastaviše svoje putovanje uz plemenitoga Lomašu. Kada uđoše u goru Gandhamadanu,[30] podiže se silovit vjetar i udari strašan pljusak pomiješan s ledom. Sklanjali su se pod drveće i po pećinama sve dok užasna olujina ne prestade. Kada opet krenuše, nisu prešli ni dvije milje, a nježna Draupadi, nenaviknuta na ovakve napore, najednom klonu.

Već otprije izmučena tugom i nedaćama, nesretna kćer Panćala poslije toga ledenog pljuska izgubi svijest. Položiše je na jelenske kože da se odmara, a onda se javi snažnoruki Bhima: O bezgrješni, nas će sve zajedno dalje nositi moćni Hidimbin sin Ghatotkaća koji može jezditi nebom!

Yudhišthira pristade na to, a Bhima stade misliti na svojega sina rakšasu. Čim je otac počeo misliti na njega, pobožni se Ghatotkaća pojavio pred brahmanima i Pandavama i sklopio ruke. Oni ga dočekaše s ljubavlju, a on oslovi svojega strašnog oca i reče: Pomislio si na mene i dođoh odmah da ti ponudim svoje usluge.

Bhima mu tada naredi: O nepobjedivi Hidimbin sine, ova je tvoja majka vrlo umorna. Ti si jak i možeš stići kamo god naumiš. Uzmi je na svoja pleća i pođi s nama, ali se nemoj odveć udaljavati da se ona ne uznemiri. Na to će Ghatotkaća: Sam mogu jednom rukom ponijeti i vas i Dhaumyu. Pa kakvo čudo ako vas i sve prenesemo ja i moji pomagači. I vas i brahmane, neporočniče, podnijet će stotine rakšasa koji mogu letjeti nebom i uzeti na sebe bilo koji oblik.

I Ghatotkaća uze na svoja pleća Draupadi, a ostali poniješe Pandave. Samo je Lomaša jezdio nebom vlastitim silama nalik na drugo Sunce. Minuše tako preko mnogih zemalja, a onda ugledaše Kailasu, prvu među planinama, koja je u sebi skrivala mnoga čuda.

Tu provedoše šest dana u očišćenjima čekajući da se pojavi Arđuna. Iznenada zapuše vjetar sa sjeveroistoka i donese lopoč nebeske ljepote, s tisuću latica i blistav kao Sunce. Draupadi opazi dražesani cvijet nezemaljskoga mirisa kako, donesen vjetrom, leži na zemlji pa ga ushićena uze i kaza Bhimi: Vidi, Bhimo, ovaj predivni nebeski cvijet čudna mirisa. Odmah mi je prionuo za srce. "Meni za ljubav nađi ih još, tako da ih mogu odnijeti u naše boravište u šumi Kamyaka.

I Draupadi odnese cvijet da ga pokaže Yudhišthiri, a Bhima se zaputi da ispuni želju svojoj voljenoj kraljici. On okrenu svoje lice vjetru i požuri onamo odakle je cvijet doletio. Ne obazirući se na opasnosti, krčio je sebi put preko padina Gandhamadane usput se razračunavajući golim rukama s lavovima i slonovima koji bi mu se našli na putu.

Tako naiđe i na gaj banana i tu spazi golema majmuna kako mu leži na putu. Pokušao ga je uplašiti vikom, no majmun samo napola otvori oči, nasmijehnu se pa reče: Bolestan sam i baš sam slatko spavao. Zašto si me probudio? Ti si razuman stvor i zato treba da pokažeš samilost prema svim stvorenjima. Ja pripadam životinjama i ne znam što je vrlina, ali rekao bih da ne znaš ni ti, a nisi ni pitao koga mudrog. Ti si djetinjasta neznalica i zato uništavaš životinje, a one su niža bića od čovjeka. Kaži tko si i zašto si došao u ove šume u kojima ne žive ljudi? Ovuda se dalje ne može, junače. Ovo je staza nebesnika a smrtnici njome ne mogu proći! Ne idi dalje, to ti govorim za tvoje dobro!

Saslušavši riječi bistroumna majmuna, Bhlma mu odgovori:Tko si ti? Zašto si uzeo majmunsko obličje? Onaj koji te to pita kšatriya je, iz staleža do brahmanskoga, iz plemena Kurua iz Mjesečeva loze[31] Rodila ga je Kunti, otac mu je bog vjetrova, a zove se Bhimasena!

Majmun se na to osmijehnu pa odgovori: Kao što rekoh, ja sam samo majmun, ali ćeš stradati budeš li ovuda silom htio proći.

— Tvoji mi savjeti ne trebaju! — odbrusi Bhimasena, — Ustaj i miči mi se s puta dok se nisam naljutio!

Majmun odgovori: Vrlo sam bolestan i nemam snage ustati. Ako baš namjeravaš proći, onda me preskoči!

— Ništa lakše od toga — odvrati Bhima — ali Svevišnji duh koji nema nikakvih svojstava ipak prožima svako tijelo. Budući da znam za njega, ne mogu te preskočiti, a da nije tako, preskočio bih ja tebe i ovu planinu ujedno, kao što je Hanu-mant preskočio more.

Na to će majmun: Prvače među ljudima, tko je taj Hanu-mant što je preskočio more? — Bhima mu odvrati: On je moj brat, savršen u svemu i jak tijelom i dušom. On je slavni poglavica majmuna poznat iz Ramayane. Radi Ramine kraljice jednim je skokom prevalio preko mora široka stotinu vodana. Ja sam mu ravan po snazi i junaštvu. Mogao bih te kazniti! Zato ustaj i napravi mi puta!

No, majmun će opet: Silni junače, imaj malo strpljenja! Budi tako dobar kao što si jak i imaj milosti prema starome i nejakom. Godine su mi pritisnule pleća i nemam snage da se sam pomaknem. Sažali se na mene i pomakni mi rep u stranu i tako si napravi prolaz.

Stameni Bhima priđe i dohvati majmunov rep i pomisli: Poslat ću ovoga majmuna u kojemu nema ni snage ni hrabrosti ravno u Yamino boravište! — Ali na svoje neopisivo zaprepaštenje nije ga mogao niti pomaknuti premda je napeo svu svoju snagu. Stisnu zube i zape koliko god je snage bilo u njemu tako da mu umalo ne popucaše sve tetive. Kolutao je očima dok ga je znoj oblijevao, ali majmuna ne pomakne ni za pedalj. Onda Bhima posramljen obori glavu, pokloni se, pa, sklopivši ruke, smjerno upita: Tko si ti? Jesi li siddha, božanstvo ili gandhar-va? Pitam jer želim znati, dugoruki junače! Stavljam se pod tvoju zaštitu. Oprosti što sam ti zgriješio!

Stvorenje mu tada odvrati: Sine Panduov, moćni oružniče, znaj da je i moj otac bog vjetrova i da sam upravo ja Hanumant o kojemu si maločas pričao. Kada sam saznao daje Sita odvučena u boravište rakšase Ravane, skočih preko mora stotinu vodana i vlastitom snagom prijeđoh to leglo morskih pasa. Spazio sam kćer kralja Đanake u Ravaninu dvoru i utješih Raminu ljubljenu gospu, a onda užegoh oganj u svekolikoj Lanki[32] s njezinim kulama, opkopima i vratnicama i proslavih tamo svoje ime pa se vratih natrag. Onda Rama sagradi za svoju vojsku most preko dubina i tako prijeđe prijeko, a za njim su išli bezbrojni majmuni. Pošto je pogubio kralja rakšasa i njegovu braću i rodbinu, Rama na prijestolje kraljevine Lanke postavi velmožu rakšasa, pobožnoga i smjernog Vibhišanu, odanoga svojemu narodu. Tako je Rama oslobodio svoju vjernu suprugu vrativši se s njome u prijestolnicu, a ja onda zatražih da mi ispuni želju pa rekoh lopočookome: Želim poživjeti, Ramo, onoliko koliko će slava tvojih podviga trajati na zemlji! — On mi ispuni želju. Odonda je vladao Jedanaest tisuća godina, a potom se uspeo na nebesko boravište. Otada se uvijek razveselim kada čujem apsarasi i gandharve kako pjevaju o njegovim djelima.

— Sine Kurua — nastavi Hanumant, ovaj put nije za smrtnike! Znao sam da tebe nitko ne može zaustaviti pa zato dođoh da ti prepriječim stazu kojom hode samo besmrtnici.

Silnome Bhimi srce je zaigralo od radosti i on se s Ijubavlju pokloni svojemu bratu Hanumanti, glavaru majmuna, pa ga ljubazno oslovi: Blago meni! Nema većega sretnika od mene jer sam danas ugledao svojega starijeg brata! Velika je milost koja mi je ukazana! Želio bih, junače, vidjeti tvoje čudesno obličje u kojemu si prešao preko mora. Lakše ću ti povjerovati budeš li mi ispunio želju.

Tada se moćni majmun osmijehnu pa odvrati: To moje obličje teško da možeš vidjeti i ti i bilo tko drugi. Drukčije su stajale stvari u onim vremenima, ali toga sada više nema. Jedno bijaše živjeti u razdoblju krta, drugo u razdoblju treta, a nešto sasvim reće u dobu dvapara.[33] U ovome razdoblju sve se umanjilo i opalo i sada više nemam one moći kao nekada. I tlo i rijeke i biljke i stijene, pa i bogovi i nebeski mudraci, primjereni su vremenu i stanju stvari koje proistječe iz različitih yuga.

— Doista — na to će Bhima — ništa ne odolijeva Vremenu. Opiši mi te razne yuge i običaje i način života u njihovo vrijeme!

— O dijete — odvrati Hanuman — yuga koja se naziva krta razdoblje je u kojemu postoji samo jedna i neprolazna vjeta. U toj najboljoj od Yuga, svatko je vjernik bez mane i zato nema potrebe za djelima koja će potkrjepljivati vjeru. Vrlina se ne izopačuje i narod se ne kvari. Zato se to razdoblje naziva krta, savršeno. O dijete, u krtayugi ne bijaše ni bogova ni demona, a ni gandharva, yakša, naga ni raksaša. Ne bijaše ni kupnje ni prodaje. Nisu postojale tri Vede, a ne bijaše ni rada, jer je bilo dovoljno i pomisliti na nešto da bi se dobilo to što je potrebno. Jedini trud bilo je odricanje od svijeta. Dok je trajala ta yuga, nije bilo bolesti, a ni pomućenih osjetila, ni pakosti, oholosti i licemjerja. Ne bijaše nesuglasica, zlovolje, prijevare, straha, bijede, ljubomore i nazasitnosti, a Svevišnji brahman, to prvo utočište yogina, bilo je dostupno svakome. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put, a različita svojstva brahmana, kšatriya, vaišya i šudra bijahu sama po sebi razumljiva i svatko je savjesno obavljao svoje dužnosti. Jedan Jedini Duh bijaše meta svakoga zadubljenja, a postojala je i samo jedna mantra: OM. Vladao je jedinstveni poredak i, premda različiti, svi su slijedili pouke jedne jedinstvene Vede. U vremenu koje se naziva Krtayuga vjera se sastojala u prepoznavanju sebe kao brahmana.

— Kada je nastupila Tretayuga, počeše priređivati žrtvovanja, a vrlina se smanji za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, posta crven. Ljudi su cijenili istinu i posvećivali se vjeri i vjerskim obredima pa nastadoše mnogobrojne žrtve i zavjeti. U Tretayugi ljudi počeše izmišljati načine kojima će se domoći onoga što žele, a postizali su to obrednim činima i darovima. Nikada nisu odstupali od vrline, a bijahu skloni isposništvu i davanju poklona. Četiri su se kaste pridržavale svojih dužnosti i održavale bogoslužja.

U Dvaparayugi vjera se smanji na polovicu, a Narayana posta žut. I Vede se razdijeliše na četiri dijela, pa su neki sačuvali u sjećanju četiri Vede, neki tri, a neki samo jednu, dok neki više nisu znali ni za rišije. Raspinjani strastima, ljudi su se posvećivali isposništvu i darežljivosti. Budući da su se umne sposobnosti podosta smanjile, uz Istinu ih ostade samo nekolicina, a kada narod odbaci od sebe Istinu, postade žrtva različitih bolesti. Rodi se grijeh i razne prirodne nedaće. Ugroženi narod utekne se isposničkoj pokori, a neki prinošahu žrtve ne bi li stekli blagostanje na zemlji ili se domogli nebesa. Kada je došla Dvaparayuga, ljudi postadoše nevjernici i iskvariše se.

— Sine Kuntin, u kaliyugi ostat će još samo četvrtina vrline. Kada počne to, željezno razdoblje, Narayana će dobiti crnu boju, a Vede, nauka, vrlina i žrtve prestat će se poštovati. Zavladat će svakojake pošasti i boleštine, klonulost i srdžba i pojavit će se svakakve nakaznosti, prirodne nedaće, tjeskoba i strah od oskudice. Kako se yuge smjenjuju, tako se vrlina smanjuje, a stvorenja se zbog toga izopačuju i njihova se narav kvari. Čak i oni koji dožive nekoliko yuga podvrgnuti su tim promjenama. Štoviše, i vjerski obredi, ako se čine na prijelomu dviju yuga, donose neopake plodove. Dugoruki imaoče, ja ti u cijelosti kazah ono što si me pitao. Zašto bi mudar čovjek hlepio da spozna i ono što mu je suvišno? Sada se vrati i neka te svako dobro prati.

Bhimasena će tada: Ja se neću vratiti dok ne ugledam tvoj prijašnji lik. Pokaži mi se ako si mi imalo naklon.

Nasmije se na to Hanumant i najednom poče rasti tako da je ubrzo stajao golem kao planina. Bhima je gledao božanski lik svojega starijeg brata i bijaše izvan sebe od radosti, a Hanumant mu onda reče: Bhimo, moj lik možeš vidjeti samo do ove veličine. Kada se nađem pred neprijateljem, moj lik raste pomoću vlastite snage i može narasti koliko me je volja.

Kada se opet smanjio i postao kao prije, on zagrli svojega mlađega brata a od toga dodira u Bhiminu tijelu nestade umora i on posta još jači nego što je bio. Tada mu Hanumant kaza: Pođi, junače, k svojemu konačištu, a kada budeš u nevolji, samo pomisli na mene. Kada na bojnom polju zaričeš poput lava, svoj ću glas pridružiti tvojemu da utjeramo u strah u srca i kosti tvojih dušmana, a moj će lik stajati na barjaku kočije koja će nositi Arđunu. Vama će pripasti pobjeda. — Rekavši to, Hanumat pokaza put Panduovu sinu i nestade.

Bhima pođe putom koji mu je pokazao i brzo naiđe na jezero i u njemu vidje zlatne lopoče pa se presretan vrati voljenoj Draupadi.[34]

Onda Kuntin sin Yudhišthira i njegova braća nastaviše hoditi planinskim putovima kojima su lutale razne zvijeri, a noćivali su na obroncima obraslim šumom. Četvrtoga dana dođoše do planine po imenu Šveta[35] koja bješe poput golemoga oblaka.

S nje su gledali i izlazak i zalazak Sunca i sve četiri strane svijeta okupane sjajem razgonitelja tame.[36] Čekajući da se pojavi veliki ratnik Arđuna, pjevali su Vede i obavljali svoje svakidašnje obrede.

Arđuna je proveo pet godina u gradu gospoda s tisuću očiju[37] i, pošto je dobio od njega sve nebesko oružje, on mu se pokloni i obiđe počasni krug oko stožrtvenika[38] pa se uz njegovo dopuštenje zaputi prema planini Šveta.

Pandave se prenuše iz misli posvećenih Arđuni i srce im zaigra kada ugledaše Indrina kola sa zapregom koja je blistala poput munje. Sjajna kola kojima upravljaše Matali najednom obasjaše nebo nalik na jezik bezdimna ognja ili golema meteora koji okružuju oblaci. U kolima je sjedio Arđuna okićen vijencima i nakitom neviđene ljepote. Kočija se zaustavi i Arđuna siđe na planinu blistav i silan kao Indra.

Ne skidajući krunu s čela niti vijence s vrata, on najprije priđe svetome mudracu Dhaumyi i klekne pred njega dotaknuvši mu stopala, a zatim to isto učini pred Yudhišthirom. Zatim se pokloni Bhimi, a Nakula i Sahadeva pozdraviše njega. Napokon je prišao i Draupadi i pozdravio je nježnim i bodrim riječima, a onda se ponizno vrati pred svojega brata Yudhišthiru. Indrin vozar Matali odveze nebeska kola, a Arđuna onda prosu pred voljenu Draupadi mnogo najljepših dragulja i najfinijega nakita koji je blistao kao sunce. To je bio Indrin dar.

Taj dan provedoše Pandave slušajući Arđuninu pripovijest o svemu što mu se dogodilo u nebesima i kako je stekao nebesko oružje i njime na zahtjev Indre za dobro bogova pobijedio demone Nivatakavaće i svojim željeznim strijelama oborio na zemlju njihov moćni nezemaljski grad.[39]

Kada osvanu iduće jutro, Yudhišthira pravedeni i njegova braća ustadoše i obaviše svoje jutarnje obrede, a onda Yudhiš thira upita Arđunu: Sine Kuntin, pokaži mi oružje kojim si pobijedio dahave.

U taj tren pojavi se pred njima Narada kojega bijahu poslali nebesnici. Mudrac odmah opomenu Arđunu: Nemoj se koristiti, Arđuno, nebeskim oružjem da bi ga samo pokazivao! Njega ne smiješ uzalud upotrebljavati. Ono se smije upotrijebiti samo u krajnjoj nuždi. Veliko se zlo može dogoditi ako postupiš protivno tome! Yudhišthiro, gledat ćeš to oruže onda kada Arđuna bude njime u boju satirao vaše naprijatelje!

Potom nesta Narada i nebesnici, a Pandave ostadoše u toj šumi da zadovoljno provode svoje dane u Draupadinu društvu. Sada kada je i Arđuna bio s njima, četiri im godine prođoše kao jedna jedina noć. Tako se navrši šest i četiri godine, zajedno deseta godina njihova pustinjačkog života.