Tada se vrli Panduovi sinovi u pratnji brahmana zaputiše k svetomu jezeru zvanom Dvaitavana.

Tamo ih zatekne stari i moćni riši Markandeya koji im jednoga dana dođe u posjet. On ovako kaza Yudhišthiri: Vidjevši te ovdje, sjetio sam se Rame, istinoljubivoga Dašarathina sina. Gledao sam ga u davnim danima kako s lukom u ruci luta gorjem Rišyamukha. Slavni Rama bješe neustrašiv poput Indre, a u boju nepobjediv. Lutao je šumama odrekavši se svakoga zemnog zadovoljstva jer mu otac bješe tako naredio. Zato nitko ne smije biti nepravedan i reći: Sila je na mojoj strani! — Ti si nepokolebljivo ostao vjeran riječi koju si dao i otišao si u šumu, u svoje mučno izgnanstvo, ali znaj da ćeš vlastitom snagom, pošto ispuniš vrijeme ovoga mučnog boravka u šumi, predobiti od Kurua ono što je tvoje. — I, rekavši to pred svima isposnicima i rodbinom Pandava, veliki riši pozdravi Dhaumyu i otputi se prema sjeveru.

Prognani Kuntini sinovi imali su običaj da svečeri sjede i vode razgovore, a uz njih bijaše i lijepa Draupadi, uvijek odana i draga svojim muževima. Jednom ih tako bješe obuzela tuga, a ona reče Yudhišthiri: Onaj se grješni zlikovac sada, sigurno, veseli sa svojim pristašama. Zašto si, kralju, oprostio dušmaninu iako si vidio što je učinio meni i tvojoj braći? Onoga kšatriyu koji, kada je vrijeme, ne pokaže svoju snagu, preziru svi. Jednako je tako neomiljen i kšatriya koji je nepomirljiv kada dođe vrijeme za pomirenje. Njega snalazi propast i na ovome i na onome svijetu.

— Učeni su govorili kada treba praštati. Čuj što ću ti reći: Uvredu treba oprostiti onome tko ti je prije učinio neko dobro makar bio kriv pred tobom i za tešku nepravdu. Sjeti se dobra koje ti je učinio. I onima koji vrijeđaju zbog svojega neznanja i ludosti treba oprostiti, jer čovjek teško stječe mudrost. Ne treba nikada opraštati onima koji vrijeđaju samo se pretvarajući da ne znaju što čine, makar to bila i neznatna uvreda. Svakome stvorenju prva uvreda mora biti oproštena, ali ga zbog druge treba kazniti makar bila i neznatna. Rečeno je da onome tko je preko volje učinio uvredu i zamolio za oproštaj treba oprostiti kada se o svemu dobro razmisli. Skromnost može pobijediti svaku silu i svaku slabost. Nema ničega što skromnost ne može postići. Trebalo bi svatko da radi u skladu sa svojim moćima i slabostima. Katkad uvredu treba oprostiti i zbog straha od naroda. Kralj treba da čini ijedno i drugo kada je tome vrijeme.

Yudhišthira joj odgovori: Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je, krasotice, korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati navolju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti gnjevu da ga raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se neznalicama čini da je gnjev isto što i snaga. Gnjev nam je dan na propast svijetu. Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev. Ako uvrijeđeni uvijek uzvraća uvrede, a kažnjenik kažnjava onoga tko ga je kaznio, neće više biti mira među ljudima i grijeh će zavladati svijetom. Treba opraštati, ljepotice, jer je rađanje bića dužnost pomirljivih. Slavni je Kašyapa rekao da pomirlji-vost drži svemir na okupu. Ima ih dosta koji će kralja Dhrta-raštru stalno nagovarati da bude pomirljiv. Vjerujem da će nam on opet vratiti našu kraljevinu, a ako ne bude tako, tad će mu to donijeti propast.

Draupadi će na to: Klanjam se Dhatru i Vidhatru[14] koji su tako pomračili um. Ni pod ovim teškim teretom ti ne misliš onako kao tvoji očevi i djedovi. Čula sam da kralj štiti vrlinu i da vrlina zauzvrat štiti njega, ali ja vidim da vrlina tebe ne brani. Kao biser u niski ili drvo sred riječne matice svako biće slijedi Tvorčevu zapovijest jer je prožeto njegovim duhom i korijeni su mu u njemu. Stvorenja ovija tama i nisu gospodari svoje sreće ili nesreće. On je taj koji ih šalje na nebo ili u pakao. Stvorenja ovise o Gospodu poput slamki koje pak ovise o ćudi vjetrova, a On hodi svemirom zaposlen i dobrim i zlim djelovanjem iako nitko ne može reći: Gle, to je Bog! — Gledaj snagu pričina koja zrači iz njega! Zasjenjena njegovim prividima stvorenja ubijaju svoje sudrugove. Muniji istinoznalci različito gledaju na nj i različito ga vide baš kao što različito vide i Sunčeve zrake. Običan čovjek opet drukčije gleda na zemne stvari. Yudhišthiro, Samobitni Praotac razastire svoja priviđenja i pomoću svojih stvorenja ubija svoja stvorenja kao što bi netko drvetom lomio drvo, kamenom kamen, a željezo željezom. Svevišnji Gospod zabavlja se svojim stvorenjima kao što se dijete zabavlja svojim igračkama. Ne bih rekla, kralju, da se Gospod prema svojim stvorenjima ophodi kao majka ili otac. Kada pogledam oko sebe, prije mi se čini da se prema njima ponaša kao pakosnik u gnjevu.

Yudhišthira joj na to odgovori: Tvoja besjeda, Draupadi, bila je očaravajuća, uglađena i prepuna lijepih izraza. Pa ipak govoriš bezbožne riječi! Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem. Dužnost mi je da žrtvujem i ja žrtvujem. Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu! Vidjela si svojim očima velikoga isposnika Markandeyu. Samo njome, samo pravednošću i vrlinom, on je stekao besmrtnost u svojemu tijelu. Svojim očima gledaš mnoge mudrace i moć njihova nebesničkog isposništva da prokunu i blagoslove i u tome su moćniji od božanstava. Luda koji sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njegova osjetila, a slijep je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.

Dok su tako Pandave razgovarale, stiže među njih veliki isposnik Vyasa, Satyavatin sin. Oni mu iskazaše svoje poštovanje, a Vyasa, prvi među govornicima, obrati se Yudhišthiri: Moćnoruki, svojim duhovnim očima vidim što se zbiva u tvojemu srcu i zato dođoh k tebi. Tvoj strah od Bhišme, Drone, Kripe, Karne i Duryodhane raspršit ću jednom i zauvijek, i to onako kako mi nalaže naše predanje. — Onda Parašarin sin pozva Yudhišthiru na stranu i stade mu govoriti: Ako Arđuna u boju pobije vaše zlotvore, za vas će doći bolja vremena. Ja ću te naučiti znanju kojemu je ime Pratismrti[15] i koje je utjelovljenje uspjeha. Kada ga od mene primiš, ti ćeš ga prenijeti Arđuni, a on će onda moći ispuniti svoju želju. Zbog svojega isposništva i hrabrosti Arđuna je dostojan vidjeti bogove i zato neka ode pravo Indri, Rudri i ostalim božanstvima da bi od njih dobio oružje. Njegova trezvenost, neustrašivost i vrlina otvorit će mu put k njima. Razmisli još o nečemu, Kuntin sine: Ti uzdržavaš mnoštvo brahmana i zabrinut će se ovdašnji ispos-nici jer se može dogoditi da jeleni nestanu iz ovoga kraja, a i okolno će bilje pretrpjeti veliku štetu.

Onda uzvišeni Vyasa, koji je upućen u tajne svijeta, prenese pravednome Yudhišthiri tu nauku nad naukama, a potom se oprosti od Pandava i istoga časa nestane. Vrli i veleumni Yudhišthira sačuvao je to znanje u svojemu umu i uvijek bi ga ponavljao kad bi bilo prilike za to.

Jednoga dana pozva on Arđunu nasamo i, uzevši ga za ruku, ovako mu reče: Bharato, cjelokupna je nauka o oružju u Bhišme, Drone, Kripe, Karne i u Dronina sina. Ti si naš jedini zaštitnik i na tebi leži pregolem teret. Od Krišne Dvaipayane stekao sam znanje koje će ti, budeš li ga uporijebio, pred noge položiti znanje koje će ti, budeš li ga upotrijebio, pred noge položiti čitavu zemlju. Sva su nebeska oružja Indre. Zbog straha od demona Vritre[16] nebesnici su svu svoju moć povjerili njemu i ti je možeš svu odjednom dobiti. Moraš se podvrgnuti najstožemu isposništvu, a onda idi Šakri i on će ti dati sve svoje oružje. — Potpuno vladajući riječju, tijelom i umom pravedni Yudhišthira prenese tada svojemu bratu svu tu nauku i obavi potrebne obrede, a onda naredi junačkome Arduni da krene na put.

Moćnoruki Arđuna krenu naoružan svojim nebesničkim lukom i mačem sa zlatnom drškom. Odlučivši postići svoj cilj, on okrenu na sjever prema vrhovima Himalaye. Prvi među ratnicima svih triju svjetova nepokolebljivo smirena uma posvetio se isposništvu. Sasvim sam ušao je u strašnu šumu prepunu trnovita bilja i drveća, cvijeća i voća, koja bješe dom mnogim krilatim stvorenjima različitih vrsta, bezbrojnim životinjama, siddhama i ćaranama.[17] Prošao je pješice kroz šumovita bespuća u podnožju goleme planine, a onda se dohvati njezinih obronaka. Vidio je riječne tokove boje lazulita koje su tu i tamo prekidali strašni brzaci i vrtlozi i slušao kako odjekuju glasovi brojnih labudova, pataka i ždralova. U tim prekrasnim šumama ushićeni se Arđuna svom žestinom preda najtežim pokorama. Odjeven u prnje od trave i kože crne sajge, sa štapom u ruci, jeo je uvenulo lišće popadalo po tlu. Prvih mjesec dana jeo je voće svake treće noći, drugog mjeseca jeo ga je svake šeste, a trećeg mjeseca jeo je samo svakoga četrnaestog dana. Kada poče četvrti mjesec, moćnoruki Panduov sin održavao se na životu samo zrakom. Podignutih ruku, stojeći samo na vrhovima prstiju bez ikakva drugog oslonca, nastavio je svoje isposništvo, a kosa mu je od česta pranja poprimila boju lopoča ili munje. Tada se okupiše svi veliki mudraci, odoše pred Šivu, gospodara bogova, pokloniše mu se pa rekoše: Onaj silni Kuntin sin upustio se u najteža isposnič-ka iskušenja na padinama Himalaje. Zemlja se oko njega počela pušiti zagrijana njegovim žarom. Ne znamo kakva mu je namjera, ali nam on zadaje bol. Ti ga možeš odvratiti od toga.

Umin[18] muž mirno je saslušao mudrace, a potom im gospodar stvorenja kaza: Ne brinite se zbog toga! Ja znam želju Arđunina srca. Ne žudi on ni za nebesima ni za blagostanjem, a ni za dugim životom. Ono za čime žudi još ću mu danas ispuniti. —

I slavni vlasnik luka Pinaka uze na sebe lik Kirate,[19] blistava i golema kao planina Meru,[20] pa odmah siđe na padine Himalaye.

Kada je božanstvo bogova sa svojom pratnjom sišlo u taj kraj, on sinu ljepotom i svaki zvuk umuknu, pa čak i šum vode. Primakavši se Kuntinu sinu, Šiva opazi kako jedan od danava, po imenu Muka, smjera ubiti Arđunu pretvorviši se u divljega vepra. Arđuna u taj čas uze Gandivu i nekoliko strijela nalik na otrove zmije, a onda odapnu tetivu koja ispuni zrak svojim brujanjem pa reče nerastu: Nikakva ti zla nisam učinio, a ti navaljuješ na mene da bi me ubio! Zato ćeš danas otići u Yamino boravište!

Kada Šiva vidje da će Arđuna ubiti vepra, viknu mu da ne strijelja jer je to njegov plijen, ali se Arđuna ne osvrnu na to, nego otpusti svoju strijelu. U isti tren kao oganj munje sijevnu i Šivina strijela pa obje istodobno pogodiše golemo Mukino tijelo, tvrdo poput adamanta. Tada Muka opet poprimi svoj grozni lik rakšase i ispusti dušu.

Potom Arđuna pogleda onoga koji ga je pokušao spriječiti da ubije vepra i vidje blistavo biće, sjajno poput zlata u lovačkoj odjeći. Pratila ga je žena jednako odjevena. Arđuna se na to osmijehnu pa upita: O zlatno stvorenje, tko si ti i zašto lutaš s tom ženom ovim pustim gorama? Zar se ne bojite u ovoj pustoši? Zašto si gađao ovoga nerasta kada sam ga je prvi uzeo na nišan?

Lovac se nasmija pa mu odgovori: Ova šuma bogata divljači pripada nama koji u njoj živimo. Ne moraš se brinuti za mene. No ti mi ne izgledaš dovoljno čvrst da bi mogao biti jedan od njezinih žitelja. Vidim na tebi tragove udobna i mekušna života. Prije bi trebalo da ja tebe pitam što tražiš ovdje. Vepra sam prvi ja ugledao i moj ga je hitac oborio tako da je moje i pravo prvjenstva.

Riječ po riječ, i izbi prepirka. Kirata na kraju podviknu: Hajde, čuvaj se! Pustit ću na tebe strijela poput gromova, a ti priberi svu svoju snagu pa mi uzvrati! — Arđuna se naljuti na te riječi i zasu lovca strijelama, ali se ovaj samo smješkao dok su padale po njemu ne nanijevši mu nikakvo zlo. Arđuna se silno začudi. — Izvrsno! Izvrsno! — govoraše on, a u sebi se pitao tko bi to mogao biti. — Ili je božanstvo ili je yakša, a možda i Indra, a može biti da je i sam Rudra! — govorio je sam sebi. — Ta, bogovi običavaju katkad lutati ovom plemenitom planinom. — Premišljajući u čudu tko bi to mogao biti, Arđuna se nastavljao boriti sve dok je imao strijela, a onda stade udarati Kiratu lukom, ali mu ga ovaj ote. Potom nasrnu na lovca mačem kojemu ni tvrda stijena nije mogla odoljeti. Ali mač se polomi i od oštrice ostade samo patrljak. A lovac se samo smijao. Arđuni ne preostade drugo nego da ga napadne golim rukama. Jaki Prithin sin napadao je Kiratu dašćući od srdžbe. Udarci su padali na obje strane i cijeli je kraj odzvanjao od praska njihovih šaka, ali to ne potraja dugo. Bog u liku Kirate i Arđuna uhvatiše se u koštac. Onda se bog naljuti i udari Arđunu svom svojom snagom. Tada Arđuna onemoća i onesvijesti se. Nije dugo potrajalo, a on dođe k sebi, i sav krvav usta sa zemlje i spopade ga ljuti jad. Tada u mislima pade ničice pred gospodom bogova, milostivim Šivom, napravi njegovo obličje od gline i okiti ga vijencem cvijeća odavši mu poštovanje, kad u taj čas spazi taj vijenac na Kiratinoj glavi i odmah mu laknu oko srca. Pade ničice pred Šivinim stopalima a bog bješe vrlo zadovoljan njime. Vidio je daje Arđunino tijelo iscrpljeno isposništvom pa ga oslovi glasom dubokim kao grmljavina: Phalguno, vrlo si mi udovoljio svojim neusporedivim podvigom. Nema toga kšatriye koji ti je ravan u neustrašivosti i ustrajnosti. Tvoja snaga i neustrašivost, bezgrješniče, gotovo su ravni mojima.