Knjiga treća

VANAPARVAN

Knjiga o šumi

Vaišampayana govoraše: Pobijeđeni na kocki i nakon ljutih uvreda što im ih uputiše opaki Dhrtaraštrini sinovi i njihovi prijatelji, Kuntini sinovi izađoše iz Hastinapure. Prošli su kroz vrata zvana Vardhamana, ponijevši svoje oružje sa sobom, i skupa s Draupadi krenuli na sjever. Građani koji su išli za njima stadoše tada pred njih sklopljenih ruku i rekoše im: Budite blagoslovljeni! Kamo odlazite i zašto nas ostavljate u ovome jadu? Znamo da su vas okrutni dušmani prevarom pobijedili, ali vama ne priliči da tako ostavite voljene podanike i prijatelje uvijek spremne da vam učine po volji. Ne želimo da nas propast snađe zato što živimo pod vlašću Kurua! Kada se s budalama neprestano živi, um se počne smućivati kao što i sklonost vrlini proistječe iz druženja s dobrima i mudrima.

Yudhišthira im nato odgovori: Blagoslov je na nama kada i narod i brahmani suosjećaju s nama i pripisuju nam čak i one zasluge kojih nemamo! Ja i moja braća ipak vas molimo da imate prema nama naklonosti i samilosti i da se vratite u Hastinapuru jer tamo žive naš djed Bhišma, kralj Dhrtaraštra i Vidura. Tamo je i moja majka, a i mnoštvo mojih dobromišljenika živi tamo. Ako nam zaista želite dobro, vratite se i s ljubavlju njegujte one koje vam povjeravamo.

Uz bolne jecaje narod poče zaostajati, a Pandave se popeše na svoja kola i pođoše. U smiraj dana stigoše do golema banyanova[1] drveta na obali Gange i tu se opraše svetom vodom i ostadoše prenoćiti. Brahmani koji su sa svojim učenicima i rodbinom išli uz njih zapališe sada svoje svete vatre pojući Vede i razgovarajući. Svojim umilnim glasovima tješili su i bodrili prvake roda Kurua.[2] Ta večer bijaše u isti mah i lijepa i strašna.

Svanuo je novi dan. Brahmani koji se uzdržavaju prošeci dođoše pred Yudhišthiru, a on im ovako reče: Naše je blago opljačkano i nemamo više kraljevinu. Sada ćemo ući u duboku šumu i hranit ćemo se voćem i korijenjem, a i onime što ulovimo. Šuma je puna gmazovaca i grabljivica i svakojakih opasnosti i trpjet ćete mnogo bijede i nevolje. Zato se, brahmani, vratite gdje je kome volja. — Brahmani mu na to odgovoriše: Ne pristoji ti, kralju, da nas tako ostaviš jer naš je put kuda god ti ideš!

Yudhišthira im odvrati: Moja me bijeda čini čovjekom dostojnim prijekora. Neka sramota padne na glave podlih Dhrtaraštrinih sinova! — I rekavši to, kralj sjede na zemlju i zaplaka, a onda im stade besjediti: O brahmani, ne želim ja imanje da bih uživao u njegovim blagodatima. Domovi dobrih ljudi nikada ne mogu oskudijevati travom za sjedenje, vodom za piće, mjestom za odmor i lijepom riječju. Uvijek treba umornome dati postelju, sjedište onome tko je dugo stajao, hranu gladnome. Gostu dugujemo ljubazan pogled, veselo srce i ugodnu riječ. Nitko ne treba da pripravlja hranu samo za sebe ni da kolje životinju a da je ne namijeni bogovima, precima i gostima. Svakoga jutra i večeri treba po zemlji posuti hranu namijenjenu psima, onima koji jedu pse[3] i pticama i tako obaviti žrtvu Vaišvadeva.[4] Tko jede ostatke žrtve bozima, precima i gostima, blaguje jelo besmrtnosti. Tko ne škrtari kada daje hranu neznanome namjerniku stječe velike duhovne zasluge. — A brahman Šaunaka će na to: Jao, ovaj je svijet prepun proturječja! Čega se dobri stide, time se opaki ponose. Ako želiš da opet možeš ugostiti brahmana, trudi se steći isposničke zasluge, jer oni koji ih imaju njihovom moću mogu činiti što požele.

Tada kralj Yudhišthira i njegova braća stadoše pred mudroga svećenika Dhaumyu pa Yudhišthira upita: O svećeniče, nije više u mojoj moći da brahmane hranim i uzdržavam, a ne bih ih želio napustiti. Savjetuj mi stoga, sveti čovječe, što da učinim?

A Dhaumya, najbolji među pravednicima, zadubi se malo u duhu pa reče ovako: Od Sunca, kralju, potječe sva hrana koja stvorenjima održava život. Sunce preobražava vodu u sjemenju pomoću Mjesečeva djelovanja i iz njega bujaju biljke koje imaju svih šest okusa. To je ono što stvara hranu svima zemaljskim živim bićima. Hrana koja održava život proizašla je iz Sunčeve sile i zato je Sunce otac svima živim bićima. Od njega potraži zaštitu!

Yudhišthira ga posluša i ode na rijeku Gangu obaviti obred očišćenja, a potom se dade na post. Molio se Suncu i prinosio mu darove i cvijeće, a potom je spregao svoja osjetila. Izgovorio je stotinu osam Sunčevih imena onako kako ga svećenik bijaše naučio. Udobrovoljeni bog, blistav poput ognja, pojavi se plamteći pred Yudhišthirom.

— Dobit ćeš ono što želiš — reče Sunce koje pročišćava svijet. Od danas će se u tvojoj kuhinji pripravljati voće, korijenje, meso i povrće, i imat ćeš svega u izobilju tako da ti nikada neće ponestati. Imat ćeš i blaga od svake vrste. *Uzmi ovaj bakreni kotao koji ti dajem. Sve dok ga Draupadi bude držala i sve dok svatko ne bude nahranjen, pa i ona, kotao se neće isprazniti za taj dan.[5] — I onda Sunce nestade.

Vrli Kuntin sin pade pred noge Dhaumyi, izgrli svoju braću, a onda se zaputi kuhinji, gdje ga je uz dužno poštovanje dočekala Draupadi, pa sjede sam da kuha. A čista hrana sa svima četirima okusima umnožavala se, ma koliko je malo bilo, i postala neiscrpna. On onda nahrani brahmane, pa svoju mladu braću i napokon sebe. Što bješe preostalo on dade Draupadi i, kada se i ona najela za taj dan, kotao presuši.[6] Onda se svi zaputiše k šumi Kamyaka.

Kada su Panduovi sinovi otišli u šumu, tuga obuze kralja Dhrtaraštru kojemu znanje bješe njegov očinji vid. On zapita vrloga Viduru: Ti odlično poznaješ pravicu i istim očima gledaš na sve Kurue. Reci mi što mi je činiti? Kako da se umilim građanima da nas do korijena ne bi zatrli?

Vidura mu odgovori: Mudraci kažu da je vrlina temelj kraljevine. Tvoji sinovi mogu vratiti mjesto među dobrim ljudima ako se Pandavama vrati ono što si im dao. Najviša je vrlina kada je kralj zadovoljan svojim posjedom i ne želi tuđega. Neka zemljom vlada bestrasni Ađatašatru,[7] a Duryodhana, Karna i Šakuni neka ga s marom služe. Neka Duššasana pred cijelim dvorom zatraži oproštaj od Bhime pa će nas onda svi zemaljski kraljevi poštovati. Eto, pitao si me, a ja drugoga odgovora ne znam.

Nato će Dhrtaraštra: To što zboriš pred ovim skupom, Viduro, nije za naše dobro, već za dobro Pandava. Zar radi Pandava mogu odbaciti svoje rođene sinove? Viduro, ja te visoko cijenim, ali to što mi veliš sasvim je naopako. Idi odavde ili ostani! Čini što te volja! Ma koliko se nečasnoj ženi ugađalo, ona će ipak napustiti muža.

Rekavši to, Dhrtaraštra ustade i povuče se u svoje odaje. Vidura reče: Nije tako — pa se otputi tamo kamo su otišli Kuntini sinovi.

Idući od šume do šume, Panduovi su sinovi napredovali prema zapadu. Napokon ugledaše pred sobom šumu Kamyaka u divljoj ravnici uz obale rijeke Sarasvati. Tu ih pronađe Vidura koji je putovao sam s jednim jedinim kolima.[8]

Pandave ustadoše i dočekaše Viduru dobrodošlicom. Poslije uobičajene ceremonije on im ispriča o svojoj prepirci s Dhrtaraštrom i na kraju reče: Doista će Kurue snaći propast. Kao ni kapljica vode na lotosovu listu, tako se ni moji savjeti ne mogahu zadržati u Dhrtaraštrinoj pameti. Slušaj me zato ti i upamti moje riječi: Mudar čovjek strpljivo podnosi zla koja mu nanose protivnici i umnožava snage kao što se mala vatrica postupno prometne u velik požar. Takav će čovjek zavladati Zemljom. Tko dijeli blagostanje s onima što su mu odani, imat će u njima drugove u nesreći. Sine Panduov, dijeli svoj objed s njima i budi s njima iskren i ljubazan. Od toga svakome kralju raste moć.

Yudhišthira će na to: Tako će i biti, a svaki tvoj savjet pomno ću poslušati.

Kada je Vidura otišao Pandavama, Dhrtaraštra je zažalio što se tako ponio prema njemu. Sjetio se njegovih oštroumnih savjeta i u ratu i u miru i koristi što bi je Pandave imali od njega pa mu se smrknu pred očima i on pade kraj vrata saborne dvorane. Kada dođe k sebi, oslovi Sanđayu koji stajaše kraj njega: Moj je brat Vidura nalik na samoga boga pravde! Zovi ga još danas da se vrati jer mi srce plamti od boli. Moj mudri brat nikada nije skrivio ni najmanji prijestup a baš je on morao od mene pretrpjeti najgoru nepravdu!

Sanđaya mu je odobravao pa onda reče: Bit će kako želiš! — i zaputi se u šumu Kamyaka. Tako se mudri Vidura, uvijek odan svojoj rodbini, vratio u Hastinapuru i oprostio svojemu bratu, a opaki je Duryodhana zbog toga i uskipio od bijesa.

Čim je saznao što se dogodilo Pandavama, Krišna im smjesta dođe. Dođoše i Bhođe, Vrišniji, Andhake, a stigoše tu i rođaci kralja Panćale, i Dhrštaketu, kralj Ćedija, a i moćna i slavna braća Kekaye. Svaki se od njih zgražao i osuđivao nečasno djelo Dhrtaraštrinih sinova. Tužna Draupadi izađe pred Krišnu i stade mu pripovijedati muke i sramotu kojima je bila izvrgnuta, a on se, duboko dirnut, trudio da je utješi i umiri pa joj onda reče: Milolika kraljevno, svi koji su te zlostavljali ležat će u samrtnim mukama sred krvave kaljuže na bojištu izgubljene bitke. Svečano ti se zaklinjem da će tvoje nezaslužene patnje dostojno biti osvećene. Obriši oči! Može se Himalaya raspući, mogu se nebesa srušiti, a zemlja razdrobiti i bezdano more presušiti, moja se riječ neće opovrći.

Tada svi okrenuše svoja lica Krišni, a on stade govoriti: Gospodaru Zemlje, ovo te zlo ne bi snašlo da ja ne bijah u Dvaraki. Ako ne milom, spriječio bih kockanje silom, makar morao pobijetiti sve one kockare i tobožnje prijatelje koji se motaju po Dhrtaraštrinu dvoru.

Čelniče Bharata, nisam mogao doći na vrijeme jer je kralj Šalva saznao da je jakoruki Šišupala poginuo od moje ruke i silno se ražestio. Došao je u Dvaraku sa svojim letećim gradom zvanim Saubha[9] i napao bez milosti mlade kraljeviće Vršnija. Pobio je mnoge hrabre mladiće i opustošio sve gradske vrtove, a onda je krenuo da nađe mene grdeći me i prijeteći mi smrću. Potom je odletio u nebo sa Saubhom.

Kada sam se vratio, čuo sam kako je govorio o meni pa me spopadne bijes i odlučih da ga ubijem. Šalvu sam, kralju, našao usred uzbibanoga mora gdje stoji navrh Saubhe. Zlikovac me ugleda još izdaleka i pozva me na megdan, ali bezbrojne strijele izbačene mojim lukom nisu mogle dosegnuti njegova kola, a grješni sin daitya zasipao je i moju vojsku i mene bujicama strijela. Saubha se digla u visinu oko dvije milje i moji je vojnici nisu mogli vidjeti jer su promatrali sa zemlje, a moje su se strijele posvećene mantrama[10] zabadale u tijela danava[11] i iz Saubhe odjeknuše krici onih koji su umirali i padali u dubine moćnoga oceana. Presječenih vratova i otkinutih ruku padali su danave gromoglasno urlajući, a morske su ih životinje proždirale. Vidjevši kako padaju njegovi ratnici, Salva se poče protiv mene boriti stvarajući priviđenja. Neprestano me je zasipao buzdohanima i ralima, krilatim kopljima i sulicama, bojnim sjekirama i mačevima, gromovima i metnjima, ali ja sam njegove opsjene uništavao svojima. Vidje on da mi njegova priviđenja ne mogu nauditi pa poče na mene bacati goleme stijene. Tada nastade tama, Bharato! Dan je bio čas taman čas svijetao, smjenjivali su se mraz i vrućina, pljuštalo je ugljevlje, padao pepeo i svakakvo oružje. Svojom moću pričina razbio sam i ta priviđenja i svuda naokolo sipao svoje strijele.

Onda se, silni kralju, nebeski svod obasja svjetlošću kao od stotinu sunaca, stotinu mjeseca i deset tisuća zvijezda. Nitko više nije znao je li dan ili noć niti je mogao odrediti strane svijeta. Zbunio sam se, ali stavih na tetivu oružje zvano Prađnastra.[12] Ono odletje poput pahuljica čistoga pamuka otpuhanih vjetrom. Kada opet nasta svjetlost, ja se ponovno uhvatih ukoštac sa svojim neprijateljem.

U taj čas Šalvin grad nesta pred mojim očima a ja stadoh začuđen. Vojska danava strašno zaurla. Ja sam upravo to i čekao pa stavih na tetivu oružje koje može pogoditi neprijatelja koji se čuje, ako se i ne vidi, i urlanje danava prestade. Danave strahotnih obličja stadoše me zasipati golemim kamenjem koje me ubrzo zatrpa nagomilavši se nada mnom poput kakva mravinjaka. Ja se onda latih groma, omiljenoga Indrina oružja koje može rušiti stijene i njime razbih sve to kamenje. Vidjevši da su nam konji gotovo na izdisaju, moj mi kočijaš Daruka reče: Potomče Vrišnija, zaboravi na samilost i ne odugovlači više. Napregni sve svoje sile i pogubi ga!

Ja mu onda rekoh: Stani malo! — i stavih na tetivu svoje najmilije, blistavo i ognjevito oružje, nebeskoga porijekla i neprevarljivo. Ono može prodrijeti u sve. Rekoh: Uništi Saubhu i sve neprijatelje koji su u njoj! — i poslah ga silom svojih ruku i svoje srdžbe ulivši u njega moć mantra. Silni kolut Sudaršana, oštar poput britve i bez mrlje, nalik Yami Uništitelju, kadar da u boju u pepeo pretvori yakše i rakšase i danave, a i kraljeve rođene u nečistim plemenima, podiže se u nebo strahotno blistajući nalik na drugo Sunce na kraju yuge. Stigao je do grada Saubhe kojemu sjaj bješe ugasnuo i prođe ravno kroz njega kao kad pila presijeca visoko drvo. Prepolovljen Sudaršaninom silom, grad pade kao što je i pao grad Tripura kojega oboriše strijele Mehešvarine.[13] Kolut se tada vrati u moje ruke, a ja ga još jednom silovito bacih rekavši: Idi Šalvi! Šalva upravo bijaše potegao teški buzdohan da ga baci na mene kada ga kolut prepolovi i svojom silinom zapali. Kada pogibe taj hrabri ratnik, danave se jadikujući razbježaše na sve strane. Onda pogledah na njihov grad, visok kao planina Meru. Njegove palače i vrata bijahu sasvim razoreni i izgorjeli, a danave su užasnuti bježali. Eto zašto, kralju, ne mogoh doći u Hastinapuru! Što da sada činim? Vodu je teško obuzdati kada jednom probije nasip.

Potom se pogubitelj Madhua, prvi među muževima, pozdravi s Pandavama i spremi se da pođe. On povede sa sobom kraljevnu Subhadru i mladoga Abhimanyua, a Dhrštadyumna prihvati Draupadine sinove pa ih onda svi kraljevi napustiše. Ostadoše samo brahmani, vaišye i mnoštvo naroda iz Yudhiš-thirine kraljevine usprkos svim nagovaranjima da se vrate kućama.