Manu, sin Samostvojnoga, ovako je govorio o onima koji šakama mlate u prazno, pokušavaju napeti Indrin luk od vodenih kapljica i uhvatiti Sunčeve zrake: Ima sedamnaest vrsta budala: onaj tko poučava nepoučljivoga i tko se srdi, onaj tko se malim dobicima zadovoljava, onaj tko ponizno dvori neprijatelja, onaj tko želi obuzdati ženske slabosti, onaj tko traži poklon od onoga od koga ne treba tražiti, onaj tko se hvasta, a nije ništa učinio, baštinik plemenite porodice koji učini nečasno djelo, slabić koji na jakoga nasrće, onaj tko priča nepovjerljivomu, tko želi nedostižno, svekar koji se sa snahom zadirkuje, tko živi od žene a voli se uznositi, onaj koji svoje sjeme baca u tuđu njivu, onaj tko primi nešto od drugih, a kaže poslije da se ne sjeća, onaj tko loše govori o svojoj ženi i onaj tko dokazuje da je laž istina. Yamini glasnici drže se za nos kada takve odvlače u pakao. Na obmanu se može uzvratiti obmanom, ali na čestitost treba uzvratiti čestitošću.

Starost ubija ljepotu, nada ustrajnost, smrt ubija život, a zavist pravdu, pohota uništava stid, a druženje s lošim ljudima dobro ponašanje, gnjev pomračuje dobrobit, a oholost upropaštava sve.

— U svim se Vedama kaže — tada će Dhrtaraštra — da je čovjeku dosuđen vijek od stotinu godina. Zašto svi ljudi ne žive toliko?

Vidura mu odgovori: Pretjeran ponos, pretjeran govor, pretjerano jelo, srdžba, želja za uživanjem i unutrašnji nesklad, to je šest mačeva koji sijeku životnu nit dosuđenu bićima. To ubija, a ne smrt. Onaj tko kralju govori i ugodno i neugodno, imajući stalno pred očima vrlinu, doista pridonosi kraljevoj moći. Od pamtivijeka se zna da kockanje rađa razdor. Ti si, kralju, otjerao od sebe lavove, a prigrlio čaplje. Sva tvoja riža, žito, zlato, stoka i žene i sve što na zemlji posjeduješ ne mogu zadovoljiti nazasitnost ni jednoga jedinog čovjeka. Zato mudar čovjek ne žudi da nad svima vlada.

— To je doista onako kako si me ti uvijek savjetovao! — na to će Dhrtaraštra. — Ljubazni Viduro, ja sam doista naklon Pandavama, ali čim se nađem uz svojega sina, sve se izokrene. Zaista, ja mislim da je sudbina odredila svoj tok i da je svaki napor uzaludan. Ima li još nešto što bi mi mogao reći?

Vidura mu odvrati: O kralju, prastari i besmrtni riši, Sanatsuđata[7] koji provodi život u neprekidnoj čednosti kaže da smrti nema. On bi ti mogao mnogo toga reći i raspršiti sve tvoje nedoumice, i rečene i neizrečene.

— Reci mi, Viduro — na to će Dhrtaraštra — kako se u ovome svojem tijelu mogu susresti s njime?

Tada Vidura stade misliti na toga rišija slavnih podviga i ovaj se istoga časa pojavi znajući da su Vidurine misli bile njemu upućene.

Tada slavni i mudri kralj Dhrtaraštra, u želji da stekne vrhunska znanja, nasamo zapita velikoga rišija: Sanatsuđato, čuo sam da ti tvrdiš da nema smrti. Ali bogovi i asure bave se isposništvom da bi je izbjegli. Što je od toga dvoga, po tvojem, istina?

Onda Sanatsuđata stade govoriti: Prema jednome mišljenju smrt se izbjegava određenim djelovanjem, a prema drugome smrti uopće nema. Oboje je istina! Učeni ljudi smatraju da smrt dolazi zbog neznanja. Ja kažem da je smrt neznanje samo, pa stoga, ako nema neznanja, nema ni smrti. Smrt ne ubija kao tigar. Njezin je oblik nedokučiv. Ostavimo nastranu to što neki smrt zamišljaju kao Yamu. Tome je kriva nejakost uma. Besmrtnost znači slijediti brahman i samospoznaju. Obuzet ohološću, čovjek stalno hodi putovima nepravde. Nitko od takvih ne uspijeva prihvatiti svoju pravu narav. Zato im je poimanje zamagljeno strastima i, kada odbace svoja tijela, odlaze u pakao, a njihova ih osjetila prate. Stoga je neznanju ime Smrt. Utjelovljena stvorenja moraju putovati krugom rađanja i umiranja zato što ne umiju primiti znanje o brahmanu i vezana su uza zemna uživanja. Jedini razlog zašto su čovjekova osjetila zavedena jest njegova prirodna sklonost da slijedi ono što je nestvarno. Prvo što ubija čovjeka žudnja je za užicima. Odmah za njom dolaze gnjev i požuda. Oni koji su uspjeli sebe pobijediti i obuzdati, a da se ne uzohole zbog svojega visokog nastrojenja, nadvladavaju smrt samospoznajom. Onaj tko može potčiniti svoje želje zasigurno će se osloboditi boli. Znanje uništava smrt kao što smrt uništava tijelo. Gonjen svojim željama i zaveden lažljivim radostima, čovjek tetura k svojoj propasti kao pijanica koji posrće ulicom zapinjući za korijenje. Onaj tko posjeduje Znanje ne plaši se smrti.

— Prekrasno! — uskliknu Dhrtaraštra — zbori dalje, o proslavljeni riši! Govori mi o brahmanu i o stvarima koje su iznad zemnih žudnji!

A Sanatsuđata nastavi kazivati: Taj brahman o kojemu se tako radosno raspituješ ne može se brzo dosegnuti. Kada se obuzdaju osjetila, volja će se stopiti s čistim razumom. Stanje koje slijedi iz toga potpuno je lišeno zemaljskih misli. Upravo to je znanje! Ono se može steći samo suzdržanošću i čednošću. Iako u razumu obitava nerazdvojivo od njega, to se znanje brahmana nesuzdržanu ne pokazuje. Ljudi, kšatriyo, svojim djelom, ma kako ono bilo čisto, dospijevaju u prolazne svjetove, ali oni koji su blagoslovljeni znanjem dospijevaju do brahmana koji je vječan. Nema drugoga puta koji vodi u slobodu.

Dhrtaraštra upita: Kažeš da čovjek može opaziti brahmana u vlastitoj duši. Reci mi kakve je boje i oblika vječni i svudaprisutni brahman?

Na to će Sanatsuđata: Nigdje na svijetu nema ničega što je nalik na njega. Ni u zvijezdama ni u munji ni u oblacima ne može se ugledati njegovo obličje. Neodredljiv je izvan domašaja ograničena uma. Čak se i Uništitelj nakon uništenja rastopi u njemu. On je temelj na kojemu sve počiva. Oslobođen svih dvojstava, on se pokazuje kao Svemir i kao Svedržitelj. Učeni kažu da se ne mijenja on, već se mijenjaju imena koja ga opisuju. Oslobođeni su oni koji spoznaju to u čemu je utemeljen svemir.

Razgovarajući sa Sanatsuđatom i učenim Vidurom kralj tako provede noć. A kada je svanulo, svi kraljevi i kraljevići okupiše se u vijećnici da vide Sutu.

Tada reče Dhrtaraštra: Pitam te, Sanđayo, pred ovom svojom djecom i pred svim kraljevima: Što nam poručuje Dhananđaya, vođa junaka?

Sanđaya reče: Neka Duryodhana čuje riječi što ih je izgovorio plemeniti Arđuna željan boja uz dopuštenje kralja Yudhišthire i u Krišninoj prisutnosti: Reci, suto, pred svim Dhrtaraštrovićima, a neka čuje i Sutin sin Karna čiji su savjeti maloumni, a dani izbrojani, čija je duša iskrvarena, a pamet kratka i koji toliko žudi da se ogleda sa mnom: Ako Dhrtaraštrini sinovi ne predaju kralju Yudhišthiri kraljevinu koja mu pripada, onda mora postojati neki grijeh koji su počinili, a njegove plodove još nisu iskusili. Neka onda mučenička Yudhišthirina postelja postane Duryodhanina i neka mu gola zemlja bude posljednji odar. Ako je grijeh to što su nam oteli kraljevinu i ako naša dobra djela nisu bila uzaludna, onda se može reći da je Duryodhana već pao! Ali neka radije bude onako kako govore stari gospodar Bhišma, Kripa, Drona, njegov sin i Vidura: — Neka dugo požive svi Kurui!

Tada pred svima okupljenim kraljevima Šantanuov sin Bhišma ovako kaza Duryodhani: Kada budeš, Duryodhano, ugledao Krišnu sa školjkom i topuzom u rukama i uz njega strašnoga strijelca Arđunu, kada ugledaš njih dvojicu neprolaznih, dvojicu Krišna kako sjede na jednim kolima, onda ćeš se, dijete, sjetiti mojih riječi! Ti jedino čuješ, predvodniče Bharata, ono što ti govore ova trojica: Karna iz niska roda Suta, Šakuni i tvoj griješni i podli brat Duššasana.

Na to se javi Karna: Ne doliči ti, blagoslovljeni gospodine, da o meni govoriš takvim riječima! Ja sam prihvatio dužnosti kšatriye i od njih još nisam odstupio. Nikakva zla ne učinih Dhrtaraštrinim sinovima. U boju ću pobiti Pandave, a moja je dužnost da činim ono čime ću ugoditi Dhrtaraštrinu sinu.

Šantanuov sin sasluša Karnu, a onda reče Dhrtaraštri: On se stalno hvasta: Ja ću pobiti Pandave! A nije ravan ni šesnaestini njihove moći! Znaj da se nesreća nadvila nad tvoje sinove! Oslanjajući se na njegovu moć, tvoj je glupi sin izvrijeđao one junake nebeskoga porijekla. Kada ti sina zarobiše gandharve dok je brojao goveda, gdje onda bješe ovaj Sutin sin koji sada riče kao bik? Mnogo je toga, sine Bharata, što se kaže i vrlo lijepo zvuči, a od toga ne bude ni dobra ni koristi.

Tada Dhrtaraštra upita: Reci nam, Sanđayo, kolike su snage što ih je okupio Dhrštadyumna[8] i koliko je Somaka[9] i svih ostalih koje je Yudhišthira pozvao da se bore uz njega?

Na to se Gavalganin sin duboko zamisli i poče uzdisati pa usred ovoga sabora starješina najednom pade na tlo onesviješten iako za to ne bijaše vidljivog razloga. Kada opet dođe k sebi i kada ga malo umiriše, Sanđaya kaza Dhrtaraštri: Ja doista vidjeh, o kralju kraljeva, one silne ratnike, Kuntine sinove, vrlo izmršavjele od lišavanja kojima su bili izloženi. Počuj, gospodaru, s kojom su se silom oni udružili protiv nas.

I on mu nabroji sve velike ratnike koji su stali na stranu Pandava.

Dhrtaraštra mu na to odgovori: Sve su to doista imena velikih junaka, ali svi oni zajedno ipak nisu strasniji od samoga Bhime. Ja se njega, dijete, užasno plašim: poput ugojena jelena koji stoji pred pobješnjelim tigrom. Drugorođeni Panduov sin očiju boje meda obdaren je snagom i neustrašivošću kojima nema ravnih, visok je kao palmino drvo, viši čak i od Arđune, brži je od konja, a jači od slona, a kada govori, teško ga je razumjeti. Moja se djeca hvale da su razborita, a ne čuju ono što im govorim čak ni kada vičem. Ako se upustimo u rat, cijeli će rod Kurua nastradati. U to nema sumnje i to mi je sasvim jasno. Zato, ako je po mojemu, trebalo bi da se izmirimo.

— Istina je to što zboriš, Bharato — odvrati Sanđaya — u boju će luk Gandiva pokositi Kurue. To smo znali i ja i mudri Vidura još onda kada su se kockali. Uzalud je tvoje jadikovanje. Sjeti se da su i tvoji prsti u to umiješani!

Tada se javi Duryodhana: Ne boj se, kralju, i ne žalosti se radi nas. Mi možemo protivnika pobijediti u boju. Znamo koliko smo jaki, a zna to i Yudhišthira, pa zato i moli ne bi li makar i pet sela od mene isprosio. Zar ti nije jasno da se on boji naših jedanaest akšauhini? Na našoj su strani i naš djed Bhišma i učitelj Drona i Kripa, pa nepobjedivi Karna i kraljevi Đayadratha[10] i Somadatta, a i Dronin sin Ašvatthaman, i svi će oni boriti za nas. Te mudre i slavne strijelce ne može u boju pobijediti čak ni Indra na čelu bogova! Kako da to učine onda Pandave, gospodaru?

Onda Duryodhana upita Sanđayu: Reci nam kakvi su konji u Arđuninoj zaprezi i kakav mu je barjak na kolima?

Sanđaya će na to: Nebesnički majstor zvani Tvaštar[11] načinio je uz pomoć Indre i Dhatra[12] raznolika obličja velike ljepote. Božanskom opsjenom postavio je na kopljište njegova barjaka nebeske likove, velike i male, kojima nema cijene, a na Bhimin zahtjev sin će boga Vjetra Hanumant, postaviti na njega i svoj vlastiti lik. Uz Arđunina je kola i stotina nebesničkih katova, potpuno bijelih i brzih kao misao, a dao mu ih je kralj gandharva Ćitraratha. Ni na zemlji, ni u zraku, ni na nebesima ništa ih ne može zaustaviti.

Opet se javi Dhrtaraštra: Jao, budalasti moji sinovi koji volite nevaljalu kocku! Usudite li se u boju suočiti s Bhimom, poginut ćete svi do jednoga! Sama je Smrt ovdje okupila zemaljske kraljeve da ih prinese na žrtvu!

Tu Duryodhana više ne mogaše odoljeti: Ne računam ja ni na Dronu ni na Ašvatthamana — reče — pa ni na Sanđayu ni na Vikarnu, Kambođu, Kripu ili Balhiku! Gospodaru, Karna i ja obavit ćemo sve pripreme i prinijet ćemo žrtvu, a žrtva će biti kralj Yudhišthira. Ja ću sam, gospodaru, uz pomoć Karne i brata Duššasane pobiti u boju Panduove sinove. Ili ću ih pobiti i vladati ovom zemljom, ili ću poginuti, a oni će na njoj uživati svevlast! Mogu založiti i blago i kraljevinu, pa i sam život, ali s Panduovim sinovima ne mogu živjeti u miru! Dični gospodaru, neću prepustiti Pandavama ni onoliko zemlje koliko se može pokriti vrhom igle!

A stari kralj Dhrtaraštra reče na to: Žalim sve vas koji idete za ovim bezumnikom! On je to koji će vas povesti u Yamino boravište. Zauvijek se odričem Duryodhane. Velike Pandave, prvi među ratnicima, istrijebit će cvijet cvijeta plemena Kurua. Ne sklopite li mir s njima, slutim, bit će velike nesreće! Smirit ćete se tek kada vas Bhima pobije topuzom. Sjetit ćeš se ovih mojih riječi kada budeš gledao Kurue povaIjane po ledini kao veliku šumu počupanu iz korijenja.

Te riječi silno ražestiše vatrenoga Duryodhanu pa on planu: Zar misliš da Pandave ne mogu biti pobijeđeni samo zato što su im bogovi saveznici? Nemoj se zbog toga brinuti, kralju! Da su se bogovi ikada upuštali u djelovanje potaknuti svjetovnim željama, Panduovi sinovi nikada ne bi zapali u ovu nevolju. Bogovi se zanimaju samo za poslove koji njima priliče.

Ako se u kome od bogova pojavi kakav grijeh ili zavist, oni su sami odredili da taj grijeh ili zavist nikada neće pretegnuti. Ja mogu Agnija začarati da se smjesta ugasi makar se podigao da proždre sva stvorenja. Doista je velika sila koju bogovi posjeduju, ali je moja još veća. Da se Zemlja nadvoje raspukne, ja bih je mogao ponovno spojiti, Bharato, naočigled svih, svojim čarolijama. Kada učinim da voda otvrdne, preko nje mogu prelaziti čak i kola i pješadija. U koju god zemlju da pođem, i s bilo kojom namjerom, moje akšauhini i moji konji idu po mojoj želji. U mojoj kraljevini nema strašnih zmija i nikakvo strašilo ne napada moje podanike jer su zaštićeni mojim čarolijama. Čak i oblaci daju kišu po želji mojih podanika. Bogovi se nikada neće usuditi zaštititi moje protivnike. Uvijek kada sam rekao "Tako ima biti! ", bivalo je tako! Zato me ljudi znaju kao istinozborca. Ne govorim ti ovo, kralju, da bih se hvastao, jer bila bi to niskost, već zato što sam doista u svemu nadmoćan nad svojim neprijateljima. Kada dođe vrijeme, čut ćeš kako sam svojom rukom pobijedio Pandave, Panćale, Matsye i Kekaye, a i Satyakija i Vasudevu.

Karna se nije obazirao na Dhrtaraštru koji se raspitivao o Arđuni, nego oslovi Duryodhanu i razveseli sve Kurue rekavši: Kada je moj učitelj Rama[13] saznao da sam mu se lažno predstavio, on, koji mi je dao prastaro Brahmanovo oružje, prokleo me: Kada ti dođe suđeni čas, nećeš se više sjetiti ovoga oružja! — Veliki riši, moj učitelj, izrekao mi je laku kaznu za moj teški prijestup. Svojom odvažnošću i pažnjom vrlo sam mu bio omilio i udobrovoljio sam njegovo srce. To oružje je i sada uz mene, a moji dani još nisu odbrojani. Osjećam se odgovornim za našu pobjedu i sam ću pobiti Prithine sinove stupajući na čelu s predvodnicima svoje vojske. Bhišma i Drona neka budu uz tebe s ostalim kraljevima.

Tada uze riječ časni starina Bhišma: Što to govoriš, Karno? Ja bih rekao da ti se razum pomračio zbog smrti koja ti se primiče. Znaš li, Karno, da će, kada pogine Duryodhana, izginuti i svi ostali Dhrtaraštrini sinovi? Samo ti se čini da se možeš osloniti na oružje koje ti je dao gospodar bogova, velikodušni i mudri Indra. Vidjet ćeš, Karno, kako će ga Krišnin kolut pretvoriti u pepeo! I tu strijelu, s vrhom poput zmijskih usta, koja ti sja u tobolcu uzveličana vijencem na vrhu, zgromit će strijele Panduovih sinova, a ti ćeš propasti zajedno s njom.

Na to mu Karna odgovori: Nema sumnje da glavar Vrišnija može učiniti sve što je rekao Bhišma, pa i više od toga. Ali neka časni starina čuje što je plod proizašao iz njegovih oštrih riječi, meni upućenih: Ja ću odložiti svoje oružje. On će me moći odsada vidjeti na dvoru, a ne u boju! Kada mi on više ne bude prigovarao, ja ću pokazati svoju moć zemaljskim gospodarima!

Na to se Bhišma nasmija pa će Duryodhani: O Duryodhano, Karna čvrsto drži svoja obećanja. Kako će izvršiti dužnost koju je preuzeo na sebe ako se bude ovoga pridržavao? Onoga časa kada se taj kukavni lažac predstavio kao brahman svecu Rami i dobio od njega to oružje, izgubio je svoju vrlinu i isposništvo.

Pošto je Karna otišao ostavivši svoje oružje, nerazumni Dhrtaraštrin sin oslovi Bhišmu: Prithini su sinovi poput ostalih ljudi i rođeni su kao i sva zemaljska stvorenja. Zašto si onda tako siguran da će oni pobijediti? Svi smo mi od iste vrste i svi rođeni kao ljudi.

Tada se oglasi Vidura: Gospodaru, čuo sam od starih ljudi priču kako je neki ptičar raširio svoju mrežu da hvata krilate stanovnike zraka. U tu se mrežu istodobno uhvatiše dvije ptice koje su živjele zajedno. Oba krilata stvora poletješe uvis, a ptičar potrča za njima. Vidje ga neki pustinjak koji tek bijaše završio svoje jutarnje molitve pa ga upita: O ptičaru, čudesno je, a i neobično, gledati tebe koji po zemlji hodiš kako pratiš dva nebeska stanovnika. — Na to će ptičar: Te mi dvije ptice zajedničkim snagama odnesoše moju mrežu, ali ja ću ih uhvatiti onda kada se budu posvađale!

Objema pticama smrt je bila suđena jer se ubrzo doista posvadiše. Par glupih ptica nađe se na zemlji i, dok su se prepirale, lovac im, neprimijećen, priđe i obje ih uhvati. Tako i rođaci koji se poradi blaga glože padnu poput ove dvije ptice u ruke neprijatelju. Rodbina je za to da se s njome zajednički objeduje i razgovara, ali nipošto se ne treba s rodbinom upuštati u sukobe. To je najpreča rođačka dužnost. Rodbina koja s ljubavlju pazi svoje starije nenapadljiva je kao šuma koju čuvaju lavovi. Duryodhana žudi da se sukobi s Arđunom, ali ja u njemu ne vidim ni snage ni vještine koje bi ga iz toga okršaja izvukle zdrava i čitava. Sam u svojim kolima Arđuna može pokoriti čitavu zemlju. Taj silni junak voljan je još uvijek sve oprostiti i gleda u tebe, Dhrtaraštro, čekajući da vidi što ćeš ti učiniti. O, kralju Dhrtaraštro, prigrli k sebi Yudhišthiru, jer ako među vama izbije rat, u njemu neće biti pobjednika!

Na to Dhrtaraštra ponovno poče uvjeravati svojega sina: Sine moj Duryodhano, dobro razmisli o ovome što ti kažem: Postupaš kao neki neiskusni putnik koji se drži pogrešna puta misleći da je to onaj pravi. Slušaj riječi svojih prijatelja koji te savjetuju za tvoje dobro. Drži se onoga što ti savjetuje tvoj djed Bhišma. On je Šantanuov sin i morao bi ti biti uzor. Zar nisi gledao strah i rasulo pred Viratinim gradom i zar ti taj okršaj između jednoga i mnogih ništa ne dokazuje?

No Duryodhana tvrdoglavo je ostajao pri svojemu. Onda Dhrtaraštra pozva kraljicu Gandhari da ona razgovara s njime. No Duryodhana reče: Čak i da božanski Devakin sin, prijateljstvom ujedinjen s Arđunom, krene pobiti cijelo čovječanstvo, ja se ni tada neću moći pokoriti Krišni.

Onda mu Gandharl kaza: Ti, pohlepni nesretniče, što se ne obazireš na naredbe starijih i odbacuješ od sebe i oca i mene? Ti daješ svoje blago i život na radost neprijatelju, a mene bacaš u očaj i žalost. O bezumniče, sjetit ćeš se očevih riječi kada budeš, oboren Bhiminom rukom, ležao u prašini!

Tada se javi Vyasa: Slušaj me, kralju, tebe Krišna voli, a Sanđaya ti je bio glasnik i on će te savjetovati samo za tvoje dobro. Ako ga poslušaš, spasit će te iz ove pogibelji koja se nadvila nad tobom. Oni koji, zaslijepljeni zavišću i pohlepom, nisu zadovoljni onime što imaju, postaju zbog svojih djela uvijek iznova podložni smrti. Oni su slijepci koje slijepac vodi! Ima samo jedna staza kojom kroče mudri.

Dhrtaraštra će tada Sanđayi: Sanđayo, kako zavidim onima koji su obdareni vidom! Oni mogu vidjeti toga Vasudevu koji svojim blještavilom obasjava sve četiri strane svijeta! Kažeš da će nepropadljivi pogubitelj Madhua doći ovamo da spriječi pokolj Kurua. Cio sabor Kurua vidjet će Plemenitoga i Obožavanoga, a ja ću svoju sudbinu staviti u njegove ruke.[14]

Kada je Sanđaya otišao iz Upaplavye, pravednik Yudhišthira oslovi Krišnu iz plemena Dašarha: Došlo je vrijeme, vjerni prijatelju, da prijatelji dokažu svoje prijateljstvo! U ovome vremenu nevolje ja osim tebe ne vidim nikoga tko bi nam mogao pomoći. Što je žalosnije od toga da ne mogu uzdržavati svoju majku i svoje prijatelje? Dhrtaraštra bi želio nekako zaključiti mir s nama a da nam ipak ne vrati našu kraljevinu. Taj pohlepnik opčinjen je svojim sinom i sputan željama svojega grješnoga srca. Mi smo tražili samo pet sela, ali nezasitni Dhrtaraštrin sin neće nam ni njih dati. Kada čovjek rođen u poštovanoj porodici postane zavidan na tuđe blago, pohlepa mu uništi razum, a gdje nema razuma, nema ni stida. Gdje nema stida, vrlina nestaje, a gdje nema vrline, nema ni napretka. Kada nema imanja, čovjek propada jer siromaštvo je kao smrt. I rođaci i prijatelji i brahmani izbjegavaju sirotinju, Krišno, kao što ptice izbjegavaju drvo koje nema ni cvijeta ni ploda. Kaže se da imućni žive, a da je sirotinja više mrtva nego živa. Tko je siromah od rođenja, ne pati onako kao onaj koji je odrastao u obilju, a onda sve izgubi. Čovjek svojom krivicom zapadne u bijedu, a onda psuje samoga sebe i okrivljava bogove, pa čak i samoga Indru. Onaj tko nema stida nije ni muškarac ni žena. On ne može steći duhovne zasluge i ravan je šudri. Mi nemamo nikakva prava odreći se onoga što je naše. Kako je grješna dužnost kšatriye! Ta kakvo je dobro u tome što se borimo? Jedan kšatriya ubija drugoga, veća riba guta manju, jedan pas kolje drugoga. Svatko slijedi pravila svojega života, Krišno! Tko udara a da mu se udarac ne vrati? Za onoga tko je poginuo jednaki su i poraz i pobjeda. Poraz nije bolji od smrti, ali je i onaj tko je pobijedio svakako nešto izgubio. Reci mi, Krišno, što je prema tvojemu mišljenju najpametnije sada poduzeti? Kako da nađem izlaz a da ne odstupim od vrline i svijetu ne nanesem zlo?

Na te riječi Krišna mu odgovori: Za dobro i jednih i drugih poći ću na dvor Kurua. Ako osiguram mir a da time ne oštetim vaše dobro, učinit ću djelo koje pomaže vrlini.

— Ako tako želiš — na to će Yudhišthira — idi i neka iz toga proistekne dobro. Volio bih te vidjeti kako se od Kurua vraćaš u dobru zdravlju i s dobrim vijestima.

Tada se javi Bhima: Neka tvoje riječi, Madhusudano,[15] privole Kurue na mir. Nemoj im prijetiti ratom. Nemoj Duryodhanu oslovljavati pogrdno jer on je žučljiv i lako se razbjesni. Rekao bih da je teško izmiriti se s nekim poput njega. I stari gospodar, Krišno, i ostali savjetnici Kurua stalno se trude da umire Duryodhanu i da među braću vrate bratske osjećaje.

Slušajući od Bhime tako blage riječi, što bješe toliko neočekivano kao i da brjegovi izgube svoju težinu, ili vatra toplinu, Krišna se nasmija pa mu kaza: Prije si, Bhimaseno, hvalio samo rat i žudio da satreš zle Dhrtaraštrine sinove i uživao si misleći o tome. Zatvorniče neprijatelja, san ti nije dolazio na oči i po cijelu si noć bdio gledajući u zemlju. Sjeti se svojih podviga i staleža u kojemu si rođen i ne dopusti da te zaokupe strepnje. Budi čvrst, junače!

Ne časeći časa, poput podbodena punokrvna ždrijepca, naprastiti Bhima odgovori: Tebi mora biti jasno, Krišno, da ja volim rat i da je moje junaštvo nenadmašno jer si toliko vremena proveo kraj mene. Još se nije osušila srž u mojim kostima niti mi je srce uzdrhtalo. Samo iz samilosti želim pokazati dobru volju. I stoga sam prije sklon tome da šutke podnosim sve one uvrede da Bharate budu istrijebljeni. Očiju punih suza crnokosa kći kralja Drupade slušala je Bhimine pomirljive riječi u skladu s vrlinom i korišću pa onda oslovi Madhavu:[16] Moćnoruki pravedniče, ti znaš kakvim je podlim načinom Dhrtaraštrin sin sa svojim pristašama opljačkao Pandave i oteo im sreću? Oni koji poznaju svete spise kažu da je grijeh ubiti onoga tko to ne zaslužuje. Ako je tako, tada je jednak grijeh ne ubiti onoga tko to zaslužuje. Sva moć Pandava i Srnđaya[17] stoji ti na raspolaganju pa čini onako kako se nećeš ogriješiti!

I rekavši to, crnooka Krišna, okupana suzama priđe Vasudevi držeći lijevom rukom svoje modrocrne, miomirisne i kovrčave vitice pa nastavi: O Lopočooki, ti što se trudiš da utvrdiš mir s neprijateljima, što god budeš činio, imaj na umu ove moje uvojke koje je Duššasana čupao svojim grubim rukama. Ako se, Krišno, i Bhima i Arđuna toliko ponize da mole za mir, moj će stari otac sa svojim junačkim sinovima sam poći u boj da me osveti. I Abhimanyu će s mojih pet sinova krenuti da se pobije s Kuruima. Za kakav to mir može znati moje srce sve dok ne vidim Duššasaninu mrku ruku odsječenu i smoždenu u prah? Trinaest sam godina živjela gajeći u svojemu srcu ovu mržnju kao zapretanu vatru. A sada mi srce probijaju koplja Bhiminih riječi! Sada se odjednom i Bhima osvrće na vrlinu i ćudoređe!

I rekavši to glasom potresanim plačem, krupnooka Krišna glasno zarida dok su joj suze zalijevale obraze. Jakoruki je Vasudeva smirivaše, a onda joj reče:

— Uskoro ćeš gledati gospe Bharata, Krišno, kako liju suze baš kao što ti sada činiš. Ridat će i one, plaha gospo, jer će im i rodbina i prijatelji biti mrtvi. Ne plači, ja ti se kunem da ćeš ubrzo vidjeti muževe kao pobjednike, a neprijatelje pogubljene!

Onda se oglasi Arđuna: Ti si, Krišno, najbolji prijatelj i nama i Kuruima. Ti si rod objema stranama i svima si nam drag prijatelj. Tebi doliči da izmiriš Pandave s Dhrtaraštrinim sinovima. Akoli pak nerazumni Duryodhana ne posluša tvoje blagotvorne savjete u kojima su vrlina i dobrobit, onda će ga neminovno snaći vlastita sudbina. — A Blagoslovljeni mu odgovori: Da, ja ću ići Dhrtaraštri izvršiti ono što pravda nalaže i što bi bilo dobro i za nas i za Kurue.[18]