Knjiga peta

UDYOGAPARVAN

Knjiga o pripravama

Vaišampayana reče: Svi junački potomci Kurua koji pristadoše uz Pandave proslaviše Abhimanyuovu svadbu i, pošto se noću odmoriše, okupiše se u svanuće razdragani u Viratinu dvoru. Dom kralja Matsya bio je prepun svakojaka blaga i ukrašen probranim draguljima i plemenitim kamenom, a sjedišta brižljivo uređena i ukrašena vijencima. Sve je odisalo zamamnim miomirisima.

Silni vladari naroda dođoše i posjedaše, a onda se javi Krišna: Svi vi koji ste ovdje znate kako je u igri kockom kralj Yudhišthira bio prevaren, kako mu je oteta kraljevina i kako je prihvatio izgnanstvo. Panduovi sinovi, koji mogu silom svojega oružja pokoriti i svijet, ispunjavali su taj strašan zavjet trinaest godina i nisu odstupili od zadane riječi. Ovi slavni junaci proveli su godinu dana služeći drugima. Na vama je da sada odlučite što će biti pravedno i dobro i za Yudhišthiru i za Duryodhanu i što će biti podobno i prihvatljivo i za Kurue i za Pandave. Časni kralj Yudhišthira ne bi bespravno poželio ni nebesko carstvo, a ako to pravda traži, prihvatit će da vlada i samo jednim selom. Dhrtaraštrovići ne mogu nadvladati Arđuninu moć. Mi ne znamo što je Duryodhana naumio niti znamo što će se dalje zbivati. Zato je teško odlučiti što da činimo. Ja kažem da bi trebalo poslati izaslanika, čovjeka dobra roda, umjerena i pomna, puna vrlina i sposobna da privoli Duryodhanu da Yudhišthiri preda polovinu kraljevine koja mu pripada.

Tada se javi Baladeva[1]: Junački Kuntini sinovi spremni su dati polovicu svojega kraljevstva i čine tu žrtvu za ljubav Duryodhani. Zato im Dhrtaraštrini sinovi moraju vratiti polovicu zemlje i radovati se zajedno s nama što je ova raspra riješena na obostrano zadovoljstvo. Učinimo sve što je u našoj moći da se taj spor razriješi bez oružja. Kralj Yudhišthira nastavio se kockati premda je sreća stalno bila protiv njega i za to se ne može okriviti Šakuni. Ne izazivajte rat s Kuruima, već im se obratite miroljubivo i mirno. Rat nije siguran način da se postigne cilj, a plodovi izmirenja na svaki način duže traju.

Dok je neustrašivi izdanak Madhuove loze tako govorio, viteški Satyaki[2] ustane ogorčen i reče: Kakvo je ljudsko srce, takav mu je i jezik! Tvoje riječi odgovaraju tvojemu srcu! Na svijetu ima hrabrih ljudi, kao što ima i strašljivaca. Kao što se na istome drvetu mogu naći dvije grane od kojih se jedna svija od roda, dok je druga sasvim jalova, tako se i u jednoj lozi mogu rađati i maloumnici i velikani. Zar se može dopustiti onome koji može kralju Yudhišthiri pripisati i najmanju krivicu da govori pred ovim saborom? Yudhišthiru su izazvali jer je bio obavezan običajima ratničkoga staleža i pobijedili su ga prijevarom! Čak i da Yudhišthira želi ono što nije njegovo, ne priliči mu da moljaka. Ja bih njih umilostivio oštrim strijelama! Nije grijeh ubiti onoga tko je naumio pobiti nas. Bezbožno je i sramotno prosjačiti od dušmanina! Ja tražim od vas da revno prionete izvršiti ono što Yudhišthiri leži na srcu! Panduovi sinovi moraju natrag dobiti kraljevinu kojom sada vlada Dhrtaraštra!

Tada ustade kralj Drupada pa reče: O Satyaki, nema sumnje da će se dogoditi to što pretkazuješ. Dhrtaraštra previše miluje svojega sina i neće s mirom vratiti kraljevinu. Suglasan sam s tobom da pomirljive riječi neće ništa promijeniti. Ne vjerujem da je ljubaznim riječima moguće prizvati pameti izopačenoga Duryodhanu. Zato ćemo se pripremati za rat, a ja ću poslati našim prijateljima poruku neka i oni kupe vojsku.

— Satyakiju i dolikuju ovakve riječi — javi se Krišna. — Ne sumnjam da su rečene za dobro Yudhišthiri. Svi mi želimo postupiti kako pristoji a dobro Pandava naša je prva dužnost. Ali naše je srodstvo s Pandavama i s Kuruima podjednako, kako god se oni jedni prema drugima ophodili. Svi smo mi ovamo pozvani na svadbu i morali bismo otići kućama radosni i zadovoljni. Vi ste prvaci među kraljevima, i po godinama i po učenosti, a mi smo oni koji moraju učiti od vas. Zato tražim od vas da u ime Pandava pošaljete Kuruima poruku, a mi smo suglasni sa svime. Ako glavar Kurua pristane na mir i pravdu, neće se pomutiti bratski osjećaji među Kuruima i Pandavama. Ako pak Dhrtaraštrin sin oholo i budalasto odbije mirovnu ponudu, onda pozovite i nas kada budete sazivali sve druge.

Onda kralj Virata oda Krišni sve počasti i dade mu dopuštenje da se udalji sa svim svojim rođacima i pratnjom, a on sjede da se s Yudhištirom i ostalima dogovara oko priprema za rat. I Virata i Drupada i njihovi rođaci poslaše vijest svim kraljevima i mnogi gospodari zemalja dođoše na taj poziv radosnih srca. Kada Dhrtaraštrini sinovi saznaše za to, počeše i oni okupljati oko sebe mnoge kraljeve.

U to su vrijeme, kralju, vrvjeli zemljom vladari koji su hitali ili jednoj ili drugoj strani u pomoć. Zemlja se punila vojskom od svih četiriju rodova i činilo se da boginja Zemlja drhti pod njihovim koracima.

Kralj Panćala dogovorio se s Yudhišthirom i poslao Kuruima vlastitoga svećenika koji bijaše star i po godinama i po iskustvu. Kralj Panćala mu reče: Među stvorenjima nadmoćnija su ona koja su obdarena životom. Među živim bićima nadmoćnija su ona koja su obdarena razumom. Od razumnih stvorova čovjek je najmoćniji, a od ljudi najmoćniji su brahmani. Od dvaput rođenih najmoćniji su oni koji proučavaju Vede, a od vedoznanaca prvi su oni kojima je rasuđivanje istančano. Među ovima su najmoćniji oni koji su iskusni, a među iskusnima najveći su oni koji su spoznali Svevišnjega. Rekao bih da si i ti među njima i zato želim da, ne gubeći vremena, odeš Kuruima i da tamo zastupaš stvar Panduovih sinova.

Preko povjerljivih uhoda kralj je Duryodhana doznao sve što se događalo. Tako je saznao i da se Krišna zaputio svojoj prijestolnici, pa se i on, s malobrojnom pratnjom i u kočiji u koju bijahu upregnuti konji brzi poput vihora, dade na put u Dvaraku. Istoga dana kada je Duryodhana stigao u Dvaraku, lijepi grad Anartta, stiže tamo i Arđuna pa dva baštinika Kurua uđoše u palaču gotovo u isto vrijeme i zatekoše Krišnu kako spava.

Duryodhana je ušao prvi u njegovu spavaću odaju, a Arđuna uđe za njim i obojica stadoše da pričekaju dok se Krišna ne probudi. Duryodhana bješe sjeo na stolicu ukrašenu poput prijestolja koja je stajala kraj Krišnina uzglavlja, a Arđuna osta stajati kraj podnožja postelje sklopivši ruke u znak poštovanja. Kada se Krišna probudio, on najprije ugleda Arđunu, a onda ih upita kako su putovali i pozdravi ih kako dolikuje pa ih zatim upita za razlog njihova posjeta.

Duryodhana mu odgovori smiješeći se: Krišno, svi su izgledi da će među nama biti rata, i to vrlo skoro. Ako se to dogodi, ti mi moraš pomoći. Tvoje prijateljstvo sa mnom jednako je kao i s Arđunom, a i naše srodstvo podjednako je blisko. Jedina je razlika što sam ja danas došao prvi, a naši su dobri praoci uvijek poštovali pravo prvjenstva.

Krišna će na to: Ni najmanje ne sumnjam da si ti došao prvi, Duryodhano, ali kada sam otvorio oči, moj je pogled najprije pao na Arđunu. Budući da si ti došao prvi, a ja sam najprije ugledao Arđunu, ja ću vam pomoći obojici. Pravo prvjenstva vam je podjednako. Kada se ispunjavaju želje, običaj nalaže da se uvijek počne od najmlađega molitelja i zato ću najprije ponuditi da bira Arđuna. Tu je milijun mojih pastira i svaki mi je ravan po snazi. Zovu ih Narayane. Svaki se od njih umije boriti i u najžešćem boju. Ti vojnici, nesavladivi u boju, bit će na strani jednoga od vas, a ja ću, sasvim sam i ne laćajući se oružja jer sam odlučio da se ne borim, stati na stranu drugoga. Ti, Kuntin sine, možeš birati prvi jer prema zakonu imaš na to pravo.

Tada Arđuna odabra Krišnu, Narayanu glavom, pogubitelja svih zlotvora koji reče da se neće biti na bojištu.

Duryodhana dobi nebrojenu vojsku Narayana, baštiniče Bharata, i bješe izvan sebe od radosti dobivši tih tisuću tisuća vojnika iako Krišna ne bijaše na njegovoj strani.

Osiguravši za sebe tu silnu vojsku, Duryodhana ode Baladevi, moćnome Rohininu sinu, i reče mu radi čega je došao. Ali mu Balarama ovako kaza: Duryodhano, ja sam pokušao sve što je u mojoj moći ne bih li privolio kraljeve da se pomire. Na svadbi Viratine kćeri rekao sam Krišni da smo i on i ja podjednako blizak rod i tebi i Pandavama. No moje riječi bile su uzalud. Ja se ne mogu priključiti strani kojoj je Krišna protivnik, ali neću mu niti pomagati. Neću pomoći ni tebi ni Arđuni i to je moja neopoziva odluka. Rođen si u lozi Bharata i poštuju te svi zemaljski kraljevi. Idi i bori se poštujući stroga pravila viteške časti.

Na to Duryodhana zagrli junaka kome plug bijaše ubojito oružje i premda nije imao Krišnu na svojoj strani, bješe siguran da je Arđuna već pobijeđen. Kada je Duryodhana otišao, Krišna se osmijehnu pa zapita Arđunu: Dhananđayo, zašto si tako nerazumno postupio? Odabrao si mene umjesto moje dobro opremljene i mnogobrojne vojske. — Arđuna mu odgovori: Želio bih, Krišno, steći slavu koja će biti ravna tvojoj. Ti imaš snage suprotstaviti se svim zemaljskim kraljevima i njihovim mnogoljudnim vojskama. Osjećam da sam i ja sposoban za nešto takvo. Želim da mi ti budeš kočijaš. Odavno sam za time žudio!

Vasudeva će na to: Rekao bih, Kuntin sine, da si odlučio mjeriti se sa mnom. Neka ti želja bude ispunjena! Bit ću vozar tvojih kola.

Kralj Šalya,[3] brat kraljice Madri, Sahadevine i Nakuline majke, pošao je sa svojim sinovima i velikom vojskom da se nađe Pandavama u pomoći. Svoju vojsku bješe ostavio na putu, a on je ubrzanim hodom produžio k logoru Pandava. Duryodhanini uhode dojaviše to Duryodhani pa on žurno pođe da ga osobno pozdravi. Naredio je da se duž puta kojim je išao Šalya urede i opreme mjesta za odmor s obiljem svega što je potrebno, s raznim poslasticama i pićem, a i glazbenicima i glumcima za Šalyinu razonodu. Sve je učinio kako bi se kralj Šalya osjetio počašćenim i kako mu nikakve udobnosti ne bi ponestalo. Prezadovoljan takvom pažnjom, kralj Šalya reče slugama koji su ga dvorili: Za ovo nečuveno gostoprimstvo i besprimjernu ljubav koju su pokazali prema meni moram nekako nagraditi Yudhišthirine ljude. Molim vas da kažete moju želju Kuntinu sinu i da mi donesete njegovo dopuštenje da to učinim.

Sluge odoše i prenesoše tu poruku Duryodhani, koji je neprijmijećen uvijek bio u blizini, a on iskoristi tu priliku pa izađe pred Šalyu koji u tome času biješe spreman sve dati. On pozdravi svojega ujaka i Šalya razumje daje to Duryodhana što si je zadao toliko muke da ga ugosti. On zagrli Duryodhanu i reče mu: Uzmi od mene što ti srce želi!

Duryodhana mu na to odgovori: Blagonakloni junače, neka se tvoje riječi obistine! Ispuni mi želju i budi moj vojskovođa!

— Neka bude! — odgovori Šalya. — Što drugo mogu!?

—Dogovoreno! — kliknu Duryodhana i stade to ponavljati, a Šalya mu reče: Izvrsniče među ljudima, pođi u svoj grad, a ja ću posjetiti kralja Yudhišthiru, potčinitelja neprijatelja. Brzo ću se vratiti.

Duryodhana mu odgovori: Zemaljski gospodaru, idi Pandavama i brzo se vrati. Ja potpuno zavisim o tebi! Ne zaboravi želju koju si mi obećao ispuniti!

Šalya je stigao u Upaplavyu[4] i, kada je sjeo da razgovara s Yudhišthirom, ispriča mu sve što se dogodilo, a Yudhišthira mu ovako reče: Znameniti ratniče, dobro je što si tako učinio. Ispunio si obećanje koje si dao Duryodhani u trenu kada ti je on veoma ugodio. Neka te prati svako dobro! Ja od tebe tražim samo jedno: Ti si na bojištu ravan Krišni. Kada Arđuna i Karna izađu jedan drugome na megdan, ne sumnjam da ćeš ti voziti Karninu kočiju. Ako mi želiš učiniti dobro, zaštiti Arđunu. Učini, kralju, Karnu malodušnim i olakšaj nam pobjedu! Premda tako što ne bi trebalo činiti, učini to radi nas, ujače!

Na to mu Šalya odgovori: Budi siguran da ću ja biti vozar u tome dvoboju jer me Karna uvijek uspoređuje s Krišnom. Kada se poželio boriti, naopakim ću mu riječima pomutiti ponos i neustrašivost, i protivnik će ga lako pobijediti. Svi će se vaši jadi na kraju prometnuti u radost.

I tada se Šalya oprosti od Kuntina sina i ode sa svojom vojskom Duryodhani.

Mnogo je kraljeva okupilo svoje vojske oko Hastinapure. Bilo je tu jedanaest akšauhini[5] vojske orne za bitku pod barjacima koji su blistali. U gradu Hastinapuri ne bijaše mjesta ni za sve glavne vojskovođe. Cijeli taj kraj oko pet rijeka i područje Kuruđangala, i šuma Rohitaka, i Ahiććhatra, i Kalakuta, i obale Gange, i Varana, i brjegovi na obalama Yamune, cio taj predio bogat žitom i blagom bješe prekriven vojskama.

Dvorski svećenik kojega je Drupada poslao promatrao je putujući sve te legije. Kada je stigao u Dhrtaraštrin dvor, ugledao je tamo sve velmože i vojskovođe Kurua i njihovih prijatelja i saveznika.

Dočekali su ga s dobrodošlicom i poštovanjem kakvo i pripada poslaniku. On im nakon dobrodošlice poče ovako govoriti: Kraljevi, dobro se zna da su Pandu i Dhrtaraštra braća po ocu i da, nesumnjivo, kraljevina njihova oca pripada obojici podjednako. Hrabri Panduovi sinovi ne žele se upuštati u rat s Kuruima da bi povratiti svoju kraljevinu da ne pustoše svijet. Zato vratite, Kurui, ono što se mora vratiti, jer došlo je vrijeme za vraćanje i vrlina to od vas zahtijeva. Ne dopustite da ova prilika uludo propadne!

Saslušavši taj govor, sjajni Bhišma, najstariji i po godinama i po mudrosti, najprije izrazi poštovanje svećeniku pa onda reče: Sreća je da su i Krišna i Pandave dobro i zdravo. Sreća je da su se našli oni koji će im pomoći i da su još uvijek na putu vrline. Oštre su tvoje riječi, ali mislim da je razlog tome što si ti brahman. Što si rekao nesumnjiva je istina.

No Karna mu ne dade dalje govoriti, već mu drsko i ljutito upade u riječ gledajući stalno Duryodhanu: Ništa nam novo, Brahmane, nisi rekao. U Duryodhanino ime Šakuni je svoje dobro pobijedio Pandave na kocki. Panduov se sin ne pridržava dogovora, već se uzda u pomoć Matsya i Panćala. O veleučeni, ako pokušavaš zastrašiti Duryodhanu, on neće dati ni stopu zemlje, a ako je po pravdi i zakonu, dat će i cijelu zemlju, pa makar i neprijatelju. Ako žele da im se vrati njihovo naslijeđeno prijestolje, neka prožive u šumi dogovoreno vrijeme, a onda mogu živjeti pod Duryodhaninom vlašću u zdravlju i miru. Ako odbace put vrline, odluče se na rat i napadnu ove uzorite Kurue, sjetit će se ovih mojih riječi!

Starina Bhišma nije se slagao s time: Sine Radhin — reče on — govoriš ludo! Sjeti se da je Prithin sin sam pobijedio šestoricu velikih ratnika Kurua. Ne učinimo li ono što glasnik od nas traži, izbit će rat i bit će nam suđeno da poginemo i mi i Duryodhana.

Tada kralj Dhrtaraštra ukori Karnu, a smiri Bhišmu pa kaza: To što je rekao Šantanuov sin ide u prilog našoj dobrobiti, a dobro je i za Pandave. To je blagodat za cijeli svet. Ja ću o svemu još jednom promisliti pa ću Pandavama poslati Sanđayu na pregovore.

Potom se okrenu Sanđayi pa mu reče: Sanđayo, idi Panduovim sinovima i prenesi im moje srdačne pozdrave i izraze očinske ljubavi. Najljubaznije mi pozdravi Krišnu, Satyakija i Viratu i svima kraljevima koji su se tamo okupili iskazi moje poštivanje. Učini sve kako bi se smirili i kako bi se izbjegao rat. Velikome Krišni poruči da Dhrtaraštra želi mir s Pandavama, a nema Krišnine riječi koju Yuđhišthira ne bi poslušao. Pazi da ne izrekneš ništa što bi moglo izazvati rat.

Tako se Sanđaya uputi u Upaplavyu da se sastane sa sjajnim Pandavama. Kada stiže pred kralja Yudhišthiru, iskaza mu poštovanje, a kralj ga upita: Sanđayo, sine Gavalganin, jesi li sigurno putovao? Radujemo se što te ovdje vidimo. Dosta je vremena proteklo otkada smo posljednji put čuli vijesti o starome kralju Kurua. Nadam se da su dobro i zdravo i on i svi njegovi.

— Zdravi su i čili i tijelom i duhom — nato će Sanđaya — svi oni za koje pitaš. Znaj da među Dhrtaraštrinim sinovima ima i ozbiljnih i pravednih ljudi kao što ima i onih grješnih i zloćudnih. Uobičajeno je da se vi, kšatriye, ophodite po zakonima koji su dobri još samo za mesare i to vas navodi da činite zla i onima koji vam nikakva zla ne žele. Ti, Yudhišthiro, svojom pameću možeš postići da zavlada mir među vama. Počuj što ti poručuje kralj Dhrtaraštra: Ako vi, Prithini sinovi, kaznite Kurue porazivši i pogubivši na bojištu sve svoje neprijatelje, vaš budući život bit će poput smrti. Doista, što je život za onoga tko je pobio svoju rodbinu? Ja sam mirotvorac i padam ničice pred Krišnom i pred časnom starinom, kraljem Panćala. Sklopljenih ruku privijam se k vama kao svojemu jedinomu utočištu. Ne doliči ni Krišni ni Arđuni da ne poslušaju moje riječi. Želja je kralja Dhrtaraštre i njegova savjetnika Bhišme da se uspostavi mir.

Yudhišthira mu, presretan, odgovori: Sanđayo, jesi li od mene čuo i jedne jedine riječi koja bi poticala na rat? Tko bi odabrao rat ako već može birati? Ti znaš kakve smo patnje mi podnijeli, ali ja ću im, već zbog svojega poštovanja prema tebi, sve oprostiti! Tražiš od mene da budem mirotvorac i ja ću to biti. Neka Indraprastha bude moja prijestolnica i neka mi Duryodhana s mirom vrati moju kraljevinu.

— O Ađatašatru — na to će Sanđaya — ako ti Kurui bez rata ne prepuste tvoj dio kraljevine, mislim daje za tebe bolje da živiš od milostinje među Vrišnijima i Andhakama nego da ratom dođeš do vlasti. Ovaj smrtni život ne traje dugo, a podložno je svakome grijehu, muci i nepostojanosti. Grijeh i čestito ime nikada ne idu zajedno i zato ne čini grijeha, Pandavo! Zalud ste čamili u izgnanstvu sve ove godine, sinovi Panduovi, ako se sada prepustite gnjevu i počinite grijeh. Grijeh je gorak lijek a ne gutaju ga grješnici, nego pravednici. Ja te molim da ga i ti progutaš i da odustaneš od vojevanja, jer kakav će blagoslov za tebe biti ako sve protivnike do jednoga pobiješ?

Yudhišthira će tada: Nema sumnje, Sanđayo, da je to što govoriš sama istina. Ti prosudi ima li grijeha ili vrline u ovome što činim. Nema toga blaga koje bih poželio steći na nepošten način. Neka slavni Krišna kaže hoću li biti za osudu ako se budem borio ili pak ako odbacim svaku pomisao na rat. Znam da mu je na srcu dobrobit, i naša i Kurua, i zato neka on odluči, a ja ću se, ako on kaže, odreći dužnosti kšatriye.

Tada reče Krišna: Želja mi je, Sanđayo, da Panduovi sinovi ne propadnu, nego da napreduju i da ispune svoje želje. Jednak napredak želim i Dhrtaraštri koji ima mnogo sinova. Ja im ništa drugo i ne želim reći nego da je mir najmudriji put. Ti ne možeš tvrditi, Sanđayo, da si i od mene i od Yudhišthire bolje upućen u potankosti pravde i krivde. Žedan čovjek pije vodu i tako gasi žeđ. Plod, bez sumnje, proizlazi iz djelovanja. I na onome svijetu blagostanje bogova proistječe iz djelovanja. Rad je i kada vjetar puše. Vrlinom djelovanja i Sunce koje nikada ne spava izlazi svakoga jutra i uzrokuje smjenu dana i noći. Vatra gori svojom snagom i čini dobro svekoliku čovječanstvu. Ni rijeke ne spavaju, već žurno teku donoseći svakome stvorenju blagodat. Ni Indra ne spava, već svojom golemom moći rasipa kišu tutnjeći kroz nebesa. Na drugome svijetu blistaju sveci provodeći život u učenju, isposništvu i radu. Svako djelovanje donosi primjeren plod. A kralj Dhrtaraštra i njegovi sinovi nerazumno su oteli ono što pripada Panduovu sinu. Oni se ne sjećaju zakona koji su od pamtivijeka i kojih su se kraljevi od davnina pridržavali. Lupeža koji neopažen krade tuđe blago čeka ista presuda kao i onoga koji ga na danjem svjetlu silom otima. No ja želim i sam otići Kuruima i razriješiti tu stvar. Ako uspijem umiriti Kurue a da ne oštetim Pandave, steći ću velike zasluge i donijeti neizmjernu blagodat Kuruima spasivši ih iz čeljusti smrti.

Sanđaya im onda reče: Ostaj mi zdravo, božanstveni junače. Ja ću vas sada napustiti. Sine Panduov, neka te svako dobro prati! I nemojte zamjeriti ako sam vam u žustrini rekao što neugodno.

Pođi sa srećom, Sanđayo — reče Yudhišthira—Ti nikada nama ne misliš zlo. Svi mi znamo da si ti čovjek čiste duše. A Dhrtaraštrinu sinu ovako poruči: Nerazumna je to žudnja koja ti raspinje srce i tjera te da vladaš svima Kuruima bez suparnika. Nju ništa ne može opravdati. Što se nas tiče, mi se tome nećemo pokoriti. Ili mi vrati moju Indraprasthu ili se bori, glavaru Bharata!

Pandave će strpljivo prijeći preko svih uvreda nanesenih Draupadi i preko svega ostaloga jer ne želimo sve Kurue vidjeti pobijene. Dovoljno smo moćni da se možemo osvetiti. Mi ipak želimo mir i bit ćemo zadovoljni ako nam daš svakome po jednu pokrajinu. Čak će i to dostajati da se dovrše naše razmirice. — Ti si, Sanđayo, oštrouman, potrudi se da utvrdiš mir između nas i naše rodbine. Reci mu: Suyodhano, daj petorici braće makar po jedno selo i neka se braća s braćom izmiješaju i stariji s djecom i neka se u smijehu i veselju miješaju Kurui i Panćale. — Ja sam podjednako spreman, Sanđayo, i na mir i na rat. Gavalganin sine, kada stigneš na dvor Kurua, pokloni se i pozdravi velikoga kralja Dhrtaraštru i u naše mu ime prenesi poruku: Panduovi su sinovi, kralju, sretno živjeli pod tvojim okriljem. Krotitelju neprijatelja tvojom su milošću ta djeca naslijedila svoju kraljevinu i, budući da si ih ti ustoličio, zar ćeš biti ravnodušan sada kada se nalaze pred propašću?

Izvršivši naredbu slavnoga kralja Dhrtaraštre, Sanđaya se vratio u Hastinapuru i odmah ušao u kraljeve odaje. Čim je ušao, Sanđaya se pokloni, sklopi ruke i kaza: Ja sam, Sanđaya, kralju. Klanjam se pred tobom. Našao sam Panduova sina a on ti je poslao pozdrave i pitao me za tvoje zdravlje i zdravlje tvojih sinova.

— O dijete — na to će Dhrtaraštra — šaljem svoj blagoslov Yudhišthiri! Reci, je li Prithin sin dobro i zdravo? Kako su njegovi sinovi, braća i savjetnici?

Na to će Sanđaya: Panduov je sin dobro, a i njegovi savjetnici. On želi natrag svoje posjede koji su mu pripadali. Teži da stekne i vrlinu i imanje ne čineći ništa što je za osudu. Panduovu sinu čak je i od pravde milije da nikoga ne povrijedi, a vrlina mu je milija od zgrtanja blaga. Čovjek potčinjen voli Višnjega miče se kao lutka na koncima. Kada gledam Yudhišthirinu čestitost, božje djelo cijenim iznad ljudskoga. A gledam i tebe i tvoje pogrješke. One koje izazivaju zla i strahote i nisu dostojne tvojega staleža. Glavaru ljudi, ja sam se od putovanja umorio i tražim od tebe dopuštenje da se povučem na počinak. Ujutru ću u vijećnici reći sve što imam i sinovi Kurua čut će poruku kralja Yudhišthire koji nema neprijatelja.[6]

Kralj Dhrtaraštra tada naredi da mu pozovu Viduru. Kada Vidura stade pred kralja, sklopi ruke i reče: Mudri kralju, ja sam Vidura. Došao sam na tvoju zapovijest.

— Viduro — reče tada kralj — Sanđaya se vratio. Kazao mi je riječi prijekora i otišao. Nisam danas mogao od njega doznati kakvu mi poruku donosi. Tijelo mi je zbog toga kao u plamenu i ne mogu oka sklopiti. Kaži nam što može pomoći čovjeku kada je u takvu stanju?

Vidura odvrati: Besanica spopada lupeža, grješnika, onoga koji nema uspjeha ili je izgubio sve svoje blago, a i onoga tko je slab, a jaki mu prijeti. Nadam se, kralju, da tebe nije snašlo ni jedno od tih zala.

Na to će kralj: Želim čuti od tebe pravu valjanu riječ jer si u našem kraljevskome mudrom rodu ti ipak jedini obdaren bistrim umom.

Vidura na to reče: Yudhišthiru, kralju, krase sve vrline pa zaslužuje da ga držiš uza se. Tvoje su osobine poprilično suprotne njegovima i ti si ga, jao, prognao. Budući da nemaš osjetila vida, nemaš prava na dio kraljevstva. Yudhišthira strpljivo podnosi bezbrojne nepravde jer nije nasrtljiv i pravdoljubiv je, dobrostiv, istinoljubiv i ima na umu poštovanje koje ti je dužan. Kako se možeš nadati ikakvu dobru kada si upravljanje zemljom prepustio Duryodhani, Karni, Šakuniju i Duššasani. Budala je onaj koji želi ono što nije dobro željeti. Nije dobar čovjek onaj tko nepozvan ulazi, nepitan mnogo govori i poklanja svoje povjerenje nedostojnim lupežima. Najgori među svim budalama jest onaj tko svoju krivicu baca na drugoga i onaj tko je slab, a daje oduška svojemu bijesu. Otrov, kao i oružje, može ubiti jednoga čovjeka, ali zli savjeti upropaste cijelu kraljevinu, i kralja i podanike. Za one koji praštaju ne valja to što ih drugi drže za slabiće, ali pomirljivost je velika snaga. Pomirljivost je vrlina slabih, ali i ukras jakih. Što može učiniti vatra koja padne na golu zemlju? Ugasi se sama od sebe. Na ovome svijetu čovjek može steći glasovito ime na dva načina: uzdržavajući se od oštrih riječi i prezirući loše ljude. Vlastite volje nemaju ni žena koja žudi za čovjekom kojega drugi obožavaju ni čovjek koji poštuje drugoga samo zato što ga drugi poštuju. Želje su siromašnoga i gnjev slaboga kao trnje zabodeno u tijelo. Svuda je hvaljen onaj koji nije ljubomoran na druge, ljubazan je prema slabima, ne prepire se i ne govori oholo i nije zlopamtilo. Onaj tko osjeća stid makar njegovi grijesi bili samo njemu poznati, visoko se štuje među ljudima. Ambikin sine, ti si tu djecu podigao i svemu ih naučio. Oni slušaju tvoje zapovijesti i, ako im vratiš dio kraljevine koji im pripada, poživjet ćeš sa svojim sinovima u sreći i veselju. Učiniš li tako, steći će u tebe povjerenje i bogovi i ljudi.

Dhrtaraštra će na to: Savjetuj me, Viduro, stalno me progoni moja nekadašnja krivica.

Vidura stoga produži: Ako onome kome govori ne želi propast, čovjek mu mora reći istinu, čak i ako nije pitan, bila ugodna ili neugodna. Najteže je, kralju, obuzdati jezik. Posječena šuma opet izraste, ali srce ranjeno ružnim riječima nikada se ne izliječi. Kada bogovi nekoga osude na propast, oni mu najprije pomute osjetila pa mu zlo sliči na dobro i on se čvrsto privije uz njega. Tvoji su sinovi zamrzili Pandave i njihov je um pomračen. Bogovi ne štite ljude kao pastiri, sa štapom u rukama, već onome koga žele zaštititi oni daruju pamet. Pravi je siromah tko oskudijeva u ispravnu ponašanju, a ne onaj koji nema blaga. Najgori su ljudi oni kojima ne valja nikakvo dobro što im dolazi od drugih.