Udivljeni njegovim podvizima, nebesnici i bogovi blagosiljali su Bhurišravasa, a među tvojim vojnicima, kralju, podiže se žamor: — Nema krivice na junaku Vrišnija — govorahu oni - zbilo se ono što je bilo suđeno. Ne treba se ljutiti a ne treba ni suditi je li dobro ili nije. Tvorac je odredio Satyakija da donese smrt Bhurišravasu.

A Satyaki će na to: O grješni Kurui, vi ste se izvana zaogrnuli pravdom i meni govorite o vrlini i kako nije trebalo da smaknem Bhurišravasa, a gdje bijaše ta vaša pravednost kada ste u boju usmrtili ono neneoružano dijete, Subhadrina sina? Ja sam se često zaklinjao da ću ubiti onoga tko me u boju živoga obori na zemlju i u srdžbi me udari nogom, makar on bio i pod zavjetom isposništva. U davnim danima, kada je zemljom hodio Valmiki,[11] ovako je pjevao: Kažeš mi, majmune, da žene ne treba ubijati, a ja kažem da bi čovjek morao nepokoljebivo činiti upravo ono što će nanijeti bol njegovim neprijateljima!

Na to nitko ne prozbori ni riječi ni među Pandavama, a ni među Kuruima, ali su u sebi svi odavali počast Bhurišravasu i nitko nije odobravao njegovo pogubljenje. Onaj koji je mnogima ispunio želje i zasluživao da mu se ispuni svaka želja, posvećen svojom srdačnošću i smrću na oštrici oružja, odbaci svoje tijelo u tome velikom boju. Tako se Bhurišravas zaputio k nebeskim predjelima.

Onda Arđuna kaza Vasudevi: Goni konje, Krišno, pohitajmo prema kralju Đayadrathi! Sunce se brzo priklanja brjegovima Asta!

I jakoruki Krišna, vrsni poznavalac konjovodstva, potjera srebrne ždrijepce k Đayadrathinim kolima. Mnogi glavari vojske Kurua, među njima i kralj Duryodhana, Karna, Vršasena, a i Đayadratha s njima, pohitaše da stanu na put junaku čije su strijele nepromašive. Imajući sada kralja Sindhua pred sobom, Arđuna je od srdžbe bacao na njega užarene poglede i činilo se da će ga njima sažeci.

U tome trenu kralj Duryodhana oslovi Rathina sina: Vaikartano, naposljetku je došlo vrijeme i za ovu bitku! O plemeniti, pokaži sada svoju moć! Karno, ne daj da Arđuna ubije Đaydrathu. Dan je na izmaku i, ako vladar Sindhua poživi do zalaska Sunca, Arđuna će izvršiti svoj zavjet i nestati u ognju, a njegova braća i pristaše neće htjeti živjeti na svijetu bez Arđune.

Radhin sin ovako odgovori kralju: U dvoboju s Bhimasenom moje je tijelo duboko izranjeno. Hrabri strijelac umije zadavati mnoge i žestoke udarce. Kralju koji dijeliš počasti, ja sam ovdje samo zato što tako mora biti. Udovi mi plamte u boli koju im je nanijelo ubojito Bhimino oružje. Ali moj život pripada tebi i ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da najbolji među Pandavama ne uzme život Đayadrathi. Ja ću se danas, tigre, tebi za ljubav boriti s Arđunom, ali pobjedu ipak određuje sudbina.

Dok su kralj i Karna tako razgovarali, Arđuna je počinio strašan pokolj u njihovoj vojsci pa se onda okomio na samog Đayadrathu. Karna mu tada stade na put i obasu ga svojim strijelama. Započe ljuti okršaj između Karne i Arđune kojemu su pomagali i Bhima, a i ostali. Vještina Sutinog sina bijaše vrijedna divljenja, ali Arđuna izbode njegove udove stotinom strijela a Karna mu uzvrati s pedesetorima. Arđuna je vidio kolika je Karnina spretnost i, napevši tetivu do uha, on četirma strijelama otpravi u Yamino carstvo četiri Karnina bijela ždrijepca, a strijelom široka vrha posla za njima i Karninog vozara oborivši ga iz njegovog odjeljka na kolima. Bez zaprege i bez kočijaša, ošamućen tom kišom strijela, Karna nije znao na koju će stranu. Ašvatthaman mu se nađe u pomoći i primi ga na svoja kola. Tada nahrupiše sa svih strana ratnici Kurua na svojim skupocjenim kolima trudeći se da zaustave Arđunu i da ga spriječe da ispuni svoj zavjet.

Arđuna na sve strane posla Varunino oružje i od njega Dhrtaraštrovići ustuknuše. Od njegovih strijela smračiše se sve četiri strane svijeta i činilo se da kroz tu tminu bljeskaju samo meteori. Napinjao je svojim mišicama strunu čudesne Gandive koja nalikovaše na sam Indrin luk, a grmio je kao turobni oblaci na kraju yuge i, smijući se, naseljavao Yamino carstvo novim stanovnicama. Jezdio je kroz bitku tako da se činilo kako ga posvuda ima i tako je rukovao svojim čudesnim oružjem da se nije moglo opaziti kako vadi strijelu iz tobolca, ni kako napinje luk i odapinje ga; tako mu ruka bijaše lagana.

U gnjevu je Arđuna prizvao nenadmašno oružje Aindra i otuda suknuše stotine i tisuće blještavih kopalja sa strahot-nim čeljustima. Od tih blistavih kopalja sličnih vatri ili sunčevim zracima nije se moglo pogledati u nebo i, kao što Ijetnje sunce pije vodu iz bara i jezera, tako su i Arđunini hici ispijali živote ratnika Kurua. Nalik na utjeljovljenje same Smrti Arđuna se trkom vozio preko razbojišta, a pred njime su se rušili životi i slava njegovih neprijatelja. Tu je Dhananđaya načinio strahovitu rijeku prepunu grozota, i od pogleda na nju užas bi se ugnijezdio u srca plašljivaca. Njezine vode bile su krv, a moždina i salo blato i mulj. Kosa ratnika lelujala se u njenim strujama nalik na mahovinu i trave, a glave i ruke bile su kamenje na njezinim obalama. Njome su plovile stotine kočija kao da su splavi, a od bezbrojnih kotača, hamova, ruda i osovina teško ju je bilo pregaziti. Koplja, mačevi, sulice, strijele i bojne sjekire bijahu nalik na zmije.

Stadoše se okupljati gavrani i lešinari, čaglji, pisaće i na tisuće različitih utvara. Vojsku Dhrtaraštrovića spopade užas kakav nikada dotada nisu osjetili i nitko nije mogao pogledati u Arđunu jer njegovo lice bijaše nalik na Uništiteljevo. Napravivši neviđen metež u sva četiri roda tvoje vojske, kralju, Arđuna se primicao Đayadrathi na čijemu barjaku bijaše lik divljega vepra. Đayadratha zasu kola Kuntina sina mnoštvom ravnih strijela s perjem lešinara, uglačanih kovačevom rukom i nalik na otrovne zmije. No premda je Đayadratha zatezao svoj luk što je bolje mogao, pade pod Arđuninim strijelama glava njegova vozara, a potom i barjak.

Sunce se žurno naklanjalo k zapadu i Krišna reče Arđuni: Gledaj, Partho, prestrašeni vladar Sindhua zaklonio se za šestoricu najboljih ratnika Kurua! Ako ne pobijediš njih šestoricu, nećeš pogubiti ni Đayadrathu. Zato ću se sada poslužiti yogom i zamračit ću Sunce. Zlotvor će se tada obradovati jer mu je veoma stalo do života i, sebi na propast, izaći će iz zaklona, a ti iskoristi tu priliku!

— Neka bude kako ti kažeš! — na to će Arđuna. Tada Krišna, zvan i Hari, gospodar nad isposničkim moćima i nad svim isposnicima, učini pomoću yoge da padne tama. Ratnici Kurua pomisliše da je Sunce zašlo i silno se obradovaše jer u njima živnu nada da će se Arđuna oprostiti od života. Svi oni tako stajahu gledajući prema zapadu, i Đayadratha među njima, i dok oni bijahu tako zabavljeni gledajući za Suncem, Krišna još jednom oslovi Arđunu: Kucnuo je čas, Arđuno, da odrubiš glavu zlodušnoga vladara Sindhua, ali najprije čuj što ću ti reći: Đayadrathin otac Vrddhakšatra, koji je na glasu širom svijeta, dugo je čekao da mu se rodi sin Đayadratha. Kada se dijete napokon rodilo, neki mu je glas s neba rekao: Gospodaru, ovaj će tvoj sin po svojemu porijeklu, držanju i svim ostalim odlikama postati vođa dvaju naroda. Ali u boju će izgubiti glavu od ruke znamenita junaka. — Čuvši te riječi, kralj Sindhua vrlo se rastuži i onda okupi svoju rodbinu pa joj ovako reče: Onome zbog kojega će glava mojega sina pasti na zemlju neka se glava rasprsne na stotinu komada!

— Kada je to izrekao, on postavi Đayadrathu na svoje prijestolje i ode u šumu da se posveti isposništvu. Još je uvijek zaokupljen najstrožom pokorom i sada je u šumi kraj Samantapanćake.[12] Arđuno, kada Đayadrathi odrubiš glavu, potrudi se da ona padne ravno u Vrddhakšatrino krilo. Upotrijebi svoje silno nebesko oružje koje je načinjeno za velika djela i učini to tako da Vrddhakšatra ništa ne primijeti. Ako li pustiš da njegova glava padne na zemlju, budi siguran da će se tvoja vlastita glava rasprsnuti na stotine komada.

Saslušavši Krišnu, Arđuna oblizu usne i žurno odape strijelu koju bješe čuvao da njome usmrti Đayadrathu. Tu je strijelu mantrama najprije prometnuo u strahovito oružje slično Indrinu gromu i ona, izbačena tetivom Gandive, otrgnu glavu kralja Sindhua kao što soko smakne malu pticu s vrha drveta. Arđuna je odapinjao strijele jednu za drugom i ne dade glavi da takne zemlju nego je natjera da poleti u nebo. Na radost svojih prijatelja, a na žalost neprijatelja, on je posla izvan granica Samantapanćake. Kralj Vrddhakšatra bijaše upravo zaokupljen svojim večernjim molitvama i, dok je otac tvojega zeta sjedio tako utonuo u yogu, u krilo mu pade sinova glava koju su krasili crni uvojci i naušnice. Vrddhakšatra bješe toliko obuzet svojim molitvama da nije nije ni opazio što se dogodilo. Kada je završio molitve, on ustade i toga časa glava pade na zemlju, a istodobno se i Vrddhakšatrina glava rasprsne na stotine komadića.

Arđuninim podvigom svi su bili zadivljeni i stadoše hvaliti i njega i Vasudevu. Kada je Đayadratha poginuo, Vasudeva ukloni tamu sa Sunca i svi vidješe da je to bila njegova čarolija. Od ljute žalosti lica su se Dhrtaraštrinih sinova oblila suzama.

Pošto, kralju, Đayadratha pogibe od Arđunine ruke, Vasudeva puhnu u svoju školjku, a pridruži mu se i Arđuna, strah i trepet zlotvora, pušući u svoju. Bhima pusti svoj pobjednički urlik koji gromovito odjekne nebesima i posla poruku kralju Yudhišthiri. Dharmin je sin čuo taj snažan poklik i razumje da je Arđuna pogubio Đayadrathu. Zatutnje bubnjevi, zasvira glazba i razveseliše se srca Yudhišthirinih ratnika pa oni, željni boja, iznova udariše na Bharadvađina sina.

Na Arđunu navališe njegov učitelj Kripa i Dronin sin Ašvatthaman i sasuše na njega svoje strijele koje ga ljuto izraniše, ali ih on ne htjede uzvratiti ravnom mjerom. Borio se s njima kao da im je učitelj. Obarajući njihove strijele svojima, trudio se da ublaži svoje hice ne hoteći ubiti niti jednoga, ali i unatoč tome stari učitelj nije mogao dugo odolijevati njegovim strijelama, već izgubi svijest, a vozar ga odveze izvan okršaja. Tada se Ašvatthaman prepade pred Panduovin sinom i uteče, a Arđuna zaplaka gledajući kako mu učitelja odvoze s bojišta.

— Premudri Vidura bješe sve to vidio onoga časa kada se istrjebitelj našega roda, onaj zlotvor Suyodhana, rodio—jadikovaše on — On je tada sve to, jasno i glasno, rekao Dhrtaraštri, a evo sada se Vidurino proročanstvo i obistinjuje. Zato ja danas gledam svojeg učitelja kako leži na odru od strijela na dnu svojih kola! Prokleti neka su kšatriyski običaji! Proklete neka su moja sila i moja vještina. Tko bi se osim mene tukao s brahmanom koji je uz to još i učitelj? Ne htjedoh da se tako zbude, a eto, sada gledam svojega učitelja kako odlazi onamo kamo sva stvorenja moraju stići! Čak mi ni smrt mojega sina nije ovakvu bol pričinila.

Uto Karna pođe na juriš prema Arđuni, ali ga presretoše Satyaki i dva kraljevića Panćala, a Arđuna se na to osmijehnu pa reče Krišni: Eno Adhirathina sina kako se ogleda sa Satyakijem! Hajdemo tamo, Krišno, jer ne želim da i Satyaki pođe za starim Bhurišravasom. — Na to mu Krišna obrati: Jakoruki je Satyaki dorastao Karni čak i da je sam. Karna uz sebe ima koplje koje mu je dao Indra, a on ga baš za tebe čuva. Zato ga mirno pusti neka se ogleda sa Satyakijem. Ja znam kada će doći njegov čas i kada ćeš ga sa svojim oštrim strijelama oboriti s njegovih kola.

I doista, Satyaki nadbi Karnu i ljuto ga izrani pa Karna morade prijeći k Duryodhani pošto je ostao bez kola. A tvoji hrabri sinovi, kralju, ne izgiboše od Arđunine ruke samo da bi Bhima mogao ispuniti svoj zavjet.