Knjiga sedma

DRONAPARVAN

Knjiga o Droni

Sanđaya reče: Slušaj pažljivo, kralju, dok budem kazivao o podvizima tvojih sinova koje počiniše nakon Devavratine pogibije.

Kurui su bez Bhišme bili nalik na stado koza i goveda koje je ostalo bez svojega pastira u šumi prepunoj grabljivih zvijeri. Doista, kada je pao najbolji među Bharatama, vojska Kurua bješe poput nebesa bez zvijezda, poput zemlje s uništenom ljetinom, kao presušena rijeka ili nebo bez zraka. Tada se Kurui sjetiše Karne koji bješe dorastao i samome Devavrati.

I tada, Bharato, svi kraljevi povikaše: Karno! Karno! Odmah pozovite Karnu! Sada je došlo vrijeme da pokaže svoje junaštvo!

Kada Radhin sin dođe, Duryodhana mu se obrati ovim riječima: Bhišma je bio naš vođa i starješina obilno obdaren iskustvom, hrabrošću i znanjem. Svaki ga je ratnik poštovao. Sada se on priprema za put u nebesa. Karno, tko je, po tvojem mišljenju, dorastao da zamijeni staroga gospodara?

Karna mu na to odgovori: Među vama je mnogo velikih ratnika. Svaki od njih može nam postati vođom. Svi su ovi kraljevi jednaki po snazi i hrabrosti, odlučni su i mudri. Oni ne mogu svi odjednom voditi našu vojsku a, ako jednoga izdvojimo, ostalima neće biti milo, i neće se svim srcem zalagati na bojištu. Moj vam je savjet da na čelo vojske postavimo Dronu, našega mudrog učitelja ratničkih vještina. Neka Drona, prvi među vještacima u oružju, postane naš glavni vojskovođa.

Drona pristade da se prihvati te dužnosti i Duryodhana ga uz propisane obrede učini vrhovnim zapovjednikom svoje vojske. A za to su se vrijeme ratnici okupljali u gomile i govorili jedan drugome: Kada ugledaju Karnu na bojištu, Pandave se neće usuditi izaći pred njega. Silni ih je Bhišma štedio u boju, ali će Karna svojim oštrim strijelama pobiti Prithine sinove.

Pošto je primio vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, Bharadvađin se sin pred svima obrati Duryodhani: Pošto si me počastio predavši mi zapovjedništvo odmah poslije Ganina sina, ja ću tebi uzvratiti ravnom mjerom. Reci mi koju želju da ti ispunim?

Potom se kralj Duryodhana poče savjetovati s Karnom pa potom reče: Ako želiš učiniti ono što mi leži na srcu, onda uhvati onog slavnog ratnika Yudhišthiru i dovedi ga pred mene.

Dronin odgovor razveseli srca svih ratnika: Neka je slavljen i hvaljen taj Kuntin sin kada i ti jedino želiš da bude zarobljen! Doista je vrijedno divljenja što pravedni kralj Yudhišthira nema nijednoga neprijatelja koji bi mu poželio smrt! Ako mu već ne želiš smrt, to znači da ili time želiš spriječiti zatiranje vaše loze ili pak smjeraš da ga pobijediš, a onda mu vratiš njegov dio kraljevine i tako među vama opet uspostaviš bratske osjećaje.

Poslije ovih Droninih riječi pokazaše se, kralju, pravi osjećaji tvojega sina koje on uvijek nosaše u svojim grudima. Ni oni koji su poput Brhaspatija ne mogu sakriti izraz svojega lica. Ispunjen veseljem, tvoj mu sin odvrati: Ako Yudhišthira, učitelju, pogine u boju, pobjeda će mi opet izmaći. Ubijemo li njega, Arđuna će nesumnjivo pobiti sve nas. Njih petoricu zajedno ni sami bogovi ne mogu rastaviti od života. Onaj od njih tko preživi bit će naš istrebitelj. Yudhišthira je istinoljubv i neće pogaziti svoju riječ i, budem li imao prilike da ga još jednom pobijedim na kocki, Pandave će opet otići u šumu jer oni čine ono što kaže Yudhišthira. Jasno je da će takva pobjeda biti trajna i zato ne želim da Yudhišthira bude ubijen.

Oštroumni i Učeni Drona porazmisli malo o ovoj izopačenoj Duryodhaninoj pobudi pa mu ovako reče: Ako ga Arđuna ne bude mogao braniti, možeš računati da ti je Yudhišthira već u rukama. Arđuna je moj učenik, a ja sam bio njegov prvi učitelj ratovanja. Protiv njega nemaju izgleda na uspjeh ni sami bogovi ili asure. Sve dok se Arđuna iz bilo kojega razloga ne ukloni iz njegove blizine, ja se ne usuđujem krenuti na Yudhišthiru.

Pošto učitelj, postavivši taj uvjet, obeća Duryodhani da će Yudhišthiru uhvatiti živa, to se razglasi po cijeloj vojsci Kurua, a to je bio način da se Drona prisili da održi svoje obećanje. Našu je vojsku Drona poredao u oblik zvan šakata, a bojni poredak naših neprijatelja bio je u obliku kraunće koji je vesela srca napravio kralj Yudhišthira.

Kada je moćni Drona potjerao svoja brza kola u boj, učini se da je zemlja uzdrhtala glasno jadikujući, a vjetar podiže gustu prašinu koja bješe nalik na baldahin od mrke svile što zaklanjaše nebo i Sunce. Premda ne bješe oblačno, s neba padahu krv i komadići mesa i kostiju, a i mnoge blistave zvijezde padalice survavale su se uz tutanj na ravnicu osvjetljavajući nebesa i svojim repovima prekrivajući golema prostranstva. Onda se dvije vojske sudariše i svatko je želio satrti neprijatelja.

Prizvavši mnoga nebesnička oružja, Drona je za kratko vrijeme zadao mnogo jada Pandavama i Srnđayama, a veliki ratnik Dhrštadyumna, također vičan nebesničkome oružju, na mnogo mjesta razbi Droninu legiju. Usprkos tome moćni je Drona i dalje jezdio kroz vojsku Pandava nalikujući na vatreni krug. Bješe to, kralju, divota! Stajao je na svojim izvrsnim kolima koja nalikovahu na grad što leti po nebu, opremljenim svime što je propisivala vojna nauka, a njegov je barjak plovio nad njima posađen na kopljište sjajno kao kristal, dok je njihova tutnjava odjekivala nadaleko. Drona je ulijevao strah u srca svojih protivnika i pravio je među njima pravu pustoš. Tisuće zlatoperih strijela napuštale su tetivu Dronina luka prolijećući kroz tijela mladih ždrijebaca i zabadajući se u zemlju, repova natopljenih krvlju. Bojište zakrčiše olupine i mnoštvo mrtvih tjelesa.

Glas da se priprema Yudhišthirino zarobljavanje stigao je i do Pandava i bijahu poduzete sve mjere opreza da on nikada ne bude bez zaštite. Kuda god se vojska kretala, oko njega je uvijek bilo dovoljno četa da mogu spriječiti svako iznenađenje.

Bješnjela je bitka od koje se svakome tko je promatrao dizala kosa na glavi. Drona bješe nalik na popodnevno Sunce s tisuću zraka. Njegove strijele odsjekoše glave Simhaseni i Vyaghradatti, kraljevićima Panćala, i napraviše prolom kroz svekoliku silu Pandava i ratnike koji stajahu pred Yudhišthirom. Učitelj se najednom nađe pred njegovim kolima, nalik na svezatiruću Smrt.

Iz Yudhišthirine vojske začuše se krici: Pogibe kralj! — Nepokolebljivi Bharadvađin sin bješe već sasvim blizu kada se najednom pojavio Arđuna. Zemlja je tutnjala pod kotačima njegovih kola dok je jezdio preko okrvavljena polja pokrivena truplima i kostima hrabrih ratnika. On iznenada napadne na Droninu vojsku i prekri je gustom mrežom strijela koja im potpuno pomrači osjetila. S Gandive je tekao nepresušni potok strijela i nitko nije mogao primijetiti kada je Arđuna stizao uzeti strijelu, staviti je na tetivu i odapeti.

Od tih strijela nebo se nad poljem zamračilo, ali ubrzo i Sunce zađe umotano u oblake prašine i nije se više moglo razlikovati prijatelja od neprijatelja. Tada Drona i Duryodhana narediše povlačenje. Pandave vidješe da protivnik nema više volje za borbu pa sa svojom vojskom ponosno krenuše u svoj tabor veseleći se i slaveći Arđunu.

Dok su se trupe Kurua lagano kretale k svojem bivaku, Drona se, neveseo i posramljen, obrati Duryodhani: Rekoh li ti da sve dok je Dhananđaya uz Yudhišthiru njega ne mogu ni sami bogovi pobijediti. Možeš računati da ću uspjeti samo ako uspijemo nekako odmamiti Arđunu na drugu stranu bojišta. Neka ga netko izazove na dvoboj i on se neće vratiti sve dok ne pobijedi.

Slušao je to vladar Trigarta sa svojom braćom pa im reče: Nosilac Gandive uvijek nas je ponižavao, kralju, premda mu nismo učinili nikakva zla. Neka sa zemljina lica nestanu ili Arđuna ili Trigarte! Nas petoro braće ima deset tisuća kola i zaklinjemo se da ćemo se s njime boriti do smrti.

I tako Malave i Tundikere s tisuću kola, i Sušarman, vladar Prasthala s Mavellakama i Madrakama i s deset tisuća kola, i Sušarmanova braća s drugih deset tisuća okupljenih iz raznih krajeva istupiše naprijed i na sebe preuzeše tu obavezu. Donesoše vatru i svatko pripremi jednu za sebe, a onda uzeše konopce od trave kuša i lijepe oklope pa se, oklopljeni, okupaše u topljenom maslu i obukoše haljine od trave kuša, a opasaše se tetivama lukova. Posvetivši svoje duše samo stjecanju slave i pobjede, željni da poštenom bitkom dospiju u prostranstva koja se samo žrtvom mogu osvojiti, oni dadoše brahmanima bogate darove i zapališe svete vatre razgovarajući ljubazno među sobom. Onda pred svim stvorenjima i pred svojim vatrama uzeše na sebe zavjet da će ubiti Arđunu i glasno izrekoše: Ako se vratimo iz boja ne ubivši Arđunu ili ako mu okrenemo leđa, neka dospijemo tamo kamo stižu oni koji nikada nisu održali nijedan zavjet, koji vino piju, koji kaljaju ložnicu svojega učitelja, oni koji pljačkaju brahmane, oni koji obmanjuju svojega kralja, oni koji odbijaju zaštititi onoga tko moli za zaštitu, palikuće, ubojice stoke, oni koji druge vrijeđaju, koji zavide brahmanima, koji legnu sa ženom dok se obavlja posmrtni obred za njihove pretke, oni koji se ponižavaju, oni koji zloupotrijebe povjerenje, oni koji uništavaju znanje, oni koji se bore s uškopljenicima, i tamo kamo stižu oni koji slijede podlace, neznabošci i oni koji ostave mater, svoju svetinju. Neka ti predjeli koji su za grješnike budu naši ako ne izvršimo zavjet, a ako ga izvršimo, neka dospijemo tamo kamo su usmjerene najviše žudnje. — I izrekavši ovu zakletvu, oni odmarširaše na južni dio bojišta poslavši Arđuni poziv na boj.

Onda Arđuna reče Yudhišthiri: Samšaptake[1] me, kralju, izazivaju na boj. Obavezan sam odazvati se tome pozivu jer sam se zakleo da odgovorim na svaki izazov. Uništit ću ih, a onda ću se vratiti. Tamo su Sušarman i njegovi ratnici. Dopusti mi da odem i pobijem i njega i sve koji su s njime.

— O dijete, ti znaš što je učitelj naumio — odgovori Yudhišthira. — Idi, ali učini sve da osujetiš njegovu namjeru. — Arđuna će na to: Imaš ovdje Satyađita, kraljevića Panćala. Dok je njemu glava na ramenima, tebi se ništa ne može dogoditi. Pogine li on, ti se sklanjaj s bojišta makar i sva tvoja vojska bila oko tebe.

Potom se Arđuna okrenu Krišni pa mu kaza: Gledaj, Krišno, kako Trigarte, otrovani mržnjom i svojom zakletvom, veselo očekuju moj dolazak. Raduju se sada kada im je vrijeme za plakanje. Ili je pak ovo čas veselja jer će se domoći uzvišenih predjela koji nisu namijenjeni kukavicama.

Kada to kaza, Arđuna krenu na Trigarte. Uzevši svoju školjku Devadattu, svu okovanu u zlato, on silovito puhnu u nju i od toga se zvuka ukoči svekolika vojska Trigarta koja tu stajaše na svojim bojnim kolima. Sve su njihove životinje stajale kao skamenjene, širom otvorenih očiju, naćuljenih ušiju i oduzetih nogu, vratova i usta. Mokrile su pod sebe i povraćale krv.

Pošto Trigarte dođoše k sebi, oni postrojiše svoje redove i svi odjednom odapeše svoje strijele na Panduova sina. Hitroruki Arđuna obori sve te strijele s petnaestak svojih i, premda su ga nove pogađale, on presiječe Sudhavanov luk, pobi mu zapregu, a onda mu skide i glavu ukrašenu turbanom. Njegovi se pratioci uplašiše i pobjegoše pod Duryodhaninu zaštitu, a razbjesnjeli kralj Trigarta stade ih koriti: Ne bježite, junaci! Zar da pogazimo naš strašni zavjet i postanemo ruglo pred svima ovim ratnicima?

Tada se samšaptake vratiše na poprište, a sa njima dođoše i pastiri Narayane odlučivši da Smrti pogledaju u lice. Tada Narayane okružiše Arđunu naoružani svakakvim oružjem pa ga obasuše svojim strijelama.

Arđuna se namrštio, to bijaše siguran znak da se rasrdio, pa udvostruči svoju snagu i puhnu u školjku, a onda odape oružje zvano tvaštra.[2] U taj se tren on i Krišna umnožiše tisućama puta, a njihovi se neprijatelji zbuniše i udariše jedan na drugoga videći posvuda Krišnu i Arđunu. Ubijahu se među sobom jer im je ovo moćno oružje pomutilo osjetila.

Onda kšatriye navališe sa svih strana sipajući oblake strijela od kojih se ni Krišna ni Arđuna nisu mogli vidjeti pa pomisliše da su njih dvojica poginuli. —Jesi živ, Dhananđayo? — viknu Krišna sav obliven znojem. Arđuna odgovori tako što još žešće poteže tetivu svojega luka rastjerujući svojim strijelama rojeve neprijateljskih ratnika, a onda krenu u napad. Pusti oružje Vayavya[3] koje rastjera taj pljusak strijela, a slavni Vayu rasprši čete samšaptaka, slonove, kola i oružje, kao da su suho lišće. Poneseni vjetrom bili su nalik na jata ptica. Dhananđaya ih je ubijao na stotine i tisuće svojim oštrim strijelama. Zbog toga pljuska krvi zrak se očisti od prašine, a zemlja prekrivena stotinama obezglavljenih tijela postade neprohodna. Arđunina kola blistala su strašnim sjajem kao što blistaju Rudrina kola kada na kraju yuge propadaju sva stvorenja.

Pošto Prithin sin ode da se sukobi sa četama samšaptaka, Drona uredi svoju vojsku i krenu zarobiti Yudhišthiru. Yudhišthira je vidio da je Drona postavio svoje čete u poredak zvan Garuda pa on svoju vojsku uredi u oblik polukruga.

Započe strašna i nemilosrdna bitka. Samo kratko bješe to nalik na obični okršaj a onda se, kralju, razvi u sudar bjesomučnika koji se više ni na koga i ni na što nisu obazirali. U užasnome okršaju sudariše se legije slonova i od trenja njihovih tijela i kljova prštale su iskre i sukljao je dim, tako da bijahu nalik na oblak nabijen munjama. Mnoga velika kola ležala su naokolo razvaljena slonovskim kljovama, a konji bez jahača i osakaćeni slonovi bježali su na sve strane. Ljudi su do gležnjeva tonuli u krvavo blato i činilo se da je na tom polju sve natopljeno krvlju: i odjeća i suncobrani i zastave. Čitave odrede skršenih konja, kola i ljudi iznova su mrcvarili kolni kotači. Mnogi su pokušali zaustaviti Dronu i zbog toga platili glavom.

Drupadin sin Panćalya očajnički se borio, ali se i on ugasi poput zvijezde padalice i s njime pade silno mnoštvo ratnika. Dođoše i Yudhamanyu, Satyaki i Šikhandin da zaustave Dronu, ali su morali odstupiti i tako se Yudhišthira našao Droni na domašaj ruke. Razdragani Duryodhana gledao je kako se Drona probija pa doviknu Karni: Gledaj kako se Pandave rasipaju pod Droninim udarcima! Sliče na jelene pred Ijutitim lavom!

No Karna je na to vrtio glavom: Nije lako pobijediti Pandave! — reče on. — Pogledaj tamo, svi dolaze da brane Yudhišthiru, i Bhima i Nakula i Virata, a i mnogi drugi.

Zaglušna bješe tutnjava kada ratnici Pandava krenuše u juriš na svojim kolima koja su vukli vatreni ždrijepci raznih boja. Svaki od njih želio je jedino da pogubi Dronu. Bhimasenin barjak nosio je na sebi lik divovskoga lava od srebra s očima od lazulita i blistava sjaja. Barjak moćnoga Yudhišthire bješe ukrašen zlatnim mjesecom i planetama i bila ga je divota pogledati. Uz njega su bila privezana dva velika i lijepa timpana zvani Nanda i Upananda, a nekakva naprava svirala je na njima i razveseljavala glazbom one koji bi ih slušali. Na Nakulinoj zastavi bješe šarabha[4] s leđima od zlata te je zastrašivala svojim izgledom neprijatelje. Na kopljištu Sahadevinih kola bješe srebrni labud sa zvoncima, a Draupadini su sinovi imali na svojim barjacima lijepo izrađene likove Dharme, Maruta, Indre i blizanaca Ašvina. Barjak mladoga Abhimanyua imao je na sebi zlatnoga pauna koji je blistao kao topljeno zlato. Na Ghatotkaćinu stijegu blistao je kragulj, a njegova zaprega bješe kao ona što ju je u davnim danima imao Ravana i mogla se kretati kuda god on poželi. Dok su hrabri bojovnici jurišali na Dronu, mi smo čuli imena svakoga od njih i njihovo porijeklo kao što je to običaj na svečanosti svayamvare.