Sunce već biješe prešlo dio puta prema zapadu kada je Bhišma ponovno postrojio svoje snage i krenuo u napad. Podboden Duryodhaninim prebacivanjima, bješnjeo je preko razbojišta sličan sveproždirućoj vatri. Činilo se da pleše na svojim kolima i da je posvuda prisutan. Zbog brzine kojom je hitao na svojim kolima Pandavama se činilo da se veliki ratnik tisuću puta umnožio. Vidjeli su ga na mnogo mjesta odjednom kao da je opsjenom stvarao svoje dvojnike. Nitko ga među Pandavama nije mogao ni očima pratiti. Jedino što se od njega moglo vidjeti bile su strijele odapete s njegova luka. Oni koji su ga se usuđivali napasti nestajali bi kao mušice u vatri.

Za vojsku Pandava ovaj je Bhišmin napad bio težak udarac i njihovi se redovi stadoše kolebati i povijati. Tada Krišna reče Arđuni: Arđuno, došao je čas da izvršiš svoj zavjet. Tigre među ljudima, udari sada na Bhišmu jer će naša vojska inače propasti!

— Vozi — na to će Arđuna — i tjeraj ravno onamo gdje je Bhišma jer ću ga danas oboriti! — Tada Krišna usmjeri njihove srebrnaste bojne konje k blistavim Bhišminim kolima. Arđuna uze svoj veliki luk koji bruji poput grmljavine iz oblaka i trima strijelama sasiječe luk koji Bhišmi bijaše u rukama. Starina u tren oka dohvati drugi, a Arđuni doviknu: Sine Panduov, ovaj podvig tebi baš doliči!

Potom ih zasu kišom svojih strijela, no Vasudeva se pokazao kao vrstan vozar jer je uspijevao umaknuti Bhišminim strijelama vozeći njihova kola munjevito svuda naokolo. Ipak mnoge Bhišmine strijele pogodiše i Krišnu i Arđunu tako da sin Vrišnija uzdrhta od njih.

Snažnome Krišni bješe jasno da Arđuna ima previše obzira prema svojemu djedu i da se ne bori svim srcem, a za to vrijeme Bhišmino oružje je činilo svoje i u vojsci Pandava ginuli su od njega najbolji ratnici. A Satyaki, prvi među Šinijima, veselo je dovikivao preplašenim bojovnicima: Hej kšatriye, kamo ćete? Zar je to put pravednika koji spominjanu naši stari?

Branitelj roda Dašarha nije to mogao podnijeti pa reče Satyakiju: Oj, junače Šinija, oni koji odstupaju neka odstupaju, a pusti neka se povuku i oni koji su ostali! Gle, ja ću Bhišmu oboriti s njegovih kola, a za njim će u ovome boju poći i Drona i svi oni koji ga slijede! U svoj ovoj sili Kurua nema nikoga tko će umaknuti mojoj srdžbi! Bit će mi drago da danas predam kraljevstvo u ruke Ađatašatrua!

I rekavši ovo, Vasudeva baci uzde i skoči s kola vitlajući kolutom u svojoj desnici, kolutom oštrim poput britve i blistavim kao Sunce, kojemu snaga bješe jednaka snazi tisuća nebeskih gromova. On jurnu, nezadrživ, na staroga gospodara dok se zemlja tresla pod njegovim koracima, a skuti njegove odjeće lepršali su zrakom nalik na oblak nabijen munjama. Naoružan svojim kolutom, Vasudeva je sličio ognju razoritelju koji na kraju yuge proždire cijeli svijet.

Neustrašivi ga Bhišma ugleda pa kliknu: Gospode, svemir je tvoj stan! Klanjam se pred tobom! Dođi! Zar si zbog mene, gospodaru svemira, sišao sa svoje kočije? Sruši me s ovih kola, ti koji si utočište svih stvorenja! Budeš li me ti rastavio od života, moja će sreća i u ovome i u onome svijetu biti neizmjerna! Velika je čast, Gospode, koju mi ukazuješ! Moje ime bit će slavljeno u svim trima svjetovima!

Nezadrživo jurišajući, Krišna odgovori: Ti si korijen ovoga pokolja koji će se odigrati na zemlji! Vidjet ćeš danas kako umire Duryodhana! Kralja sklona kockarskome zlu dobar savjetnik mora odvratiti od te strasti!

Tada dugoruki i jaki Arđuna skoči sa svojih kola i pohita za čelnikom Yadua, trčeći što je mogao brže, pa ga obujmi objema rukama. Ali prvi među bogovima bješe se od bijesa pomamio te produži dalje vukući Arđunu za sobom kao što oluja odvlači iščupano drvo. Onda ga plemeniti Prithin sin uhvati za noge i s mukom ga zaustavi poslije desetak koraka. Pošto se Krišna, sav okićen vijencima, napokon zaustavio, Arđuna mu se sav sretan pokloni pa kaza: Obuzdaj svoj gnjev! Ti si spasitelj Pandava i ja ti se kunem svojim sinovima i rođenom braćom da neću odstupiti od onoga na što sam se zakleo! Mlađi brate Indrin, ja ću uništiti Kurue budeš li mi ti zapovijedio!

Đanarddana se umiri kada ču tu zakletvu i zadovoljan se opet pope na Arđunina kola držeći još uvijek kolut u ruci. Onda Arđuna nategnu svoj lijepi luk Gandivu u kojemu bješe neizmjerna snaga i mantrama prizva čudesno i strašno oružje Mahendra koje se istoga časa pojavi na nebu i odozgo prosu strašan pljusak strijela i zaustavi svekoliku vojsku Kurua. Teško izranjeni Arđuninim strijelama, Kurui s Bhišmom na čelu narediše povlačenje jer je po njima pljuštalo strahovito oružje s Indrinim imenom, a Sunce je počelo gasiti svoje zrake.

Vidio je i Arđuna da se Sunce rumeni i da se počeo prikradati večernji sumrak pa pođe sa svojom braćom prema logoru. Za taj dan njegov posao bijaše dovršen poslije mnogih junačkih djela koje je učinio.[44]

U osvit četvrtoga dana Bhišma je opet postrojio vojske Kurua i okružen velikim ratnicima, Dronom, Kripom, Duryodhanom i ostalim nalikovaše na samoga Indru okružena bogovima. Nepregledna vojska Kurua sa svim onim slonovima, konjima i bojnim redovima sličila je nebu uoči velike oluje. Potom strašna sila Kurua pod Bhišminim okriljem jurnu na Arđunu kao što nezadržive Gangine vode hrle prema moru. Onaj nad kojim se vijorio stijeg s likom kralja majmuna bijaše u središtu vrtloga u koji padahu mnogi konjanici, slonovi i pješaci i iz koga su bezglavo bježali mnogi bojni konji, slonovi i kola. Onda i Kurui i Srnđaye i sav narod koji se tu našao postadoše svjedoci boja što ga podijeliše dvojica prvaka, Bhišma i Arđuna, uz gromko brujanje njihovih lukova.

Silni Bhimasena, Panduov sin, spazi Duryodhanu i požeIje prekinuti ovaj pokolj pa se maši svojega buzdohana, a kada ga, kralju, tvoji sinovi ugledaše kako juriša vitlajući topuzom, razbježaše se užasnuti i pred njime ostade samo srditi Duryodhana koji protiv Bhime odmah uputi deset tisuća slonova s ratnicima iz Magadhe. Kada ih Vrikodara opazi, uz lavlji urlik skoči sa svojih kola s topuzom u rukama. Bijaše doista nalik na samoga Uništitelja razjapljenih čeljusti dok je prolazio bojištem onako okupan krvlju i umašćen salom i moždinom svojih žrtava. Strašno ga bješe i pogledati dok je vitlao oružjem s kojega se cijedila krv slonova. Ubijene jednim jedinim njegovim udarcem, goleme su životinje ostajale za njim rasute po polju, a od njegovih urlika treptala su srca ratnika, a slonovi su zastajali kao oduzeti. Stigoše tamo i Sahadeva i Draupadini sinovi, a i Nakula i Abhimanyu i pljuskom strijela zaustaviše sve one koji su jurišali na Bhimu.

Tada Duryodhana naredi sveopći juriš i cijela vojska jurnu na Bhimu. Bhima ih klikujući dočeka s topuzom u ruci, nepokretan kao planina Meru. Onda zavitla svojom topuzinom od željeza i napadne Kurue obarajući na zemlju čete konjanika i bojnih kola.

U to se na Bhimu zaletje četrnaest Dhrtaraštrinih sinova i svi ga istodobno napadnu. Očiju zakrvavljenih od bijesa zasuše ga nebrojenim strijelama koje su se duboko zabadale u Bhimino meso. Srčani i jaki Bhima samo je oblizivao uglove usana i osvrtao se oko sebe kao vuk u stadu ovaca, a onda iznenada jurnu među njih. Pade najprije Senapatijeva glava odrubljena strijelom s vrhom poput konjske potkovice. Moćnoruki Bhima udari u smijeh i sav razdragan izbode strijelama Đalasandhu i otpravi ga na put u Yaminu kuću. Slijedeći pogibe Sušena a u tome nemilosrdnome okršaju Bhima posla u carstvo smrti i Suloćanu, Ugru, Bhimu i Bhimarathu, a ostali se Dhrtaraštrini sinovi razbježaše pred njime.

Rasrđeni kralj Bhagdatta pogodi Bhimu u prsa a hitanj bješe tako silovit da malaksali Bhima sjede na pod svojih kola. Ghatotkaća vidje da mu je otac u nevolji i to ga toliko razjari da su se Kurui počeli povlačiti pod žestinom njegova napada. Načinio se nevidljivim pa bi se tek tu i tamo pojavio užasavajući vojsku Kurua groznim priviđenjima.

— Ne možemo se danas tući s ovim rakšasom! — reče Bhišma Droni. — Životinje su nam umorne, a Pandave i Panćale mnogo su nam rana nanijeli. Zato za danas oglasite povlačenje. Sutra ćemo opet u boj. — Zaplašeni Kurui jedva dočekaše zapovijest staroga gospodara i sa zadovoljstvom krenuše na počinak. Tabor Pandava odjekivao je od radosnih poklika koji su se miješali s cikom frula i brujanjem školjki i rogova.

Te večeri kralj je Duryodhana sjedio u svojemu šatoru udubljen u žalobne misli i očiju punih suza. Toga je dana u boju izgubio mnogo braće.

— Sanđayo — zajeca tada Dhrtaraštra — svakoga dana čujem od tebe samo loše vijesti. Ne mogu to više podnijeti! Ima li ičega što bi moglo spasiti moj rod? Zebnja mi je ispunila srce, Sanđayo! Čini se da je sudbina jača od svakoga ljudskog napora!

— Veliki kralju — na to će Sanđaya — nije li sve to proisteklo iz tvojega vlastitoga bezumlja? Nema tu nikakve čarolije ni opsjene. Pandave se oslanjaju na snagu, ali i na pravdu, pa stoga i pobjeđuju. Nema sumnje, tvoji su sinovi neustrašivi, ali misle na zlo i zato ih sreća obilazi. Ne pobjeđuju Pandave ni magijom ni čaranjem, već se bore kako to nalažu običaji kšatriya, a budući da im je cilj pravedan, imaju i dovoljno snage da ga se domognu. Ti si kao nerazumni bolesnik koji odbija popiti lijek zato što je gorak. Tvrdoglavo si odbijao da poslušaš naše savjete koji bi spasili tvoju porodicu i više si volio ugađati svojemu nerazboritomu sinu. Što ti sada vrijede žalopojke?

Te se noći Duryodhana zaputio Bhišminu šatoru. Naprije mu se s poštovanjem poklonio, a onda reče: Plemeniti gospodine, ti i Drona i još mnogi drugi, svi ste vi visoka roda i ne znate za strah. Ni sve Pandave zajedno ne mogu svladati ni samo jednoga od vas. Reci mi kako je moguće da mi trpimo poraz svakoga dana? Tko im to stalno pomaže?

Bhišma mu odgovori: Čuj, kralju, što ću ti reći: Sve sam ti ovo i prije govorio, ali ti nisi mario za moje riječi. Pomiri se s Pandavama, jer to je jedino što bi bilo dobro i za tebe i za cijeli svijet. Već sam promukao ponavljajući ti taj svoj savjet, ali ti ne slušaš! Nema toga, niti će ga biti, koji će pobijediti Pandave dok ih Krišna štiti.

Tada Duryodhana upita starinu: U svim se svjetovima priča o Vasudevi kao o Najvišemu Biću. Pričaj mi o njemu, stari gospodaru![45]

Bhišma će na to: Vasudeva je bog svima božanstvima. Nad njime nema nikoga. Markandeya govori o njemu kao o Najveličanstvenijemu, Vrhovnome, Svebiću, Sveduhu, Najvišoj Duši i Vrhovnome Muškarcu. Vatra, zrak i voda stvoreni su njegovom voljom. Taj božanski gospodar i Vladar nad svjetovima stvorio je i ovu Zemlju. To se Vrhovno Biće uzvišene duše u kojemu su sve vrste sila spustilo na Vode i na njima zaspalo u yogi. Iz svojih usta stvorilo je Vatru, a iz daha vjetar. Svojim ustima izgovorilo je Riječ i Vede. On je najprije stvorio svjetove, a također i bogove i sve vrste mudraca, a potom je stvorio i propadanje i Smrt za sva stvorenja kojima je dao da žive i rastu. Njegova je duša pravedna i on je Pravda. On je to koga dvorođeni spoznaju utonuvši u stanje yoge. On je Ispunitelj svih želja. On je Djelo i Djelac. On je prvi stvorio Prošlost, Sadašnjost i Budućnost. Devala kaže za njega da mu je tijelo sve što je nevidljivo, a da mu je duh sve što je vidljivo, a da su bogovi rođeni iz njegova daha. Sada, kada si čuo tko je on, obrati se s ljubavlju k Njemu! Zar ne znaš, gospodine, da su Pandave pod Krišninim okriljem? Kako se možeš nadati pobjedi? Čak ni sada nije prekasno da sklopiš mir i da nastaviš vladati svojom kraljevinom dobivši za prijatelje svoju moćnu braću Pandave. Krišna i Arđuna božanski su mudraci Nara i Narayana i, budeš li im činio zlo, propast te neće mimoići.

Starina zašutje i dade znak kralju da se može udaljiti, a kralj uđe u svoj šator.

Osvanuo je i peti dan bitke. Bhišma je u cik zore postrojio vojsku u bojni red u obliku makare, a Pandave napraviše poredak nazvan šyena. Bhišma se opet neštedimice tukao trudeći se da svoje zaštiti od Bhime koji je njegovoj vojsci utjerao strah u kosti. Vojska je Pandava trpjela teške gubitke, a onda Arđuna uzvrati na Bhišmin napad svojim strijelama koje zasuše vojsku Kurua poput dažda nebeskoga. I vojska se Kurua stade kolebati. Budući da je kod svojega oca Drone izučio sva oružja, Ašvatthaman se tih dana neustrašivo borio i sada je nepokolebljivo stajao pod pljuskom Arđuninih strijela štiteći gospodara Bhišmu.

— On je meni sin mojega učitelja — mišljaše Arđuna — Dronin ljubljeni sin, a usto je i brahman i zato je vrijedan mojega poštovanja.

I Arđuna se pokaza milostiv prema sinu svojega učitelja i izbjegne okršaj s njim.

Duryodhana vidje kako nepobjedivi Satyaki svojim jakim rukama zasipa njegovu vojsku strijelama koje bjehu nalik na zmije otrovnice pa posla na njega deset tisuća bojnih kola. Veliki i nepogrešivi strijelac Satyaki pobi sve te silne ratnike svojim nebeskim oružjem.

Cijelo to prijepodne bitka je bješnjela s neizvjesnim ishodom. Bješe već prevalilo podne kada su se sukobili Somadattin sin Bhurišravas i Satyaki, Krišnin rođak iz plemena Yadava. Satyakijevi borci nisu izdržali pred moćnim protivnikom već okretoše bježati napustivši Satyakija. Deset sinova pritekoše u pomoć svojem ocu, ali se Bhurišravas nije dao pokolebati. Njegove točno naciljane strijele najprije im polomiše lukove, a onda im poskidaše i glave i oni padoše nalik na golemo drveće srušeno gromovima.

Satyaki urliknu i jurnu na Bhurišravasa. U sudaru oni pobiše jedan drugome konje iz zaprege, a sami skočiše na zemlju naoružani velikim sabljama i štitovima. Upravo u taj tren naišao je Bhima i uzeo Satyakija na svoja kola, a Duryodhana dođe da odveze Bhurišravasa. Za to su se vrijeme Pandave i dalje nosile s Bhišmom, nenadmašnim ratnikom.

Kada se Sunce zacrvenjelo, Arđuna je, upinjajući sve svoje sile, već uspio probiti dvadeset pet tisuća strijelaca s kola. Duryodhana ih je silio da ga pokušaju ubiti, ali svi oni poginuše a da mu se nisu mogli niti čestito primaknuti. Tada strašnoga ratnika opkoliše Matsye i Kekaye, ali ubrzo zađe Sunce i više se nije moglo vidjeti. Vojske Kurua i Pandava pođoše svaka svojemu taboru, a svaki ratnik osjećao je strah i tjeskobu zbog ovoga užasnog pokolja.

Pošto su u toku noći otpočinjali, Kurui i Pandave izađoše u osvit da se opet bore. Šestoga dana velike bitke Dhrštadyumna je postavio svoju vojsku u oblik nazvan makara, a Bhišma napravi poredak po imenu kraunća. Žestoki je pokolj počeo već od ranoga jutra.

Drona je morao sam prihvatiti uzde svoje zaprege jer mu je poginuo kočijaš. Istovremeno je rukovao i uzdama i lukom izazivajući opći pomor oko sebe. Bojni redovi obiju strana brzo su se izmiješali i nastala je nemilosrdna sječa. Mrtva i unakažena trupla ratnika, slonova i konja i krhotine razbijenih kola ležali su hrpimice svuda naokolo.

Nije prošlo mnogo od početka bitke, a Bhima se probio u jake bojne redove Kurua tražeći Duryodhaninu mlađu braću. Ugledao ih je kako s Duššasanom na čelu jurišaju na njega. Vidjevši kakva im je namjera, on ih odluči sve pobiti. Ostavi svoja kola i s topuzom u ruci poče tamaniti mnogobrojnu vojsku koja stajaše pred njim. Kraljević Dhrštadyumna opazio je kako Bhimina bojna kola uranjaju u neprijateljske redove pa pohita za njim. Kada se probio do njegovih kola, na njima vidje samo Bhimina kočijaša pa mu se zamutiše sva osjetila i on očiju punih suza upita: Višoka, gdje je Bhima? On mi je draži od života!

Višoka sklopi ruke i odgovori: Panduov mi sin reče da ostanem ovdje a sam odjuri s topuzom u ruci u neprijateljske redove koji su nalik na nepreglednu morsku pučinu! — Nato Dhrštadyumna potjera kola za Bhimom kroz neprijateljsku vojsku idući njegovim tragom koji se poznavao po slonovima oborenim njegovim topuzom. Našao ga je kako se pješice bori s buzdohanom u rukama sa svih strana okružen protivničkim kolima, ranjav od mnogih hitaca, koračajući poljem nalik na Uništitelja glavom. Dhrštadyumna ga zagrli uzevši ga sa sobom na kola pa poče čupati strijele iz njegova tijela.

Na Duryodhaninu zapovijest ratnici Kurua napadnuše na njih dvojicu i ne čekajući njihov izazov premda im ne bijaše više do boja. Dhrštadyumna bijaše dobio od Drone tajno oružje zvano Pramohana[46] i on ga sada upotrijebi. Vojska Kurua ostade ukočena i nitko se nije mogao maknuti. No odlučni Drona, prvi među svim znalcima nauke o oružju, posla protiv toga oružja drugo, zvano Prađna,[47] i ono poništi Pramohanu. Upravo tada stiže odred što ga je vodio Abhimanyu i tada Bhima prijeđe na Kekayina kola.

Sjetivši se Duryodhanina kruha koji je dosada jeo, Drona se odluči ugoditi svojemu gospodaru i poče neštedimice rasipati svoje strijele. Od njegove ruke pogibe Dhrštadyumnin kočijaš, kola se razbiše u komadiće, a konji nastradaše, tako da je Drupadin sin morao potražiti spas na Abhimanyuovim kolima. Vojska se Pandava kolebala, a Kurui su zaklicali slaveći staroga učitelja.

Surova i nemilosrdna sječa trajala je cio dan. Duryodhanina su se braća sjatila oko Bhime odlučni da ga ubiju, ali on različitim oružjem pobi sve koji mu dođoše pod ruku. Onda tamo stiže Bhišma i razbi redove Pandava. Kada je Sunce počelo zalaziti, bitka se još žešće razbješnjela i poginuše tu još mnoge tisuće. Kada je pak boj najzad dovršen, Yudhišthira bijaše presretan što vidi da se Bhima i Dhrštadyumna živi vraćaju u tabor.

Dok je u praskozorje novoga dana Bhišma izdavao naređenja za pokret, potišteni Duryodhana kojega su bojne rane jako boljele opet krenu da mu se požali: Sreća nam je svakoga dana okretala leđa. Naši se redovi slamaju i gine nam mnogobrojna vojska, a ti protiv toga ništa ne poduzimaš. — Na te riječi stari se gospodin nasmija pa ga stade bodriti i tješiti premda i sam bješe neveseo.

Proslavljeni junače — reče mu on — danas ću tebe radi i dušom i srcem činiti sve da ti ugodim. Neću žaliti ni vlastiti život!

To obećanje povratilo je samopouzdanje snuždenome Duryodhani i on se razveseli pa naredi četama da se svrstavaju. Stari mu gospodin dade neku ljekovitu biljku koja je bila vrlo djelotvorna i Duryodhana njome izvida svoje rane, a Bhišma, najvrsniji od svih koji zapovijedaju vojskama, postroji u osvit dana svoje trupe u poredak zvani mandala. Sa svakim ratnim slonom išlo je sedam potpuno opremljenih kola. Uz svaka kola išlo je sedam konjanika, a uz svakoga konjanika po deset strijelaca. Svaki je strijelac imao oko sebe desetoricu štitonoša a svaki od njih bješe u oklopu. Kralj Duryodana stajaše usred te moćne i dobro opremljne vojske nalik na Indru.

Yudhišthira je svoje trupe postrojio na način koji se naziva vađra.

Toga su se dana u krvavome i strahotnome okršaju protivničke strane izmiješale i bojni su se redovi rasuli tako da su se kšatriye hvatale ukoštac pojedinačno, izazivajući jedan drugoga na dvoboj. Kralju Virati sinovi su Uttara i Šveta poginuli još prvoga dana, a sada mu pogibe i treći sin, Šankla, upravo u času kada je u svoja kola primio oca koji je ostao bez kola u okršaju s Dronom. Kralj Šalva napao je svoje nećake Nakulu i Sahadevu, ali ga jedna Sahadevina strijela ljuto rani i on se onesvijesti, a vješti ga kočijaš odveze s bojišta. Kada Duryodhanini ratnici vidješe da kralj Madre tako napušta bojište, oni izgubiše srčanost, a Madrini blizanci puhnuše u svoje školjke i, osokoljeni, poubijaše svu silu Šalyinih vojnika.

U Yudhišthiri je toga dana plamtio strašan gnjev i više nije sličio na sebe samoga. Pred Dharminim sinom pobježe veliki strijelac Šrutayus, a Duryodhanina vojska okrenu od njega svoja lica. On tada ugleda Šikhandina kako bježi jer mu jeŠantanuov sin polomio sve oružje i naljuti se pa viknu: Ti si nam pred svojim ocem govorio: Ja ću to biti koji će ubiti Bhišmu slavnih zavjeta! Oborit će ga moje strijele sjajne kao sunce! — Baš si se tako zaklinjao! A sada se sklanjaš iz boja jer te je pobijedio kraljevski Šantanuov sin. Luk ti je polomljen, a svoju braću i rodbinu ostavljaš. O junače, zar da se ti koji si širom svijeta slavan ovako prestrašiš? — Šikhandin razumje te Yudhišthirine riječi koje doduše, bijahu oštre, ali i vrlo razumne, pa se vrati i opet ustremi k svojemu cilju.

Starina Bhišma žilavo se odupirao jurišima Pandava sve do smiraja dana, a kada sunce zađe, ratnici se povukoše u svoje šatore da povade strijele iz tijela i da se okupaju vodom s različitih nalazišta. Bio je običaj da cijeli sat poslije povratka umornih i ranjavih ratnika s bojišta u logoru svira nježna glazba koja ih je blažila i smirivala za počinak. Taj sat uvijek bi protjecao u vidanju rana i nitko nijednom riječju nije spominjao rat, tako da je to bilo vrijeme nebeskoga blaženstva.

Pošto su proveli noć u duboku snu, Kurui i osmoga dana krenuše u boj. Bhišma ih je postrojio u bojni poredak širok i prostran kao more, a on sam stao je na njihovo čelo praćen Avantima i Malavama, stanovnicima južnih zemalja.

Kralj je Yudhišthira promotrio neprijateljsku vojsku pa reče Dhrštadyumni: Pogledaj, veliki ratniče, vojsku Kurua. Ne čaši ni časa već postavi našu vojsku u protuporedak. — Dhrštadyumna se odmah baci na posao i postroji vojsku Pandava u trozubac zvan šrngataka. Bhima je bio na vrhu jednoga zuba, Satyaki na drugome, a Yudhišthira je bio na čelu srednjega odjela.

Sunce još nije bilo pravo odskočilo, a nemilosrdni Bhima već bijaše poslao u Yaminu kuću osmoro Duryodhanine braće. Uvidjevši da ima istine u riječima što ih je Bhima kazao u sabornoj dvorani, tvoji se preživljeli sinovi, kralju, razbježaše kud koji. Ucviljeni Duryodhana govorio je svojoj vojsci: Eno vam tamo Bhime! Hoću ga vidjeti mrtva! — Sada se svi tvoji sinovi, kralju, počeše prisjećati miroljubivih i blagotvornih riječi koje im je govorio umni Vidura.

Prema načinu kako je moćno naoružani Bhima satirao Kurue dalo bi se pomisliti da je silni Panduov sin zasigurno rođen samo radi njihova zatvora. Shrvan žalošću, Duryodhana ode starome gospodaru pa poče pred njime oplakivati svoju izginulu braću, a onda mu reče: Jao, kamo da krenem? Pogledaj moju čemernu sudbinu! Meni se čini kao da nas ti prezireš i kao da si u ovome boju samo promatrač!

Te okrutne riječi natjeraše suze na Devavratine oči i on mu odgovori: Unaprijed ti rekoh da će se tako zbiti, a isto ti kazivahu i Drona i Vidura i slavna Gandhari. Sine moj, onda to nisi mogao razumjeti! Zatorniče neprijatelja, ja već odavno znam da ni Drona ni ja nećemo iz ovoga boja iznijeti žive glave. Istinu ti govorim: Znaj da će, zasigurno, poginuti svaki onaj na kojega Bhima baci svoje oko. Zato se priberi i umiri, kralju, i ne ustupaj, nego se bori s Panduovim sinovima, a krajnji cilj neka ti budu nebesa. Pandave ne može svladati ni Indra na čelu bogova.

Toga dana Arđuni pogibe sin Iravant kojega mu je rodila Ulupi iz roda naga. Pošto ga obori ruka rakšase Alambuše, cijeloj vojsci Dhrtaraštrovića laknulo je oko srca. Ugledavši mrtvoga Iravanta, Ghatotkaća pusti strašni ratni urlik od kojega uzdrhtaše svi okolni ratnici, a onda kao bjesomučnik jurnu na vojsku Kurua. Pustoš koju je među njima sijao bijaše tako poražavajuća da se njihovi zbijeni bojni redovi na mnogo mjesta prolomiše i rasuše. Tada kralj Duryodhana osobno povede juriš na Ghatotkaću i hrabro se borio s njime pobivši mnoge Ghatotkaćine ratnike. Ghatotkaća napokon hitnu na njega koplje koje bi okončalo Duryodhanin život da nije kralj Vanga podmetnuo jednoga od svojih slonova. Siloviti hitac na mjestu ubi životinju i tako Duryodhana izvuče živu glavu.

Što zbog dužnosti, a što zbog oholosti Duryodhana jedini ostade kada se svi koji su ga štitili razbježaše pred Ghatotkaćom. Bhišma je strepio za njegov život pa žurno posla Dronu i mnoge velike ratnike s bojnim četama da mu pomognu. Yudhišthira je opazio strahovit metež na tom dijelu bojišta pa se zabrinuo za Ghatotkaću i poslao mu u pomoć Bhimu. Bitka kakva se tu rasplamsala dotada se još nije vidjela.

Borili su se i činili junačka djela tako da sin više ne poznavaše oca ni otac sina i da nitko nije imao milosti ni prema kome. Po ravnici se razlila strašna rijeka kojom su tekli valovi i bujice krvi palih junaka.

Drona je pobio mnoge rakšase zastrašujućeg izgleda koji su nastupali u Ghatotkaćinoj prethodnici. Golemi Bhimin sin vrlo se rasrdi pa stvori priviđenje od kojega se svi zgroziše. Ratnici su gledali jedan drugoga kako se sasječeni bespomoćno valjaju u vlastitoj krvi, grčevitim trzajima. Izgledalo je da čak i Drona i njegov sin bezobzirce bježe s poprišta bitke. To je skršilo nepokolebljivost ratnika i uoči zalaska sunca svekolika se vojska Kurua mogla vidjeti kako se u neredu povlači.

Kada je Arđuna saznao za sinovu smrt, bješe sav slomljen. Duboko je uzdisao i šištao poput zmije, a onda se okrenu Krišni pa kaza: Vidura nam je jasno rekao da će obje strane zaploviti u beskonačno more žalosti. Da mi je samo znati zbog čega mi jedni drugima donosimo samo jad i propast? Zar zbog imanja? Kakve li ćemo radosti imati i mi i oni od toga imanja kada se završi ovo ubijanje? Sada mi je jasno, Madhusudano, zašto je Yudhišthira rekao da će biti zadovoljan i s pet sela ako mu ih daju. Nastavit ću se boriti samo da me, ako odustanem, ne bi proglasili kukavicom koja uzmiče pred zlom. Srce mi ispunjava nepodnošljiva groza dok gledam te mrtve ratnike kako leže po razbojištu. Koliko li to mora biti opačine u nama kada i dalje ustrajavamo u ovome grešnome poslu!? — Krišna na to ne reče ništa, nego samo potjera bojne konje brze kao vihori.

Iscrpljeni, razbijeni i satrveni ratnici jedva dočekaše da padne večernja tama tako da se bitka više nije mogla nastaviti. Kada je strašna tama, gusta poput smole, sve prekrila, i Kurui i Pandave povukoše svoju vojsku. Šesnaestoro Duryodhanine braće umrlo je toga dana.

Nakon što je pala večer i ratnici se razišli s bojišta, sastadoše se Duryodhana, Šakuni, Duššasana i nepobjedivi Karna, i počeše se savjetovati kako će pobijediti silne Panduove sinove. Na kraju se javi Karna i reče: Ne brini se, glavaru Bharata, ono što ti leži na srcu ja ću izvršiti. Kada Bhišma istupi iz boja i odloži svoje oružje, ja ću oduzeti život i Arđuni i svim Somakama, i to naočigled staroga gospodara. To je, kralju, moja zakletva! Bhišma ne može pobijediti te moćne ratnike, a još im i stalno popušta.

Tada Duryodhana ode da vidi staroga gospodara i da s njime porazgovara u četiri oka. Došao je do njegova šatora, sjahao s konja, pa, pošto je Bhišmu propisno pozdravio, reče mu: Zatorniče neprijatelja, pod tvojim okriljem smjeli bismo udariti i na same bogove s Indrom na njihovu čelu, ali protiv naših neprijatelja nismo nimalo uznapredovali. Ako ti štediš Pandave zbog svoje naklonosti prema njima, ili možda zbog nenaklonosti prema meni nesretniku, dopusti velikome Karni, tome ukrasu bojnoga polja, da uzme oružje u ruke. On će pobijediti Pandave i sve njihove saveznike i rodbinu.

Plemenitoga Bhišmu te su riječi kao bodež pogodile u srce i ispunile ga jadom i čemerom, ali ne reče Duryodhani nijedne opore riječi. Umjesto toga mu odgovori; Silni junače, taj Panduov sin spasio ti je život kada su te gandharve zarobile. Tada su se tvoja vrla braća razbježala, a s njima i nepobjedivi Karna. Pred Viratinim gradom nasrnuo je na nas sasvim sam i ti znaš što se potom dogodilo. Pobijedio je u boju Nivatakavaće koje ni sam Indra nije mogao pobijediti. To je sasvim dovoljno da pokaže koliko je njegovo junaštvo. Tko će to u boju nadbiti Arđunu? Ti zbog svoje gluposti ne znaš što treba reći, a što ne treba, i odgovoran si za svu ovu mržnju prema Pandavama. Budući da si je znao izazvati, sada se bori kao muškarac! A što se mene tiče, ja ću pobiti sve Somake i Panćale. Izbjegavat ću samo Šikhandina. Sada možeš poći u postelju i provedi noć u blaženomu snu. Sutra ću biti strašni boj o kojemu će se pričati dok bude svijeta i vijeka.

Nato se Duryodhana pokloni svojemu djedu i vrati se na konak.