—Vede govore o ovima trima težnjama: o pravdi, o koristi i o užitku. Arđuno, ne daj im da te sputavaju! Ne daj oprekama da ti pomute um! Uvijek budi strpljiv, svjestan samog sebe, i ne budi vezan ni za što! Tebe se tiče jedino djelovanje, a ne i plodovi tih tvojih napora. Neka plod tvojega djela ne bude razlog za tvoje pregnuće, ali to ne znači da od toga djelovanja treba i odustati. Posveti se djelu, ali se ne vezuj za njega, Dhananđaya! Ta ravnodušnost prema plodovima djela naziva se yoga. Kad čovjek odbaci sve svoje želje i bude zadovoljan samim sobom, kaže se da je to čovjek postojana uma. Onaj čiji razum nijedna nevolja ne može pomutiti i čija je žeđ za užitkom prošla, koga ne sputavaju želje ni strahovi, sklonosti ni srdžba, naziva se mudracem postojana uma. Onaj tko se može odvojiti od svih podražaja što ih primaju osjetila, kao kad kornjača uvuče udove, taj je postigao čvrstoću razuma. No, premda se osjetila mogu odvojiti od svega onoga što ih nadražuje, ostaje želja za osjetilima, ali i ona uzmiče pred čovjekom koji vidi ono što je najviše. Kuntin sine, uzburkana osjetila odvlačit će pažnju i mudru čovjeku, premda se trudi da ih obuzda. Zato ih mora potčiniti volji. Postojani um je onaj koji može vladati osjetilima.

— Kada se razmišlja o onome što osjetila mogu opaziti, rađa se sklonost prema predmetima opažanja, a iz te sklonosti rodit će se žudnja. Iz žudnje se rađa srdžba, a ona pomućuje um. Otuda nastaje slabljenje pamćenja. Tamo gdje nema pamćenja nema ni uma, a tu je onda i propast. Čovjek koji znade obuzdati sebe služi se osjetilima, ali za njega nema ničega privlačnoga niti ga išta može odbijati, i kada osjetila potčini svojoj volji, postiže savršenu smirenost uma. Kada to ostvari, svi njegovi jadi umah će nestati, a smirenost srca učvršćuje razum. Kako može biti sretan onaj kojega muči nemir?! Srce koje luta vođeno osjetilima uništit će razum poput oluje koja razbija čamac na velikoj vodi.

— Zato, moćnoruki, znaj da je čovjek postojana uma onaj koji znade obuzdati osjetila. Taj što vlada sobom budan je u noći koja natkriljuje sva druga stvorenja, a što se svim bićima čini kao budnost njemu koji vidi, čini se tek tamom. Tko je prema svim željama srca kao more koje prima sve vode, ali ga one nikada ne prepune, taj će biti smiren, a ne onaj što vazda za nečime žudi. Mir dostiže onaj što svukuda hodi ne želeći ništa, neprivržen ničemu, oslobođen žudnje i svoje taštine. Takvo je to božansko stanje i onaj koji ga dosegne ne može više podleći obmani. Tko stoji u tome brahmanskome stanju, taj će u trenu smrti postići utrnuće u brahmanu.

Arđuna će opet: — Ako, Đanarddana, tvrdiš da su znanje i predanost yogi djelotvorniji od svakoga djelovanja, poradi čega me onda treba dopasti ovo strašno djelo? Pomiješanim riječima pomutio si mi um. Zato mi određeno reci jedno što treba da činim da bih odabrao ono što mije bolje.

A Blagoslovljeni mu odvrati: — Neporočniče, ja sam već zborio o tome da na ovome svijetu postoje dva puta. Jedan je samkhya, a to je yoga znanja, a onaj je drugi yoga djelovanja. Osloboditi se djelovanja ne znači uzdržavati se od svakoga djela jer pukim neradom nećeš se domoći konačnoga oslobođenja. Nitko ne može ni za tren opstati ako odustane od svakoga djelovanja. Onaj koji obuzdava svoja osjetila, ali priželjkuje njihove užitke, pravi je licemjer i njegov se duh zavarava opsjenama. No tko snagom uma vlada nad svojim osjetilima, Arđuno, i djelovanju posveti sve svoje pregnuće koristeći se pritom organima koji su namijenjeni radu, ali se ne veže sa svime time, taj se odlikuje nada sve ostale. Ovaj je svijet okovan u lance djelovanja, izuzevši samo žrtvene obrede. O Kuntin sine, prihvati se djela, a ne dozvoli da te sputavaju tvoji osjećaji.

Prithin sine, spoznat ćeš me kada obuzdaš svoja osjetila i usmjeriš svoj um k meni znajući da sam samo ja pravo utočište. Obuzdat ću ti nauk i iskustvo kojima ćeš moći lako razumjeti sve što je na svijetu. Od tisuća ljudi tek jedan teži savršenstvu, a među onima koji postigoše svrhu, malo je takvih koji su mene spoznali.

Moja osmerostruka priroda je ovo: zemlja, voda, vatra, vazduh, eter pa um, jastvo i razbor. To je moja niža narav. Moja se bit razlikuje od toga, ona je nad time, ona je žiće po kojemu opstoji cijeli svemir. Znaj da sva stvorenja iz njega proistječu. Ja sam začetnik svega što postoji, a ja sam također uništitelj svega. Nema ničega većeg od mene, Dhananđayo! Na meni je sve nanizano poput bisera na niti.

— Ja sam okus vode, Kuntin sine, ja sam svjetlost Sunca i svjetlost Mjeseca, ja sam u Vedama sveti slog OM, zvuk sam u eteru i muškost u mužu. Ja sam miomiris što ga širi zemlja, blještavilo ognja, život svih stvorenja, uzdržljivost koja krasi isposnika. Znaj, Prithin sine, da sam ja vječno sjeme svekolikoga bitka, oštroumlje svakoga umnog stvora i slava svega onog što se slavnim zove. Ja sam sila moćnih kada u njoj nema pohlepe ni strasti. Prvače Bharata, ja sam i čežnja u svim stvorenjima ako je suglasna njihovoj dužnosti. Od mene potječu i sva bića svih triju kakvoća, bila to Dobrota, Strast ili pak Tama. Ja nisam u njima, ona su u meni.

— Te tri kakvoće, te tri pojavnosti zavele su cijeli svijet na stranputicu pa ne vidi da ja, koji sam neprolazan, stojim iza svega. Jer, ta tri privida od mene potječu. Čudesni su oni i vrlo ih je teško proniknuti. Samo oni koji se u mene uzdaju moći će prozreti ove tri obmane. Oni koji čine zlo jer ih je opsjena lišila svega znanja pa su prihvatili demonske navike, oni su najniži od cijeloga svojega roda i u Meni neće naći pribježišta. Arđuno, ima četiri vrste onih koji mene poštuju: oni koji pate, oni koji predano tragaju za znanjem, oni koji teže napretku i boljitku i, napokon, oni koji me već znaju. Od njih su najbolji oni koji znaju, jer je čovjek znanja za mene isto što i moja vlastita duša. Onaj koji spozna Svebiće, taj zna, i doći će k meni nakon mnogih rođenja. Malo je tako plemenitih duša.

— Onaj kome želje pomućuju znanje klanja se svojemu bogu i približava se propisanih obreda jer je vođen vlastitom prirodom. Bilo kojemu božanstvu da pokloni vjeru i da ga poštuje, ja ću mu ukrijepiti vjeru. Kojemu se god božanstvu bude molio s vjerom, dobit će ono za što se molio, a zapravo ću to biti ja koji uslišavam molbu. Oni koji nemaju dovoljno pameti požnjet će plodove svojega djelovanja, ali će njihov uspjeh biti prolazan. Tko štuje bogove, i dospjeti će tako u svijet bogova, a tko svoju odanost meni posvećuje, taj će doći k meni.

Tad Arđuna reče: — O Svedržitelju, Svevišnji Gospode, doista je tako kako si kazao! Ako Ti, Gospode, misliš da sam vrijedan te Tvoje milosti, ukaži mi se, Gospodaru yoge, daj mi da ugledam Tvoje vječno biće!

A Blagoslovljeni mu odvrati: — Pogledaj, sine Prithin, stotine i tisuće mojih pojavnosti, čudesnih obličja svakojakih boja! Gledaj te Aditye, Vasue i Rudre, blizance Ašvine, promotri Marute, Bharato, čuda koja još nikada nisi gledao! Gledaj, Gudakešo, u mojemu tijelu sve što je pokretno i što je nepokretno, i sve što bi mogao željeti da vidiš! Ali tvoje me oči neće moći ugledati. Zato ti moram podariti nebesnički vid. Evo, gledaj moju svemoćnu prirodu!

— I rekavši ovo — produži Sanđaya — Hari, moćni vladar velike yoge razotkri, kralju, pred Prithinim sinom svoj svemoćni lik s mnogim ustima i mnogim očima, nebrojeno mnoštvo divotnih obličja, s nebeskim ukrasima i sa svom množinom nebeskoga oružja u rukama, odjeven u nebesku odoru i vijence i prožet nebeskim miomirisima. U Njemu, blistavom i beskrajnom, bijahu svakakva čudesa, a lica mu bijahu okrenuta na sve strane. Kada bi na nebu odjednom planulo tisuću sunaca, bilo bi to nalik sjaju Svevišnjega. U tijelu božanstva što ga bozi štuju sin Panduov spazi cijeli svemir s bezbrojem njegovih sastavnih dijelova. Zaprepašten čudom, Dhananđaya saže glavu pred božanstvom, a svaka se dlačica na njegovu tijelu naježi. Sklapajući ruke, oslovi Gospoda:

— Gospode, vidim sve bogove redom i mnoge vojske svakakvih stvorenja, i Brahmana na njegovu lopočevu tronu, i svete mudrace, i nebeske zmije! Ugledah i Tvoje nebrojene ruke, trbuhe i usta i to mnoštvo očiju na svim stranama, o Beskonačni! Ne vidjeh ti kraj, sredinu ni početak, o sveobuhvatni, sveoblični Bože. Nosiš svoju krunu, kolut i topuz, a iz Tebe bliješti strahovita sila! Vidim te, a tako je teško u Tebe gledati jer si nesaglediv i okružuje te sunčani oganj. Ti si neuništiv i vrhovna si meta svake spoznaje. Ti si neprolazan, pastir vječne pravde. Ti si Vječna Duša! Ti nemaš početka, sredine ni svršetka i rukama Tvojim ne zna se za broj niti ima međe tvojoj sili! Sunce i Mjesec dva su Tvoja oka, a usta su Tvoja usplamtjeli oganj što daje toplinu cijelome svijetu. Ti ispunjavaš sav prostor između neba i zemlje i sve strane svijeta. Pred Tvojim čudesnim i strahotnim likom dršću sva tri svijeta, o Preuzvišeni, jer u Tebi stoluju sve božanske vojske. Neki Ti se mole trepteći od straha i sklopivši ruke, a vojske mudraca i sve mnoštvo onih koji su bez mane kliču ti: Slava! Mnogim hvalospjevima uzdižu Ti ime. Sa zaprepaštenjem gledaju u Tebe Rudre i Aditye, Vasui i Siddhe, Višvadeve i Ašvini, Maruti, preci, gandharve i yakše, i sve asure i sve vojske siddha. Ugledavši Tvoje svemoćno obličje, strašni oružniče, sagledavši Tvoja neprebrojna usta i bezbroj očiju, stegana, stopala, ruku i trbuha i užas Tvojih mnogobrojnih zuba, sva stvorenja dršću, a i ja s njima! Doista, o Višnu,[37] premirem od straha vidjevši Te svojim duhovnim očima kako blistav, mnogobojan, s čeljustima široko razjapljenim i svojim očima sjajnim i golemim ispunjavaš cijela nebesa! Iz mojega uma nestade spokojstva i ne mogu ovladati sobom. Kada sam spazio Tvoje strašne ralje i goleme zube, strašne poput vatri sudnjega dana, ne znam više gdje su strane svijeta niti svoj razum umijem smiriti. Gospode, koji si Bog božanstvima, budi milosrdan jer Ti si jedino utočište cijeloga svemira!

— I svi oni sinovi Dhrtaraštrini, i vojske kraljeva, i Bhišma i Drona, i Sutin sin s njima, stupaju uz naše najbolje ratnike i žurno ulaze u Tvoje čeljusti kroza strahovite zube. Neke od njih vidim među tim zubima kako vise razmrskanih glava. Poput mnoštva voda čije se matice, hitajući k moru, u njega liju, slavni vitezovi iz ljudskoga svijeta hrle prema Tvojemu usplamtjelom ždrijelu, slični leptirima koji hitaju prema ognju da bi ondje skončali. A Ti ih proždireš palucajući jezikom iz tih svojih ždrijela. Tvoje blještavilo i strašna silina rasprostiru se širom svemira i daju toplinu svakome stvorenju. Reci tko si, o Jezivi? Gospode bogova, padam ničice pred Tvojom pojavom i preklinjem Te da mi se smiluješ! Želim Te spoznati, o Ti Prapočetni, jer ne razabirem što si naumio!

A blagoslovljeni ovako odvrati: Ja sam Smrt! Onaj sam što ništi svjetove! U svojoj sam punoj snazi i zamahu. Smjeram sada udariti na ljudski rod. Svi ovi ratnici postrojeni za boj prestat će živjeti i bez tvojega sudjelovanja. Zato ustani i steci slavu uzevši živote svojim neprijateljima, pa mirno vladaj prostranom zemljom! A njima sam ja već sada uzeo živote! Budi moje oruđe, junače koji objema rukama podjednako strijeljaš! I Drona i Bhišma, Đayadratha, Karna, i svi ti veliki ratnici već su poginuli jer sam ih ja pogubio. Ti samo udari, ne strepi! Znaj da ćeš u ovome boju pobijediti sve takmace!

Sanđaya nastavi: — Kada je saslušao Kešavine rijči, Arđuna s krunom sav užasnut sklopi ruke, pokloni se Krišni i opet se javi ustreptalim glasom: — O Gospode, dolično je da se sav svijet ushićuje i raduje slaveći Te, a sve rakšase, užasnuti, da se pred Tobom razbježe, da se sve brojne vojske siddha Tebi poklanjaju! Kako da se ne klanjaju, Veleduše, Tebi, kada si veći i od samog Brahmana tvorca! Beskonačan si, Bože, koji si nad bogovima, Ti u kojemu svemir ima svoje utočište, nikada ne propadaš! Sve ono što jest Ti si, ali si i ono što nije, čak i ono što je izvan svakoga bitka i nebitka. Ti si prapočetno biće i posljednje utočište u kojemu se sav svijet stječe. Ti si onaj koji zna, ali i spoznaja sama, Ti si i Svevišnje boravište. Beskonačni, Ti si Onaj koji drži cijeli svemir! Ti si Vayu, Yama, Agni, Varuna, a i Mjesec, Prađapati i praotac! Tebi se klanjam tisućuput i opet i uvijek. Klanjam Ti se na svaki način i svakoga trena. Osim Tebe ničega nema, moć je Tvoja neizmjerna i sila beskrajna.

— Mislio sam: drug si moj i prijatelj! Zato, što god da Ti rekoh ne pazeći — poput: Krišno! Yadavo! Prijatelju! — u trenutku kada bijah nesmotren i prisan s Tobom i nepoštovanje koje pokazah prema Tebi u radosti i pri igri, na počinku ili pri objedu, nasamo ili pred drugima, Neprolazni, ja Te molim da mi to oprostiš! Ti si otac pokretnoga i nepokretnoga svijeta! O Veliki Učitelju, Ti si vrijedan svakoga poštovanja! Nitko nije Tebi ravan. Ta zar bi mogao biti? Tvojoj sili nema slične ni na jednome od triju svijetova! Ničice se klanjam Tebi i molim Te za milost, Gospode Veličajni! Oprosti mi te prijestupe kao što bi otac sinu, ili prijatelj prijatelju, kao dragi svojoj dragoj. Radost me je obuzela kada spazih to obličje u kojem Te još nikada dosad nisam ugledao, a sada mi razum dršće od užasa! O, smiluj se i pokaži opet svoje staro lice, o Bože nad bogovima! Ja bih da te opet gledam u prijašnjem Tvojem liku što na glavi nosi krunu, u rukama kolut i kij. O Ti što si Sveoblični i tisuću ruku imaš, pokaži se opet meni u negdašnjem svojem liku što ga četiri ruke krase!

A Blaženi odgovori: — Ja sam ti, Arđuno, svojom silom yoge pokazao svoje sveobličje, taj Svevišnji oblik što sve obuhvaća svojom beskrajnošću i zrači sjajem prapočetne slave, jer ti si mi vrlo omilio. Prije tebe nitko ga nije vidio. Silni viteže od roda Kurua, osim tebe, u ovome svijetu ljudi nema nikoga drugoga tko bi mogao vidjeti taj moj oblik jer tu ne pomaže ni učenje Veda, ni sve žrtve, pa ni milosrđe ni junačka djela, čak ni isposništvo, pa bilo i najstrože! Ne budi uplašen ni zaprepašten gledajući moju strahotnu pojavu. Rastjeraj sve zebnje i olakšaj srce jer ćeš opet vidjeti moj prijašnji lik.

Sanđaya nastavi: — Pošto to reče, Vasudeva se opet preobrazi poprimivši negdašnji dobrostivi lik i tako se Arđuna oslobodi straha. A Arđuna reče: — Tek sad, Đanarddano, kada vidim tvoje plemenito lice i ljudsko obličje, opet mogu obuzdati svoja osjetila i ovladati sobom.

Blagoslovljeni odvrati: — To moje obličje koje si gledao teško je vidjeti. Čak su i bogovi uvijek žudjeli za tim prizorom. Takav moj oblik može se vidjeti i njegova prava priroda spoznati samo nepokolebljivom predanošću meni i nikome drugome osim meni, Arđuno. Jedino tako i možeš dospjeti do Mene, zatvoreniče neprijatelja! Onaj koji radi samo meni za ljubav i mene ima za najvišu svrhu, onaj koji sebe ni za što ne veže i nijednome stvoru ne želi zla, takav čovjek dospijeva k meni, Arđuno![38]

— Znanje kojim u svakoj pojavi vidiš jednu jedinstvenu i vječnu bit, nepodijeljenu u podijeljenim stvarima, to je, Arđuno, znanje koje ima kakvoću Dobrote. A ono znanje kojim se zapaža podijeljena bit različnih pojava, takvo znanje ima osobine Strasti. Ali znanje koje u jednoj pojavi može vidjeti ništa osim nje same i utemeljeno je na samoobmani, slabo i površno, znaj da takvo znanje potječe od Tame.

— Djelo koje činiš jer ti je to dužnost, bez želje za plodom i bez vezanosti, ljubavi ili mržnje, kaže se daje od Dobrote. Ali svako djelo učinjeno sa željom da se stekne korist, ili ga čini netko sebičan, djelovanje uz mnogo truda i tegoba, to je djelo Strasti. Djelo pak koje je začeto obmanom, bez obaziranja na sve posljedice, gubitke, uvrede i na vlastite moći, kaže se da potječe od kakvoće Tame.