Vrlo se začudiše svi kraljevi kada saznaše da su se pod krinkom miroljubivih brahmana skrivali Panduovi sinovi. Svi su oni čuli da je Kunti sa svojom djecom izgorjela u kući od laka i zato su ih sada gledali kao da su ustali od mrtvih. Sjećali su se surova Puroćanina nedjela i govorili: Neka je sramota i Bhišmi i Dhrtaraštri i svekolikome rodu Kurua!

Vidura dođe pred kralja Dhrtaraštru i izvijesti ga da su Panduovi sinovi stekli mnogo saveznika i združili se s brojnom rodbinom koja ima veliku vojsku i da su bili na svečanosti svayamvare, a Dhrtaraštra će na to: Ta su djeca, o Kšattre, meni isto tako draga kao što bijahu i Panduu, pa možda i više.

Tko ne bi i u dobru i u zlu poželio takve prijatelje kao što su Drupada i njegovi prijatelji i saveznici? Vidura na te kraljeve riječi samo odgovori: O kralju, neka tvoje bistroumlje potraje neizmijenjeno stotinu godina!

Odmah potom stigoše pred Dhrtaraštru Duryodhana i Radhin sin pa rekoše vladaru: Pred Vidurom se ne može slobodno govoriti, ali sada te nađosmo sama pa ćemo ti reći što nam je na srcu. Što misliš činiti, o gospodaru? Zar je za tebe boljitak tvojih neprijatelja isto što i tvoj vlastiti boljitak? Mi smo odlučili, oče, stalno se truditi ne bismo li nekako oslabili Pandave. Došlo je vrijeme da se posavjetujemo što nam je činiti. Pandave će nas progutati zajedno s našom djecom i rodbinom.

Dhrtaraštra će na to: Ja i želim učiniti upravo ono što mi savjetujete, samo se ne želim nikakvim načinom odati pred Vidurom. Sada, budući da je otišao, reci mi, o Suyodhana, što imaš na umu?

Duryodhana mu odvrati: Pokušajmo, oče, uz pomoć povjerljivih i vještih brahmana posijati razdor između Kuntinih i Madrinih sinova. Ili podmitimo kralja Drupadu i njegove sinove i ministre bogatim darovima da se otuđe od Panduovih sinova. Možemo još poslati oštroumne uhode koji će posijati ljubomoru među Pandave. Možemo i zavaditi Draupadi s njezinim muževima ili naći načina da se Pandave naljute na nju. Što ti, Karno, o tome misliš?

Budući da se njemu obratiše, Karna im ovako kaza: O Duryodhana, ne mislim da ti je umovanje ispravno. O hrabri kraljeviću, ti si i prije pokušavao ostvariti svoje želje na različite lukave načine, ali nikada ti nije pošlo za rukom pobiti svoje neprijatelje. Tada su živjeli ovdje, kraj tebe, bili su mladi i još nezreli, a sada su odrasli i iskusni. Oni koji su oženjeni zajedničkom nevjestom ne mogu biti razjedinjeni, niti ćeš Krišnu odvojiti od njih. Odabrala ih je još dok su bili u nevolji, pa zar će ih ostaviti sada kada žive u blagostanju? Kralj Panćala častan je i naklonjen vrlini. Nema u njemu zlobe. On neće napustiti Pandave makar mu ponudio i cijelu kraljevinu. Nama ostaje samo jedno: da ih napadnemo i istrijebimo. Sve dok je kralj Panćala slabiji, a naša strana jača, možemo, a i moramo, udariti bez milosti. Ja sada ne vidim, gospodaru, drugoga načina.

Silni mu Dhrtaraštra od svega srca odobravaše, a onda mu ovako reče: Ti si, o Sutin sine, i mudar i vičan oružju. Zato ti dobro pristoji ova besjeda koja daje prednost junaštvu. Ali ipak pozovimo na vijeće Bhišmu, Dronu i Viduru, a ja ću prihvatiti onaj savjet koji će biti za naše dobro.

I tako sjedoše svi da se savjetuju i, kada Dhrtaraštra upita Bhišmu za njegovo mišljenje, on mu ovako odgovori: Ja nikada ne mogu odobravati razdor s Pandavama. Ne sumnjaj u to da ste ti i Pandu preda mnom jednaki. Gandharini su sinovi za mene isto što i Kuntini. Trebalo bi da ih štitim jednako kao i tvoje sinove, Dhrtaraštro. A kao što ti, Duryodhano, tražiš svoje pravo na prijestolje, tako isto imaju i Pandave pravo na svoju očevinu. Ako slavni Pandovi sinovi ne dobiju vlast nad kraljevinom, kako je možeš dobiti ti ili bilo koji drugi potomak Bharata? Ako ti misliš da si punopravno stekao kraljevinu, onda se, po mojemu sudu, oni također mogu smatrati punopravnim nasljednicima ove kraljevine, a njihovo je pravo starije. Zato im s mirom dajte polovicu zemlje. O Gandharin sine, otkada saznah da su Kuntini sinovi izgorjeli, bijaše mi mučno susresti se i s kojim živim stvorom. Otkako je narod saznao za Kuntinu zlu sudbinu, pred njime si ti bio mnogo veći krivac od Puroćane. Nasljedniče Kurua, znaj da sve dok ti junaci žive, nitko ih ne može rastaviti od njihova nasljedstva, pa ni sam gromovnik Indra!

Kada Bhišma zašuti, nastavi Drona: Gospodaru, ja mislim kao i Bhišma. Postupi tako da se pročuje kako ste se i ti i Duryodhana obradovali time što se dogodilo. Pošalji glasnike da pozovu Pandave natrag u Hastinapuru kada im kralj Drupada to dopusti, a Duhšasanu i Vikarnu pošalji da ih dočekaju u svečanoj povorci. Dočekaj ih s ljubavlju i postavi na prijestolje njihova oca jer to i narod želi.

Poslije Drone javi se Karna: I Bhišma i Drona dijelili su s tobom blago i počasti, pa zar ima išta smješnije od njihovih savjeta koji su tebi na štetu? Ako je sudbina tebi dodijelila ovo kraljevstvo, ono će se u tebi i nastaviti. Ako je pak sudbina odredila drugačije, možeš se truditi koliko ti drago, ali ti neće tebi dopasti. Zato dobro razmisli tko te savjetuje mudro, a tko naopako.

Drona će nato: Budući da si zao, govoriš slijedeći svoju zlu narav. Nama podmećeš grijeh želeći Pandavama učiniti zlo. Ne poslušate li moj savjet, mislim da nećete dugo čekati na propast roda Kurua.

Tada se javi Vidura: O gospodaru, nema sumnje da ti tvoji prijatelji rekoše ono što će biti za tvoj boljitak. Ali ti nemaš volje saslušati što ti oni govore i njihove riječi teško dopiru do tvojih ušiju. Oni koji te savjetuju da činiš zlo Pandavama ne čine to za tvoje dobro. Što se govori o nepobjedivosti Pandava, prava je istina. Oni koji imaju Baladevu za saveznika, Krišnu za savjetnika i Satyakija za pomoćnika, svakoga će pobijediti u ratu. Prisjeti se toga, kralju, i imaj na umu da je njihovo pravo na prijestolje starije od tvojega pa se ponašaj prema njima onako kako to vrlina poučava. Puroćanino zlodjelo bacilo je ljagu na tebe. Operi sa sebe tu sramotu i dobrostivo se ponesi prema Pandavama. Znaj, tamo gdje je Krišna, ondje su i Pandave, a gdje je Krišna, tu je i pobjeda! Tko će, kralju, ako nije proklet od bogova, nastojati zadobiti ratom ono što se može postići mirnim putem? Duryodhana, Karna i Subalin sin Šakuni prionuli su uz krivdu i izgubili pamet kao djeca, i zato ih ne slušaj!

Dhrtaraštra je primio na znanje sve te riječi i potom objavio: Veleučeni Bhišmo, slavni Drono, a i ti Viduro, rekoste mi istinu i savjetujete me za moje dobro. Uistinu su moćni ratnici, Panduovi i Kuntini sinovi, prema običajima i moji sinovi. Zato, o Kšattre, pohitaj i s ljubavlju i poštovanjem dovedi amo Pandave i njihovu majku.

I tako Vidura ode kralju Drupadi da dovede Pandave natrag u Hastinapuru. Slavni Drupada nije odveć vjerovao Dhrtaraštri, ali se ipak odlučio i rekao: Pandave mogu činiti kako im je volja.

Napokon Pandave stigoše pred Dhrtaraštru i u znak poštovanja padoše pred njegove noge, a isto učiniše i pred slavnim Bhišmom. Jednako poštovanje odadoše svakome tko je te počasti bio dostojan i potom se raspitaše za život i napredak grada i građana. Na kraju im Dhrtaraštra reče da se mogu povući u svoje odaje i oni odoše.

Pošto su se odmorili neko vrijeme, pozvali su ih kralj Dhrtaraštra i Šantanuov sin Bhišma pa im kralj reče ovako: Slušaj me, Yudhišthiro, Kuntin sine, i vi njegova braćo: Pođite u Khandavaprasthu da ovdje ne bi opet izbile nesuglasice.

Uzmite polovicu kraljevstva i upravljajte Khandavaprasthom zaštićeni Arđuninim junaštvom kao nebesnici Indrinim gromovima.

Junaci se suglasiše s time i odadoše počast kralju te se otputiše u Khandavaprasthu. Stigoše onamo zadovoljni što su dobili polovicu zemlje, a to je bila pustoš na koju nitko nije polagao pravo. Junaci neumole slave dođoše tu s Krišnom na čelu i uljepšaše to mjesto, a onda uz Dvaipayaninu pomoć odabraše i izmjeriše područje koje bijaše povoljno, posvetiše ga propisanim obredima i namijeniše taj komad zemlje za podizanje grada. Napraviše naokolo opkop širok kao more i zidove do neba visoke i bijele kao runasti oblaci. Bio je ukrašen palačama s mnogim vratima, a na njima bijaše ukras od dviju ploča nalik na Garudina krila. Zatvarale su ga dvori visoke kao gorje Mandara, a ulice su bile široke i dobro izrađene tako da nije bilo straha od bilo kakve nesreće. Uljepšan bezbrojnim građevinama, grad je sličio na Amaravati i zato dobi ime Indraprastha. Nalikovao je veliku oblaku bremenitome blistavim munjama.

Na prekrasnome mjestu pod dobrim znamenjem Pandave podigoše dvorac prepun svakojaka blaga i nalik na palaču nebeskoga rizničara Kubere.

Kada je grad bio sagrađen, stadoše u njega dolaziti mnogi brahmani, vrsni znalci Veda, želeći se tu nastaniti. Dođoše sa svih strana i mnogi trgovci u nadi da će se tu obogatiti i mnogi odlični umjetnici i zanatlije u namjeri da tu obitavaju. Oko grada prostirali su se predivni vrtovi puni svakakva drveća, i cvjetnog i plodonosnog, a u gradu je bilo i raznih kuća u kojima su se mogla naći svakojaka zadovoljstva, a blistale su kao ogledala. Bilo je i mnogo sjenica obraslih puzavicama i ljupkih umjetnih brežuljaka i malih jezeraca punih kristalno bistre vode i ribnjaka koji odisahu miomirisom lopoča i ljiljana, po kojima su plovili labudi i patke. Radost Pandava bivaše iz dana u dan sve veća jer su vidjeli da žive u prostranoj kraljevini s pobožnim stanovnicima.

Došao je jednom pred njih nebeski mudrac Narada pa im ovako kaza: Slavna kraljevna Panćala udana je za sve vas i zato utvrdite među sobom pravilo koje će spriječiti da se među vama zametne mržnja. Čuvajte svoje prijateljstvo, Yudhišthiro, i ne činite ništa što bi vas jednoga od drugog otuđilo.

Pandave saslušaše riječi velikoga rišija pa stadoše vijećati. I tako, pred poštovanim mudracem, oni utvrdiše među sobom pravilo da onaj od njih koji bi gledao drugoga dok je taj s Draupadi, mora otići u šumu i živjeti tamo dvanaest godina poštujući zavjet brahmaćarina.

Dogodilo se jednom da neki razbojnici otjeraše stoku nekome brahmanu i, dok su gonili svoj plijen, brahman je, izvan sebe od bijesa, dotrčao u Khandavaprasthu i stao jadikovati i koriti Pandave. Arđuna saslušao je njegove jadikovke pa mu reče: Ne boj se!—Ali zbilo se tako da je Yudhišthira zauzeo dvoranu s oružjem Pandava s Draupadi. Arđuna je slušao brahmanove požurivanje i razmišljao: Vrlina je važnija od tijela i traje i kada tijelo nestane. — I stoga odluči ući, sve kaza Yudhišthiri, pa iziđe vesela srca s lukom u rukama i reče brahmanu: Požuri se, brahmane, da nam ti bijedni pljačkaši ne odmaknu daleko!

Udovoljivši brahmanu, junak se vrati u prijestolnicu i pokloni se svima starijima primivši od njih pohvale pa se najposlije primakne Yudhišthiri i reče mu: Dopusti mi gospodaru da ispunim zavjet kojim sam se zavjetovao. Vidio sam te s Draupadi i pogazio pravilo koje smo utvrdili.

Te riječi vrlo ožalostiše Yudhišthiru i on mu uzrujanim glasom odvrati: Mlađi brat može bez krivice ući u odaje gdje boravi stariji brat sa svojom ženom. Protivi se pravilu da stariji brat uđe kod mlađega, i zato, o snagoruki, ne čini to što si naumio!

Arđuna će na to: Upravo sam od tebe čuo da se čovjek, kada vrši svoju dužnost, ne smije igrati riječima! Ja ne smijem poreći istinu jer istina je moje oružje.

Kralj mu onda dade dopuštenje i Arđuna se pripremi za život u šumi pa ode da tamo provede dvanaest godina. Tako je Arđuna, čija hrabrost bijaše bez premca, vidio sva hodočastilišta i svetišta i napokon stigao i do obala zapadnoga oceana. Tu dođe u sveto mjesto zvano Prabhasa. Dočuo je to Krišna pa i on dođe da vidi svojega prijatelja. Krišna i Arđuna padoše jedan drugome u zagrljaj i propitaše se za junačko zdravlje pa sjedoše razgovarati.

Ubrzo je započela velika svečanost na planini Raivataka koju su proslavljali Vrišniji, Bhođe i Andhake, i njih dvojica pođoše da je vide. Dok su lutali naokolo, spaziše lijepu Vasudevinu kćer, a Krišninu sestru Bhadru okruženu njezinim sluškinjama i ukrašenu svakakvim nakitom i, onoga časa kada je Arđuna opazi, ovlada njime bog žudnje. Silni je Krišna primijetio da Arđuna promatra Bhadru utonuo u misli pa reče: Kako to? Može li božanstvo žudnje potčiniti srce onoga koji luta šumama? Blagoslovljen mi budi, njezino je ime Bhadra i najmilija je kći mojega oca. Ako ti se srce uz nju privilo, reci mi, a ja ću govoriti s ocem. — Arđuna će nato: Koga neće očarati kada je ovako lijepa? Reci mi, Đanardano, kojim je načinom mogu dobiti?

Vasudeva mu onda kaza: O čelniče ljudskoga roda, za ženidbu kšatriye određena je svayamvara, ali je to nesigurno. Uvijek je bio hvaljen hrabri Kšatriya koji radi ženidbe otme sebi nevjestu. Nikada se ne zna što se može zbiti na svečanosti samoizbora. Zato je otmi, Arđuno!

I Kuntin sin, pogođen strijelama boga ljubavi, ote prelijepu djevojku Yadava, uze je k sebi na kočiju i s ugrabljenom djevojkom slatka osmijeha produži k svojoj prijestolnici.

Ponosni junaci Vrišnija čuše neugodnu vijest i očiju zakrvavljenih od vina poskakaše sa svojih stolica pa podviknuše: Uprežite kola! Dajte oružje! — Ali Krišnin brat Baladeva, visok kao vrh Kailase, odjeven u plave haljine i okićen cvjetnim vijencima, ovako reče premda bješe omamljen vinom: Hej, nerazumni ljudi, što to činite? Zar ne vidite da Đanardana još uvijek mirno sjedi? Zalud urlate od gnjeva kada još ne znate što je njemu na umu!

A Krišna će tada: Našoj porodici Arđuna nije nanio nikakvu sramotu. Prije bi se reklo da nam je ukazao čast. Panduov je sin znao da se sa svayamvarom ne može pouzdano računati, a kome je milo da nevjestu dobije na dar kao životinju? Tko će dragovoljno prodati svoje dijete? Vjerojatno takav način nije bio po volji Arđuni pa je odveo djevojku onako kako je red. Subhadra je djevojka na glasu, a velika je i Arđunina slava. Tko ne želi Arđunu za prijatelja? Moj vam je savjet: pođite za njime mirno i veselo pa ga dovedite natrag. Bude li se Arđuna vratio u svoj grad pošto nas pobijedi, našoj je porodici suđena propast. U izmirenju nema poniženja.

Kada ga saslušaše, svi učiniše kako je naredio. Zaustavili su Arđunu i vratili ga u Dvaraku i tako se on na vjenčanju sjedini sa Subhadrom.

Kada se navršila dvanaesta godina, Arđuna se vrati u Indraprasthu. Najprije je došao pred kralja, a onda izrazi svoje štovanje brahmanima i najzad dođe pred Draupadi. Ona mu, ljubomorna, ovako reče: Zašto ovdje gubiš vrijeme, o Kuntin sine? Idi kod kćeri iz roda Satvata. — Ali Arđuna se trudio oko nje sve dok ne izmoli oproštaj. Subhadra bijaše odjevena u crvenu svilu, ali joj on odjenu odjeću kakvu nose pastirice i tako je posla u ženske unutrašnje odaje, no Subhadra i u tim haljinama bijaše vrlo lijepa. Krupnooka Bhadra najprije oda počasti svekrvi Kunti koja je u izljevu osjećaja obasu blagoslovima.

Potom djevojka s licem sjajnim poput punoga Mjeseca žurno dođe pred Draupadi i pokaza joj svoje poštovanje te reče: Tvoja sam sluškinja! — Nato Krišna hitro ustade i zagrli Madhavinu sestru rekavši: Mila, ne imao tvoj muž suparnika! — Od toga su dana Panduovi sinovi živjeli u sreći i zadovoljstvu, a Kunti se radovala s njima.

Najmilija Krišnina sestra Subhadra rodila je prekrasna sina. Bio je dugoruk, širokih prsa i krupnih, bikovskih očiju. Taj junak, strah i trepet neprijatelja, dobi ime Abhimanyu, a dobio ga je jer bješe neustrašiv i nepomirljiv. Dijete je raslo poput mjeseca mlađaka i ubrzo postade vrsni znalac Veda, a od svojega je oca primio cijelokupnu nauku o oružju, i o ljudskom i o nebesničkom. Kao što Indra gledaše na Arđunu, tako je i Arđuna gledao na Abhimanyua i srce mu bijaše prepuno radosti.

Blagoslovljena kći Panćala također podari petorici svojih muževa pet sinova koji svi bijahu junaci bez premca i u boju postojani poput brjegova. A ovo su njihova imena: Yudhišthira dobi sina Prativindhyu, Bhimasena dobi sina Sutasomu, Arđuna dobi sina Šrutakarmana, Nakula dobi sina Šataniku, a Sahadevi se rodi sin Šrutasena.

Boraveći u Indraprasthi, Pandave počeše okolne kraljeve potčinjavati svojoj vlasti. Svi njihovi podanici živjeli su sretno i zadovoljno oviseći o Yudhišthiri, kao što duša živi sretno na tijelu blagoslovljenu svim vrlinama.

Tako su im prolazili dani i jednom reče Arđuna Krišni: Krišno, došlo je ljetno doba. Hajdemo na obalu Yamune da se tamo zabavljamo sa svojim prijateljima. — I tako se Partha i Govinda dogovoriše pa se oprostiše od Yudhišthire i odoše okruženi prijateljima.

Dok su sjedjeli na nekome ljupkom mjestu, sretni kao blizanci Ašvini u nebesima, pojavi se pred njima nekakav brahman stamen poput drveta šala. Put kojim je prolazio postojao je nalik na topljeno zlato, a brada mu bješe svjetložuta i malo zelenkasta. Kada ugledaše toga neobičnog brahmana, njih dvojica ustadoše pred njim, a brahman ih oslovi:

Vi ste najveći junaci na zemlji, a Khandava nije daleko odavde. Ja sam proždrljivi brahman čiji su obroci obilati. Dajte mi obilje hrane pa ćete mi veoma ugoditi.

Nato mu Krišna i Arđuna odgovoriše: Pokušat ćemo te nahraniti, ali nam reci kakvu hranu jedeš? — A slavni brahman će nato: Ne treba meni obična hrana. Znajte da sam ja Agni i dajte mi hranu kakva mi priliči. Ova prašuma Khandava pod Indrinom je zaštitom i zato je nikako nisam mogao proždrijeti, a to mi je oduvijek bila velika želja. Stoga dođoh k vama jer ste obojica vješti oružju. Budete li mi vi pomogli, progutat ću ovu šumu, a to je hrana koju priželjkujem.

Nato Đanameđaya upita: Mora da je Agni imao valjan razlog da proguta šumu Khandava.

Vaišampayana mu odvrati: Na žrtvenome obredu kralja Svetakija Agni je cijelih dvanaest godina pio rastopljeno maslo. Doista, za sve to vrijeme nalijevali su maslo u njegova usta i Agni se bijaše toliko zasitio da ga ne poželje više piti ni iz čije ruke i ni sa čije žrtve.

Izblijedio je i izgubio boju i ne mogaše više sjati kao prije. Tada mu uzvišeni Tvorac svih stvari smješkajući se reče: O proslavljeni, bolest te je snašla jer si dvanaest godina objedovao nepresahli potok rastopljenoga masla! Ti si već jednom sažgao u pepeo strašnu šumu Khandava koja je uvijek bila sklonište onih što se protive bogovima, a sada je opet postala dom bezbrojnim stvorenjima. Budeš li se najeo njihove masti, vratit će ti se opet tvoja prava narav.

Kada je Arđuna čuo da Agni namjerava progutati šumu Khandava koju je Indra branio, on mu ovako odgovori: O preuzvišeni, ja nemam luka koji će izdržati snagu mojih mišica i moju žestinu u boju. Lakoća mojih ruku zahtijeva mnogo strijela, a moja će kola teško podnijeti težinu svih tih strijela koje će mi biti potrebne. Ni Krišna nema oružja koje bi bilo dostojno njegove moći i kojim bi mogao ubijati Nage i Pisaće. O Pavaka, mi smo voljni učiniti sve što muškost i neustrašivost mogu učiniti, a na tebi je da nam pribaviš sredstva. —

Tada Agni pozva gospodara voda Varunu i reče mu: Daj mi što prije taj luk i tobolce koje bijaše dao kralj Soma i tu kočiju sa zastavom na kojoj je lik majmuna. Arđuna će lukom Gandivom, a Krišna kolutom izvršiti velik podvig. Stoga ih mene radi daj!

I tako Arđuna dobi taj dragulj medu lukovima u kojemu bijaše golema snaga, a Varuna mu dade i dva neiscrpna tobolca i kola opremljena nebeskim oružjem te ukrašena zastavom na kojoj stajaše veliki majmun. U zaprezi bjehu ždrijepci bijeli poput srebra ili poput runastih oblaka, a brzi kao vjetar ili misao. Ta je kola poslije duboka i naporna rasmišljanja načinio Višvakarman, graditelj svemira. Ona bijahu nalik na oblak obasjan Suncem na zalazu. Agni dade Krišni kolut koji je na sredini imao otvor i u njemu osovinu. Bijaše to strašno oružje i ubrzo mu postade milije od svega ostaloga.

Onda Pavaka reče Krišni: S ovim oružjem bit ćeš u boju nadmoćan i ljudima i bogovima. O Madhava, kada ga u boju baciš na neprijatelje, ono će ih pobiti i nitko mu neće moći odoljeti, a onda će se vratiti u tvoje ruke.

Arđuna tad reče: Plani sada, gospode, ako te je volja, a mi smo ti sposobni priteći u pomoć. — I Agni stade proždirati šumu Khandava opkolivši je sa svojih sedam plamenova i razbukta se u svoj svezatirući oblik kao da je došao kraj yuge

A prvaci kšatriya stadoše na suprotne strane vozeći se na svojim kolima i otpočeše pokolj svih živih bića koja u njoj obitavahu. Dok je šuma gorjela, na tisuće živih stvorenja bježalo je ispuštajući užasnute krikove. Jezera i ribnjaci proključaše i u njima pogiboše sve ribe i kornjače. Probodene Arđuninim strijelama ptice su s kricima padale u zapaljenu šumu. Moćni plamenovi blistavoga ognja dosegnuše i samo nebo i zaplašiše čak i nebesnike.

Ubrzo Indra prekri nebesa gomilajući oblake svih vrsta i pusti dažd na šumu u plamenu. No pljusak ne stiže do vatre već ga, još u visini, popi vrelina plamena. Tada se Indra naljuti na Agnija pa pokupi i nagomila ogromne oblačine pa načini pravu poplavu. Strašno je bilo i pogledati taj okršaj vatre i vode nad kojim su se valjale gomile oblaka izmiješane s dimom i blistavim munjama.

U taj čas Panduov sin prizva svoja vrsna nebeska oružja i njima rastjera Indrin dažd. Nebo iznad prašume prekriše Arđunine strijele i nijedno živo biće ne mogaše odozdo umaknuti. Tada glavešina nebesnika zaželi ogledati se sa svojim sinom, srditim Arđunom, i zasu ga svojim oružjem prekrivajući njime čitava nebesa. Razulareni vjetrovi uzburkaše sve oceane goneći goleme skupine oblaka bremenitih olujama a ti oblaci, pomamno tutnjeći, prosuše svoje munje i gromove. Tada dobro poučeni Arđuna izreče za to određene basne i posla svoje vrsno oružje zvano Vayavya, a ono poništi silu Indrinih gromova, isuši potop iz oblaka i ugasi munje.

Brojne ptice iz plemena Garudina ponosno se obrušiše iz gornjih nebesa u namjeri da napadnu Krišnu i Arđunu gromovitim krilima, kljunovima i pandžama. I bezbrojne zmije, kojima lica bljuvahu oganj, dođoše iz visina neprestano lučeći svoj otrov. Arđuna ih sve sasiječe svojim strijelama koje bijahu natopljene njegovim gnjevom. Sabraše se tu nebrojene asure, gandharve, yakše, rakšase i nage, željni boja puštajući zastrašujuće urlike. U uzdignutim su rukama držali gvozdena oružja, kolute, kamenje i raznovrsne metnje, i svi oni dođoše na megdan Arđuni i Krišni. I premda su ga obasipali neprobojnim pljuskom svakojaka oružja, Arđuna je sjekao njihove glave svojim oštrim strijelama. Silni Krišna, pogubitelj zlotvora, napravio je grdan pokolj u vojskama daitya i danava.

U taj čas velikoga okršaja posvuda se pojaviše čudesni i kobni predznaci koji pomračiše osjetila svakome živime stvorenju, a bili su nalik na znamenja koja se pojavljuju prije propasti svijeta. Dvojica neustrašivih i nepobjedivih junaka vidješe tada da se i Indra i svi nebesnici spremaju za boj pa stadoše pred njih mirno držeći lukove u rukama. I vješti bojovnici bijesno nasrnuše na vojsku koja im se primicaše i zasuše je svojim gromovitim strijelama. Tek kada ih Krišna i Arđuna više puta razbiše, nebesnici napustiše bojište i potražiše Indrino okrilje.

Indra se osvjedočio u neustrašivost dvojice junaka i bješe vrlo zadovoljan. On krenu još jednom na juriš i izazva užasan pljusak kamenja s namjerom da iskuša Arđuninu vještinu jer se ovaj podjednako služio i lijevom i desnom rukom. Srditi je Arđuna razagnao i ovaj dažd, a Indra poželje da nekako nadbije svojega sina pa rukama odvali golemi vrh s gorja Mandara i baci ga na Arđunu onako zajedno s drvećem na njemu. Svojim hitrim vatrenoustim strijelama Arđuna raskomada taj vrh na tisuću dijelova. Dok su padali preko neba komadi te planine, izgledali su kao planeti koji padaju na zemlju izbačeni sa svojih nebeskih staza. Divovski vrh sruči se na šumu Khandava i pobi tu nebrojeno mnoštvo živih stvorenja.

Kada su nebesnici odustali od bitke, začu se bestjelesni glas, dubok i jak: Vasavo, u boju nitko ne može pobijediti Krišnu i Arđunu jer su oni Nara i Narayana glasoviti u nebesima još od drevnih vremena! Propast Khandave Sudbinom je određena!

Gospodar se nebesnika uvjerio da su te riječi istinite pa se odreče svojega gnjeva i ljubomore i vrati se na nebo. A plamenovi nasićeni obiljem mesa, masti i krvi suknuše do velikih visina ne ispuštajući ni pramen dima. Krišna opazi kako se iz zapaljena Takšakina boravišta bijegom spašava neki asura pa diže svoj kolut i zavitla ga, ali u taj čas asura povika: Pohitaj amo, Arđuno, i izbavi me! — Začuvši njegov preplašeni glas, Arđuna odgovori: Ne boj se! — I pošto milosrdni Prithin sin reče asuri da se nema čega bojati, Krišna odustade od svoje namjere, a ni Agni ga ne htjede više progutati. I tako je mudri Agni za petnaest dana spalio šumu dok su ga Krišna i Arđuna branili od Indre, a poštedio je samo šest stvorenja: Ašvasenu, asuru Mayu i četiri ptice Šarngake.

Onda kralj Đanameđaya upita: O brahmane, reci mi zašto je Agni u tom požaru poštedio ptice šarngake?

Kada se vatra razbuktala u šumi Khandava — nastavi Vaišampayana — mlade ptice ne mogoše se nikako spasiti i spopao ih je užas. Njihova bespomoćna mati, Đarita, znala je da su premladi i da se ne mogu spasiti pa je glasno zaplakala. Ona se obrati ptićima i reče: Ne vidim načina kojim bih vas mogla spasiti! Ja ću vas, evo, pokriti svojim krilima i s vama ću umrijeti! Vaš me je okrutni otac ostavio!

Nato jedan mladunac reče svojoj rasplakanoj majci: O majko, okani se toga i nemoj se vezivati uz nas. Idi onamo gdje nema vatre. Ako mi ovdje izginemo, ti ćeš opet imati djece, a ako i ti budeš poginula, u našoj lozi djece više neće biti. O majko, učini ono što je dobro za naš rod! Nismo ti učinili nikakvo dobročinstvo, ne znaš čak ni tko smo. Što smo ti mi da se toliko trudiš da nas zaštitiš iako će te to života stajati!?

Čuvši to, ptica roditeljka odletje na sigurno. Tada ptići ugledaše kako im se približavao sjajni oganj, a Đaritari, najstariji među njima, stade ovako govoriti: Onaj tko je mudar ostaje budan kada se suoči sa smrću. Stoga on ne osjeća bol kada se približi smrtni čas. A onaj kome je duša pometena i ne ostane priseban u suđenome času, osjeća bol smrti i nikada se ne domogne spasenja.

Tada se javi Drona, četvrti i najmlađi brat: Surovi bog vatre sa sedam jezika i sedam usta brzo se primiče našemu gnijezdu blistajući i proždirući sve na svojemu putu!

Đaritari onda stade zboriti: Ti si, Vatro, duša Uzduha! Ti si tijelo zemaljskoga raslinja, Šukro! Voda je tvoj roditelj, a ti si roditelj Vodi. O silovita, tvoji se plamenovi prostiru kao sunčane zrake i gore i dolje i straga i na sve strane!

Drugi brat Sarisrkka reče: O gospode kojemu je dim zastava, naše majke nema na vidiku, a oca i ne znamo! Perje nam još nije naraslo i osim tebe nemamo nikoga da nas zaštiti! Jedini ti daješ toplinu, gospode, ti koji griješ iz sunčevih zraka.

Treći ptić, Stambamitra, nastavi: U svemu si, o Agni, ti jedini! Cijeli ovaj Svemir na tebi je uspostavljen! Ti održavaš svako stvorenje, i ti si potpora Svemira. Mudri znaju da si ti i jedan i mnoštvo. Ti si stvorio trostruki svijet, a kada dođe vrijeme, ti ćeš ga, razbuktavši se, i uništiti! Ti si stvoriteljski uzrok cijeloga svijeta, a i bit u koju se taj svijet rastapa.

Najzad se opet javi Drona, najmlađi: O gospodaru Svemira, ti jačaš obitavajući u tijelima i činiš da sva živa bića probavljaju svoju hranu. Zato se sve osniva na tebi. O Šukro, iz čijih usta izađoše Vede, ti si onaj koji na sebe uzima obličje Sunca i pije vodu i svaku kaplju soka sa zemlje, a kada dođe vrijeme, vraćaš joj kišu i daješ da sve raste. Od tebe potječu sve biljke i svaki zeleni list. Ti stvaraš jezera i ribnjake i veliki ocean. O blagoslovljeni, kojemu je put označen crnim tragom, spasi nas i drugim putom kreni! —

Agnija obradovaše te Dronine riječi, a sjeti se i molbe rišija Mandapale koji im bijaše otac, pa im ovako kaza: Drono, ti si mudrac i ono što si rekao Vječna je istina, brahman! Ne boj se, učinit ću ti po volji. Mandapala mi također reče, kada budem proždirao šumu, da vas poštedim.

Eto, tako se, uz pomoć Krišne i Arđune, ojačalo slavno božanstvo, žestoko i sjajno, i progutalo šumu Khandava na dobrobit svijeta. Onda s nebesa siđe Purandara okružen Marutima i reče Arđuni i Krišni: Vi ste učinili podvig koji ni nebesnici ne mogoše učiniti!