Kralj Drupada gajio je u srcu potajnu želju da za zeta ne dobije Arđunu, ali o tome nikome i nikada nije govorio. Kralj se usprkos svemu nadao Arđuni pa dade napraviti tvrdi luk koji nitko osim Arđune ne bi mogao zategnuti. Potom dade da se načini i nekakva naprava koju podigoše u nebo, a na njoj bješe meta. I tada Drupada objavi: Onaj tko napne ovaj luk i strijelom pogodi metu na napravi dobit će moju kćer za ženu.

Taj se glas pročuo nadaleko i naširoko pa se na svayamvaru okupiše mnogi kraljevi, a dođoše i Kurui i s njima Karna i Duryodhana. Stigoše i mnogi slavni brahmani i mudraci da promatraju svečanost. Pandave su sjedjeli u gledalištu prerušeni među brahmanima i gledali neusporedivi sjaj i blagostanje kralja Panćala. Kada se završiše propisane ceremonije, uzeo je kraljević Dhrštadyumna svoju sestru za ruku, doveo je na sredinu pa objavio gromkim glasom: Čujte i počujte, o kraljevi, svi vi koji se ovdje okupiste! Ovdje je luk, a ovdje su i strijele. Meta vam je tamo i treba pogoditi znak na napravi koja se okreće. Doista, onaj tko izvrši ovaj teški podvig dobit će danas moju sestru Draupadi za nevjestu, tko bio da bio, samo da je plemenita roda. — Potom se okrenu svojoj sestri i poče joj nabrajati imena, porijeklo i odlike svakoga od okupljenih kraljeva.

Kada joj je svakoga spomenuo, kaza joj: Sve kšatriye glasovite u svijetu sabrali su se, mila sestro, ovdje zbog tebe. Svaki će se, tebe radi, truditi da pogodi metu, a ti ćeš, sretna djevojko, uzeti za muža onoga koji prostrijeli biljeg. Mladi kraljevići iskićeni naušnicama hvalisali su se jedan drugome, svatko od nih uvjeren da je upravo on najvičniji oružju, i naduto su se šepurili svojom opremom. Ustajali su jedan po jedan i prilazili velikome luku, ali je svaki od tih moćnih kraljevića uzalud nastojao njime ovladati. Neki od njih bijahu čak odbačeni na tlo i ostajali su tako nepomično ležeći. Slomiše se njihove grivne i popucaše naušnice i, dok su brektali hvatajući dah, njihova želja da dobiju za sebe prelijepu princezu naglo bi splašnjavala pa su si davali oduška bolnim usklicima.

Gledao je Karna, prvi među lukonošama, poraze ovih kraljevića pa se diže i on i ode do mjesta gdje je stajao luk. Uze ga i odmah stavi strijelu na njega, ali Draupadi ga vidje i odmah reče: Neću odabrati sutu za svojega gospodara!

Karna pogleda u Sunce, od muke se nasmija pa onda odbaci od sebe luk koji već bijaše do kraja napeo.

Kada već svi kraljevi u tome časnome skupu postadoše predmet podrugljivih primjedbi, poželje i Arđuna, prvi među junacima, napeti luk i staviti strijelu na njega.

Budući da se više nitko ne javi da pokuša, ustade plemeniti Arđuna iz gomile brahmana, a kada ga oni ugledaše kako ide prema luku, zamahaše kožama na kojima sjeđahu i diže se među njima velika graja. Neki su se ljutili, a neki radovali. Jedni govorahu: Kako će brahmanski momčić, slab i neizvježban, moći napeti luk koji ni slavne kšatriye poput Šalye ne mogoše napeti! Svi mi brahmani ispast ćemo smiješni u očima ovih kraljeva! — Drugi pak govorahu: Jak je i odlučan. Da nije tako, ne bi se ni upuštao u taj pothvat. Među svim smrtnicima brahmani su oni kojima ništa nije nemoguće. Oni se odriču hrane, žive samo od zraka i voća i održavaju svoje svete zavjete. Mršavi su i slabi, ali na svoj način oni su ipak moćni.

Arđuna je za to vrijeme prišao luku i stade pred njega sličan planini. Onda obiđe oko njega i pokloni se gospodu Išani, onome koji ispunjava želje, pa pomisli na Draupadi i podiže luk. Indrin sin, prvi među snažnima, napne ga za tren oka i uze pet strijela pa njima pogodi znak na napravi i ovaj pade na tlo. U nebesima zatutnja, a borilište odjeknu od mnogih poklika. Bogovi prosuše nebesko cvijeće na glavu Prithina sina, pogubitelja dušmana, i ono je pljuštalo s nebesa zasipajući cijelo borilište, a glazbala zasviraše, sute i magadhe zapjevaše. Tisuće brahmana mahalo je od radosti svojim ogrtačima, a poraženi su kraljevići Ijutitim uzvicima davali oduška svojemu gnjevu i razočaranju.

Draupadi ugleda Arđunu slična samome Indri i oborenu metu i radosna mu srca priđe s bijelim cvjetnim vijencem.

Kralj Drupada će dati svoju kćer ovome brahmanu. Svi se kraljevski uzvanici zgledaše među sobom dok je u njima ključao bijes. — U Vedama se jasno kaže — rekoše oni — da je svayamvara određena samo za kšatriye. Ovaj nas je bijednik sve uvrijedio i zato ga pogubimo! Ako ova djevojka ne želi odabrati nijednoga od nas, bacimo je u oganj i raziđimo se svojim kućama!

Gnjevni i silni vladari, snažni poput tigrova, s mišicama nalik na gvozdene topuze, potegoše svoje oružje i nasrnuše na kralja Drupadu s namjerom da ga odmah rastave od života. Kada ih vidje da oboružani lukovima i strijelama jurišaju na njega, on se skloni među brahmane, a silni ratnici Bhima i Arđuna, moćni da kazne svakoga zlotvora, ispriječiše se kraljevima na putu i jurnuše na njih kao dva pobješnjela slona.

Kada je Vasudeva spazio tu dvojicu, svojim nadljudskim razborom prepozna u njima Arđunu i Bhimu pa reče svojemu bratu Baladevi: Ono mora da su Arđuna i Bhima, a tamo gdje su oni, nisu daleko ni ostali Panduovi sinovi. — Baladeva, čija put bijaše boje oblaka bremenitih kišom, zadovoljno odvrati svojemu mlađem bratu: Sretan sam što čujem da je sestra našega oca umakla sa svojom djecom strašnoj sudbini!

Uto se sukobiše Karna i Arđuna, a Arđuna reče: Karno, ja sam samo običan brahman, ali poznajem najmoćnija oružja. Milošću svojega učitelja upućen sam u tajne Brahmanova i Puramdarina oružja, a ovdje sam da bih tebe pobijedio u boju.

Zato se smiri, o junače!

Nato se Radhin posinak predomisli i odusta od borbe znajući da se Brahmanovo oružje ne može ničime pobijediti.

Za to su se vrijeme na drugoj strani dohvatili u koštac Bhima i Šalya nalik na dva slona u borbi za ženku. Udarali su jedan drugoga koljenima i šakama i to potraja nekoliko časaka, a onda Bhima uhvati Šalya rukama i baci ga. Šalya pade na zemlju podaleko od toga mjesta, ali, začudo, Bhima ga bijaše bacio tako da se ovaj nije mnogo ozlijedio. Pošto je Šalya bio oboren, a Karna se povukao iz okršaja, ostali se kraljevi uznemiriše i rekoše: Ne tucimo se više s brahmanima! Ispitajmo najprije tko su ovi, a onda ćemo se lako razračunati s njima. — I tako mladi junaci iziđoše iz ove gomile, ranjavi, ali vodeći sa sobom Draupadi.

Kunti se već počela brinuti jer je mislila da su joj sinovi otišli samo isprositi milostinju, a vrijeme za milostinju već je davno bilo prošlo. Počele su joj padati na pamet svakojake nesreće koje su možda snašle njezine sinove. Napokon tišinu kasnoga poslijepodneva poremeti Arđunin dolazak. Za njime je išlo mnoštvo brahmana, a Arđuna bješe nalik na Sunce kada se za oblačna dana promoli između oblaka.

On uđe u lončarevu kolibu u kojoj su se smjestili i reče majci da su donijeli milostinju koju su danas isprosili. Ona u taj čas bijaše u drugoj odaji i nije mogla vidjeti svoje sinove pa im odgovori: Uživajte svi u tome što ste dobili! — Malo potom ona spazi Draupadi pa izusti: Oh, što sam rekla?

Kunti se uplaši da se ne ogriješi i stade premišljati kako da se svi izvuku iz ovoga. Ona uze veselu Draupadi za ruku pa stade pred Yudhišthiru i reče: O predvodnice plemena Kurua, reci mi kako da se moje riječi obistine, a da kćer Draupadinu ne ukalja grijeh i da joj ne pomuti sreću?

I svi oni posjedaše i stadoše misliti. Silni kraljevići gledali su lijepu kraljevnu i bog Žudnje svlada njihova srca pa im poče pomućivati ćutila. Draupadina poražavajuća ljepota koju je oblikovao sam Tvorac bješe nadvisila ljepotu svake žene na Zemlji i ne bijaše srca koje bi joj moglo odoljeti. Gledajući svoju mlađu braću, Yudhišthira razumje što se u njima zbiva. On se tada sjeti riječi Krišne Dvaipayane. Kralj se zabrinu da se ne stvori razdor među braćom pa reče ovako: Blagoslovljena Draupadi bit će svima nama zajednička žena!

Uskoro se pred lončarevom kolibom pojaviše i Krišna i Balarama. Glavar roda Kurua dočekao ih je srdačno i, kada se ispozdravljaše, on upita Krišnu: Vasudevo, kako si nas mogao ovdje pronaći kada nitko ne zna gdje nam je sklonište? — Krišna se osmijehnu na to pa odgovori: Kralju, vatra se i skrivena lako može naći. Tko bi, ako ne Pandave, mogao počiniti onakva junaštva? — I Krišna im dade svoj blagoslov pa se on i Balarama dadoše na put.

Kada su kraljevići Kurua krenuli k lončarevoj kući, kraljević Panćala Dhrštadyumna pođe za njima. Rekao je svojim slugama da se vrate, a on se sakri u lončarevoj kući tako da ga nitko ne opazi. Kada je došlo jutro, izvuče se iz svojega skloništa i ode izvijestiti oca o onome što je čuo i vidio.

Slavni ga je vladar dočekao pitanjem: Reci, kamo je dospjela Krišna? Tko nam je to odvede? — Na to mu kraljević radosno ispriča o svemu pa na kraju reče ovako: Čini mi se, oče, da su naše želje urodile plodom. Načuli smo već da su i Kunti i Pandave izbjegli požaru u kući od laka. Rekao bih da su to Pandave.

Kralj Drupada vrlo se obradova i posla svojega svećenika da ode Pandavama i da im poruči: Kralj Drupada pripremio je gozbu za svadbu svoje kćeri. Dođite čim obavite svoje dnevne obrede jer ćemo Krišnino vjenčanje obaviti ovdje. Nemojte oklijevati, već se popnite u ove kočije okićene zlatnim lopočima, koje vuku plemeniti konji, jer one su kraljeva dostojne, i dovezite se u dvor kralja Panćala!

Kralj Drupada htio je svakako dokučiti kojoj kasti pripadaju ovi junaci pa je već imao pripremljene različite stvari svuda naokolo: voće i posvećene vijence, oklope i štitove, sagove i stoku, razno sjemenje i ostale ratarske potrepštine. Kada su svršili s večerom, vrsni se junaci ni na što drugo ne osvrtoše, nego počeše razgledati ratnu opremu.

Tada se slavni kralj Panćala obrati Yudhišthiri onako kako se oslovljavaju brahmani i reče: Jeste li kšatriye ili brahmani, ili ste možda nebesnici koji u liku brahmana siđoše na Zemlju da isprose ruku moje kćeri? Reci mi, poštovani, jer tek kada čujem tvoj odgovor, moći ću pripremiti obrede koji dolikuju vašem staležu.

Yudhišthira ovako odgovori na pitanje: Ne žalosti se kralju, tvoja ti se žarka želja ispunila. Mi smo kšatriye, sinovi slavnoga Pandua. Ja sam Panduov najstariji sin, a ovo su Bhima i Arđuna. Blizanci i Kunti stoje uz Draupadi. Tvoja je kći, o kralju, poput lopoča koji će presaditi iz jednoga jezera u drugo. Ti si sada naš poštovani starješina i naše jedino utočište. Rekoh ti, eto, istinu o nama.

Kada to ču, kralj Drupada samo zatrepta očima od silne radosti i neko vrijeme ne mogaše ni slova prozboriti. Uz velik napor on obuzda svoje osjećaje pa oslovi Yudhišthiru kako je red i poče se raspitivati o požaru i o njihovu spasenju iz kuće od laka. Pošto je sve saznao, zgrozi se nad Dhrtaraštrinim nedjelom i obeća Kuntinu sinu Yudhišthiri da će ga ponovno vratiti na prijestolje njihova oca.

Prema kraljevoj naredbi nastaniše se Kunti, Krišna i Pandave u njegovoj palači. Ovaj put siguran, kralj Drupada dođe sa svojim sinovima pred Yudhišthiru pa mu kaza: O snagoruki, uzmi moju kćer i veži je svetim obredom za sebe ili za onoga kojega ti odabereš. — Nato će Yudhišthira: O kralju, tvoja će kći biti zajednička žena svih nas.

Drupada će tada: O izdanče loze Kurua, rečeno je da muž može imati više žena, ali da žena može imati više muževa, to još nisam čuo. Ti, Kuntin sine, poznaješ pouke vrline i nemaš na sebi grijeha i ne dolikuje ti da počiniš prijestup koji je protivan i Vedama, a i svima našim običajima.

Yudhišthira mu odgovori: O gospodaru, tajne ćudoređa tanahna su mudrost i mi ne znamo sve njihove putove. Pođimo zato putovima kojima su još u davnini stupali prvaci čovječanstva. Moj jezik još nije izrekao laž, a moje se srce još nikada nije priklonilo grijehu. Moja mi majka to naređuje, a moje srce to odobrava. Zato je to suglasno vrlini! — Drupada će na to: O Kuntin sine, dogovorite se sa Dhrštadyumnom što treba poduzeti i izvijestite me o svojoj odluci ujutro, a ja ću onda učiniti što treba.

Onda Yudhišthira, Kunti i Dhrštadyumna sjedoše da vijećaju, no baš u to vrijeme pojavi se tu veleučeni mudrac Vyasa koji je putovao tim krajem. I Pandave i slavni kralj Panćala, a i svi ostali ustadoše i s poštovanjem pozdraviše slavnoga rišija. Kralj Drupada ljubazno mu se obrati i zapita ga što misli o udaji njegove kćeri, a Vyasa mu, pošto ga je saslušao, odgovori: Taj se način, o kralju, protivi i Vedama i običajima, a i zastario je, ali ja bih volio čuti svakoga od vas što misli o tome.

Na to se prvi javi Drupada: Meni je sumnjiva ispravnost ovakva čina! — Nakon Drupade izjasni se i Dhrštadyumna: Mi nešto takvo ne možemo učiniti a da nam savjest ostane mirna. Zaista, brahmane, ja ne mogu reći: Neka Draupadi bude zajednička žena petorici braće.

Potom progovori Yudhišthira: Iz purana saznah da je gospađpo imenu Đatila, iz roda Gotama, najvrlija među ženama obdarenima vrlinom, uzela za muževe sedmoricu rišija. I pustinjakova kći, koja se u pradavno vrijeme rodila iz drveta, vjenčala se s desetoricom braće koji svi bijahu istoga imena. Zvali su se Praćetas i svi su bili vrsni isposnici. Rečeno je da poslušnost starijima uvijek donosi duhovne zasluge. Govori se da je čovjeku među starijima najvažnija majka, a baš nam je ona naredila da Draupadi uživamo svi zajedno, kao i sve što smo dotada isprosili. Zato mislim da je to u skladu s vrlinom.

Kunti će nato: Upravo je tako kako reče vrli Yudhišthira. O brahmane, ja se neistine neizmjerno plašim i bojim se da ono što sam tada rekla ne postane neistina!

Kada svi kazaše svoje mišljenje, javi se opet Vyasa: O kralju Panćala, ne želim pred svima o tome govoriti, ali ti ćeš moći čuti zašto se ovaj običaj smatra prastarim i vječnim. — I slavni učitelj ustade, uze kralja za ruku i odvede ga u Drupadine osobne odaje.

Vyasa onda stade pripovijedati: Lutajući oko izvorišta Gange, gospod Indra ugleda nekoga naočita mladića kako s mladom djevojkom sjedi na prijestolju postavljenom na jedan od himalayskih vrhova i igra se s njome kockama. Starješina nebesnika oslovi momče i reče mu: Znaj, bistri mladiću, da je Svemir pod mojom vlašću! — Ali onaj kome se bješe obratio bio je toliko obuzet igrom da ga nije ni primijetio i Indra se na to naljuti pa ponovi: Znaš li da sam ja gospodar svijeta?!

Momak ne bijaše nitko drugi do Mahadeva glavom. On vidje da se Indra vrlo rasrdio pa se osmijehnu i pogleda ga, a taj pogled dostajaše da starješina nebesnika ostane na mjestu oduzet i nepomičan kao stup. Kada se igra kockama završila, slavni Išana, čije su moći strahotne, oslovi Indru: Šakro, gledaj da ti se to još jednom ne dogodi! A sada pomakni ovaj golemi kamen jer su tvoja snaga i moć neizmjerni.

Indra ukloni kamen i u prsima kralja planina ugleda pećinu, a u njoj bjehu još četvorica sasvim nalik na njega samog. Indru obuze žalost vidjevši ih u toj nevolji pa zajeca: O, zar ću i ja biti kao oni?! — Gledajući Indru očima iskolačenim od gnjeva, gospod Išana mu reče: O stožrtveni, ne oklijevaj, nego ulazi u ovu pećinu! Svojom si me glupošću ljuto uvrijedio! —A preplašeni Indra odvrati mu na to: Ti si, Bhavo, nadzornik svekolikoga beskonačnog svemira!

Božanstvo neizmjernih moći nasmije se na to pa mu odgovori: Oni što im je ćud poput tvoje nikada ne steknu milosti kod mene. I ovi ostali bjehu poput tebe. Uđi u tu pećinu i lezi tamo na neko vrijeme. Sudbina svih vas bit će ista. Rodit ćete se u svijetu ljudi i tamo ćete učiniti mnoge teške podvige. Pobit ćete veliko mnoštvo ljudi, a onda ćete, svatko prema zaslugama, ponovno dospjeti u Indrino carstvo.

Na to mu Indre, lišene svoje slave, odgovoriše: Sići ćemo iz nebeskih predjela na Zemlju gdje je suđeno da bude teško doseći spasenje, ali nam dopusti da nas u našoj budućoj majci začnu bogovi Dharma, Vayu, Indra i blizanci Ašvini. — Gromovnik je slušao što govore Indre, njegovi prethodnici, pa i on oslovi najvećega među bogovima: Umjesto da sam idem onamo, svojim ću moćima stvoriti iz sebe onoga koji će izvršiti tvoju zapovijest i biti peti od njih.