Prođe godina dana od rata s Panćalama, a Dhrtaraštra odluči postaviti Yudhišthiru, Panduova sina za zakonitoga nasljednika prijestolja. Učinio je to zbog njegove nepokolebljivosti, postojanosti, strpljivosti, dobrostivosti, iskrenosti i postojane pravdoljubivosti. Ubrzo Kuntin sin Yudhišthira nadmaši svojega oca u dobru držanju, uljudnosti i marljivu izvršavanju dužnosti.

Arđuna i ostali Panduovi sinovi krenuše tada u rat i pokoriše mnoge kraljevine te Dhananđaya posla u kraljevinu Kurua obilan plijen, a njezine granice nadaleko proširi. Slušao je kralj Dhrtaraštra o junaštvima i sili tih moćnih ratnika i najednom se njegovi osjećaji prema njima zatrovaše, pritisnuše ga brige i više nije mogao oka sklopiti.

Tako mu jednom dođe i ministar Kanika pa stade besjediti:O kralju, čuvaj se Panduovih sinova. Njihova dobrota i utjecaj na zlo su i tebi i tvojima. Pandave jesu sinovi tvoga brata, ali što je bliži rod, to je opasnost pogubnija.

I građani Hastinapure često su se okupljali i jedan drugome glasno govorili da je već vrijeme da Yudhišthira stupi na prijestolje. — Dhrtaraštra nikada ne može biti kralj — govorahu oni —jer je rođen slijep, a slijepac ne može biti vladar. Kralj ne može biti ni Bhišma jer se nepokolebljivo drži zavjeta. Samo Yudhišthira može biti okrunjen i samo će on vladati pravedno i ispravno kraljevinom Kurua.

Te riječi stigoše i do Duryodhane i još mu više otrovaše srce te on ode svome ocu Dhrtaraštri pa mu stade gorko jadikovati: Oče moj, građani pričaju kojekakve gluposti i sasvim su zaboravili poštovanje koje su nam dužni. Čak ni Bhišmu više ne poštuju, a ni tebe više ne štede. Govore da Yudhišthira treba da postane kralj, i to bez odgađanja, a to bi nama donijelo propast. Pandu je stekao kraljevinu svojim vrlinama i nasljednim pravom, a ti nisi dobio krunu jer si rođen slijep premda si je i ti bio dostojan. Ako Panduov sin sada naslijedi krunu svojega oca, a njegov je sin naslijedi od njega, i sinov sin također je naslijedi, mi ćemo, o kralju svijeta, biti isključeni iz toga nasljeđa i prezreni od cijeloga svijeta, a to čeka i našu djecu. Zato učini nešto, o kralju, da ne postanemo ovisni i uzdržavani od Pandava. O kralju, ako se ti domogneš kraljevske vlasti, mi ćemo je onda lako naslijediti od tebe.

Kralj Dhrtaraštra, kojemu znanje bijaše njegovo osjetilo vida, slušao je sinovu besjedu i prisjećao se savjeta ministra Kanike pa ga obuze jad i poče se kolebati. A princ Duryodhana ovako mu reče: Oče moj, nađi neki pametan način da pošalješ Pandave u Varanavatu. Tako nećemo morati strahovati odnjih.

Dhrtaraštra se zamisli pa mu onda odvrati: Pandu uvijek bijaše naklonjen vrlini i prema svojoj rodbini uvijek se valjano ophodio, a posebno bijaše ljubazan prema meni.

Malo je mario za svjetovne užitke, a za mene je uvijek sve činio pa čak mi i svoju kraljevinu ustupio. Njegov je sin naslijedio sve vrsne odlike preminuloga oca i narod ga hvali i podupire. I Pandu bijaše mio svima pa i ministrima i vojnim starješinama. Ako maknemo Yudhišthiru, zar nas građani neće pobiti zajedno s našom rodbinom i prijateljima?

Ali se Duryodhana ne dade zbuniti: O moj oče, ti se nemaš zbog čega brinuti. Narod ćemo pridobiti poklonima i počastima i on će prići na našu stranu jer ćemo time dokazati našu snagu. Bhišma neće držati strane ni njima ni nama, a Dronin sin na mojoj je strani. Tamo gdje je sin bit će i otac, a i ujak Kripa pridružit će mu se, jer on ne bi nikada ostavio Dronu i sestrina sina na cjedilu. Viduru uzdržavamo premda je on potajno uz naše dušmane. Ako im se i pridruži, ne može nam nauditi. Pošalji Pandave u Varanavatu i ničega se ne boj. Ugasi ovaj jad što me dan i noć pali i srce mi probada ne dajući snu da mi dođe na oči.

I tako kraljević Duryodhana i njegova braća počeše malo-pomalo pridobijati građane blagom i počastima. Jednoga dana dođe po Dhrtaraštrinu nalogu nekoliko oštroumnih dvorjana i stade hvaliti grad Varanavatu i "govoriti kako je prelijepo to mjesto pa onda rekoše: Tamo je upravo počela proslava svečanosti Pašupatija i sabralo se mnoštvo naroda, a povorke koje se u Varanavati mogu vidjeti najsjajnije su na svijetu.

Kada je primijetio da se znatiželja Pandava raspalila, slijepi im kralj kaza: Ako vi, djeco, želite prisustvovati prazniku u Varanavati, idite i povedite svoje prijatelje i pratioce. Darivajte brahmane i glazbenike biserima i draguljima i razonodite se neko vrijeme, a kada vam bude volja, vratite se u Hastinapuru.

Yudhišthira je prozreo prave Dhrtaraštrine razloge i, pošto je vidio i da je nemoćan i bez saveznika, on samo reče: Neka bude tako.

Pokvareni Duryodhana vrlo se obradovao kada je kralj to rekao Pandavama i pozva svojega savjetnika Puroćanu, uze ga za desnicu ruku pa mu krišom stade govoriti: Puroćano, ova je zemlja, prepuna blaga, moja, a kada je moja, tada je i tvoja i priličiti ti da je i ti štitiš. Dhrtaraštra je poslao Pandave u Varanavatu gdje će po njegovoj naredbi prisustvovati proslavi. Upregni brze mule i gledaj da tamo stigneš još danas. Čim stigneš, uredi da se u blizini oružnice podigne palača s četiri dvorane. Bogato je opremi i namjesti i dobro je čuvaj! A kada je budeš gradio, upotrijebi smolu i konoplju i sve ono čega se oganj lako prihvaća, samo pazi da nitko ništa ne primijeti i da Pandave ništo ne posumnjaju. Kada je budeš sagradio, pozovi Pandave da se nastane u njoj. Oni će se zabavljati po gradu i, kada jednom budu čvrsto usnuli, ti podmetni oganj na sve četiri strane. -Puroćana posluša te ode izvršiti što mu bješe naređeno.

Pandave se pripremiše za polazak i na oproštaju se do zemlje pokloniše svojim starijima, a od njih dobiše blagoslov za sretan put. Građani ih daleko ispratiše, a kada svi već sustadoše, ostade još samo Vidura a on onda oslovi Yudhišthiru, i to skrovitim govorom koji je Yudhišthira poznavao, kako bi bio siguran da ih nitko drugi neće razumjeti: Onaj tko poznaje planove svojih zlotvora moći će ih lako osujetiti. Ostat će živ onaj tko zna da šumski požar ne može nauditi stanovniku jazbine. Ima oružja oštrijih od čeličnih. Onaj tko luta stječe znanje i upoznaje putove, a smjer određuje prema zvijezdama. Onaj tko svoja osjetila drži na uzdi ne može podleći svojemu dušmaninu.

Razumio sam te — odvrati nato Yudhišthira a Vidura se vrati svojemu domu.

Svi građani Varanavate obradovaše se na vijest da su stigli Panduovi sinovi i dočekaše ih uz blagoslove. Okruženi gomilom Panduovi sinovi uđoše u mnogoljudni i svečano okićeni grad. Najprije su posjetili staništa brahmana koji su obavljali svoje propisane svete obaveze, a onda pođoše i u kuće gradskih službenika pa potom u domove kočijaša, vaišya, pa čak i šudra. Zatim ih Puroćana ugosti iznoseći pred njih jelo i piće, postelje i ćilime i sve najbolje i najpoželjnije.

Poslije desetak dana palača što su je za njih gradili bila je završena i Puroćana ih povede unutra rekavši da su je nazvali "blagosretnom". Čim su ušli, osjetiše miris smole i laka, topljenoga masla i masti i Yudhišthira odmah upozori Bhimu na to da je kuća sagrađena od lako zapaljive građe. Bhima će nato: Ako je ovo vatrena klopka, hajde da se vratimo tamo gdje smo dosad boravili. Yudhišthira mu odvrati: Bolje bi bilo da stanujemo ovdje praveći se da ništa ne primjećujemo. Ne smijemo pokazati da smo sumnjičavi, ali bi bilo dobro da što prije potražimo izlaz odavde. Hajde da krišom iskopamo podzemni prolaz. Ako za njega nitko ne sazna, vatra nam neće moći nauditi.

Ne prođe dugo, stiže im neki Vidurin prijatelj, čovjek vičan rudarstvu, i reče im u povjerenju: Mene šalje Vidura. Vičan sam rudarskim poslovima i stojim na usluzi Pandavama. Kaži mi kakav posao treba da uradim za vas?

Yudhišthira mu odgovori: Plemeniti čovječe, ja znam da si ti vjerni Vidurin prijatelj, čestiti i drag Viduri. Nema nijedne naše nevolje za koju Vidura nije saznao. Opasnost koju je on predvidio sada nam se primakla. Zaštiti nas od nje, ali tako da Puroćana ništa na sazna.

Bit će kako želiš — odgovori rudar i dade se u potaji pažljivo na posao. Ubrzo je načinio velik podzemni prolaz koji je vodio iz kuće, a ulaz mu bješe na sredini kuće skriven podom.

Puroćana je čekao godinu dana kako bi Pandave uljuljao u uvjerenju da im ne prijeti nikakva opasnost, a i da bi sve izgledalo kao nesretan slučaj. Bio je vrlo zadovoljan vidjevši da oni ništa ne sumnjaju i pomisli da je došlo vrijeme da izvrši nalog kraljevića Duryodhane. Yudhišthira je osjetio da se nešto sprema pa reče svojoj braći: Grešni i bezdušni Puroćana uvjeren je da mi ništa ne sumnjamo, ali se u tome grdno prevario. Rekao bih da je došlo vrijeme da se spašavamo.

Došlo je vrijeme i za dijeljenje milostinje i Kunti toga dana nahrani mnogo brahmana, a dođoše tu i gospe iz grada pa su svi jeli, pili i veselili se do mile volje, a onda se uz Kuntino dopuštenje raziđoše kućama. Bijaše tu došla i neka žena iz plemena Nišada sa svojih pet sinova želeći utoliti glad. Vođeni sudbinom i opijeni vinom, oni ne mogoše krenuti dalje, već, više mrtvi nego živi, ostadoše negdje u kući da tu prespavaju.

Kada su već svi bili u posteljama, podiže se jak vjetar a Bhima onda užegnu oganj sa sve četiri strane, a najprije tamo gdje bijaše spavao Puroćana. Kada Pandave vidješe da je kuću na mnogo mjesta uhvatio plamen, oni uđoše u podzemni rov zajedno sa svojom majkom. Suknuo je golem plamen i njegova huka i prasak izbudiše narod u mjestu. Građani su žalosnih lica gledali palaču u plamenu i govorili: Onaj lupež Puroćana sagradio je svu kuću po Duryodhaninu nalogu nakanivši uništiti njegove rođake i, evo, sada je podmetnuo vatru u nju. O, sudbina je htjela da spali i sebe samog spalivši nedužne i neporočne kraljeviće! — Cijelu noć su građani Varanavate stajali tako oko kuće i oplakivali, a za to vrijeme Panduovi su sinovi izašli iz prokopa i, neprimijećeni, otišli u šumu. Bhima bješe obdaren izuzetnom snagom i brzinom pa on uprti na sebe i majku i svu svoju braću te tako krenuše na put. Kada svanu jutro, okupiše se oko zgarišta brojni građani u želji da vide što se dogodilo Pandavama. Kada ugasiše vatru, vidješe da kuća bješe sazdana od laka i smole i da je u vatri izgubio život Duryodhanin savjetnik Puroćana. Počeše prekopavati tražeći Pandave i nađoše nedužnu ženu Nišada i njezinih pet sinova. Vidurin se rudar prihvatio da raščisti pepeo i pri tom je njime zatrpao otvor prokopa tako da nitko nije ništa primijetio. Tako građani poslaše vijest Dhrtaraštri da su i Pandave i Puroćana izgorjeli.

Kralj Dhrtaraštra zaplaka saznavši za zlu vijest, a onda okupi rodbinu i obavi posmrtne obrede i žrtve Ijevanice za podušje Panduovim sinovima i svi su ih glasno oplakivali i sve je pritiskala teška tuga pa i građani plakahu zajedno s njima, a samo se Vidura nije pretjerano predavao žalosti jer on je jedini znao istinu.

Pandave ostaviše za sobom grad Varanavatu ravnajući se prema zvijezdama. Idućega dana predvečer uđoše u neku pustu i strašnu šumu i Kunti tada reče: Sva gorim od žeđi, a majka sam petorice Pandava i svi su oni ovdje oko mene! — I ona leže na zemlju pa odmah utone u san. Bhima se probio kroz gustu šumu i naišao na neko jezero pa se vratio s vodom majci i braći, no svi oni već bijahu zaspali. Bhima onda sjede čuvati stražu.

U blizini mjesta na kojemu oni bijahu zaspali živio je u nekome drvetu šala rakšasa po imenu Hidimba. Ljudožder osjeti da su u blizini ljudska stvorenja pa reče svojoj sestri: Odavno se nisam pogostio svojom omiljenom poslasticom! Kako je ugodan ovaj ljudski miris što mi draži nosnice! Idi i vidi tko to u šumi spava pa ih pobij i donesi meni. Već se unaprijed sladim i voda mi curi na usta. Zaklat ću ga pa ću se dosita napiti svježe, vruće, pjenušave krvi.

Rakšasi, žena-ljudožderka po imenu Hidimba, ode kako joj je brat rekao do mjesta gdje su Pandave polijegali da se odmore. Vidjela je Kunti i četvoricu braće kako spavaju i Bhimu kako budan sjedi i čuva im stražu. Silni Bhima bijaše naočit, bez premca na zemlji, visok poput drveta šala, pa se rakšasi zagleda u njega i ne mogaše više oka odvojiti. Budući da je mogla uzeti na sebe bilo kakvo obličje, ona se prometnu u prelijepu djevojku pa iziđe pred Bhimu, oslovi ga i reče: O božanstveni stvore, mene je moj zlonamjerni brat rakšasa poslao da pogledam koga ovdje ima u nadi da će se pogostiti vašim mesom. Ovo što ti velim cijela je istina: otkako te spazih, sjajna poput nebesnika, ne želim drugo nego da te dobijem za muža. Dopusti mi, o silni junače, da te izbavim od svojega brata ljudoždera! O neporočniče, budi mi mladoženja! Pođi sa mnom da živimo na grudima planine kamo obični ljudi nemaju pristupa.

Bhima joj na to odgovori: O rakšasi, misliš li da bi čovjek poput mene pristao da ode i zbog svojih strasti prepusti rakšasi i majku i braću koji mirno spavaju ne sluteći ništa? O stidljiva gospo, nema toga rakšase koji bi podnio snagu mojih ruku!

Za to je vrijeme poglavica rakšasa Hidimba primijetio da mu se sestra predugo zadržala pa siđe sa svojega drveta i pođe vidjeti zašto je nema. Kada dođe do mjesta gdje su Pandave spavali, vidje svoju sestru u ljudskom obličju i okićenu cvijećem, a lice joj je blistalo kao pun mjesec. Rakšasa se odmah dosjetio jadu i spopade ga strašan bijes. — Zbog toga što si me ovako ljuto uvrijedila ubit ću sada i tebe zajedno s njima! — reče joj.

Vidje Bhima da se Hidimba jako naljutio na svoju sestru pa se osmijehnu i reče: O Hidimba, zašto smetaš ovim ljudima koji tako mirno spavaju? Opaki rakšaso, ne gubi vrijeme nego udri ravno na mene! Ne doliči ti da ubiješ ženu, a ne samo da te ona nije uvrijedila, nego ti vrijeđaš nju! Kada te ubijem, nećeš više dodijavati ljudima koji ovuda prolaze i moći će se tuda opet bez straha putovati.

Ljudožder je spremno dočekao izazov. Dohvatiše se u koštac kao dva pobješnjela slona. Raspamećeni od jarosti, rušili su drveće oko sebe i kidali povijuše. To probudi usnule Pandave. Iznenada trgnuti iza sna, gledali su zapanjeno i oni i njihova majka prelijepu Hidimbu i Bhimu kako se rvu sa strašnim rakšasom.

Tada se javi Arđuna: Istok se rumeni i skoro će zora. Umoran si, Bhimo, i trebalo bi da malo predahneš. Pusti mene da dokrajčim tog rakšasu, ti si zaslužio da se odmoriš. — Na to Bhima gotovo pobjesni pa uhvati rakšasu, tresnu ga o zemlju i ubi, kao da je kakva obična zvijer.

Onda se okrene rakšasinoj sestri pa joj kaza: O rakšasi, ja znam da se rakšase osvećuju tako da pomoću opsjena namamljuju u klopku svoje neprijatelje! Zato ćeš i ti poći za svojim bratom!

Ali tada Hidimba sklopi ruke pa se s mnogo poštovanja obrati Kunti i Yudhišthiri: O prepoštovana gospo, tebi su znane patnje kojima bog ljubavi kinji ženski rod. I ja tako patim zbog Bhime, o blagoslovljena! Misli o meni što ti se prohtje, i da sam luda, i da sam tvoja robinja, ali mi ukaži malo milosti i dopusti da tvoj sin bude moj muž. Dopusti mi da sa sobom povedem ovoga krasnog viteza, o blagoslovljena, a ja ti dajem riječ da ću ti ga vratiti.

Na to će Yudhišthira: Znaj, hitromisla, da oboje možete činiti što god vam je volja, ali samo dok traje dan. Svake večeri moraš nam ga vratiti. — S tim se složi i Bhima pa reče Hidimbi: O tankostruka, pristajem ostati s tobom sve dok ne rodiš sina!

— Neka bude tako! — složi se rakšasi Hidimba i odjezdi preko neba ponijevši Bhimu sa sobom.

Hidimba se zabavljala s Bhimom i učila se kako da ga učini sretnim pretvarajući se u najljepša obličja i vodeći ga kroz nenaseljiva područja, preko šuma i planinskih padina obraslih rascvjetalim drvećem, pored jezera punih lopoča i ljiljana, preko riječnih otoka sa šljunkovitim obalama, preko planinskih bujica i šumskih potoka s prelijepim obalama. Bili su u himalayskim kolibama i u bezbrojnim pećinama nad kristalnim jezercima u kojima su se smijali lopoči, na morskim obalama sjajnim od zlata i bisera, u krasnim gradovima punim plemenitih vrtova i gajeva posvećenih bogovima, na padinama brežuljaka i na obalama jezera Manasa na kojima raste voće i cvijeće iz svakoga godišnjeg doba. Rakšasi, hitra kao misao, stizala je s Bhimom svuda i uživali su i radovali se sve dok ona ne ostade trudna i ne rodi moćnoga sina kojemu je Panduov sin bio otac.

Strašan mu bijaše sin. Imao je golema usta, strašne oči, šiljate uši, bakrenaste usne, oštre zube, snažne ruke i veliku snagu i hrabrost, a urlik mu bješe zastrašujuć. On bijaše rođen kao dijete, ali istoga časa poraste i postade mladić. Njegova majka vidje da mu je glava slična loncu pa mu po tome dadoše ime Ghatotkaća. Bio je duboko odan Pandavama i postade njihov ljubimac, takoreći jedan od njih.

A junaci Pandave lutali su od šume do šume ubijajući za hranu jelene i druge životinje i usput su proučavali Vede, Vedange i ostale svete knjige. Tako na svojemu putu jednom susretoše i svojega djeda Vyasu. I oni i majka pozdraviše ga s mnogo poštovanja pa stadoše pred njega sklopljenih ruku, a Vyasa im reče: O Bharate, sumnjajte da ja gledam istim očima i na vas i na Dhrtaraštrine sinove, ali ljudi su uvijek skloni onima koji su u nevolji ili su još premladi. Saslušajte što ću vam reći. Nedaleko pred vama je lijep grad u kojem neće biti opasnosti za vas. Živite tamo prerušeni i čekajte dok ja ne dođem onamo.

I tako ih Vyasa odvede u grad Ekaćakru i tu se nastaniše u kući nekoga brahmana. Tu su Kuntini sinovi, veliki ratnici, živjeli od milostinje, i s večeri bi pred Kunti stavljali ono što su isprosili, a onda bi svatko dobivao koliko mu pripada. Polovicu su uzimali Kunti i četvorica Pandava, a snažni je Bhima uzimao drugu polovicu.

U kuću u kojoj se bijahu sklonili dođe jednom neki brahman koji je u svojemu životu učinio već mnogo pokore, a Kunti i njeni sinovi zamoliše ga da im priča o sebi. Tako im on na kraju spomenu i veličanstvenu svayamvaru koja se priprema za kraljevnu Panćala, Draupadi. Reče im i da su se kralju Drupadi, njezinu ocu, iz žrtvenoga ognja rodili sin i kći i da ih na svijet nije donijela žena. Tada ga oni počeše salijetati da im sve potanko ispripovijeda, a on im reče ovako:

Kralj Drupada potištena je srca posjećivao mnoge pustinjačke nastambe i tražio sposobna brahmana dobro upućena u žrtvene obrede. Shrvan jadom žarko je želio dobiti sina i stalno je govorio: Ah, da mi je nasljednik koji će biti obdaren svim vrlinama i nadmoćan nad svakim! I jadao bi u svojoj strašnoj malodušnosti: Sramota je imati takvu djecu i takve rođake kakve ja imam. — Neprestano je uzdisao žudeći da nađe načina kako bi se mogao osvetiti Droni. Lutajući obalama Gange i Yamune, vladar naiđe na neko posvećeno boravište brahmana i tu nađe dvojicu njih. Zvali su se Yađa i Upayađa. Potpuno su vladali svojim duhom i držali su se i najtežih zavjeta, a pripadali su najvišemu brahmanskome redu.

Kralj im Drupada oda sve dužne počasti i iz razgovora zaključi da je mlađi od njih dvojice, Upayađa, moćniji i pozvaniji da izvrši žrtveni obred što ga je kralj zahtijevao. On mu se nasamo obrati i reče što želi, ali mu Upayađa ljubazno odgovori: Moj stariji brat jednom je išao šumom i našao opalu voćku. Uzeo ju je a da nije ispitao čistoću mjesta s kojega ju je uzeo. Nije se čak ni brinuo o tome. Doista, tko se ne drži čistoće, neće je poštovati ni u kakvu obliku. Sudeći po tome, ja vjerujem da moj brat čezne za zemaljskim blagom. Zato idi k njemu, o kralju. On će za tebe izvršiti to bogoslužje.

I doista, kada Yađa sasluša Drupadinu ponudu, reče: Bit će kao što želiš! — Onda se kralj Drupada posveti prikupljanju svega što je potrebno za žrtveni obred u nadi da će dobiti sina koji će biti kadar ubiti učitelja Dronu.

Imajući u vidu važnost takva obreda, Drupada uze za pomoćnika Upavađu koji pak nije želio nikakvo blago. Drupada bijaše sve brižljivo pripremio kako bi osigurao uspjeh obreda i, kada je Yađa izlio na oganj posvećenu žrtvu, iz plamenova se pojavio dječak nalik na nebesnika, blistav kao vatra iz koje se rodio. Imao je krunu na glavi, na tijelu zlatan oklop, a u rukama luk i strijele. Iz istoga ognja rodi se Drupadi i kći, zanosno lijepa premda tamne puti. Imala je oči poput lopočevih latica i plavkasto-crnu kosu punu kovrča. Na zemlji joj ne bijaše ravne po izgledu. Brahmani im dadoše imena: sina nazvaše Dhrštadyumna, a kćer Krišna, jer bješe tamne puti. Dok su slušali brahmanovu priču, činilo se da Kuntine sinove podbadaju koplja. Silni junaci izgubiše duševni mir. Kunti je vidjela da su joj sinovi postali ravnodušni i odsutni duhom pa se jednom obrati Yudhišthiri: Mnoge smo noći proveli u kući ovoga brahmana. Preživjeli smo u ovome gradu lijepe dane i dobivali smo milostinju od mnogih slavnih i časnih ljudi. O junački sinovi Kurua, milostinja se više ne dobiva tako lako kao prije. Ako želite, možemo poći u zemlju Panćala. Mislim da nije dobro predugo živjeti na jednome mjestu. — Potom Kunti reče isto i Bhimi, Arđuni i blizancima i svi se suglasiše da pođu.

No slavni Panduovi sinovi još ne bijahu napustili brahmanovu kuću u kojoj su živjeli skriveni kada se opet pojavi Vyasa. Znameniti mudrac dade im mnogo korisnih i važnih savjeta o vrlini i poslije dužega razgovora poče im kazivati: Neki glasoviti riši živio je sa svojom kćerkom u svojemu skloništu. Ona bijaše tankostruka i divnih usana, nježnih obrva i obdarena svim dobrim odlikama. Iako bijaše i čestita i lijepa, mlada djevojka ne mogaše za sebe naći muža pa ojađena srca poče obavljati svakojake isposničke pokore ne bi li tako došla do supruga. Svojim strogim isposništvom napokon je zadovoljila gospoda Šankaru i on joj blagonaklono dođe i reče: Koju želju hoćeš da ti ispunim? — Iz čežnje da ispuni želju u srcu, onda nekoliko puta ponovi: O daj mi muža obdarena svakom vrlinom! Na to joj Išana, najveći od svih govornika, ovako kaza: O blagoslovljena, imat ćeš pet muževa, i to od loze kraljeva Bharata!

O gospode — na to će djevojka —ja želim po tvojoj milosti steći samo jednoga! A bog joj odgovori: Ti si djevojko rekla pet puta: Daj mi muža! Zato ćeš u idućem životu imati pet muževa.

A vi, kraljevići Bharate, znajte da je sada ta djeva nebeske ljepote rođena u lozi kralja Drupade. Bezgrešna Krišna iz roda Prišata određena je da vama petorici bude supruga. Idite zato u prijestolnicu Panćala. — I rekavši to, njihov slavni i blaženi djed ode onamo odakle je bio došao.

Kada Vyasa ode, Pandave se oprostiše od brahmana i zaputiše se u prijestolnicu Panćala. Išli su vesela srca, a Kunti je išla pred njima.