Među Yadavama bijaše vlastelin po imenu Šura. On je bio Vasudevin otac, a imao je i kćer po imenu Pritha, ili Kunti, kojoj po ljepoti ne bijaše ravne na zemlji. Šurin nećak po imenu Kuntibhođa nije imao potomaka pa Šura da svoju prvorođenu kćer, kako se bjehu još prije dogovorili. U domu svojega poočima Pritha je imala dužnost da se brine o brahmanima i ostalim gostima i namjernicima. Jednom im u pohode dođe strašni pustinjak Durvasas, glasoviti poznavalac svetih tajana i počinitelj mnogih isposničkih podviga. Pritha mu vrlo omilje svojom usrdnom pažnjom i poštovanjem i mudrac je zauzvrat nauči basni kojom će prizvati bilo koga od nebesnika ako poželi da s nekim od njih dobije dijete. Učinio je to predvidjevši da će se ona jednom naći u nevolji.

Kunti još bješe djevojče i mučila ju je radoznalost. Nije se mogla oduprijeti iskušenju, nego pozva boga Suryu. Istoga časa kada je izgovorila basnu, ona ugleda blještavo božanstvo kako joj prilazi. Onaj što vidi sve što se na svijetu zbiva stade pred zapanjeno djevojče pa je oslovi: Evo me, crnooka, reci što da učinim za tebe! A Kunti će nato: O pogubitelju neprijatelja, jedan brahman dade mi ovu basnu na dar, a ja te, o gospode, prizvah tek da iskušam njezinu djelotvornost. Klanjam se pred tvojom milošću i molim da mi oprostiš uvredu. Ženi uvijek treba oprostiti, ma kakvu uvredu učinila.

A Surva joj odgovori: Znam da te tom basnom Durvasas obdario, o stidljivo djevojče, ali ti se ne plaši, već me primi u svoj zagrljaj. O preljubazna, moj dolazak ne smije biti uzaludan! Kraljevno, moj dolazak mora biti plodonosan, i zato nećeš sagriješiti ako to učiniš meni za ljubav.

I tako, milošću boga Sunca koji cijelome svijetu daruje svjetlost i život, prelijepa Kunti zače sina. Odmah se zatim i dijete rodilo, i tako dođe na svijet slavni junak božanskoga porijekla koji će pod imenom Karna biti glasovit širom svijeta. Rodio se s božanskim oklopom na sebi i s naušnicama, blistav i lijep kao što mu je i otac. Potom bog Sunce vrati Kunti njezino djevičanstvo i ode natrag na nebesa.

Princeza Vrišnija gledala je svojega tek rođenoga sina ne znajući što bi s njime učinila. U strahu od rodbine ona se odluči da sakrije ovaj dokaz svoje nepromišljenosti. Stoga baci svojega snažnog sina u vodu. Dobro poznati Adhiratha, Radhin muž, iz kaste suta, kočijaša, našao je dijete, i njih dvoje, on i njegova žena, podigoše ga i othraniše kao da je njihovo rođeno i nadjenuše mu ime Vasušena. Dječak bješe obdaren velikom snagom, a kada je malo poodrastao, postade vješt svakovrsnu oružju.

Silni Vasušena običavaše obožavati Sunce stojeći licem prema Istoku sve dok mu njegovi zraci ne bi obasjali leđa. U toku tih časova predanih molitivi ne bijaše ničega na Zemlji što bi junački i hitroumni Vasušena odbio da pokloni brahmanima ako bi oni to zatražili od njega. Tako gospod Indra uze na sebe obličje brahmana i jednom dođe Vasušeni u takvu času pa zatraži od njega njegov prirodni oklop. Vasušena isiječe sa sebe svoj oklop i dade mu ga, a glavar nebesnika bijaše prekomjerno zadovoljan i pokloni mu prekrasno koplje rekavši: Onaj koga budeš poželio pobijediti, bio on nebesnik, asura, čovjek ili rakšasa, poginut će od ovoga koplja, ali njime ćeš moći ubiti samo jednoga protivnika.

I tako Survin sin, dotada poznat po imenu Vasušena, dobi ime Karna jer je odsjekao sa sebe svoj prirodni oklop. Kada je došlo vrijeme da se za Kunti nađe mladoženja, Kuntibhođa pozove sve okolne kraljeve na svayamvaru. Nevjesta bijaše po svojoj ljepoti nadaleko poznata pa se tu okupilo mnogo kraljeva koji su je priželjkivali za sebe. Između svih uzvanika ona uoči silnoga Pandua, ponosnog kao lav i širokih prsiju, koji bijaše sjajniji od svih prisutnih. Ona stavi svoj vijenac njemu oko vrata i tako ga odabra za muža kao što bi Paulomi odabrala Indru.

Bhišma je isprosio za Pandua još jednu nevjestu i dao za nju mnogo blaga. Bješe to kći kralja naroda Madra, po imenu Madri, glasovita u sva tri svijeta po svojoj ljepoti. Tako proslaviše Panduovu ženidbu.

Prvak među kraljevima preda se u društvu svojih dviju supruga uživanjima kojima su granice postavljale samo njihove želje, a kada se tako navrši mjesec dana, kralj Kurua pođe osvojiti svijet. Pratila ga je silna vojska sastavljena od slonova, konjanika i bojnih kola. Taj tigar među ljudima najprije pokori razbojnička plemena Dašarna, a onda uputi svoju vojsku protiv Darve, vladara kraljevine Magadhe, koji, ponosan na svoju moć, ugrožavaše mnoge vladare. Potom krenu na Mithilu i pokori Videhane, a zatim i Kašijce, Suhme i Pundre, i svojom neustrašivošću i snagom svojega oružja naširoko proslavi ime Kurua.

Ne prođe otada mnogo vremena, a Panduu dojadi lijenost i tromost, pa se povuče u šumu sa svojim dvjema suprugama. Napustio je svoj divni dvorac prepun udobnih ležajeva i nastanio se u šumi kojom je lutao i sve svoje vrijeme posvećivao lovu na divljač. Odabravši mjesto za svoje obitavalište u prekrasnom brdovitom području na južnim obroncima Himalaye, živio je savršeno slobodan, a narod je, po Dhrtaraštrinoj zapovijesti, opskrbljivao Pandua svime što bijaše potrebno za udobnost i uživanje.

U to vrijeme, o Đanameđaya, Gandhari rodi Dhrtaraštri stotinu sinova, a uz tu stotinu rodi mu druga žena iz staleža Vaišya još nekoliko.

Đanameđaya će nato: O najbolji među Brahmanima, kako je to Gandhari rodila stotinu sinova i koliko joj bijaše potrebno vremena?

Vaišampayana produži: Jednoga dana dočekala je Gandhari velikoga mudraca Dvaipayanu, umornoga i gladnoga, i podvorila ga s mnogo poštovanja i pažnje, a zadovoljni Vyasa ispuni joj želju da može roditi stotinu sinova od kojih nijedan neće ni u čemu zaostajati za svojim ocem. Kada je Gandhari začela, pune dvije godine nosila je teret u svojoj utrobi i ne mogaše se poroditi. To joj je pričinjavalo neizrecive patnje. Tada dođe glas kako je Kunti rodila sina blistava kao sunce i ona krenu pameću od nestrpljenja i svom se snagom udari po trbuhu. Uto se porodi i iz njezine utrobe izađe tvrda gruda mesa, nalik na gvozdenu topovsku kuglu, koja je u njoj rasla pune dvije godine. Baš kada je htjede baciti, stvori se tu Dvaipayana koji je svojim duhovnim moćima već dokučio što se zbilo.

Ugledavši kuglu, on upita Gandhari: Što to učini? — a ona mu otkri cijelu istinu: Kada sam čula da je Kunti rodila prije mene i da je dobila kraljevića sjajna kao sunce, od žalosti otvorih nasilu svoju utrobu. Ti si mi obrekao da ću roditi stotinu sinova, a rodila sam, evo, ovu kuglu.

Nato će Vyasa: O Gandhari, ono što sam rekao, to će se i zbiti. Ne izrekoh nikada neistinu, čak ni u šali. Neka brzo donesu stotinu ćupova napunjenih topljenim bivoljim maslom. Kada ih donesu, poprskaj ovu grudu hladnom vodom.

Kako je rekao, tako se i zbi. Kada poprskaše grudu hladnom vodom, ona se lagano razdijeli na stotinu i jedan komad veličine palca. Svaki od tih dijelova metnuše u zaseban krčag s bivoljim maslom i sve ih stavište na skrovito mjesto, a okolo postaviše stražu da ih čuva. Sveti čovjek tada reče Gandhari da ih smije otvoriti tek kada isteknu dvije godine. I pošto je tako sve uredio i razdijelio im savjete, sveti se mudrac otputi na Himalayu da se tamo posveti isposničkim podvizima.

Kada je došlo vrijeme, rodi se od komada mesa stavljena u ćup kraljević Duryodhana. Po starješinstvu bješe najstariji kraljević Yudhišthira, prvjenac kraljevne Kunti, a u isti dan kada se rodio oholi Duryodhana, i Kunti je rodila drugoga sina, po imenu Bhima, koji bješe silno jak i snažnih mišica.

Kada se rodi Duryodhana, kralj Dhrtaraštra pozva Bhišmu i Viduru, a i sve ostale Kurue, dobronamjernike i brahmane pa im reče: Kraljević je Yudhišthira najstariji i on je nasljednik našega koljena. Vrlinom svojega rođenja on je kraljevstvo pridobio za sebe. No može li i ovaj moj sin koji je rođen poslije njega postati kralj? Kažite mi po pravdi što je ispravno i pošteno?

Čim bjehu izgovorene te riječi, o Bharata, čaglji i sve ostale grabljive životinje zloslutno zaurlaše. Slušajući to kobno predskazanje, i brahmani i mudri Vidura ovako mu odgovoriše: Čuj, o kralju, najjači među ljudima, kada se tvoj sin rodio, pojavili su se zloslutni predznaci i nema sumnje da će on postati istrebitelj tvojega roda. Sudbina svih nas ovisi o tome hoćemo li ga se odreći ili nećemo. Ako ga zadržimo, dogodit će se nesreća, a ako se njega odrekneš, o kralju, ostat će ti još devedeset devet sinova. Rečeno je da se radi dobra porodice mora odbaciti pojedinac, a radi sela mora se odbaciti porodica, radi države mora se odbaciti selo, a da radi svoje duše čovjek mora odbaciti i cijelu Zemlju.

Vidura i brahami tako mu izložiše ovu stvar, ali zbog ljubavi prema sinu Dhrtaraštra ne bješe voljan pokoriti se tom

savjetu.

U idućih mjesec dana rodiše se i svi ostali Dhrtaraštrini sinovi i jedna kći, a od sluškinje iz kaste Vaišya, koja je dvorila Dhrtaraštru, rodi se sin velike pameti i dobi ime Yuyutsu, i to se dogodi dok je Gandhari još bila trudna.

A Pandu jednoga dana, o kralju, dok je lutao šumama kojima su vrvjeli jeleni i grabljive životinje opake ćudi, opazi golema jelena, po svoj prilici predvodnika stada, kako se pari sa svojom ženkom. Vladar ih oboje pogodi s pet britkih i hitrih strijela operjanih zlatom. Ali to što je Pandu pogodio ne bjehu jelen i njegova ženka, već sin nekog rišija, kojemu isposničke zasluge bijahu doista velike, i njegova družica, zaokupljeni igrom u jelenjim obličjima. Jelen proboden Panduovim strijelama u toku parenja sruši se na tlo i progovori ljudskim glasom: O kralju, čak ni ljudi koji su robovi grijeha, gnjevni i lišeni pameti, nikada ne čine ovako okrutna djela.

Pandu će nato: Dobro je znano da se jeleni love na različite načine, i nitko ne mari da li je jelen oprezan ili neoprezan. A jelen mu odvrati: Ne krivim te, o kralju, što si ubio jelena, niti što si mene ranio, već zato što nisi mogao pričekati da se završi ljubavni čin, nego si ga nemilosrdno prekinuo. Ja sam muni, o kralju, i održavam život voćem i korijenjem i, sada prerušen u jelena, živim u miru sa svima. Ti si me ubio i ja ću te zato prokleti. Ubio si me ne znajući da sam brahman i zato nisi sagriješio brahmanovo ubojstvo, ali zato, kada se budeš uželio žene i kada joj budeš prišao da se s njome sjediniš, toga trena otići ćeš u svijet mrtvih kao što ja sada odlazim. Žena s kojom u vrijeme svoje smrti budeš sjedinjen poći će za tobom s ljubavlju i pažnjom u svijet kralja mrtvih od kojega još nitko nije pobjegao. I, izrekavši to, muni predade svoju dušu a Pandu osta pred tim prizorom utonuo u more žalosti.

Gorke su suze ronili i Pandu i njegove dvije supruge zbog nesreće koja ih je zadesila. Poslije jelenove pogibije kralj Kurua zaputi se u pratnji svojih družica prema planini Nagasabha, hraneći se samo voćem i korijenjem. Kada su prešli Himalayu, stigoše na Gandhamadanu. Tu su se našli pod okriljem mahabhuta, siddha i znamenitih rišija i živjeli su u tome kraju katkad u ravnici, a kadšto na planinskim padinama. Dođoše tako i do planine sa stotinu vrhova i tu nastaviše činiti pokoru.

Jednoga dana Pandu pozva svoju vjenčanu suprugu, prekrasnu Kunti, i u četiri joj oka reče: O Kunti, budući da ja više ne mogu začeti potomke, naređujem ti da nađeš nekoga tko mi je ravan ili još bolji od mene i da s njime začneš i doneseš na svijet mojega nasljednika.

O gospo ljupka osmijeha, znaj da žene nekoć ne bjehu u kućama zatvorene i ovisne o svojim muževima i rodbini, nego su išle kuda im je volja i zabavljale se kako im se svidjelo. O najvrsnija, one nisu pripadale muževima niti su im bile vjerne, pa se i danas na to ne gleda kao na grijeh jer u ta vremena bijahu takvi običaji. I danas taj običaj vlada među pticama i među životinjama, i među njima nema ljubomore. Taj je običaj jednom postojao i među ljudima i zato ga veliki mudraci odobravaju. U Sjevernih Kurua taj se običaj još uvijek poštuje, a današnji običaji ustanovljeni su tek kasnije. No bilo ovo grešno ili ne, oni koji poznaju Vede kažu da je ženina dužnost da mužu ispuni molbu. O ljubazna gospo, ja evo sklapam ruke i stavljam na tjeme lopočev znak ne bih li te umilostivio!

Kunti onda kaza kralju Kurua o poklonu plemenitog Dvaipayane.

Saslušavši njezinu pripovijest, on joj reče: O ljepotice, učinit ću još danas sve što je potrebno da bi se naše želje mogle ispuniti. Pozovi boga pravde, o sretna gospo. On je najvrliji od svih nebesnika. Sin kojega budemo od njega dobili postat će, zasigurno, glavar Kurua jer u njegovu srcu neće biti grijeha ni nepravde budući da mu je otac bog pravde i ćudorednih zakona.

A Kunti, najbolja među ženama, kaza svojemu mužu: Neka bude tako! I poklonivši se pred njim, odluči da još istoga dana ispuni njegovu molbu. Osmog časa najpovoljnijega dana u sedmome mjesecu, kada se uspinje zvijezda Đyeštha u konjunkciji s izlazećim Mjesecom, Kunti rodi prekrasno dijete koje će živjeti da stekne veliku slavu.

U času kada dijete bi rođeno čuo se neki bestjelesni glas: Ovo će dijete, nema sumnje, biti ponajbolji među donositeljima pravde, prvi od onih koji žive u vrlini! Prvi Panduov sin zvat će se Yudhišthira. Bit će kralj s prostranom vlašću, čuven u trima svijetima, obdaren sjajem i slavom i čestitime vladanjem.

Pandu bješe blagoslovljen sinom koji je bio pun vrlina pa se zaželio da mu Kunti rodi još jednoga koji bi se odlikovao velikom snagom. Ona opet posluša svojega muža pa prizva k sebi Vayua i on joj podari sina snažna tijela, a pri njegovu rođenju čuo se opet natprirodni glas koji reče: Ovo će dijete biti među svim snažnim ljudima najsilniji!

Onda se Pandu posavjetovao s brahmanima pa nakon toga zamoli Kunti da se na godinu dana obaveže osobitim zavjetom. Kunti učini kako je kralj molio i, kada je prošla godina, Pandu joj reče: O prelijepa gospo, svojim isposništvom udovoljila si Indri, kralju nebesnika, i zato sada pozovi njega i začni s njime još jednoga sina.

Čestita Kunti posluša ga i prizva svojom mantrom Indru, gospodara nebesnika. On joj podari muško čedo kojemu dadoše ime Arđuna. Čim se kraljević rodio, iz vedra neba zatutnjio je glas sličan grohotu olujna oblaka: O Kunti, ovo će ti dijete imati snagu Kartavirye i Šibija, a u boju će biti nepobjediv poput samoga Indre. Širom svijeta tvoje će ime proslaviti i ovladat će mnogovrsnim nebeskim oružjem.

Kada Kunti izrodi Panduu sinove, dođe mu jednom njegova druga nevjesta pa mu u povjerenju kaza: Velika je moja tuga, o kralju! Iako sam jednaka s Kunti, moj će muž samo s njome imati poroda. Ako mi Kunti pomogne da i ja dobijem kojega sina, veliko će mi dobro učiniti, a i tebi će pokloniti potomke.

Tada Pandu opet ode k slavnoj Kunti pa joj se obrati: Blagoslovljena gospo, osiguraj posmrtne obrede za mene i moje pretke. O bezgrešna, pomozi Madri da začne djecu i tako se oslobodi svoje nevolje. Tako ćeš steći ime koje će se uvijek spominjati.

Kunti onda povjeri svoju mantru kraljici Madri i kaza joj: Kada izgovoriš ovu mantru, misli na božanstvo s kojim bi voljela imati poroda. Madri se nato malo zamisli pa onda prizva dvojicu Ašvina. I dođoše joj obojica. Ona s njima zače dvojicu sinova, Nakulu i Sahadevu, koji po ljepoti bjehu nenadmašni na zemlji. Pri njihovu rođenju javio se opet bestjelesni glas i rekao: Ova će dvojica nadmašiti druge ljude ljepotom, bistrinom i vrlinom. Sjat će presilnim sjajem, ljepotom, blagom i pristalošću.

Tako se Panduu rodi pet sinova koje začeše nebesnici, a bili su obdareni velikom snagom i živjeli su da bi izvojevali veliku slavu i da naširoko razglase ime Kurua. Njihova se vrlina povećavala kako su oni rasli, a glasoviti mudraci koji obitavahu na toj planini kojoj je vrhunce pokrivao snijeg gledali su to i divili se. Petorica Panduovih sinova i stotinu sinova kralja Dhrtaraštre, tog umnožitelja plemena Kurua, rasli su brzo poput lopoča na jezeru.

Gledajući svoje naočite sinove kako stasaju pred njegovim očima živeći u prostranim šumama na čarobnim planinskim obroncima, Pandu najednom osjeti kako se u njemu opet budi usahla snaga njegovih mišica. Jednoga dana u proljeće, kada sva stvorenja izgube pamet, kralj pođe sa svojom družicom Madri tumarati po šumi u kojoj već svako drvo bješe istjeralo nove cvjetove. Svuda u okolici bijaše mnogo malih jezera obraslih lopočem. Pandu je gledao sve te divote i najednom osjeti kako se u njemu opet rađa žudnja. Kada mu pogled pade na mladoliku Madri kojoj su se haljine providjele, njegova želja usplamtje kao šumski požar. Proždiran žudnjom, on je privuče sebi premda se ona odupirala koliko je mogla, tresući se od straha. No strah od prokletstva nije mogao obuzdati Pandua i on, nagnan svojom sudbinom, nasilu potraži njezine zagrljaje kao da bješe nakanio skončati svoj život. I tako Pandu, čestiti kralj Kurua, podlegne neumitnu utjecaju vremena baš kada bješe u zagrljaju svoje supruge. Kada je Kunti saznala što se dogodilo, reče uplakanoj Madri: Ja sam njegova starija supruga i zato zasluga mora biti moja. Ja moram poći za našim gospodarom u predjele mrtvih. Ustaj, o Madri, i predaj mi njegovo tijelo, a ti ostani ovdje i posveti se djeci.

Ali Madri će na to: Ja sam obgrlila našega gospodara i neću mu dopustiti da ode bez mene. Ja ću poći za njim jer mi želja još nije utoljena. Ti si mi starija sestra, daj mi svoj pristanak! Prvak je Bharata došao k meni željan zagrljaja i još me se nije nasitio. Zar nisam ja ta koja treba poći u Yamino stanište da ga zadovolji? O mnogopoštovana, ako ja nadživim tebe, neću znati podizati tvoju djecu kao da su moja, pa zar se neću tako ogriješiti? A ti ćeš, o Kunti, odgojiti i moje sinove kao da su tvoji rođeni.

I tako se kći kralja Madra, vjenčana supruga Panduova, pope na Panduovu pogrebnu lomaču.

Vaišampayana nastavljaše: Kada mudri rišiji, bogovima podobni, vidješe da je Pandu preminuo, oni se među sobom dogovoriše i odlučiše: Sada je naša dužnost da se vratimo u kraljevinu i da dovedemo tamo njegovu djecu i suprugu i da odnesemo njegove posmrtne ostatke.

Nije otada prošlo mnogo vremena kada Kunti stiže na glavna gradska vrata. Kada građani čuše da je u grad stiglo nekoliko tisuća munija i dostojnika, oni se vrlo začudiše i ubrzo poslije Sunčeva izlaska poče se okupljati mnoštvo sa ženama i djecom. Promatrali su isposnike u tišini i svako srce bijaše dirnuto samilošću.

Dođoše i Kurui u pratnji svećenika i naklonom pozdraviše rišije pa zauzeše svoja sjedišta, a građani se pokloniše do zemlje pa i oni posjedaše naokolo. Onda najstariji među rišiji-ma ispripovijeda sve kako je bilo i na kraju reče: Evo njihovih ostataka, tu su i njihova djeca, a tu je i druga majka. Primite ih kako dolikuje.

Rekavši to Kuruima, pustinjaci istoga časa nestadoše, a građani, vidjevši ih kako pred njihovim očima nestaju poput oblačića pare na nebu, raziđoše se zadivljeni kućama.

Kada se završiše pogrebne svečanosti i svi podanici stadoše žaliti za Panduom, časni Vyasa dođe jednoga dana svojoj majci Satyavati pa joj kaza: Majko, naši dani sreće prođoše i nailaze dani nevolje. Grijeh raste svakim danom. Svijet je postao star. Kraljevstvo Kurua neće još dugo trajati, a razlog tome bit će nepravda i nasilje. Idi zato u šumu i posveti se yogi i isposništvu. Odsada će sve više biti prevare i nepravde, a poštenoga rada će nestati. Ne budi u svojim kasnim godinama svjedok propadanja svojega roda.

I tako, uz Bhišmino dopuštenje, kraljica ode sa svojim dvjema snahama u šumu i poče se baviti zadubljenjem te doživje lijepu i duboku starost, a onda napusti tijelo i pope se na nebo.

Pošto prođoše sve obrede čišćenja što ih propisuje Vede, Panduovi se sinovi naseliše u palači svojega oca. Rasli su i živjeli kako to kraljevićima i dolikuje, a pokazalo se da su u svojim igrama s Dhrtaraštrinim sinovima u svemu nadmoćni. U snazi i vještini gađanja, u halapljivosti i u podizanju prašine Bhima ih je sve nadilazio. Sin boga Vjetra vukao ih je za kosu tjerajući ih da se tuku međusobno, a on se za to vrijeme smijao. Vrikodara je s lakoćom pobjeđivao svih stotinu dječaka iako su bili snažni, a to je činio kao da je bio samo jedan od njih. Neki put bi uhvatio desetoricu njih i potapao ih pod vodu, a potom ih, jedva žive, izvlačio na suho. Držeći ih za kosu vukao ih je po zemlji pa su Dhrtaraštrinim sinovima stalno bile razbijene glave ili izgrebena koljena ili pak izubijana ramena. Kada bi se oni popeli na drvo da beru voće, on bi udarcem noge obarao na zemlju i voće i berače. U rvačkim vještinama, u brzini i spretnosti ne bješe mu među njima nitko ravan. Bhima je doista običavao kinjiti Dhrtaraštrine sinove, ali je to prije činio zbog nezrelosti, nego iz pakosti.

Gledao je jaki Duryodhana Bhimine podvige i njegovu snagu i u njegovu se srcu zače neprijateljstvo. U svojoj ljubomori na Pandave, a među njima najvećma na Bhimu, Duryodhana i njegova braća toliko se zaboraviše da napokon odlučiše ubiti Bhimu, a ostale baciti u tamnicu. Budući da Yudhišthira bijaše zakoniti prijestolonasljednik, računali su da će se tako domoći kraljevine.

Tako jednoga dana pođoše plivati na rijeku Gangu i Dhrtaraštrini se sinovi pripremiše da izvedu svoje nečasno djelo. Kada su poslije plivanja svi krenuli u svoje šatore da se odmore, oni podmetnuše Bhimi otrovanu hranu pa on i ne stiže do svoje postelje već ostade ležati na obali rijeke. Onda ga Duryodhana sputa povijušama i gurnu u vodu, ali čim se Bhima našao u vodi, izujedaše ga otrovne vodene zmije kojima je tu bilo leglo, tako da nijedan otrov ne mogaše potpuno djelovati. Potom Ganga izbaci Bhimino tijelo na sprud. Za to se vrijeme Duryodhana sretan i veseo vrati u logor, a kada se Yudhišthira stade raspitivati za Bhimu, on mu odgovori da je otišao u grad. Kada se vratiše u dvor, nitko im nije mogao reći da je vidio Bhimu i Pandave pa se sa zebnjom u srcu vratiše da ga traže, ali, ma koliko tražili, ne nađoše ga i napokon se vratiše silno ojađeni i zabrinuti.

Snažni je Bhima najzad došao k svijesti i odmah je otrčao svojoj majci. Kunti i Yudhišthira vrlo mu se obradovaše i izgrliše ga za dobrodošlicu, a onda Yudhišthira reče: Ne govori o ovome ni riječi nikome, ali od danas moramo budno čuvati jedan drugoga. Poslije nekoga vremena Duryodhana se opet odvaži da u Bhiminu hranu pomiješa otrov koji je bio svjež, žestok i smrtonosan. Yuyutsu je bio prijatelj Pandavama i reče im za otrov, no Vrikodara se nije osvrtao na to nego pojede sve bez ustezanja i potpuno ga probavi. Ma kako otrov bio jak, nije više djelovao na njega.

Kralj je vidio da Kurui odrastaju neodgojeni i da trate svoje vrijeme pa Gautamu imenova za njihova učitelja i posla ih k njemu.