Dođe jednoga dana Devavrata svojemu tužnome ocu pa reče: Svaka je blagodat uz tebe, glavari su ti poslušni, a ti si utonuo u misli i, kada te pitam, ništa mi ne kazuješ. Za čime tuguješ? Blijed si i izmučen i ne ideš više na jahanje, kao da u tebi nema života. Želim znati od koje boljke boluješ i mogu li ti naći lijeka?

Na sinovo pitanje Šantanu odgovori: Istina je to što kažeš. Obuzela me sjeta. Reći ću ti što mi je na srcu. O izdanče loze Bharata, ti si jedini nasljednik našega velikoga roda, a tebi su na umu samo oružje i junački podvizi. A meni je, sine, uvijek na umu nepostojanost ljudskoga života. O Gangin sine, dogodi li se tebi štogod, ostat ćemo bez potomstva. Ti si meni doista koliko i stotinu sinova, i ja se zato ne želim više ženiti, ali mudri kažu da je jedan sin kao nijedan. O potomče Bharata, ti si vitez žustre ćudi i vazda si s vojskom. Može biti i da ćeš na bojnome polju završiti. Dogodi li se to, što će biti s lozom Bharata? O tome vazda mislim i to mi srce ispunjava tugom.

Zamisli se bistroumni Devavrata nad ovim očevim riječima pa ode starom ministru, kraljevu pouzdaniku i dobronamjerniku. Ovaj mu sve kaza o ribarskome starješini i o njegovu zahtjevu. Devavrata odmah ode ribarskome kralju i povede sa sobom mnoge glavare kšatriya koji već bjehu u časnim godinama, pa u kraljevo ime zaprosi kćerku ribarskoga kralja. Dočekali su ga kako to i priliči kraljeviću pa, kada je Devavrata ispred cijeloga kraljeva dvora sjeo na ponuđenu mu stolicu, ribarski mu se poglavica obrati: O najbolji među Bharatama, prvi si od onih što lukom barataju i jedini sin kralja Šantanua. Velika je tvoja sila. Ali ja bih ti nešto rekao. Da je nevjestin otac i sam Indra glavom, i on bi požalio kada bi odbio takvu hvalevrijednu i časnu priliku. Veliki čovjek iz čijega se sjemena rodila slavna gospa Satyavati često mi spominjaše da je nje dostojan jedino kralj. Znaj da sam odbio i prosidbu nebeskoga brahmaršija Asite koji je često dolazio naumivši da je dobije za ženu. Mogu reći samo jedno: sin druge kraljeve žene neće imati nikakvih izgleda budeš li mu ti takmac. O tlačitelju neprijatelja, onaj tko je tebi suparnik, ne može biti siguran, pa bio on čak i asura ili gandharva. Budi mi blagoslovljen, ja drugih prigovora nemam.

Devavrata sasluša ovu besjedu, ali mu na umu bješe samo dobrobit njegova oca, pa tako pred svima glavarima obznani:

O prvaci među istinoljupcima, saslušajte moj zavjet! Niti se rodio, niti će se roditi onaj koji će se ovako obvezati: Učinit ću ono što se od mene očekuje. Bude li ta djevojka rodila sina, on će postati naš kralj.

Potaknut vlastoljubljem, ribarski starješina poželje izvući sve što se da izvući pa ovako odgovori: Plemeniti gospodine, došao si amo da zastupaš svojega slavnoga oca pa budi onda i moj zastupnik u ovoj prosidbi. O zatočniče istine, zakletva kojom si se vezao dostojna je tebe i ja i ne pomišljam da bi je ti mogao pogaziti. O snagoruki, jedina su mi briga djeca koju bi ti mogao imati.

A Gangin sin, istinoljubac, razumje poradi čega se ribar usteže, i u želji da ugodi svojemu ocu, reče: Ribarski starješino, dobri čovječe, slušaj što ću reći pred svim ovim velmožama: Čujte me, kraljevi, ja se upravo sada odričem svojega prava na prijestolje! Strah od mojih potomaka otklonit ću ovako: O ribaru, od ovoga dana uzimam na sebe zavjet brahmaćarina. Umrijet ću bez potomaka i tako se domoći vječnoga blaženstva.

Ribaru se od silne radosti nakostriješila svaka dlačica na tijelu pa će reći: Poklanjam ti je! Uto se nad Devavratom iz nebesa prosu cvjetna kiša, a nebesnici, apsarasi i nebeski mudraci krunili su cvjetne latice i kliktali: Ovo je Bhišma! Bhišma! Bhišma!

A Bhišma, odani sluga svojega oca, oslovi tada prekrasnu djevojku: Popni se u moja kola, majko, da krenemo našemu domu. Pomogao je lijepoj gospi da se popne, pa odjezdiše k Hastinapuri. Stigavši pred oca, ispriča mu sve kako se zbilo, a nato svi okupljeni kraljevi i velmože povikaše uglas: On je doista Bhišma! I stadoše ga hvaliti i slaviti njegov nečuveni podvig.

Presretni kralj, zadivljen sinovom požrtvovnošću, ovako ga blagoslovi: Sve dok budeš želio živjeti, Smrt neće doći po tebe. Prići će ti tek kada od tebe dobije dopuštenje.

Završile su se svadbene setkovine i kralj uvede lijepu nevjestu u svoj dom. Ubrzo mu Satyavati rodi bistroumna i odvažna sina i dadoše mu ime Ćitrangada. Bio je obdaren velikom snagom i ubrzo posta vrlo slavan. Neustrašivi gospodar Šantanu dobi potom još jednoga sina kojega mu rodi Satyavati. I on posta velik strijelac i naslijedi kraljevinu od svoga oca. Prije no što je drugi sin, Vićitravirya, dospio do zrelih godina, mudri kralj Šantanu podlegnu neumitnome tijeku Vremena.

Kada mu se otac otputio na nebo, Bhišma se potčinjavao Satyavatinim naredbama. On postavi na prijestolje Ćitrangadu, silnoga tlačitelja neprijatelja, koji bijaše pobijedio sve koji su mu se suprotstavljali i mišljaše da mu među ljudima nema takmaca. Moćni kralj Gandharva, njegov imenjak Ćitrangada, vidje da njegovoj sili ne mogu odoljeti čak ni nebesnici, a ne samo ljudi i asure, pa mu izađe na megdan.

Vladar plemena Kurua i kralj Gandharva, dvojica silnih junaka, sukobiše se na polju Kurukšetri na obalama rijeke Sarasvati. Strašni okršaj nije se prekidao pune tri godine. U tomu bjesomučnom boju, u kojem je pljuštalo oružje, a borci jedan drugome naniješe mnogo ljutih rana, Ćitrangada, kralj Gandharva, bješe lukaviji te napokon svlada vladara Kurua, pogubi ga, a onda se vrati na nebesa. Kada pogibe tigar među kraljevima, hrabri Šantanuov sin, Bhišma dade da se obavi posmrtni obred za njega, a onda na njegovo prijestolje postavi dječaka, snažna, ali još maloljetna Vićitraviryu. Vićitravirya je vladao kraljevinom pod Bhišminim okriljem i obožavao je Šantanuova sina koji bješe upućen u sve tajne vjere i zakona. Kada Bhišma vidje da mu je brat postao punoljetan, odluči da ga oženi. Doznao je da će u to vrijeme kralj od Kaši prirediti svečanost na kojoj će njegove tri kćeri, lijepe poput apsarasi, odabrati sebi muževe. Na zapovijest svoje kraljice majke on se pope u svoja bojna kola pa se bez pratnje otputi gradu Varanasi. Tamo vidje mnoštvo kraljeva dospjelih sa svih strana, a i sve tri djevojke koje će birati svoje muževe.

Dok su se kraljevi svaki ponaosob predstavljali, Bhišma odabra za svojega brata sve tri djevojke, posadi ih na svoja kola, a onda se silni bojovnik obrati svima okupljenim kraljevima glasom dubokim kao tutnjava groma: Mudri su odredili da se znamenitu gostu, mimo ostalih darova, može pokloniti i djevojka ukrašena blagom. Neki poklanjaju svoje kćeri a zauzvrat dobiju par goveda. Neki se žene uz djevojčin pristanak, a neki je opet začaraju travama da pristane. Neki se žene dobivši pristanak njezinih roditelja, a neki opet dobiju ženu kao dar za pomoć pri žrtvenome obredu. Učenima je ovaj osmi način najmiliji, ali kraljevi najviše drže do svayamvare i običavaju se tako ženiti. No mudraci rekoše da se najviše cijeni žena oteta sa svečanosti samoizbora kada izginu svi kraljevi i kraljevići koji se suprotstave otimaču. Zato ja, evo, odvodim ove djevojke, o zemaljski gospodari, a vi udarite najbolje što možete i pobijedite ili poginite! I on odvede djevojke jezdeći na svojim brzim kolima.

Izazvani kraljevi poustajaše grizući usne od bijesa i udarajući dlanom o dlan. Nastade velika strka i galama dok su bacali sa sebe svoje ukrase i navlačili bojne oklope, a i kočijaši ubrzo stigoše sa zapregama plemenitih konja, koje su vukle prekrasna kola. I tako se do zuba naoružani ratnici dadoše u potjeru za Bhišmom koji je odstupao. Nastade ogorčeni okršaj između Bhišme na jednoj i mnogobrojnih vladara na drugoj strani i na Bhišmu se sruči deset tisuća strijela odjednom. S Bhišmine strane također poletješe strijele poput dažda nebeskog i poobaraše strijele njegovih protivnika. Njegove su strijele sjekle lukove, obarale zastave, razbijale oklope i otkidale na stotine i tisuće ljudskih glava. Tolikoj neustrašivosti i strahovitoj vještini Bhišminoj stadoše klicati okolni ratnici jer on ih u boju sve nadbi i onda produži putom k svojoj prijestolnici odvodeći sa sobom djevojke.

Samo jakoruki Šalva, obuzet gnjevom, pozva Bhišmu i reče mu: Stani! Na taj izazov namršteni Bhišma, tlačitelj dušmanskih vojski, zaustavi svoja kola i s lukom u rukama dočeka svojega protivnika onako kako to običaji kšatriya nalažu. Tada kralj Šalva obasu Šantanuova sina stotinama i tisućama lakokrilih strijela dok su mu ostali kraljevi klicali i odobravali mu. A čelnik ljudskoga roda, Šantanuov sin, lati se oružja Aindra i pobi plemenite ždrijepce svojega protivnika i tako ga u ovom boju za nevjeste pobijedi, ali ga ostavi na životu.

Gangin nepobjedivi sin pobi tako bez i jedne ogrebotine na sebi mnoge protivnike i dovede u prijestolnicu kćerke kralja od Kaši. Postupao je s njima nježno i pažljivo, kao da su mu snahe ili sestre ili čak rođene kćeri. Želio je ugoditi svojemu bratu Vićitraviryi i ponudi mu tri nevjeste kojima ne bješe mane. Kada su uz Satyavatinu pomoć bile završene pripreme za svadbu, najstarija kći kralja od Kaši stade pred Bhišmu, ljupko mu se nasmiješi i reče: Šalva, kralj Saubhe, izabranik je mojega srca, a i on me u svojemu srcu odabrao da mu budem žena. I moj je otac tako odlučio, a ja bih na svayamvari njega odabrala za svojega gospodara. Ti znaš što ti vrlina nalaže i zato čini što misliš da je pravo.

Bhišma je doista znao što vrlina od njega zahtijeva i zato se posavjetova s brahmanima i potom joj dade svoje odobrenje da čini onako kako misli da je najbolje, a ostale dvije djevojke uz propisane ceremonije preda svojemu bratu Vićitraviryi. Brat mu je bio umjeren i sklon vrlini, ali se ubrzo poslije svadbe uzoholi na svoju mladost i ljepotu i preda se grijehu. A Ambika i Ambalika bijahu predivnoga stasa i zlatne puti, kosa im bijaše crna i kovrčava, a nokti crveni i dugi, bokovi jedri i zaobljeni, a njedra duboka i nabrekla. Plemenite mlade gospe, koje je odlikovalo svako dobro znamenje, dragovoljno prihvatiše svojega muža koji ih je u svakome pogledu bio dostojan i vrlo ga zavolješe. A on, odvažan poput nebesnika i lijep kao dvojica Ašvina, bješe kadar ukrasti srce svakoj ljepotici. Sedam godina proveo je kraljević ne razdvajajući se od svojih dviju supruga, i bješe još u prvoj mladosti kada se razbolje od sušice. I rođaci i prijatelji savjetovali su se i pokušavali mu pomoći, ali svi njihovi napori bijahu uzalud. Kraljević se Kurua gasio kao sunce na zalasku i najzad preminu.

Plemeniti Bhišma bijaše u dubokoj žalosti i poče ga mučiti strepnja. Uza Satyavatinu pomoć on pripremi posmrtne obrede koje obaviše učeni svećenici i sa svim junacima od loze Kurua.

Nesretna Satyavati, skrhana bolju, obavi pogrebne dužnosti pa, kako je znala i umjela, stade tješiti ucviljene udovice i ojađenog Bhišmu.

Prođe neko vrijeme i ona stade misliti na dužnosti koje joj je vjera nametala i na produženje loze Kurua pa jednom reče Bhišmi: Sada sve ovisi samo o tebi, i prinosi riže za pretke i slava i nastavak loze Kurua i koljena Šantanuova. O silni, ti znaš što vrlina od tebe zahtijeva! Tvoj mili brat, a moj jaki sin otputio se na nebesa dok je još bio u mladoj dobi. Mile kćeri kralja od Kaši, Vićitraviryine udovice još su u cvijetu mladosti i ljepote i željne su sinova. Poslušaj moju zapovijest, snagoruki: obdari ih djecom koja će produžiti našu lozu. Sjedi na prijestolje Bharata i vladaj državom pošto ih uzmeš za žene kako to i dolikuje. Ne šalji svoje pretke u pakao.

Bhišma joj odgovori onako kako mu je vrlina nalagala: Majko, to što si rekla vrlina svakako odobrava, ali imaj na umu moj zavjet kojim sam se odrekao potomstva. O Satyavati, sada ću ti opet ponoviti: Neću se nikada odreći Istine makar se morao odreći svih triju svjetova i carstva nebeskoga, pa i onoga što je više od toga. Makar se Zemlja odrekla svojih mirisa, voda svoje mokrote, zrak svojstva dodira, Sunce svojega blještavila, vatra svojega žara, Mjesec hladnovite svjetlosti, prostor zvuka a bog pravde svoje pravednosti, ja se ni tada neću htjeti odreći Istine. Kraljice, ne vodi nas u propast odvraćajući svoje oči od vrline! Običaji ne daju kšatriyama da pogaze riječ, i odstupanje od istine nikada se kšatriyi ne odobrava. Zato me slušaj, majko, reći ću ti kako se može produžiti loza Bharata. Nađite nekoga brahmana bez mane, pozovite ga i dajte mu blaga, a on će dati porod udovicama kralja Vićitravirye.

Satyavati se na ovo tiho nasmija i glasom uzdrhtalim od postiđenosti odgovori: Bharato silnih mišica, istina je to što mi reče. Ti si Vrlina, Istina i jedina potpora našega roda. Učini onako kako je pravo kada budeš čuo što ću ti kazati. Dok bijah djevica, rodila sam sina slavnome Parašari, a taj posta veliki riši izuzetnih moći i dobio je ime Dvaipayana. Istoga časa kada bi rođen, veliki mudrac spali sve svoje grijehe i, slobodan od strasti, ode sa svojim ocem. Ako i ti i ja zatražimo da nam to učini, on će, zasigurno, podariti dobru djecu udovicama tvojega brata. Kada je odlazio od mene, ovako mi je rekao: Majko, budeš li nekad u nekoj nevolji, samo pomisli na mene.

Kada ona spomenu velikoga rišija, Bhišma sklopi ruke i reče: Doista je mudar onaj tko svoje misli razborito usmjerava i na vrlinu i na korist i na zadovoljstvo, i radi strpljivo promislivši kako bi vrlina vodila vrlini, korist k još većoj koristi, a zadovoljstvo k zadovoljstvu.

Tada Satyavati uputi svoje misli muniju Dvaipayani koji upravo toga časa bijaše utonuo u proučavanje Veda. Kada sazna da ga majka zove, on se istoga trena pojavi pred njom a da to nitko drugi nije mogao saznati. Satyavati mu oda dužno poštovanje, a onda ga zagrli umivajući svojim suzama sina kojega je ugledala poslije tolika vremena. Njezin prvjenac Vyasa umi joj suze hladnom vodom pa joj se pokloni i reče: Došao sam, majko, da ispunim tvoje želje. O najvrlija, ne oklijevaj nego zapovijedaj! I on sjede zadovoljan počastima koje mu bijahu ukazane.

O veleučeni, reče mu majka, sinove rađaju i otac i majka i zato oni pripadaju i jednome i drugome. Nema nimalo sumnje da je nad njima majčina vlast ista kolika je i očeva. Prema običajima ti si moj najstariji sin, o brahmarši, a Vićitravirya mi je najmlađi. Šantanuov sin Bhišma posvećen je Istini i zbog dane riječi ne želi vladati Zemljom niti imati potomaka. Tvoj je mlađi brat ostavio za sobom dvije prelijepe i mlade udovice, nalik na same nebesnice. Ti si najpozvaniji da im podariš djecu koja će biti dostojna našega roda i produžiti našu lozu.

Kada je saslušao majčinu besjedu, Vyasa joj odgovori: Ti znaš, Satyavati, što je dužnost i na ovome, a i na onome svijetu. Zato neka dužnost bude i moj cilj. Učinit ću kako mi zapovijedaš. Neka se gospe godinu dana drže zavjeta koje ću im ja propisati i neka potom obave obred očišćenja jer nema žene koja bi mi mogla prići, a da nije izdržala strogu pokoru.

No Satyavati će nato: O bezgrešni, tako ne smije biti. U zemlji gdje nema kralja ljudi propadaju bez njegove zaštite. Ne održavaju se žrtveni obredi ni bilo kakvi sveti čini. Oblaci ne daju kišu, odlaze i bogovi. Gledaj zato samo da ove dvije gospe što prije začnu, a Bhišma će odgojiti djecu.

Vyasa joj odgovori: Ako već moram, ovako u nevrijeme, podariti potomke svojemu bratu, onda neka kraljevne podnesu moju ružnoću. To će im biti najteža pokora. Ako budu podnijele moj jaki zadah, strogo i ružno lice i moju odjeću i tijelo, začet će od mene i dobiti prekrasnu djecu. Neka me kraljevna iz Kosale čeka odjevena u čiste haljine i ukrašena nakitom, a ja ću doći u njezinu ložnicu. Rekavši to, riši nestade.

Satyavati ode svojoj snasi Ambiki i odnese joj blagoslovljenu vijest. Uz dosta muke pođe joj za rukom privoljeti je da posluša savjet i da učiniti ono što je dužnost tražila, a potom ode nahraniti brahmane i rišije koji se bijahu okupili tom prilikom.

Ubrzo poslije snahine mjesečnice Satyavati joj priredi obred očišćenja kupanjem pa je odvede u njezinu ložnicu.

Vjeran svojemu obećanju, istinozborac riši uđe tada u njezinu odaju, ali budući da svjetiljka bješe upaljena, kraljevna ugleda njegovo tamno lice, umršenu kosu boje bakra, blistave oči i odbojnu bradu, te sklopi oči od užasa. Riši se nije obazirao želeći da ispuni majčinu želju, već je poznade, ali ona od straha nijednom ne otvori oči.

Kada je od nje otišao, riši susretne svoju mater, a ona ga upita: Hoće li kraljevna dobiti valjana sina? On joj odvrati: Sin kojega će ona roditi bit će snažan kao deset tisuća slonova, bit će slavan kralj i mudrac koji će mnogo znati i bit će obdaren i pameću i poduzetnošću. Jedino će se roditi slijep, a to je krivica njegove matere. Na ove sinove riječi Satyavati reče: O blaženi isposniče, kako netko tko je slijep može postati dostojan vladarskoga trona Kurua? Na tebi je da Kuruima daš još jednoga kralja.

Riši reče: Neka bude tako! — pa je napusti. Kada je došlo vrijeme, srednja kći kralja Kosale rodi slijepa sina.

Onda Satyavati dobi pristanak od svoje mlađe snahe pa opet pozva Vyasu. Ovaj stiže odmah i, kako već bješe utanačeno, uđe k drugoj ženi svojega brata. Ambalika ugleda mudraca i problijedi od straha, a Vyasa opazi njezino bljedilo pa joj ovako kaza: O ljepolika gospo, ti si problijedjela vidjevši moj zastrašujući lik i zato će i tvoj sin kojega budeš rodila biti bljedolik i prozvat će ga Pandu. Rekavši joj to, slavni mudrac izađe iz njezine odaje i opet susretne svoju majku, a ona ga zapita: Kakvo će biti dijete? On joj reče da će joj unuk biti blijede puti, a majka ga nato stade moliti da im podari još jedno muško čedo, na što Vyasa reče: Neka bude tako!

Kada dođe vrijeme, gospa Ambalika rodi muško dijete. Sin bijaše sjajan i darovit, a i pratila su ga sretna znamenja kada se rodio. Samo mu je koža ostala blijeda. Taj sin bi prozvan Pandu. On je taj koji je izrodio silne strijelce, petoricu Pandava.

Poslije nekoga vremena, kada starijoj Vićitraviryinoj udovici dođoše opet njezini dani, ode Satyavati do nje i stade je nagovarati da još jednom primi Vyasu. A kraljevna, lijepa poput kćeri nebesnika, ne htjede više učiniti svekrvi po volji jer joj još uvijek bješe u sjećanju strašni lik i odbojni rišijev zadah. Umjesto toga, ona opravi jednu od svojih služavki svojim nakitom i haljinama i posla je k njemu. A sluškinjica bješe lijepa kao apsaras i, kada je Vyasa stigao, ona ustade da ga pozdravi i stade ga dvoriti, a kad ju je pozvao, ona mu dođe. Slavni izvršitelj najtežih zavjeta bio je njome vrlo zadovoljan i, kada ustade da ide, ovako joj kaza: O ljubazno djevojče, ti više nećeš biti robinja! Tvoj će sin biti nadasve obdaren vrlinom i srećom i bit će na zemlji prvak medu umnim ljudima. I tako se od Krišne Dvaipayane rodi sin, poslije poznat po imenu Vidura. On bješe slobodan od strasti i želja i vrsni znalac državničkih dužnosti. To bijaše bog pravde koji se na Zemlji rodio zbog kletve mudraca Mandavye.

Tada Đanameđaya upita: Što to učini bog pravde da bi zaslužio prokletstvo da bude rođen od služavke kao šudra?

Vaišampayana će na to: Brahman po imenu Mandavya običavao je sjediti pred svojim skloništem ispod nekoga drveta. Godinama je on tako sjedio sve dok jednog dana ne naiđoše tuda razbojnici natovareni plijenom. Za njima je u stopu išla četa stražara pa razbojnici uđoše u pustinjakovo stanište, sakriše tu svoj plijen i u strahu se posakrivaše naokolo prije no što su naišli stražari. Jedva da su se posakrivali kada četa progonitelja stiže za njima. Kada vidješe rišija koji je sjedio ispod drveta, oni ga zapitaše: O najbolji medu brahmanima, kuda odoše oni razbojnici? Na to pitanje isposnik ne kaza ni riječ odgovora. Kraljevi časnici pretražiše njegovo sklonište i nađoše plijen, a nađoše i razbojnike koji se bijahu posakrivali naokolo. Pade tako sumnja i na munija pa ga oni u društvu lupeža odvedoše pred kralja. Kralj ga osudi da bude kažnjen zajedno sa svojim saveznicima, kako mišljaše, a izvršitelji, i ne znajući što čine, izvršiše presudu i munija nabiše na kolac. No vrli mudrac, iako bješe na kolcu i bez hrane, nikako ne umiraše i svojim isposničkim moćima ne samo da se održavao u životu nego je pozvao i druge isposnike. Oni dođoše noću i, kada ga vidješe na kolcu, udubljenog u meditaciju, vrlo se rastužiše. Oni rekoše dobrome brahmanu tko su i odakle su pa ga upitaše: Reci nam, o brahmane, kakav si to grijeh počinio da ga moraš na kolcu ispaštati?

Znameniti muni ovako im odgovori: Nemam koga za ovo kriviti. Nitko doli ja sam nije mi mogao učiniti ovo zlo.

Kraljevi službenici vidješe da je on još uvijek živ pa o tome izvijestiše kralja. Ovaj se posavjetova sa svojim doglavnicima pa onda dođe na to mjesto i poče umilostivljavati rišija nabijenog na kolac: O najbolji među mudracima, ja ti jesam zlo učinio, ali se to zbilo iz neznanja. Preklinjem te da mi oprostiš. Tebi ne priliči da se na mene ljutiš. Kraljevo preklinjanje ublaži munijev gnjev, a kralj, kada to vidje, pokuša nekako odstraniti kolac iz njegova tijela, no to mu nikako nije uspijevalo. Onda naredi da se kolac odsiječe tako da ne ostane batrljak i tako je, s ostatkom kolca u sebi, muni lutao svijetom posvetivši se najstrožemu isposništvu te se domogne bezbrojnih predjela blaženstva koji drugima nisu bili dostupni. A zbog ostatka kolca u svojemu tijelu dobi ime Mandavya.

Brahman je bio upućen i u najviše tajne vjere i tako jednom stiže i do boga pravde. Riši priđe božanstvu koje je sjedjelo na svojemu prijestolju pa ga upita: Što sam to grešno učinio a da i ne znam za to, pa sada moram podnositi ovu kaznu? Bog pravde ovako mu odgovori: O riznico isposničkih zasluga, jednom si probo slamkom nekoga kukčića. Sada snosiš posljedice toga grešnog čina jer, kao što i poklon, ma kako neznatan bio, dobiva na vrijednosti u skladu sa zaslugom koja se njime stječe, tako i grijeh postaje teži što je teža bol koju je izazvao.

Saslušavši božanstvo, muni ga upita: Reci mi, doista, kada sam učinio taj grijeh? Bog mu odvrati da je taj grijeh učinio dok je još bio dijete, a muni će nato: Ono što se učini do dvanaeste godine života ne može se računati u grijeh! Svete knjige ne kažu da bi i to mogao biti grijeh. Kazna koju ja podnosim nije primjerena tako beznačajnu grijehu. Zato ćeš ti, o gospode pravednosti, biti rođen na Zemlji, i to u kasti Šudra, a ja od danas postavljam granicu, i sve što se učini do četrnaeste godine života ne može se računati u grijeh!

Vaišampayana onda nastavi: Kada se rodiše ova tri djeteta, Kuruđangala i Kurukšetra, a i sami Kurui doživješe dane napretka u svakome pogledu. Zemlja poče davati obilate žetve, a njezini plodovi bili su dobra okusa. Oblaci su davali kišu na vrijeme i drveće se prepunjalo voćem i cvijećem. Tegleća marva bila je živahna i radovale su se i ptice i sve ostale životinje. Cvijeće bješe mirisno, a voće slatko. Gradovi i gradići napunili se trgovcima, zanatlijama, prodavačima i umjetnicima svih vrsta, a narod posta neustrašiv, učen, pošten i veseo. Nestali su razbojnici i grješnici i činilo se da je svaka pokrajina Kraljevine ušla u zlatno doba. Narod postade naklonjen vrlini i žrtvenim obredima, istinoljublju i ljubaznome ophođenju, ljudi su pazili jedan na drugoga, tako da su živjeli u obilju i blagostanju. Uživali su u nevinim zabavama i oslobodili se svake oholosti, mržnje i zavisti. Prijestolnica bijaše puna kao more i nalik na samu Amaravati. Dičila se stotinama palača i krasnih građevina, dvorima i slavolucima. Točak vrline, koji Bhišma biješe jednom pokrenuo, učinio je da podanici drugih zemalja ostavljahu svoje domove da bi se naselili u njegovoj kraljevini i tako se stanovništvo brzo umnožavalo a građani i narod bili su poneseni nadom i radošću gledajući mladenačke podvige svojih mladih kraljevića.

Stanovnici okolnih zemalja gledali su kako se obnavlja gotovo ugašena Šantanuova loza i govorili su među sobom da su od svih majki prve kćeri kralja od Kaši, od svih zemalja da je prva Kuruđangala, među svim zatočnicima vrline da je prvi Vidura, a među svim gradovima najveći Hastinapura.

Pandu postade kralj jer se najstariji brat, Dhrtaraštra, nije zbog svojega sljepila mogao prihvatiti te dužnosti, a Vidu ru je rodila žena niska roda.

Jednoga dana Bhišma reče: Ovaj naš rod, koji je obasjan svakom vrlinom, od samoga svojeg početka imao je vlast nad svim zemaljskim vladarima. Ja, Satyavati i umni Krišna protegli smo mu niti i na vas trojicu. Čuo sam da postoje tri djevojke koje su dostojne da uđu u našu porodicu. Jedna je kći plemena Yadava, druga je kći kralja Subale, a treća je kraljevna plemena Madra. Sve su one od kraljevske krvi, glasovite ljepotice i poželjna prilika za savez s našim narodom. Reci mi, Viduro, kako ti o tome sudiš?

Vidura će nato: Ti si nam i otac i majka! Ti si i naš poštovani učitelj. Zato čini ono što misliš da će za nas biti dobro.

Ubrzo Bhišma sazna od brahmana da se plemenita Subalina kći molila Šivi da joj ispuni želju, a želja bijaše da može roditi stotinu sinova. Molitva joj je bila uslišena i, kada Bhišma to sazna, uputi poslanstvo kralju Gandhare. Kralj Subala najprije se ustezao na ovu prošnju imajući na umu da je najstariji kraljević, Dhrtaraštra, slijep, ali se najzad ipak odluči da uda svoju kćer znajući kolika je slava Kurua i da se njihova plemenita loza uvijek odlikovala uzornim držanjem. Tako on dade kćer blagoslovljenu svakom vrlinom za Dhrtaraštru. Kada je čestita Gandhari saznala da je mladoženja kojemu su je njezini roditelji namijenili slijep, ona iz ljubavi i poštovanja prema svojemu budućem mužu stavi povez na oči. Šakuni, sin kralja Subale, dovede Kuruima svoju sestru i predade je Dhrtaraštri.

Gandhari bijaše dočekana s velikim poštovanjem i pažnjom i pod Bhišminim se nadzorom proslavi krasna svadbena svečanost. Junački Šakuni obdari svoju sestru mnoštvom dragocjenosti i haljina, a onda se vrati u svoj grad ispraćen Bhišminim izrazima poštovanja. Prelijepa Gandhari ubrzo omilje svim Kuruima uzornim držanjem, pažnjom i obzirnošću.