I tako, na poticaj brahmana kralj objavi: Bit će kako želi Astika! Završite obred! Neka zmije više ne strepe i neka se Astika zadovolji. I tako se ispuni Astikina želja i uz radosne poklike završi se žrtveni obred kralja Đanameđaye od loze Pandava. I sam kralj bješe zadovoljan ovakvim ishodom i svima prisutnima razdijeli blaga na stotine i tisuće.

Na toj žrtvenoj svečanosti, nastavljaše Sauti, brahmani su u predasima između dužnosti govorili o mnogočernu što se tiče Veda, ali je Vyasa samo kazivao čudesnu i znamenitu povijest zvanu Bharata.

Vyasa je naredio svojemu učeniku Vaišampayani da pred kraljem Đanamedayom ponovi cijelu Bharatu onako kako je od njega bijaše naučio.

Ja ću kazivati od početka ovaj veliki i prekrasni spjev zvani Mahabharata koji je sastavio Vyasa, počujte me, o Brahmani, i mene obuzima silna radost dok ga ponavljam.

Ova Bharata ravna je Vedama. To je božanstvena svetinja, najvrednije od svega što se može čuti. To je purana koju rišiji obožavaju. Ova sveta povijest usađuje u srce želju za spasenjem. Ma kako bio okrutan i grešan onaj tko je sluša, oslobodit če se svih svojih grijeha kao što se Sunce oslobodilo od Rahua. Ova povijest kazuje se sada, a kazivat će se i u budućnosti. Treba da je sluša onaj tko želi steći vrlinu.

Vaišampayana reče: Đamadagnijev sin Parašurama za-tirao je kšatrije s lica Zemljina dvadeset i jedan put, a onda se povukao na Mahendru, najbolju među svim gorama, i tamo se posvetio isposničkoj pokori. U to vrijeme ne bijaše više kšatriya na Zemlji i njihove žene željne potomstva običavahu dolaziti brahmanima. Brahmani su se držali svojih krutih zavjeta i primali su žene samo kada bi bilo pravo vrijeme za to, i nikako mimo toga ili iz pohote. Tada na tisuće kšatriyskih gospi zače s brahmanima i tako, o kralju, dođoše na svijet mnoge silne kšatriye, dječaci i djevojčice, i loza se kšatriya produži. Bujao je nov naraštaj blagoslovljen dugim životom i vrlinom. Ponovno se uspostavio stari poredak od četiriju staleža kojima na čelu bijahu brahmani. I svaki je čovjek išao u to vrijeme svojoj ženi samo u dane za to određene, a ne iz pohote i bez reda. Tako je bilo i s ostalim stvorenjima, pa čak i s pticama. Tako se izrodi golemo mnoštvo bića, stotine i stotine tisuća, i množili su se dalje i živjeli u vrlini oslobođeni tuge i bolesti. Tako na Zemlji opasanoj morima opet zavladaše kšatriye. Radovahu se tome i brahmani, a i ostale kaste jer kraljevi zaboraviše opačine rođene iz grijeha i gnjeva i pravedno su dijelili kazne onima koji zaslužuju pa su tako štitili svekoliku Zemlju. Bog je Indra promatrao čestite vladare kšatriye i puštao je životvorni dažd u pravo vrijeme i na pravo mjesto i njegov blagoslov bješe na svim stvorenjima. U to vrijeme, o kralju, nitko ne lijegaše sa ženom prije no što je sazrio i Zemlja se napunila dugovječnim ljudima sve do svojih obala.

Brahmani su proučavali Vede i Upanišade i među njima ne bješe ni jednoga koji bi Vede prodavao. Ne bi među njima nikoga tko bi Vede čitao pred kakvim šudrom. Vaišye su orali zemlju pomoću volova, ali krave nikada nisu ujarmljivali. Stoku nikada nisu muzli dok se telad od sise ne odbije, a u tim danima nije bilo ni trgovca koji bi na mjeri zakidao. Svatko se držao puta Vrline i u nju je stalno upirao pogled. Sve četiri kaste izvršavale su svoje dužnosti, a novorođenčad je i u žena, a i u krava dolazila u pravo vrijeme. I drveće davaše cvijet i plod u pravo vrijeme i, kada je razdoblje Krita era bilo u punome jeku, Zemljom su vrvjela bezbrojna stvorenja.

A kada Zemlja bi blagoslovljena svakim obiljem, počeše se na njoj, u kraljevskim lozama, rađati Asure. Sinove Ditine stalno pobjeđivahu sinovi Aditini pa izgubiše vlast i mjesto u nebesima i počeše se utjelovljivati na Zemlji. Željeli su steći svevlast među ljudima i počeše se rađati na Zemlji i kao goveda, konji, magarci, deve, bivoli, pa čak i među bićima kakva su rakšase, a i među slonovima i jelenima. O Zemljin zaštitniče, od svih onih što se rađahu i zbog svih što se već bijahu rodili Zemlja ne mogaše više ni samu sebe nositi. A neki od sinova Ditinih i Daninih, koji bijahu s neba zbačeni, rodiše se na Zemlji kao nasilni i drski kraljevi. Ti se moćnici raširiše Zemljom u raznim obličjima i svojom silom stadoše tlačiti sve četiri kaste i sva ostala stvorenja. Hodili su zemljom, o kralju, u četama, njih stotine i tisuće i zastrašivali i ubijali sve pred sobom. Držali su se istine i bjehu skloni vrlinama, ali bijahu oholi zbog svoje snage i zatrovani bezočnošću, vrijeđali su čak i znamenite rišije u njihovim staništima.

A onda Zemlja, mučena strahom i tlačena golemom težinom, zatraži zaštitu od Praoca svih stvorenja, a Brahman joj ovako odgovori: O čuvarko svakojakoga blaga, ja ću sazvati sve nebeske žitelje, i to što od mene tražiš bit će učinjeno.

I Brahman se oprosti od nje te sazva sve bogove i ovako im svima reče: Olakšajte Zemlji njezino breme! Svaki od vas neka se na njoj rodi i neka počne zametati boj! Potom Tvorac prizva i sva plemena gandharva i apsarasi pa im onda naredi: Idite i rodite se na Zemlji, svaki za sebe i u obličju u kojemu želi.

I Indra, kralj bogova, stade se savjetovati s Narayanom i svim bogovima o tome kako će sići na Zemlju. Pošto se dogovoriše, Indra izdade zapovijesti svima nebeskim žiteljima pa se vrati iz Narayanina boravišta. A nebeski se stanovnici, malo-pomalo, počeše rađati u zemaljskim tijelima na propast asurama, a na dobrobit svih triju svjetova. I tako su se počeli rađati nebesnici u staležima brahmana i kšatriya ili kao kraljevi-mudraci, kako kojemu nebesniku bješe po volji. I oni stadoše ubijati silne danave, rakšase, gandharve i zmije, a i razne druge ljudoždere i svakojaka stvorenja. A utjelovljeni nebesnici bijahu tako moćni, čak i kao djeca, da im njihovi neprijatelji nisu mogli nauditi.

Vaišampayana će onda: Kralju Đanameđayo, Mahabharata je vrlo opširna i zato odvoji dosta vremena da bi je čuo u cijelosti. I potom nastavi:

Živio je tada kralj Cedija po imenu Uparićara ili Vasu i imao je pet moćnih sinova, neizmjerno hrabrih, koje postavi da vladaju pokrajinama. Vasuovi sinovi osnovaše tu kraljevine i podigoše gradove i nazvaše ih svojim imenima te tako ustoličiše dinastije koje vladahu dugo vrijeme.

A kada bi se kralj Vasu popeo u svoja kristalna kola koja mu je Indra dao na dar i kada bi projezdio širokim nebesima, dolazili su k njemu gandharve i apsarasi.

Dogodi se jednom da Vasuova supruga Girika dođe kralju poslije završenih obreda očišćenja nakon svoje mjesečnice, no istoga toga dana javiše se Vasuu i njegovi preci i zatražiše od najboljega među kraljevima i prvog među mudrima da ubije jelena njima za žrtvu. Kralj pomisli da se na zahtjev predaka nije dobro oglušiti pa pođe u lov usput se željno spominjući Girike koja bijaše lijepa poput same Šri. Bilo je proljeće. Kralj bijaše ushićen njegovim dahom i opojnim mirisima cvijeća i dražesnim lahorom i ne mogaše svoje misli nikako odvojiti od prelijepe Girike. Tada opazi sokola koji se odmarao u blizini. Vasuu bjehu znane i Dharma i Artha pa zato ovako reče sokolu: O preljubazni, otiđi mojoj ženi Giriki i predaj joj ovo moje sjeme jer njezino je vrijeme upravo došlo.

Hitri sokol posluša kralja i sunu u nebo. Ali vidje ga jedan od njegove vrste pa pomisli kako se ovaj negdje domogao mesa i nasrnu da mu ga otme. I dok su se oni tako borili, sjeme pade u rijeku Yamunu. U toj je vodi živjela apsaras od visokoga roda po imenu Adrika, a bješe ovamo dospjela zbog kletve nekoga brahmana koji ju je pretvorio u ribu. Čim sjeme pade u vodu, ona ga smjesta proguta.

Prođe otada nekih deset mjeseci i neki ribar uhvati ribu. Našao se u veliku čudu kada iz rasporena ribljeg trbuha izadoše dva ljudska djeteta. Jedno bijaše muško, a drugo žensko. Ribari odoše kralju i sve mu rekoše, a Vasu onda uze k sebi muško čedo i ono poslije postade vrli i istinoljubivi vladar kraljevine Matsya.

Rodivši ove blizance, apsaras se razriješi svojega prokletstva, a njezina kći koja je mirisala na ribu, bi dana ribarskome kralju da mu bude kćerka. Djevojčica dobi ime Satyavati.

Satyavati je bila prelijepa i obdarena svakom vrlinom, njezin osmijeh bješe dražestan, samo se katkad od nje osjećao riblji miris i stalno se družila s ribarima. Željela je biti od koristi svojemu ocu i zato se prihvatila da vozi čun preko rijeke Yamune.

Naiđe tuda glasoviti riši Parašara. Satyavatl bješe tako lijepa da bi je i isposnik mogao poželjeti i ona probudi žudnju u mudracu. Istoga trena kada je ugleda, on poželje ovu gospu slatkoga osmijeha. Tada moćni muni ovako kaza Vasuovoj djevojci vitkih udova i nebeske ljepote: Primi me u svoj zagrljaj, blagoslovljena! Satyavatl će na to: Vidiš li sve one isposnike na obali rijeke, o sveti čovječe? Kako da ti ispunim želju kada me oni gledaju?

Tada slavni gospodin stvori maglu i ona uvi u tamu čitav predio, a djevojka, kada to vidje, vrlo se začudi. Osjeti se bespomoćnom i stid je obuze pa reče: O sveti čovječe, ti znaš da sam ja djevojka i da sam u vlasti oca svojega. O bezgrešni, ako te primim u svoj zagrljaj, moja će nevinost biti okaljana, a kako da se u svoj dom vratim obeščašćena? Doista, ne bih više mogla živjeti. Razmisli o tome, o riši, pa čini što misliš da odatle slijedi.

A najbolji od rišija zadovoljan joj reče: Ti ćeš ostati djevica i kada ispunim svoju želju. O sramežljiva i prelijepa gospo, reci mi koju želju da ti ispunim? Divna djevojko ljupkoga osmijeha, znaj da je moja milost uvijek djelotvorna.

Nato mu djevojka reče svoju želju: da joj tijelo uvijek odiše najljepšim miomirisom, a isposnik joj smjesta ispuni tu želju. Tada se djevojka silno razveseli i toga časa dođe joj njezino vrijeme. I ona primi u svoj zagrljaj tog isposnika čudotvorca. Od toga vremena prozvaše je Gandhavati Njezin bajni miris mogao se osjetiti čitavu yođanu daleko. A slavni Parašara potom se vratio u svoje pustinjačko boravište.

Tako se slučilo da Satyavati donese na svijet glasovitoga Parašarina sina, mudraca Vyasu.

Kralj po imenu Mahabhiša, izdanak Ikšvakuove loze, bio je u svoje vrijeme gospodar cijele zemlje. Bijaše istinoljubiv i doista neustrašiv. Tisućom konjskih žrtava i stotinom vađa-peya napokon je ugodio nebesnicima i Indri, te su ga uzeli na nebesa. Jednom se okupiše nebesnici da odaju počast Brahmanu, a među njima bješe i Mahabhiša. Došla je tu i Ganga, kraljica rijeka, da Praocu iskaže svoje štovanje. Tada se diže vjetar i rastvori skute njezine odore poput latica makova cvijeta. Tako se njezino tijelo izložilo pogledima svih nebesnika a oni svi oboriše oči. Jedino je kralj mudrac Mahabhiša gledao bez srama u kraljicu rijeka. Zato ga Brahman prokle i reče: Ti, nesretniče, zaboravio si se ugledavši Gangu, i zato ćeš se opet roditi na Zemlji! Rađat ćeš se tamo uvijek iznova, a rodit će se i ona u svijetu ljudi i trpjet ćeš od nje teške uvrede sve dok se u tebi ne probudi gnjev, i tek ćeš se onda osloboditi svojega prokletstva!

Nato se kralj Mahabhiša stade prisjećati svih zemaljskih vladara i isposnika i poželje da se rodi kao sin junačkoga Pratipe. Kraljica rijeka bijaše uočila kako je izgubio postojanost i njezino srce poče pomišljati na njega željno. Na svojemu putu susretne Vasue i vidje da su i oni u nekoj neprilici pa ih zapita: Zašto ste tako potišteni, nebeski žitelji? Je li sve dobro i kako valja? Na to će Vasui: O kraljice rijeka, prokleo nas je slavni vidjelac Vasištha jer bješe srdit što smo nehotice naletjeli na nj za večernjih molitava. Reče nam ovako: Rodit ćete se među ljudima! Nije u našoj moći da izbjegnemo njegovoj kletvi jer nas je prokleo kazivatelj brahmana. O Rijeko, postani ti žena kakva čovjeka i učini nas svojom djecom! O preljubazna, nama se ne mili da uđemo u utrobu bilo koje žene od ljudskoga roda! Kraljica rijeka i na to odgovori: Neka bude kako želite! Recite mi samo kojega biste od ljudskih prvaka željeli za svojega oca?

Vasui joj rekoše: Na Zemlji će kralj Pratipa dobiti sina Šantanua koji će biti znan širom svijeta. A Ganga će na to: O bezgrešnici, to što vi želite i moja je želja! A Vasui će tada: Nakon rođenja odmah nas baci u riječne valove da nas spasiš od duga boravka na Zemlji.

Učinit ću kako želite, odgovori Ganga, ali se pobrinite da jedno dijete kralju ipak preživi. A Vasui će: Svatko će od nas priložiti osmi dio svoje snage. Kada se sve saberu ujedno, imat ćeš sina kakva samo poželjeti možeš. Ali taj tvoj sin neće rađati djecu na Zemlji.

Pratipa bijaše kralj koji je činio dobro svim stvorenjima. Mnoge je godine proveo na izvorištu Gange živeći kao isposnik i čineći pokoru. I on i njegova žena održavali su mnoge zavjete ne bi li ikako dobili potomka i napokon im se želja ostvarila. Rodi im se sin kada već bijahu zašli u kasne godine. Taj sin bješe upravo Mahabhiša, a nadjenuše mu ime Šantanu jer se rodio tek pošto je njegov otac ovladao svim svojim strastima.

Šantanu je znao da se predjeli neprolaznoga blaženstva mogu steći samo djelima pa se u skladu s time posvetio vrlini. Kada Šantanu bješe stasao, otac Pratipa mu reče: O Šantanu, sine, prije nekoga vremena dođe pred mene djevojka kojoj je na srcu tvoja dobrobit. Ako bi te ta prekrasna djeva nebeskoga izgleda pitala hoćeš li se oženiti njome, ti je nemoj odbiti, a nemoj ni suditi o njezinim postupcima, ma što činila, niti je pitaj tko je ni čija je, nego je uzmi za svoju kraljevnu. Znaj da je to moja želja.

Kada ga je tako poučio, kralj okruni svojega sina i povuče se u šumu. A novi kralj, Šantanu, bješe obdaren velikom mudrošću, a po sjaju bješe ravan Indri. Postao je strastan lovac i mnoge je dane provodio lutajući šumama. Najbolji među vladarima nikada se ne vrati bez ulova: bilo jelena bilo bivola.

Jednoga dana išao je obalom Gange te spazi ljupku djevojku blistave ljepote, nalik na samu Šri. Zubi joj bijahu kao biseri, a na njoj ukrasi nebeske ljepote i haljine tako fino tkane da se činilo da su sazdane od lopoča. Kralj je gledao kao skamenjen i činilo se da svojim nepomičnim pogledom ispija njezine čari, ali da nikako ne može utoliti svoju žeđ. I djevojka je gledala sjajnoga kralja kako joj silno potresen prilazi i to joj dirne srce u kojemu planu ljubav. Gledala ga je i gledala, sve više žudeći da ga i dalje gleda.

Tada je kralj oslovi nježnim riječima: O bajna djevo vitoga stasa, bila ti boginja ili gandharvi, bila ti apsaras, yakšini ili nagini, pa makar bila i ljudskoga roda, nebeska ljepoto, molim te da mi budeš žena!

Djevojče predivna lika ovako mu reče, budeći svakom svojom riječju kliktaj radosti u njegovu srcu: Bit ću tvoja žena, o svijetli kralju, i slušat ću tvoje zapovijesti. Ali što god budem činila, svidjelo se to tebi ili ne svidjelo, nemoj se protiviti i nemoj mi zamjeriti. Nikada mi ne reci ružne riječi, a ja ti obećavam da ću živjeti s tobom sve dok se budeš prema meni ophodio blago. A onoga časa kada me budeš ukorio ili mi rekao ružnu riječ, ja ću te, zasigurno, ostaviti.

Neka bude tako, odgovori kralj. I tako djevojka dobi za muža vrsnoga vladara, čelnika u rodu Bharata, i bi joj vrlo drago. A kralj Šantanu uze je za svoju nevjestu i uživao je sva zadovoljstva njezine naklonosti. Držao se svojega obećanja i uzdržavao se da bilo što od nje zahtijeva, a bješe toliko očaran njezinom ljepotom, držanjem i plemenitom skrbi da mu ugodi da i nije primjećivao kako prolaze mjeseci, doba i godine.

Ganga rodi kralju sedam sinova, svakoga prekrasna poput nebesnika. Ali, kako je koje dijete rodila, ona ga baci u rijeku Gangu govoreći pritom: Ovo činim za tvoje dobro! I dijete bi potonulo da se više nikada ne pojavi.

Kralju se to nimalo nije svidjelo, ali joj ne kaza ni riječi prijekora zbog straha da je ne izgubi. A kada se rodi i osmo dijete i njegova žena s osmijehom na usnama krenu da ga baci u vodu, ojađeni kralj ne mogaše više izdržati i osjeti žarku želju da ovo dijete spasi pa joj reče: Nemoj ga ubiti! Tko si ti i čija li si i zašto ubijaš svoju rođenu djecu? Velik je teret tvojih grijeha, čedomorko!

Nato mu supruga odgovori: Ako zaista želiš potomka, znaj da si postao najveći među onima kojima se rodiše sinovi. Neću ubiti ovo tvoje dijete, ali je prema našemu dogovoru vrijeme mojega života s tobom isteklo. Ja sam Ganga,Đah-nuova kći, vazda obožavana od svih velikih mudraca. S tobom sam živjela sve ove godine da bih izvršila naum nebesnika. Zbog Vasišthine kletve osmorica slavnih Vasua morali su na sebe preuzeti ljudsko obličje. Izuzev tebe ne bijaše na Zemlji nikoga vrijedna da postane njihov roditelj. Isto tako, osim mene ne bijaše na zemlji žene koja bi im mogla postati majkom, jer ja sam nebesnica u ljudskome obličju. Postavši im otac, zaslužio si predjele dugovječnoga blaženstva, a ja sam ih na ovaj način oslobodila rišijeve kletve. Budi blagoslovljen, a ja te napuštam! O kralju, čuvaj i njeguj ovo dijete koje će održati svoje stroge zavjete i daj mu ime Gangadatta.

Izrekavši to, boginja istoga časa nestade, no odvede dijete sa sobom. Taj Šantanuov potomak dobio je ime Gangeya ili Devavrata, a svojega je oca nadmašio u svim vrlinama.

Kada ga je žena napustila, Šantanu se žalosna srca vrati u svoju prijestolnicu.

Kralj Šantanu bješe glasovit u sva tri svijeta zbog svoje mudrosti, vrline, istinoljubivosti, samoobuzdavanja, slobodoumlja, bistrine, skromnosti, strpljivosti i snage koja uvijek obitavaše u njemu. I bogovi i kraljevski mudraci divili su mu se zbog toga obilja dobrih osobina i njegova poznavanja vjerskih dužnosti i nauke o zemaljskoj dobrobiti. On bješe zaštitnik roda Bharata i branitelj svih ljudskih bića. Vidjeli su svi zemaljski kraljevi njegovu odanost vrlini i podariše mu naslov: kralj kraljeva. Dok je Zemljom vladao kralj Šantanu, o kralju, nisu na njoj bez potrebe ubijani ni jeleni, ni divlji veprovi, ni ptice, a ni bilo koje drugo živo stvorenje. U njegovim je zemljama prevladavala vrlina, a kralj, čija duša bješe prepuna milosrđa i lišena svjetovnih želja i žestine, pružao je svoju zaštitu svim bićima podjednako. Bio je kralj i otac svima, i osirotjelima i onima koji od njega iskahu zaštitu, i pticama i zvjerima i svakome drugom stvorenju. Dok bješe na vlasti najbolji među Kuruima, riječ postade istina, a ljudske misli težile su k nesebičnosti.