Knjiga prva

ADIPARVAN

Knjiga o početku

　

OM! Klanjajući se bogovima Narayani i Nari, najuzvišenijem od muževa, te boginji rječitosti Sarasvati, neka se iznese pobjeda!

Ugrašravas, sin Lomaharšane, prozvan nadimkom Sauti, vrsni znalac purana, dođe i smjerno se pokloni pred velikim mudracima strogih zavjeta koji sjeđahu odmarajući se u šumi Naimiša, poslije dvanaest godina obreda na velikom žrtvenom sijelu Šaunake, uglednoga oca obitelji. Pošto ga sveti ljudi dočekaše s dužnim poštovanjem, on sklopi ruke, pozdravi mudrace, čak svakoga posebice, te se raspita za napredak njihova isposništva. Kada svi opet posjedaše, Lomaršanin sin krotko zauze mjesto koje mu bijaše pokazano. Kada vidješe da se udobno smjestio, jedan od mudraca započe razgovor i upita ga: Odakle dolaziš lopočooki Sauti? Gdje si provodio svoje vrijeme? Pitam te, a ti nam sve potanko pripovijedaj.

Upitan, Sauti, vrsni govornik, dade icrpan i točan odgovor riječima biranim i prikladnim za ovaj skup mudraca utonulih u misli, Sauti reče: Slušao sam svete pripovijesti, raznolike i predivne, koje je Krišna Dvaipayana spjevao u svojoj Mahabharati, a Vaišampayana kazivao u cijelosti na svečanosti Zmijske žrtve kraljevskoga mudraca Đanameđaye, čelnika svih glavara, Parikšitova sina. Udivljen onime što sam čuo, ja se dadoh na put i posjetih mnoge svetinje i svete vode, te stigoh u zemlju koja je omiljela dvorođenima, zvanu Samantapanćaka, gdje nekada boj biše djeca Kurua i Pandua i zaradi kojih se svi vladari zemaljski podijeliše u dva tabora. Potom, željan da vas vidim, dođoh pred vas, velepoštovani mudraci. Vi ste za mene poput Brahmana. O blagoslovljeni, vi okončaste svoje tihovanje i nahraniste sveti oganj i sada lagodno sjedite ovdje, na poprištu žrtvenoga obreda i obasjavate ga poput sunčanoga žara. Recite što da vam ponovim od onoga što znam? Da vam kazujem svete legende sabrane u puranama ili pak pouke o vjerskim dužnostima i svjetovnome boljitku ili o djelima slavnih svetaca i čovječanskih vladara?

Rišiji mu odgovore: Želimo čuti pripovijest zvanu Bharata, sveti spjev čudesnoga Vyase Dvaipayane kojim se razgoni strah od zla, i to baš onako kako ga govoraše mudrac Vaišampayana na Zmijskoj žrtvi kralja Đanameđaye, a pod ravnanjem samoga Dvaipayane.

Tada reče Sauti: Padam ničice pred pramužem, pred Išanom, koji je brahman, očitovani i neočitovani, postojeći i nepostojeći, koji je sav Svemir, a i ono što on nije, vječan i različit i od postojećega i od nepostojećega, Tvorac gornjih i donjih, Višnu, Hari, čist i bezgrešan.

Objavit ću svetu zamisao Vyase čija su djela divotna i kojega štuju svi ovdje prisutni. Ona je radost za učene jer je ukrašena otmjenim izrazima, razgovorima ljudskim i božanskim, i raznovrsnošću mjera stiha.

Dok ovaj svijet još bijaše bez svjetlosti i uvijen u potpunu tamu, nastade u njemu golemo jaje koje bješe prapočetni uzrok stvaranja, neiscrpno sjeme svih stvorenja. Zovu ga velikim, božanskim znakom na početku yuge, a u njemu bijaše istina, svjetlo, brahman, vječno, divotno i nepojmljivo biće, svuda podjednako, neočitovani i tanahni uzrok kojemu je svojstveno i biće i nebiće. Iz jajeta izađe Praotac, jedini Gospod, Prađapati, Brahman, Suraguru, Sthanu, Manu, ^{Ka, Paramešthin, zatim Praćeta sa Dakša i sedam Dakšinih sinova. Onda se pojavi i dvadeset i jedan Prađapati i Čovjek nezamislivih svojstava kojega znaju svi rišiji i božanstva. Nakon toga bjehu stvoreni premudri i sveti brahmaršiji i mnogi rađaršiji, obdareni svim plemenitim osobinama. Tako bi i s vodom, nebesima, zemljom, zrakom, nebom, stranama svijeta, godinama, dobima, mjesecima, polumjesecima zvanim pakša i s danima i noćima u njihovu slijedu. I tako bi stvoreno sve što ljudi poznaju.}

A ono što se vidi u svemiru živa i neživa bit će na kraju svijeta, na koncu yuge izmiješano i poremećeno. A na početku nove yuge sve će se obnoviti i, kada mu dođe vrijeme, sve će slijediti jedno za drugim u određenome poretku, kao što se rađaju i raznoliki zemljini plodovi. I tako u svijetu kruži bez početka i kraja taj točak što uzrokuje propadanje svih stvari.

Postojala su bezbrojna stvorenja i njihova obitavališta i bijahu već bezbrojni naraštaji. Vede, yoga i vidnana, dharma, a i artha i kama, pravila čovjekova ponašanja, različite knjige o pitanjima kojima se bave dharma, artha i kama, povijesti, raspre i razne objave, sve je to spoznao riši Vyasa i sročio ovdje u određenu slijedu i predstavio u obliku knjige.

Satyavatin je sin nakon duga trapljenja i razmatranja o vječnim Vedama spjevao ovu svetu povijest. Kada dovrši najveći od svih spjevova, plemeniti Dvaipayana Vyasa, Parašarin sin i učeni brahmarši, stade premišljati kako će ga prenijeti svojim učenicima. A tada mu Brahman, učitelj svijeta, dođe osobno znajući za njegovu brigu da učini dobro ljudima i hoteći ugoditi velikomu mudracu. Nemalo iznenađen, Vyasa naredi da netko od bezbrojnih mudraca koji bijahu oko njega donese najbolje sjedište i stade pred Brahmana ispunjen ljubavlju i radosno se smiješeći, pa ga oslovi: O božanski Brahmane, sročio sam spjev koji se visoko cijeni. Objasnio sam tajne Veda, a i mnoge druge, objedinio purane s poviješću podijeljenom na prošlost, sadašnjost i budućnost, odredio sam prirodu prolaznosti, straha, bolesti, bitka i nebitka, opisao sam vjerovanja i različite načine života, načelo četiriju kasta, opisao sam isposništvo i dužnosti onih koji uče Vede, veličinu Sunca i Mjeseca, planeta, sazvježđa i zvijezda i trajanje četiriju era. Opisao sam pravilan govor, milosrđe, rođenje nebesnika i čovjeka, mjesta hodočašća i ostala sveta mjesta, a i planine, rijeke i ocean i nebeske gradove. Opisao sam i načine ratovanja, razne narode i jezike, prirodu ljudskoga ponašanja i sve-držiteljski Duh. Sve je tu prikazano, jedino se, nakon svega, na zemlji ne može naći onaj tko bi sve to mogao zapisati.

Brahman mu na to kaza: Zbog tvojega poznavanja božanskih tajni visoko te cijenim i ispred svih ovih proslavljenih mudraca što se odlikuju svetošću života. Znam da si kazivao božanske riječi istine još od rođenja. Ti si nazvao svoje djelo pjesmom. Zato neka bude pjesma i neka ne bude pjesnika čija će se djela moći usporediti s njome. Uputi svoje misli Ganeši, mudrače, i naći ćeš onoga tko će je zapisati.

Rekavši to Vyasi, Brahman se otputi svojemu boravištu. Onda Vyasa poče u mislima prizivati Ganešu. Uklonitelj prepreka, Ganeša, uvijek spreman ispuniti želje onih koji su mu odani, ne dopusti da Vyasa dugo misli na njega, nego dođe ovamo gdje ovaj sjeđaše i, pošto bi pozdravljen, sjede. Vyasa mu ovako kaza: Gospodare četa, budi ti zapisivač Bharate što je ja u svojemu umu sačinih, a ja ću ti je kazivati.

Na ove riječi Ganeša odvrati: Bit ću pisar tvojega djela pod uvjetom da moje pisalo ne stane doklegod ti služim pišući. Vyasa odgovori božanstvu: Slobodno prekini s pisanjem kada ne budeš razumio što kazujem.

I Sauti započe: O brahmani, bijaše jednom kralj po imenu Parikšit potomak roda Kurua. Kao i njegov pradjed, bijaše jake ruke, prvi među onima što u boju lukom vladaju, a bješe i strastveni lovac. Vladar je lutao okolicom loveći jelene i divlje veprove, vukove i bivole i svakojake druge divlje životinje. Dogodi se jednom da svojom oštrom strijelom zgodi jelena pa se, zabacivši luk na leda, zaputi kroza šumu da ga traži. Lutao je tamo i amo poput Rudre koji jednom davno bješe lutao za jelenom, utjelovljenjem Žrtve. Ne bijaše jelena koji bi, jednom pogođen Parlkšitovom strijelom, mogao umaći, ali ovaj jelen, ranjen kao što bjehu i svi oni prije njega, uteče velikom brzinom. Izgubi se jelen iz vida Parikšitu i odmami kralja daleko u šumu. Umoran i žedan, naiđe on na nekoga munija koji je sjedio u kravljem oboru napajajući se do sita pjenom koja je kapala s usta teladi dok su ih njihove matere dojile. Kralj mu žurno priđe te zapita munija koji bijaše pod teškim zavjetom: O brahmane, ja sam kralj Parikšit, sin Abhi-manyuov, i izgubio sam jelena kojega sam ustrijelio. Jesi li ga ti vidio?

No muni ne izusti ni riječi strogo se držeći svojega zavjeta šutnje. Na to srditi kralj podiže vrhom luka nekakvu mrtvu zmiju pa mu je prebaci preko vrata. Muni se nije protivio. Ne prozbori ni riječi, ni lošu ni dobru. Vidjevši ga u takvu stanju, kralj se sažali i vrati se u svoju prijestolnicu, a rši ostade onako kako ga kralj bješe zatekao. Premda je bio uvrijeđen, muni je znao da je taj tigroliki velmoža vjeran dužnostima svojega staleža i ne htjede ga prokleti, a vladar, od roda Bharata, nije znao da je to mudrac predan redu i pravdi, pa ga je zato tako bio uvrijedio.

Mudrac je imao sina po imenu Šringin koji još bješe u mladim godinama i predan isposništvu, nepokolebljiv u držanju svojih zavjeta, ali i žestok i lako razdražljiv, a teško ga je bilo udobrovoljiti. Upravo se bješe vraćao svojemu domu kad njegov drug po imenu Kriša stade zbijati šale na račun njegova oca.

Kada ču što se ocu dogodilo, Šrngin se silno rasrdi, pa reče: Toga grešnoga bijednika koji je mojemu nejakome istarom roditelju objesio mrtvu zmiju na ramena poslat će Takšaka, moćni Zmijski kralj, u obitavalište Yamino. Nagnat će ga na to snaga moje kletve!

Proklevši tako u gnjevu kralja, on ode svojem ocu i vidjega gdje još uvijek sjedi u kravljem oboru s mrtvom zmijom na ramenima. Vidjevši poniženje svojega roditelja, on opet planu i, prolijevajući suze od jada, reče svojemu ocu: Oče, čuo sam za ovo tvoje poniženje koje si pretrpio od onoga opakog zlikovca, kralja Parikšita, i ja ga u bijesu prokleh. On je najgori od svih Kurua i obilato je zaslužio da ga prokunem. Za sedam dana gospodar zmija Takšaka odnijet će grešnoga kralja u strašno gnijezdo smrti!

Nato će otac svojemu srditomu sinu: Dijete moje, nisam tobom zadovoljan! Tako se isposnici ne ponašaju. Mi živimo u njegovoj zemlji i on je naš zakoniti zaštitnik. Trebalo bi da ovakvi kao što smo mi opraštaju kralju koji je na vlasti ma što on učinio. Ako ti uništavaš dharmu, dharma će uništiti tebe. Ako nas kralj ne brani kako valja, loše ćemo se provesti. Pod okriljem pravedenih vladara mi bez odmora stječemo duhovne zasluge, a i kraljevi imaju u njima udjela. Parikšit nas je, kao i njegov djed, štitio kao što bi trebalo da svaki kralj štiti svoje podanike. On je kralj-isposnik, a bijaše iznuren i moren glađu, a to što je učinio, učinio je iz neznanja. Zemlja bez kralja izložena je svakome zlu. Kralj kažnjava prijestupnike, a strah od kazne donosi mir. Kralj uspostavlja vjeru, a vjera uspostavlja kraljevstvo nebesko. Bogovi šalju kišu, a kiša daje žito i bilje. Manu kaže da je onaj koji upravlja ljudskim životima jednak desetorici svećenika koji proučavaju Vede.

Šringin pak ovako odgovori ocu: Nagle ili neumjesne, ove moje riječi nikako ne mogu biti nedjelotvorne, dopadalo se to tebi ili ne. Ja nikada, oče, ne rekoh što uzalud, čak ni u šali.

Šamika će na to: Drago moje dijete, znam da si neustrašiv i istinoljubiv. Nikada prije nisi izustio neistinu tako da ni ova kletva ne može biti uzalud. Sin, makar bio i u zrelim godinama, mora se s ocem posavjetovati i tako će steći glasovito ime i krasit će ga mnoge vrline. Budući da si još dijete, tebi je takav savjet to potrebniji. O sine, živi u miru hraneći se šumskim voćem i korijenjem i zatri u sebi tu svoju žestinu i srdžbu jer njima uništavaš plodove svojih isposničkih djela. Gnjev umanjuje vrline što ih asket stječe u velikoj muci. Ja sam miroljubac i što još mogu popraviti, to ću i učiniti. Poslat ću vijest kralju.

I on posla svojega učenika Gauramukhu, lijepo odgojena i savjesna isposnika, davši mu savjet da se najprije raspita za kraljevo zdravlje i boljitak i tek onda da mu prenese poruku. Tako učenik stiže s porukom pred vladara, glavara plemena Kurua.

Kada kralj sazna da glasoviti riši tada bijaše držao zavjet šutnje, silno se ražalosti i stade se gorko kajati uvidjevši njegovu dobronamjernost. Veća bijaše kraljeva žalost zbog nepravde koju je učinio svetomu čovjeku nego zbog vijesti o svojoj skoroj smrti. On otpusti Gauramukhu s riječima: Neka mi se smiluje mnogopoštovani! A kada ovaj ode, on, ne gubeći ni trena, u velikoj tjeskobi sazva sve svoje ministre pa se stadoše savjetovati. I sam kralj bješe dovitljiv pa naredi da se podigne palača na vrhu jednog jedinoga stupa i da se dobro čuva i danju i noću. Tu je sve vrvjelo od lijčenika i lijekova i brahmana vičnih čaranju i vladar je, zaštićen sa svih strana svojim ministrima, izvršavao svoje kraljevske obaveze. Ni zrak nije mogao doprijeti do njega.

Kada osvanu sedmi dan, krenu učeni Kašyapa, znamenit među brahmanima, da se nađe uz kralja i da ga izliječi budući daje već saznao za sve što se zbilo. Na putu ga presretne Takšaka, vladar zmija, pa mu reče: Tebe krasi velika slava, a uspjeh ti je kod kralja neizvjestan. Kraljeva životna nit prikraćena je brahmanovim prokletstvom. Ako ideš tamo radi blaga, ja ću ti ga dati ma kako teško bilo do njega doći.

Kašyapa će nato: Ja i idem tamo i zbog blaga, o zmijo, ali ako mi ga ti daš, vratit ću se odakle sam i došao.

I on sjede i utonu u Yogu te utvrdi da je kralju doista kucnuo suđeni čas pa se vrati uzevši od Takšake blaga koliko mu je srce željelo.

A Takšaka stiže u rečeno vrijeme u grad Hastinapuru. Usput sazna da kralj živi vrlo dobro zaštićen lijekovima i basmama koje poništavaju otrove. Zmija se zamisli pa reče: Moram kralja prevariti svojim moćima obmane. I tako on posla kralju nekoliko zmija koje uzeše na sebe lik isposnika i one mu odniješe ponude u voću, vodi i travi kuša. Prvi među kraljevima prihvati ove darove i, kada zmije u liku isposnika odoše, reče svojim doglavnicima: Kušajte sa mnom ovo divno voće što su ga donijeli pustinjaci. I on i njegovi ministri osjetiše želju da jedu voće, a na to su ih poticale neumitna sudbina i rišijeva kletva.

Kralju dopadne u ruke baš ona voćka u kojoj se sakrio Takšaka. Kada je zagrize, iz nje izađe ružan kukac neprepoznatljiva oblika, bakrene boje i crnih očiju. Držeći toga kukca, prvi među kraljevima ovako oslovi svoje savjetnike: Zalazi sunce. Sada se više ne plašim otrova. Zato neka ovaj kukac postane Takšaka i neka me ugrize da bih okajao svoj grijeh i da bi se obistinile rišijeve riječi.

Ministri mu, kao ošamućeni, povlađivahu, a vladar se gubeći svijest smiješio jer mu bijaše kucnuo suđeni čas. Uto mu se Takšaka ovi oko vrata i zaurla strašno, pa ujede vladara i zaštitnika zemlje.

Palača u kojoj kralj obitavaše zablista od Takšakina otrova, a ministri se razbjegoše pred strašnim prizorom. Kralj se sruši kao gromom pogođen.

Tako Takšakin otrov ubi kralja, a ministri i kraljevi svećenici uz pomoć svetih brahmana obaviše njegov posmrtni obred, a onda se skupiše svi žitelji prijestolnice i na prijestolje postaviše mladoga sina pokojnoga kralja po imenu Đanameđaya. Premda još bješe u dečačkoj dobi, kraljević je sve svoje vršnjake nadmašivao u promišljenosti i bistrini uma. Uz pomoć ministara i svećenika upravljao je svojom kraljevinom mudro i pravedno kao i njegov pradjed Yudhišthira.

Jednoga dana kralj Đanameđaya upita svoje savjetnike: Znate li vi kakva je sudbina snašla mojega oca? Tek kada budem od vas saznao sve o njegovu životu, znat ću što mi je činiti ili ne činiti.

Prvi mu ministar na to odgovori: Đanameđayo, tvoj otac bješe Govindin miljenik. Velika bješe njegova slava i ljubav kojom su ga svi obasipali. Rodila ga je Uttara kada se rod Kurua već gotovo bijaše ugasio i zato silni Abhimanyuov sin dobi ime Parikšit. Dobro je znao kraljevske dužnosti i bio obdaren svakom vrlinom. Potpuno je vladao svojim strastima, bješe oštrouman, dobra pamćenja, moćna uma i svakome nadmoćan, a i dobar poznavalac nauke o pravu i ćudoređu. Umio je vladati državom. Vladao je našim podanicima šezdeset godina i, kada preminu, sav ga je narod oplakivao. Od njega si naslijedio ovu kraljevinu i još si kao dijete postavljen na prijestolje da bi štitio sva stvorenja.

Nato će Đanameđaya: Zar je u našemu rodu ikada bilo kraljeva kojima na srcu ne bješe dobrobit njihovih podanika ili takvoga kojega podanici nisu voljeli? Kako je umro moj vrli otac? Nato savjetnici, uvijek skrbni i željni dobra svojemu vladaru, ispripovijediše u tančine sve kako se zbilo.

Saslušavši pripovijest svojih savjetnika, kralj Đanameđaya stade roniti suze ucviljen teškim jadom. Plakao je kršeći ruke i teško uzdisao. Onda se, srdit, obrati svim svojim ministrima: Čuo sam kako je moj otac dospio u nebo. Mislim da ne smijem tratiti ni časa, već se moram osvetiti zloduhu Takšaki. On je taj koji je spalio mojega oca svojim otrovom, a Šringin mu je bio samo oruđe. Moj bi otac danas bio živ da je taj brahman stigao do njega. Što bi Takšaka izgubio da je moj otac bio vraćen u život Kašyapinom milošću i oprezom ministara? On je naveo Kašyapu da se vrati, i to iz čiste zlobe. Nije znao za djelotvornost mojega gnjeva.

Tada se kralj okrete brahmanima koji poznavahu upotrebu mantri: Pripremit ću sve što vam je potrebno da biste obavili obred Zmijske žrtve. Recite mi što sve da pribavim?

Tako pripraviše obred žrtvovanja zmija, i započeše ga onako kako to pravila propisuju: žrtveni svećenici, vrsni znalci obrednih dužnosti, nalijevali su topljeno maslo u blistavi oganj odjeveni u crnu odjeću i, očiju crvenih od dima, izgovarali propisane mantre. Užas obuze sve zmije. Svećenici su prosipali Ijevanicu u Agnijeve čeljusti i pritom izvikivali imena zmija, a one su mahom padale u vatri pomućenih osjetila, dozivajući jedna drugu žalostivim glasovima.

Prepade se i sam zmijski kralj i srce mu gotovo prepuče od straha pa pozva svoju sestru i kaza joj: O preljubazna, razum mi se muti, a vid mi popušta. Ja ću danas pasti omamljen u onaj blistavi oganj. Obred Parikšitova sina na propast je našega roda. O ponajbolja među ženama od zmijskoga roda, tvoj sin Astika može prekinuti ovo žrtvovanje. To sam saznao od Praoca samoga, od onog koji je od pamtivijeka.

Nato zmijska gospođa pozva svojega sina pa mu reče: O sine, došlo je vrijeme da se ispuni ono zbog čega me moj brat dade tvojemu ocu. Čini ono što znaš da treba učiniti.

I vrsni brahman Astika, najvrliji među najboljima, ode pravo u žrtveno dvorište i poče slaviti i hvaliti nedostižne kraljeve podvige i svećenike i sveti oganj, a kralj Đanameđaya nato reče brahmanima: On jest dječak po svojoj dobi, ali govori kao da je mudar starac. Nije on dječak već neki mudri starac. Rekao bih da želi da mu ispunim želju. O brahmani, dopustite mi da to učinim.

Brahmani mu odgovoriše: Svaki brahman, ma bio i dječak, zavređuje kraljevo poštovanje. Ako je još i učen, još je vredniji da mu se ispuni svaka želja, ali ne prije nego što se Takšaka pojavi.

Ali kralju se bješe svidjelo da brahmanu ispuni želju pa reče: Kaži mi svoju želju! A Takšaka već bijaše blizu i gotovo na rubu žrtvenoga ognja kad Astika izreče želju: Đanameđayo, ako mi već želiš ispuniti želju, onda učini da se prekine ovo žrtvovanje i da više nijedna zmija ne padne u plamen.

Na to se Parikšitov sin jako sneveseli pa će: O proslavljeni, uzmi sve što ti srce ište. Zlato, srebro, stada, sve ću ti dati samo ne prekidaj ovo žrtvovanje!

Astika mu odvrati: Nisam od tebe tražio, kralju, ni zlato, ni srebro, a ni goveda. Ja samo želim da prekineš žrtvu i da se oslobodi pleme moje majke. Tada i svi ostali koji poznavahu Vede u jedan glas povikaše: Ispuni brahmanu njegovu želju.