M E Đ U L J U D I M A
5. veljače
Fasciniraju me ljudi, što dalje to više.
Ljudi su iz dana u dan nova pustolovina
ako ih čovjek zna prihvatiti sa simpatijom.
Ako se možeš diviti, ne samo tijelu koje možeš gledati
i dodirnuti, nego prije svega nedokučivoj tajni
koja ti se približi u tako divnom sazdanju
a u isti mali ostane tako daleka i nedostiživa.
Sigurno, ima ljudi staklena lica,
iza kojega sve izgleda prazno,
i ljudi bez lica koji projure mimo tebe
kao da ih privlači neka neodoljiva magnetska sila
i ne ostavlja ih na miru.
Ne razumijem ljude... A ipak ih volim.
Ne mogu ih se odreći.
Ljudi koji trebaju mene,
i ljudi koje ja trebam.
Ljudi s pitanjem u očima, s napetim licem.
Ljudi koji trpe, koji su ogorčeni i očajni.
Ljudi koji su nesposobni radovati se bilo čemu.
Pokušavam osloboditi ih tamnice
koju su sami sebi načinili.
Ima i ljudi koji te navode na razmišljanje i na smiješak.
Ljudi koji su veseli što te vide i kažu ti to.
Mnogi dobri, jednostavni ljudi sa skrivenim,
neslućenim bogatstvom u svom srcu.
Cesto je biti medu ljudima pravi blagdan.