Tko nije bar jednom posadio lukovicu u zemlju ili lonac i uživao čekajući da biljčica proklija i počne se razvijati, te da naposljetku iz nje nastane divan cvijet? Osobito je za djecu jedno od najvećih uzbuđenja koja će im život ikad ponuditi upravo to da imaju svoju vlastitu lukovicu (ili nekoliko njih) i da imaju osjećaj kako sudjeluju u njenom razvoju.

Obratite pažnju na to da je posaditi lukovicu nešto posve prirodno i da posve prirodno očekujete da se ona razvije u cvijet - zumbul ili šafran. Nikom normalnom ne bi palo na um da posadi cvijet i očekuje da iz njega nastane lukovica; međutim, u životu mnogi od nas očekuju upravo to. Očekujemo da počnemo s cvijetom a završimo s lukovicom.

Mislimo da bismo mogli ostvariti pravo stanje uma ili tijela, sreću, slobodu, zdravlje, eh, samo kad bismo nekako uspjeli promijeniti uvjete u kojima živimo.

Međutim to je kao da pokušavamo zasaditi cvijet da bi smo iz njega dobili lukovicu, zato što na taj način  zapravo stavljamo rezultat prije uzroka.

Svemirski je zakon prvo misao, a onda izražavanje, a taj je zakon nemoguće izokrenuti.

Kad promijenite svoj način razmišljanja, ili ispravite kriva uvjerenja, zasadit ćete lukovicu pravog mišljenja i nema sumnje da ćete dobiti cvijet sreće i zdravlja. To je pravi put i nema drugoga.