ZINJANTHROPUS

Sljedeća značajna otkrića pripadaju Louisu Leakeyu i njegovoj dru­ goj ženi, Mary. Mary Leakey je 17. lipnja 1959. ugledala raštrkane dijelove lubanje mladog hominida u Sloju I, na nalazištu FLK u Olduvaiju. Nakon što su od tih fragmenata sastavili lubanju, Louis i Mary Leakey su uočili da je njezin vlasnik imao sagitalnu izboči-

nu, koja se protezala niz vrh lubanje. Po tome je veoma nalikovao Australopithecusu robustusu. No, Leakey je ipak zaključio da se radi o novoj vrsti hominida, dijelom zato što su mu zubi bili veći od ju­ žnoafričkih primjeraka robustusa. Tu novu vrstu je nazvao Zinjan- thropus boisei. Zinjan je ime Istočne Afrike, a boisei se odnosi na gosp. Charlesa Boisea, jednog od prvih Leakeyevih financijskih sponzora. Osim lubanje, Leakey je otkrio kameno oruđe, na temelju kojega je nazvao Zinjanthropusa prvim izrađivačem oruđa i, prema tome,  prvim  'pravim  čovjekom'.

Leakey je postao dugo očekivani prvi super junak paleoantro- pologije. National Geographic Society mu je dodijelio novčana sredstva, objavio Leakeyeve bogato ilustrirane članke, organizirao mu televizijske emisije i međunarodna predavanja.

No, usprkos velikoj popularnosti, vladavina zinjantropa je trajala veoma kratko. Leakeyeva biografkinja Sonia Cole, napisala je: "Sto bi se dogodilo da je Leakey morao uvjeriti National Geographic Society da je Zinj mogući kandidat za 'prvog čovjeka', kako bi mo­ gao osigurati njihovu daljnju potporu - no je li trebao otići tako da­ leko? Lubanja ne bi mogla obmanuti čak ni laika: Zinj, s frontalnom koščatom izbočinom nalik gorilama i spuštenim očnim arkadama, očito je mnogo više nalikovao robusnom australopiteku iz Južne Afrike nego suvremenom čovjeku - s kojim, iskreno, nema ništa zajedničko."

HOMO  HABILIS

Otprilike godinu dana nakon otkrića zinjantropa, 1960., Leakeyev sin Jonathan je u blizini prvog nalazišta otkrio lubanju suvremenog hominida (OH 7). Osim toga, otkrio je i kosti ruku hominida OH 7. Sljedećih nekoliko godina otkriveni su i drugi ostaci - uglavnom zubi i fragmenti čeljusti i lubanje. Fosilni hominidi nazvani su živo­ pisnim imenima: Johnny's Child, George, Cindy i Twiggy. Neke ko­ sti otkrivene su u nižem dijelu Sloja I u Olduvaiju.

Južnoafrički anatom Philip Tobias, utvrdio je da je kapacitet lu­ banje OH7 680 cm3, što je mnogo više od obujma zinjantropove lubanje, koji iznosi 530 cm3, pa čak i od najveće lubanje australopi- teka, čiji je kapacitet oko 600 cm3. Međutim, obujam joj je bio za oko 100 cm3  manji od najmanje lubanje Homo erectusa.

Louis Leakey je zaključio kako je otkrio pravog izrađivača oruđa u nižim razinama Olduvaija, prvog pravog čovjeka. To je potvrđi­ vao i njegov veći mozak. Leakey je to stvorenje nazvao Homo ha- bilis, što znači  'spretan čovjek'.

Nakon otkrića Homo habilisa, Zinjanthropus je postao Australo­ pithecus boisei, nešto robusnija varijanta Australopithecusa robustusa. Oba ta krupnija australopiteka,  imala su frontalne koščate  izbočine  i nisu se smatrala ljudskim precima, nego evolucijskim ograncima koji su poslije izumrli.

Navedene koštane izbočine na vrhu lubanje u izvjesnoj mjeri kompliciraju stvari. Mužjaci gorila i neki mužjaci čimpanzi, također imaju takve izbočine, za razliku od njihovih ženskih srodnika. Mary Leakey je zato 1971. rekla: "Mogućnost da A. Robustus i A. Africa- nus predstavljaju muški i ženski primjerak jedne vrste, zaslužuje ozbiljno razmatranje." Ustanovi li se da je moguća pretpostavka ko­ ju navodi Mary Leakey, to bi značilo da su naraštaji stručnjaka bili u zabludi oko australopiteka.

Sadašnjost 

Prije 1 milijun god.

Homo sapiens sapiens

Rani Homo sapiens

Prije 2 milijuna god.   Homo

habilis

SLIKA 12.6.: Kako tvrdi Louis Leakey, ni australopitek ni Homo erectus, nisu preci današnjih ljudi. Leakey ističe da su neandertalci vjerojatno na­ stali međusobnim križanjem Homo erectusa i Homo sapiensa. Danas se i dalje raspravlja o pojedinostima vezanima uz ljudsku evoluciju. No, veći­ na paleoantropologa sklona je tumačenju razvoja od australopiteka do Homo habilisa, Homo erectusa i prvog Homo sapiensa, iz kojeg su nastali neandertalci i suvremeni ljudi.

Nakon otkrića Homo habilisa u Olduvaiju, suvremenika prvih australopiteka, koji je, međutim, imao veći mozak, Louis Leakey je bio uvjeren da posjeduje čvrst dokaz za svoju teoriju da australop- itek nije izravan predak čovjeka (slika 12.6.). U skladu s takvim tu­ mačenjem, australopiteci su bili samo ogranak te linije. A, budući da se smatralo kako je Homo erectus potomak australopiteka, iz istog evolucijskog slijeda trebalo je isključiti i Homo erectusa.

No, što je s neandertalcima? Neki stručnjaci tvrde da su oni pri­ jelazna vrsta između Homo erectusa i Homo sapiensa. No, Leakey je pružio drugo objašnjenje: "Nije li moguće da su svi oni podvrste nastale međusobnim križanjem Homo sapiensa i Homo erectusa?" Netko bi mogao reći da bi takvim križanjem nastali hibridi, koji ne bi bili sposobni za reprodukciju. No, Leakey je istaknuo da se amer­ ički bizoni uspješno oplođuju s običnom stokom.

PRIČA O DVIJE NADLAKTIČNE KOSTI

Godine 1965., Bryan Patterson i W. W. Howells su u Kanapoi, Ke­ nija, otkrili iznenađujuće suvremen oblik nadlaktične kosti homini- da. Godine 1977., francuski radnici su pronašli sličnu kost u Gom- bori, Etiopija.

Fragmenti nadlaktične kosti iz Kanapoija, koji su se sastojali od sačuvanog donjeg dijela kosti, otkriveni su na površini. No, naslaga iz koje je navodno izvorno potjecala, stara je oko 4,5 milijuna godina.

Patterson i Howells su zaključili kako se nadlaktična kost iz Ka­ napoija razlikuje od kosti gorila, čimpanza i australopiteka, no ne i ljudske. Istaknuli su da: "postoje neki pripadnici ljudske vrste na kojima se mjere ... hominoida iz Kanapoija mogu gotovo savršeno duplicirati."

Patterson i Howels ne bi nikada ni pomislili da je nadlaktična kost iz Kanapoija možda pripadala anatomski suvremenom čovjeku. Bez obzira, ako je anatomski suvremen čovjek/žena umro/la u Kanapoi- ju prije 4-4,5 milijuna godina, tada je za sobom možda ostavio/la nadlaktičnu kost identičnu otkrivenoj.

Daljnja potvrda čovjekolike morfologije nadlaktične kosti iz Ka­ napoija, stigla je od antropologa Henryja M. McHenryja i Roberta

S. Corruccinija s Kalifornijskog sveučilišta. Oni su zaključili da se:

"nadlaktična kost iz Kanapoija neznatno razlikuje od one suvreme­ nog hominida" i "pokazuje rani razvoj hominoidnog lakta u svakoj pojedinosti."

U svojoj studiji iz 1975., fizikalni antropolog C. E. Oxnard složio se s tom analizom. On je izjavio: "možemo jasno potvrditi da je fosil iz Kanapoija veoma nalik čovjeku." Oxnard je, kao i Louis Leakey, na temelju toga pretpostavio kako australopiteci nisu bili dio glavne crte evolucijskog razvoja čovjeka. Pretpostavka da je australopitek čovjekov predak ukazivala bi na prilično nevjerojatan razvoj od čo- vjekolike nadlaktične kosti iz Kanapoija, do izrazito nečovjekolike nadlaktične kosti australopiteka, te potom iznova do nadlaktične kosti s mnogo više ljudskih značajki.

Nadlaktična kost iz Gomborea, za koju se tvrdi da je stara oko 1,5 milijuna godina, otkrivena je zajedno s primitivnim kamenim oruđem. Brigite Senut je 1981. rekla da se ta kost iz Gomborea: "ne razlikuje od tipične kosti modernog čovjeka." Dakle, čini se da našem popisu dokaza, koji pobijaju općeprihvaćen scenarij o evoluciji čovjeka, možemo dodati još dvije veoma stare i izrazito čovjekolike nadlak­ tične kosti. To je nadlaktična kost iz Kanapoija u Keniji, stara 4-4,5 milijuna godina, te nadlaktična kost iz Gomborea u Etiopiji, stara više od 1,5 milijuna godina. One potvrđuju stajalište da je suvre­ meni tip čovjeka postojao dugo vremena zajedno s drugim čovjeko- likim i majmunolikim stvorenjima.

OTKRIĆA RICHARDA LEAKEYA

Sin Louisa Leakeya, Richard, otkrio je 1972. na kenijskom jezeru Turkani, raštrkane kosti ljudskog kostura. Richardova žena, zoolo- ginja Meave, rekonstruirala je lubanju, koju je označila kao ER 1470. Kapacitet te lubanje iznosi više od 810 cm3, što je mnogo više od lubanje robusnih australopiteka. Richard Leakey je isprva oklijevao povezati lubanju ER 1470 s nekom vrstom, no poslije ju je odlučio nazvati Homo habilis.

Sloj u kojem je otkrivena lubanja, nalazio se ispod KBS-tufa, vulkanske naslage stare 2,6 milijuna godina, kako je utvrđeno anali­ zom  kalij-argonom.  Utvrđeno je  da je  lubanja  stara  2,9  milijuna

godina, dakle kao i najstariji australopitek. No, kritičari su poslije tvrdili da je KBS-tuf star manje od 2 milijuna godina.

Nedaleko od mjesta na kojemu je otkrivena lubanja ER 1470, no na istoj razini, John Harris, paleontolog kenijskog Nacionalnog mu­ zeja, otkrio je dvije bedrene kosti, koje su veoma nalikovale ljudski­ ma. Harris je pozvao Richarda Leakeya, koji je izvijestio da se: "te bedrene kosti razlikuju od svih kostiju australopiteka i nevjerojatno su slične kostima današnjeg čovjeka." Drugi radnici su otkrili bedrene kosti, koje su se razlikovale od onih Homo erectusa.

Prva bedrena kost, kao i s njom povezani fragmenti goljenične i lisne kosti, označena je kao ER 1481, a druga ER 1472. Poslije ot­ kriven dio bedrene kosti označen je kao ER 1475. Sve su se poveza­ le s Homo habilisom.

No, Leakey je u znanstvenom časopisu izjavio da se te nožne ko­ sti: "ne mogu posve odvojiti od H. sapiensa, osobito s obzirom da postoji veoma mnogo različitih tipova te vrste." U članku u Natio­ nal Geographic-u, Leakey je ponovio to stajalište, te rekao da se nožne kosti: "gotovo uopće ne razlikuju od onih Homo sapiensa." S njime su se složili i drugi znanstvenici. Anatom u Medicinskoj školi bolnice Charing Cross u Londonu, B. A. Wood, tvrdio je da: "bedrene kosti pripadaju lokomotornoj skupini za hodanje 'suvre­ menog čovjeka'."

Iako većina znanstvenika na to nikada ne bi ni pomislila, bedrene kosti iz Koobi Fore mogli bismo povezati s hominidom, koji je veo­ ma nalikovao suvremenim Homo sapiensima i živio je u Africi prije otprilike 2 milijuna godina.

Bedrene kosti ER 1472 i ER 1481, pokazuju kako anomalna otkrića ne dolaze samo iz 19. st. Ona su se nastavila nevjerojatno redovitim slijedom sve do danas, takoreći pred našim očima, iako gotovo nitko ne prepoznaje njihovu pravu vrijednost. Iznimno velik broj takvih otkrića dolazi iz Afrike: Reckov kostur, čeljust iz Kana­ ma, lubanje iz Kanjere, nadlaktične kosti iz Kanapoija i Gomborea, te konačno, bedrene kosti iz Turkane. Sve se one pripisuju Homo sapiensu ili se opisuju kao veoma nalik ljudskima. Osim kanjerskih lubanja iz srednjeg pleistocena, sve ostale su otkrivene u formacija­ ma iz ranog pleistocena ili pliocena.

TALUS ER 813

Godine 1974., B. A. Wood je opisao talus (kost gležnja) otkriven na jezeru Turkani, a ležao je između KBS-tufa i gornjeg Koobi Fora- tufa. Wood je usporedio fosilni talus, označen kao ER 813, s onima suvremenih ljudi, gorila, čimpanzi i drugih primata koji žive na dr­ veni, te rekao: "Fosili odgovaraju talusu suvremenog čovjeka."

Čovjekoliki talus ER 813 star je 1,5-2 milijuna godina, što otpri­ like odgovara starosti Australopithecusa robustusa, Homo erectusa i Homo habilisa.

Wood je u svom izvješću napisao da su njegova testiranja potvr­ dila: "sličnost između KNM-ER 813 i kosti današnjih ljudi", te da su pokazala da: "nisu znatno različita od kosti gležnja današnjih bu- šmana." Na temelju toga mogli bismo pretpostaviti da je talus KNM- ER 813 pripadao anatomski suvremenom čovjeku, koji je živio u ranom pleistocenu ili kasnom pliocenu.

Ako je KNM-ER 813 doista pripadao stvorenju veoma nalik su­ vremenim ljudima, tada se on uklapa, kao i bedrene kosti ER 1481 i ER 1472, u slijed sličnih otkrića starih više milijuna godina. Time bi se australopitek, Homo habilis i Homo erectus isključili s popisa ljudskih predaka.

OH 62: NEKA USTANE PRAVI  HOMO HABILIS!

Umjetnici su na temelju fosila i paleoantropoloških izvješća, obično prikazivali Homo habilisa kao stvorenje s uglavnom ljudskim tijelom, te majmunolikom glavom (slika 12.7.).

Takav izrazito neuvjerljiv portret Homo habilisa, uvriježio se do 1987. Te godine su Tim White i Don Johanson objavili da su u Ol- duvaiju otkrili prvi primjerak Homo habilisa (OH 62), čije su se kosti tijela i glave međusobno potpuno podudarale. Ostaci kostura ukazivali su na to da je stvorenje bilo visoko samo 1 m i da je imalo prilično duge ruke. Novi Homo habilis se od tada na crtežima (slika 12.7.) prikazivao kao mnogo majmunolikije stvorenje.

Johanson i njegovi suradnici zaključili su kako su znanstvenici najvjerojatnije pogrešno pripisali mnoge kosti udova Homo habili- su, koje su otkrivene prije 1987.

OH 62 potvrđuje našu pret­ postavku  da  su  bedrene  kosti ER 1481  i ER 1472, iz Koobi Foore, koje se opisuju kao veo­ ma slične kostima suvremenog Homo sapiensa, možda pripada­ le anatomski suvremenim ljudi­ ma,  koji  su  živjeli  u Africi  u kasnom  pliocenu.  Neki  su  ih znanstvenici povezali  s Homo habilisom. No, to isključuje novo stajalište o Homo habilisu. Jesu li bedrene kosti možda pripada­ le Homo erectusu? G. E. Kenne­ dy, naprimjer, pripisuje bedrenu kost ER 1481 Homo erectusu. No, E. Trinkhaus je istaknuo da osnovne mjere te kosti, uz jednu iznimku, ulaze u okvir bedrenih kosti anatomski suvremenih ljudi.

Otkrivači OH 62 imali su po­ teškoća  s  evolucijskom  vezom

 

SLIKA 12.7.: Lijevo: Crtež Homo habilisa, kako se općenito prikazi­ vao prije 1987. Anatomija tijela, osim glave, u osnovi je ljudska. Desno: Nakon što je 1987. u Olduvaiju otkriven OH 62, pojavila se nova slika Homo habilisa, kao mnogo manjeg i mnogo majmuno- likijeg stvorenja.

između novog, mnogo majmunolikijeg Homo habilisa i Homo erec- tusa. Te dvije vrste međusobno razdvaja samo oko 200 000 godina. No, prijelaz od H. habilisa do H. erectusa uključuje neke prilično ekstremne morfološke promjene, uključujući veliku promjenu u ve­ ličini tijela. Richard Leakey je na temelju obrazaca normalnog ljud­ skog rasta, izračunao da je adolescent Homo erectusa, otkriven 1984. (KNM-WT 15000), vjerojatno u odrasloj dobi dosegnuo visinu od 1,8 m. S druge strane, odrasli OH 62 bio je visok samo oko 97 cm. Općenito, gotovo je nemoguće da se u razdoblju od samo 200 000 godina, dogodio evolucijski skok od malog, majmunolikog OH 62 do velikog i mnogo čovjekolikijeg KNM-WT  15000

No, zagovornici spornog punktualnog modela svrstavanja evolu­ cije, taj bi prijelaz lako prihvatili. Za razliku od tradicionalnih gra- dualista, (zagovornika postupne promjene) punktualisti tvrde da se evolucija odvija brzim epizodama promjene, koje prekidaju duga

razdoblja usporavanja razvoja. Prema tome, punktualizam bi mogao prihvatiti čitav niz problematičnih evolucijskih anomalija, kao što je prijelaz od habilisa do erectusa.

"Iznimno malo tijelo pojedinca OH 62", rekli su njegovi prona­ lazači, "upućuje na to kako se nazori o evoluciji čovjeka, koja pre­ tpostavlja ideju o povećanju veličine tijela protokom vremena, možda ne osniva na činjenici, nego na postupnim izmijenjenim koncep­ cijama." No, i punktualna stajališta se možda osnivaju na izmijenjenim koncepcijama, a ne na činjenicama. Paleontološke činjenice, razma­ tramo li ih u njihovoj ukupnosti, navode na pretpostavku da su u pleistocenu i starijim razdobljima, istodobno postojala različita maj­ munolika i čovjekolika stvorenja, uključujući neke nalik današnjim ljudima.

Odavno uvriježenu sliku Homo habilisa, nije poljuljao samo nov dokaz kao što je OH 62. Prethodno otkrivene fosilne dokaze, koji se odnose na Homo habilisa i koje su neki stručnjaci prvotno opisivali kao izrazito čovjekolike, drugi su poslije tumačili kao majmunolike.

Kako smo prethodno spomenuli, gotovo cijeli kostur stopala, označen kao OH 8, otkriven je u Sloju 1 u klancu Olduvai. Stopalo OH 8, za koje je utvrđeno da je staro 1,7 milijuna godina, pripisalo se Homo habilisu. Godine 1964., M. H. Day i J. R. Napier su rekli da stopalo OH 8 veoma nalikuje stopalu Homo sapiensa, što je pri­ donijelo cjelokupnoj  čovjekolikoj  slici Homo habilisa.

No, anatom O. J. Lewis s Medicinskog koledža bolnice St. Bar­ tholomew, pokazao je da navedeno stopalo mnogo više nalikuje stopalima čimpanza i gorila, smatrajući ga prilagođenim za život na drveću. To predstavlja problem. Slika o navodnom čovjekovom pretku poput Homo habilisa, koji se penje po drveću i ima za to pri­ lagođena stopala, umjesto da uspravno i hrabro hoda afričkim sava­ nama, zacijelo nije služila propagandnim svrhama evolucionista.

Iz Lewisove studije o stopalu OH 8 možemo zaključiti da je Homo habilis mnogo više nalikovao majmunu, nego što je to većina znan­ stvenika vjerovala. To potvrđuje otkriće OH 62. Drugi mogući za­ ključak je  da OH 8  nije  pripadao Homo habilisu nego australopi- teku. To stajalište je podupirao Lewis.

Godinama, različiti su znanstvenici opisivali stopalo OH 8 kao čovjekoliko,  majmunoliko,  prijelazan  oblik  između  čovjeka  i  maj-

muna, različito od stopala čovjeka i majmuna, te nalik stopalu oran­ gutana. To iznova potvrđuje bitnu značajku paleoantropološkog dokaza - koji je često podvrgnut različitim, protuslovnim tumače­ njima. Tumačenja pobornika često određuju koje će stajalište pre­ vladavati u danom trenutku.

U klancu Olduvai otkrivena je i ruka OH 7, kao dio tipa primjer­ ka Homo habilisa. Godine 1962., J. R. Napier je opisao kako neke značajke te ruke, osobito vrhovi prstiju, nalikuju ljudskoj. Kao u slučaju stopala OH 8, kasnija  su  proučavanja pokazala  da je  ruka OH 7  izrazito majmunolika, što je zahtijevalo propitkivanje teorije o Homo habilisu ili općenito prihvaćene slike o Homo habilisu kao čovjekolikom stvorenju, čijem je stvaranju pripomoglo prvotno tu­ mačenje ruke OH 7. Randall L. Susman i Jack T. Stem su na temelju majmunolikih obilježja ruke pretpostavili da je bila prilagođena za: "vješanje  prilikom  penjanja".

Drugim riječima, Homo habilis ili neko drugo stvorenje kojem pripada ruka OH 7, vjerojatno je mnogo vremena provodio viseći s grana drveća na rukama. Takva slika majmunolikog stvorenja, razli­ kuje se od slike čovjekolikog Homo habilisa i drugih pretpostav­ ljenih ljudskih predaka, koje obično nalazimo u ilustriranim knjiga­ ma o 'životu i vremenu' i televizijskim dokumentarnim emisijama National Geographic Society-ja.

U svjetlu protuslovnih dokaza povezanih s Homo habilisom, ne­ ki istraživači su izjavili da nema nikakvog opravdanja za 'stvaranje' takve vrste.

Ako kosti koje se pripisuju Homo habilisu, nisu  pripadale  toj vrsti, čije su? T. J. Robinson je istaknuo da su znanstvenici pogrešno stvorili Homo habilisa iz mješavine elemenata kostura koji pripada­ ju Australopithecusu africanusu i Homo erectusu. Drugi su pretpo­ stavili da su kosti Homo habilisa ustvari australopitekove.

Tako na kraju saznajemo da je Homo habilis realan kao fatamor­ gana, budući da čas izgleda kao čovjek, čas kao majmun, nekad je stvaran, a katkad nestvaran, ovisno o sklonosti promatrača. Uzevši u obzir mnoga protuslovna stajališta,  zaključujemo  da materijal od kojeg je  rekonstruiran Homo  habilis  najvjerojatnije  pripada većem broju vrsta, među kojima je  i mali,  majmunoliki australopitek koji je živio na drveću (OH 62 i neki primjerci iz Olduvaija), primitivna

vrsta hominida (lubanja ER 1470), te anatomski suvremeni ljudi (bedrene kosti ER 1481 i ER 1472).

OXNARDOVA KRITIKA AUSTRALOPITEKA

Homo habilis nije jedini čovjekov predak koji se iznova kritizirao. Kako tvrdi većina paleoantropologa, australopitek je izravan čovje­ kov predak s izrazito čovjekolikim tijelom. Zagovornici tog stajali­ šta tvrde da je i australopitek hodao uspravno, gotovo identično današnjim ljudima. No, neki istraživači su se od početka suprotsta­ vljali takvom opisu. Ugledni engleski znanstvenici, uključujući sir Arthura Keitha, rekli su da australopitek nije bio hominid, nego je­ dna vrsta majmuna.

Takva negativna stajališta isticala su se sve do početka 50-ih go­ dina 20. st., kada je zahvaljujući daljnjim otkrićima australopiteka i propašću čovjeka iz Piltdowna, zavladalo stajalište glavne struje paleoantropologa, koji su promovirali sliku o čovjekolikom austra- lopiteku.

No, kritike su se nastavile čak i nakon što je ta struja prihvatila australopiteka kao hominida i izravnog čovjekova pretka. Louis Lea­ key je smatrao da je australopitek bio početni i veoma majmunolik izdanak glavne linije ljudske evolucije. Slično je stajalište poslije preuzeo i njegov sin Richard Leakey.

Početkom 1950-ih, sir Solly Zuckerman objavio je opsežnu, bio- metrijsku studiju, kojom je pokazao da australopitek nije nalikovao čovjeku onoliko koliko su to zamišljali oni koji su to stvorenje uvr­ stili u lozu Homo sapiensa. Od kraja 60-ih pa sve do 90-ih godina

20.    st., Charles E. Oxnard je provodio najraznovrsnije statističke analize, čime je iznova započeo rat koji je počeo Zuckerman. Kako tvrdi Oxnard: "gotovo je nemoguće daje bilo koji australopitek ... izravno filogenetski povezan s rodom Homo.'"

Oxnard je ustanovio da mozak, zubi i lubanja australopiteka ima­ ju mnogo majmunolikih značajki. Ramena kost je navodno bila pri­ lagođena za pridržavanje tijela dok visi s grana drveća. Ručne kosti su bile zakrivljene kao u orangutana. Zdjelica je navodno bila pri­ lagođena za četveronožno hodanje i akrobatske vještine. Isto je vri­ jedilo i za bedrenu kost i oblik gležnja. Oxnard je 1975. napisao: "U

SLIKA 12.8.: Većina znanstvenika opisuje australopiteka kao dvonošca, koji je isključivo živio na zemlji i imao je čovjekoliko tijelo, ali ne i glavu. No, iz nekih studija S. Zuckermana i C. E. Oxnarda proizlazi da je austra- lopitek mnogo više nalikovao majmunu. Iako je mogao hodati po zemlji na dvije noge (lijevo), australopitek je bio prilagođen i za "život na drve­ ću, gdje se penjao, izvodio određene akrobacije [desno] i možda visio na rukama." Zuckerman i Oxnard su na temelju osobite funkcionalne morfo­ logije australopiteka, posumnjali u njegovu srodničku vezu s čovjekom. Ilustracije izradio Miles Tripplett.

očekivanju novih dokaza, suočeni smo sa slikom životinja srednje veličine, koje su živjele na drveću i bile su sposobne za penjanje, iz­ vođenje određenog stupnja akrobacija, a možda su mogle i visjeti na rukama."

Zuckerman i Oxnard su 1973. na simpoziju Zoološkog društva u Londonu, predstavili svoj rad. Na završetku simpozija, Zuckerman je iznio neke značajne tvrdnje: "Tijekom godina bio sam gotovo jedini koji je pobijao konvencionalnu ideju o australopitecima - točnije, zajedno s mojim kolegama u školi, koju sam osnovao u Bir- minghamu - no, bojim se da to nije imalo mnogo učinka. Oglasio

se viši autoritet i njegova poruka se vremenom uključivala u udžbe­ nike  diljem  svijeta."

Situacija se nije promijenila nakon Zuckermanova govora 1973. Glasovi autoriteta u paleoantropološkoj i znanstvenoj zajednici, uspjeli su očuvati sliku čovjekolikog australopiteka. Obilje doku­ mentiranih dokaza koji pobijaju to službeno stajalište, ostalo je ograničeno samo na stranice stručnih časopisa, nemajući nikakav utjecaj na opću javnost, čak ni na obrazovano čitateljstvo.

Raspravljajući o desetljećima dugoj polemici o pravoj prirodi au­ stralopiteka, Oxnard je 1984. napisao: "Nakon burnih rasprava o tome jesu li ta stvorenja bila nalik majmunu ili čovjeku, prevladalo je mišljenje da su bili ljudi. Time možda nije samo pobijeno suprot­ no mišljenje, nego je i zakopan onaj dio dokaza na kojemu se ono osniva. Ako je to točno, tada bismo trebali iskopati taj drugi dio do­ kaza. Naime, on bi se čak mogao mnogo bolje uklapati u novo sta­ jalište; mogao bi otvoriti mogućnost prihvaćanja ideje da ti austra- lopteci nisu nalikovali afričkim majmunima ni ljudima, te da sig­ urno nisu bili prijelazan oblik, nego nešto potpuno drukčije."

Naravno, u ovoj knjizi želimo istaknuti upravo to stajalište. Do­ kaz je zakopan. Mi smo otkrili velik dio tog dokaza, koji se odnosi na podrijetlo  današnjeg tipa čovjeka.

Ukratko navodeći svoja otkrića, Oxnard je rekao: "Različiti fosi­ li australopiteka obično se prilično mnogo razlikuju od čovjeka i afričkih majmuna ... Razmatramo li ih kao vrstu, uočavamo čitav mozaik jedinstvenih značajki, kao i nekih koje nalikuju osobinama orangutana." Što se tiče anatomske osobitosti australopiteka, Ox­ nard je rekao: "Ako su ove procjene točne, tada je malo vjerojatno da su neki od tih australopiteka izravni čovjekovi preci."

Poput Louisa i Richarda Leakeya, Oxnard je vjerovao da je lini­ ja hominida mnogo starija nego što to dopušta standardan prikaz evolucije. S obzirom na to, Oxnard je obratio pozornost na neke fos­ ile o kojima smo prethodno raspravljali, kao što je čovjekoliki talus ER 813, koji je star više od 1,5 milijuna godina, te nadlaktična kost iz Kanapoija, stara oko 4 ili čak više milijuna godina. Na temelju takvih dokaza, Oxnard je zaključio da je rod Homo star 5 ili više mi­ lijuna godina. Rekao je: "Konvencionalna predodžba o evoluciji čo-

vjeka, mora se temeljito izmijeniti ili čak odbaciti ... moraju se istražiti  nove koncepcije."

LUCY POD ŽESTOKIM NAPADIMA

Usprkos Oxnardovu radu, većina znanstvenika i danas je sklona nauku o australopitecima kao izravnim čovjekovim precima. Jedan od njih je i Donald Johanson, koji je studirao antropologiju na Sveuči­ lištu u Chicagu, gdje mu je profesor bio F. Clark Howell. Kao mladi student željan da nauči romantičan posao traganja za fosilima homi- nida, Johanson je pratio Howella u Afriku, gdje su radili na nalaziš­ tu u Omu u Etiopiji.

Johanson se poslije vratio u Afriku predvodeći svoju ekspediciju u Hadar, mjesto u području Afara u Etiopiji. Jednoga poslijepodneva je otkrio gornji dio goljenice, duge kosti između koljena i gležnja. Kost je očito pripadala nekoj vrsti primata. Nedaleko nje, Johanson je otkrio donji dio bedrene kosti. Budući da su se bedrena i goljenična kost međusobno mogle spojiti, Johanson je bio uvjeren da je prona­ šao potpuni zglob koljena, koji nije pripadao nekom drevnom maj­ munu, nego hominidu, pretku  suvremenih  ljudi. Naslage u kojima su se nalazili fosili, bile su stare više od 3 milijuna godina, što je zna­ čilo da je to bilo jedno od najstarijih do tada otkrivenih hominida.

Johanson je poslije u znanstvenim publikacijama objavio da je koljeno iz Hadara (AL 129) staro 4 milijuna godina, te da pripada primitivnom australopiteku, koji je hodao potpuno uspravno.

Tijekom radova koji su se vršili sljedeće godine, Etiopljanin Ale- mayehu Asfaw, koji je s Johansonom iskopavao nalazište u Hadaru, otkrio je neke fosilne čeljusne kosti. Budući nije mogao utvrditi nji­ hovo podrijetlo, Johanson je zamolio Richarda Leakeya da ih pre­ gleda. Leakey je prihvatio poziv, te otputovao u Etiopiju u pratnji svoje majke Mary Leakey i supruge Meave. Ondje su pregledali čeljusne kosti, te zaključili da je riječ o najstarijim do tada otkrivenim fosilima hominida.

Donald Johanson i Tom Gray su 30. studenog 1974., pretraživali Lokalitet 162 u Hadaru, skupljajući komadiće kosti sisavca. Nepo­ sredno prije nego je Gray odlučio prekinuti radove i vratiti se u kamp, Johanson je predložio da pregledaju obližnji jarak. Budući da ondje

nisu otkrili ništa bitno, odlučili su se vratiti. No, u tom je trenutku Johanson na površini zemlje ugledao komadić ručne kosti. Pretra- živši to mjesto, uočili su da je površina prekrivena raštrkanim ko­ madićima drugih kostiju - koje su navodno pripadale hominidu. Iako je temperatura zraka bila čak 43°C, Johanson i Gray su počeli skakati i urlati od veselja, uvjereni kako su otkrili nešto izuzetno značajno. Istu večer, Johanson i njegovi suradnici su organizirali proslavu u kampu, gdje je iz zvučnika odjekivala pjesma Beatlesa "Lucy in the Sky with Diamonds". Na temelju stihova te pjesme, otkriveni primjerak žene hominida dobio je ime Lucy.

Kombinacijom paleomagnetskog, datiranja kalij-argonom, traga raspadanja, Johanson je utvrdio da je Lucy stara 3,5 milijuna godi­ na.

Godine 1975., Johanson se vratio u Hadar, ovaj put u pratnji fo­ tografa časopisa National Geographic, koji je zabilježio drugo značaj­ no otkriće. Na obronku brda, Johanson i njegov tim otkrili su fosilne ostatke 13 hominida. među kojima su bile kosti muškaraca, žena i djece. Ta skupina je nazvana Prva obitelj i bili su iste geološke starosti kao i Lucy - 3,5 milijuna godina.

Prva obitelj, kao i koljeno iz Hadara, Alemayehuove čeljusti i Lucy, bili su posljednja velika otkrića iz Hadara. Sada ćemo razmo­ triti kako su se ti fosili poslije tumačili.

Prilikom klasificiranja svojih otkrića, Johanson se prvotno uglav­ nom oslanjao na mišljenja Richarda i Mary Leakey, koji su tvrdili da Alemayehuove čeljusti i primjerci Prve obitelji, pripadaju vrsti Homo. Ako su Lucy, bedrena i goljenična kost AL 129 doista pri­ padale australopitecima, kako je vjerovao Johanson, to je značilo da su u Hadaru postojale dvije vrste hominida.

Johanson je poslije promijenio mišljenje o broju vrsta u Hadaru. Osoba koja je na njega izvršila taj utjecaj bio je Timothy D. White, paleontolog koji je s Richardom Leakeyem istraživao jezero Turka- nu. White je uvjerio Johansona kako hominid iz Hadara predstavlja novu vrstu. Johanson i White su ga nazvali Australopithecus afaren- sis, po imenu etiopske pokrajine Afar.

Kako su tvrdili, iz Australopithecusa afarensisa, najstarijeg ikada otkrivenog australopiteka, razvile su se dvije loze. Prva je vodila od

Australopithecusa africanusa do robusnih australopiteka, a druga od Homo habilisa do Homo erectusa i tako do Homo sapiensa.

A.   AFARENSIS: SUVIŠE NALIK ČOVJEKU?

Johanson je rekao da su pripadnici vrste Australopithecus afarensis imali: "prilično mala i u osnovi ljudska tijela." No, neki su se znan­ stvenici oštro suprotstavljali Johansonovoj slici Australopithecusa afarensisa. Oni su izradili portret mnogo majmunolikije Lucy i njezinih srodnika. U većini slučajeva, njihove predodžbe o Lucy bile su istovjetne Oxnardovim, Zuckermanovim i drugih znanstvenika o australopiteku.

Iako se među fosilima iz Hadara nije nalazila potpuna lubanja Australopithecusa afarensisa, Tim White je uspio izraditi djelomi­ čnu rekonstrukciju, koristeći se fragmentima lubanje, komadićima gornje i donje čeljusti i nekim ličnim kostima, koje su pripadale ne­ kim članovima Prve obitelji. Kako je tvrdio Johanson, rekonstru­ irana lubanja je: "veoma nalikovala maloj ženki gorile". S tim su se složili i Johansonovi kritičari, koji su rekli da je glava afarensisa doista  majmunolika.

Što se tiče tijela A afarensisa, Randall L. Susman, Jack T. Stern, Charles E. Oxnard i drugi, smatrali su da je izrazito majmunoliko, čime su opovrgnuli Johansonovu tvrdnju da je Lucy hodala uspravno poput čovjeka. Lucyna lopatica je bila gotovo identična onoj u maj­ muna. Rameni zglob je bio okrenut prema gore, što je značilo da se Lucy svojim rukama vjerojatno koristila za penjanje, a možda i vješanje po drveću. Kosti ruku nalikovale su kostima primata koji se penju po drveću, a neke su značajke kralježnice ukazivale na veoma snažna ramena i leđne mišiće. Kosti zapešća i ručni dlan, kao i duge, svijene kosti prstiju, bile su prilagođene za snažne zahvate rukom. Bočne i nožne kosti također su bile prilagođene za penjanje, a prsti na stopalima bili su svijeni, što je vjerojatno bilo korisno za hvatanje grana drveća.

Možemo samo zamisliti kakve bi učinke imao portret ili model Lucy, koji je prikazuje kako visi na drveću ili na njemu izvodi druge akrobacije. To bi sigurno zasjenilo njezinu sliku kao veoma čovje- kolikog stvorenja. Čak i da vjerujemo kako se Lucy možda razvila

u čovjeka, moramo priznati da su njezine anatomske značajke po­ grešno predstavljene iz propagandnih razloga.

Prije nego što završimo raspravu o Australopithecusu afarensisu, moramo istaknuti da su Richard Leakey, Christine Tardieu i mnogi drugi, tvrdili da fosili koji se povezuju s tom vrstom, ustvari predsta­ vljaju ostatke dvije ili čak tri vrste.

Još uvijek ne postoji znanstveni konsenzus o tome kako su doista izgledali australopiteci, uključujući A. afarensisa, s obzirom na nji­ hovu morfologiju, kao i evolucijsku vezu s današnjim ljudima. Neki ih smatraju precima, dok drugi, poput C. E. Oxnarda, to niječu.

OTISCI STOPALA IZ LAETOLIJA

Laetoli se nalazi u sjevernoj Tanzaniji, oko 50 km južno od Oldu- vaija. Laetoli je masajska riječ za crveni ljiljan. Godine 1979., čla­ novi ekspedicije pod vodstvom Mary Leakey, uočili su neke trago­ ve na zemlji. Ustanovili su da je riječ o fosilnim otiscima životin­ jskih stopala. Među njima su se nalazili i neki koji su nalikovali na tragove hominida. Otisci su bili utisnuti u slojeve vulkanskog pijeska, za koje je metodom datiranja kalij-argonom utvrđeno da su stari 3,6 do 3.8 milijuna godina.

U časopisu Xational Geographic poslije je izašao članak Mary Leakey, pod naslovom "Otisci stopala u pepelu vremena". U svojoj analizi otisaka, Mary Leakey je citirala riječi Louise Robbins, stru­ čnjakinje za otiske stopala sa Sveučilišta u North Carolini, koja je rekla: "izgledali su suviše ljudski, suviše moderni da bi se mogli nalaziti u tako staroj sedri."

Čitatelji koji su nas do sada slijedili na našem intelektualnom pu­ tovanju, vjerojatno će mnogo lakše prihvatiti otiske iz Laetolija kao mogući dokaz o postojanju anatomski suvremenih ljudi prije više od 3,6 milijuna godina u Africi. No, mi smo bili iznenađeni činjenicom da je takva anomalija spomenuta u novijim analima o standardnim paleoantropološkim istraživanjima. No, najviše nas je zaprepastila činjenica da su svjetski ugledni znanstvenici, najbolji predstavnici svoje profesije, nakon što su opisali čovjekolike značajke tih otisaka stopala, potpuno previdjeli mogućnost da su stvorenja, kojima pri­ padaju, možda bili ljudi poput nas.

Njihovo razmišljanje je teklo uobičajenim putem. Mary Leakey je napisala: "Prije najmanje 3 600 000 godina, u doba pliocena, izra­ van čovjekov predak, kako vjerujem, hodao je posve uspravno na dvije noge ... imao je oblik stopala potpuno jednak našemu."

Tko je bio taj predak? Prihvatimo li Leakeyino stajalište, otisci stopala iz Laetolija pripadaju pretku Homo habilisa, koji nije bio australopitek. A prema mišljenju Johansona i Whitea, otiske iz Lae­ tolija je izradio Australopithecus afarensis. U svakom slučaju, stvo­ renje koje ih je načinilo imalo je majmunoliku glavu i druge primi­ tivne  fizičke  značajke.

No, je li ono moglo imati potpuno moderna stopala i tijelo? Otisci ne isključuju tu mogućnost. Osim toga, u ovoj knjizi smo pred­ stavili prilično velik korpus fosilnih dokaza, od kojih neki potječu iz Afrike, a koji upućuju na postojanje anatomski suvremenih ljudi u ranom pleistocenu i kasnom pliocenu.

Možda preuveličavamo čovjekolike značajke otisaka stopala iz Laetolija? Pogledajmo što su o tome rekli različiti istraživači. Loui­ se M. Robbins, od koje je Mary Leakey 1979. zatražila prvu pro­ cjenu otisaka iz Laetoila, poslije je objavila mnogo detaljnije izv­ ješće. U Laetoliju je otkriveno nekoliko nizova otisaka, koji su oz­ načeni slovima. Robbinsova je ustanovila da skupina 'G', koja je uključivala otiske stopala tri pojedinca, za koje je Mary Leakey utvrdila da vjerojatno predstavljaju obitelj, "sadrži mnogo karakter­ ističnih značajki ljudskog stopala." Osobito je istaknula da je velik palac ravan, kao u ljudi, a nije iskrivljen kao kod majmuna. Robbin­ sova je zaključila da su: "četiri funkcionalna područja - peta, luk, stopalo i prsti - stopala hominida utisnula pepeo na tipično ljudski način", te da su: "hominidi hodali površinom pepela na dvije noge, karakteristično za ljude."

M. H. Day je proučio otiske uz primjenu fotogrametrijske meto­ de. Fotogrametrija je znanost utvrđivanja točnih mjera primjenom fotografije. Njegova analiza je pokazala da otisci: "imaju velike sličnosti s anatomijom stopala današnjih ljudi, koji običavaju hodati bosi.; uvjerljivo je riječ  o  normalnom  ljudskom  položaju."  Day je na tipičan način zaključio: "Ne postoje ozbiljne prepreke da zaklju­ čimo kako su australopiteci hodali uspravno na dvije noge."

No, na temelju kojeg dokaza je zaključio da su otiske stopala u Laetoliju učinili australopiteci? Ne postoji nijedan razlog da isklju­ čimo mogućnost kako oni pripadaju nekom nepoznatom stvorenju, koje je možda veoma nalikovalo današnjim Homo sapiensima.

Fizikalni antropolog R. H. Turtle je rekao: "Otisci se oblikom uopće ne razlikuje od onih koje proizvode ljudi, koji običavaju ho­ dati bosi."

Turtle je zaključio: "Njihovi tvorci bi se isključivo na temelju morfologije G-otisaka, mogli svrstati u skupinu Homo ... zato što su toliko slični otiscima stopala Homo sapiensa, no budući da su veo­ ma stari, paleoantropolozi vjerojatno ne bi mogli prihvatiti tu tvrd­ nju. Vjerujem da bi većina stručnjaka, u slučaju da otisci nisu dati­ rani ili da je utvrđeno njihovo mlađe podrijetlo, prihvatila moguć­ nost da pripadaju hominidu." Turtle je izjavio i sljedeće: "Izgledaju kao otisci malih stopala bosonogog Homo sapiensa."

Osim toga, Turtle je smatrao kako te otiske nije mogao načiniti

A. afarensis. Kako smo vidjeli, A. afarensis je imao velike, zakriv­ ljene nožne prste, a Turtle je rekao da se najvjerojatnije ne bi "savr­ šeno podudarali s otiscima stopala iz Laetolija." Isto bi vrijedilo i za stopala bilo  kojeg australopiteka.

Tome su se usprotivili Stern i Susman. Uvjereni da je otiske iz Laetolija načinio majmunoliki A. afarensis, pretpostavili su da su vulkanskim pepelom hodali drevni hominidi s dugim nožnim prsti­ ma, svijenim pod stopalima, kako je poznato da to katkad čine čim­ panze. Tako svijeni prsti mogli bi objasniti zašto otisci A. afarensisa iz Laetolija toliko nalikuju otiscima ljudskog stopala s relativno kratkim nožnim prstima.

Je li australopitek sa svijenim nožnim prstima mogao stvoriti čovjekolike otiske? Turtle je smatrao daje to malo vjerojatno. On je rekao kako bi u slučaju da je hominid iz Laetolija imao duge prste, morala postojati dva obrasca otisaka prstiju - dugih, ravnih i kratkih, svijenih prstiju, s izrazito dubokim tragovima prsnog zgloba. Budu­ ći, oni nisu otkriveni, to znači da ti tragovi ne pripadaju afarensiso- vu stopalu s dugim prstima.

Čak je i Tim White, koji je vjerovao da otisci stopala potječu od

Australopithecusa afarensisa, rekao:  "Sternov i  Susmanov (1983.)

model svijanja nožnih prstiju 'kao u čimpanze' predviđa znatnu raz­ liku u lateralnoj duljini prstiju vidljivih na otiscima iz Laetolija. Tu mogućnost ne potvrđuju fosilni otisci."

Izravno opovrgavajući Johansonovu, Whiteovu, Latimerovu i Lovejoyeovu tvrdnju kako otisci iz Laetolija pripadaju Australopi- thecusu afarensisu, Turtle je rekao: "S obzirom na svijenost i izdulje- nost prstiju, te druge značajke kostura koje svjedoče o prilagođenosti životu na drvetu ... isključuje se mogućnost da je Australopithecus afarensis iz Hadara u Etiopiji, stvorio otiske stopala poput onih u Laetoliju." Takve izjave su izazvale oštre protunapade od strane Jo- hansona i njegovih sljedbenika, koji su nastavili promicati ideju da je otiske stopala stvorio A. afarensis.

Naprimjer, Tim White je 1987. objavio studiju o otiscima iz Lae­ tolija u kojoj je opovrgavao Tuttleovu tvrdnju da je njihov tvorac bio hominid mnogo napredniji od A. afarensisa.

White je istaknuo: "Među 26 primjeraka hominida u zbirci koja sadrži više od 5000 ostataka kralježnice iz Laetolija, ne postoji nije­ dan dokaz koji bi ukazivao na postojanje mnogo naprednijeg homi­ nida u doba pliocena na tom nalazištu." No, kako smo vidjeli u našem pregledu fosila hominida iz Afrike, ustvari postoji više doka­ za o postojanju stvorenja nalik sapiensima u pliocenu, od kojih su neki otkriveni veoma blizu Laetolija. Isto tako, dobro je poznato da se veoma rijetko otkrivaju ljudski ostaci kostura, čak i na nalazišti­ ma na kojima su otkriveni drugi neosporni znakovi o ljudskoj pri­ sutnosti.

White je predvidio da će se: "jednog dana ustanoviti da se otisci iz Laetolija razlikuju u nekim sitnim pojedinostima od otisaka sto­ pala, koje su u istim okolnostima za sobom ostavili anatomski su­ vremeni ljudi." No, kako danas vidimo, oni se uopće ne razlikuju od otisaka suvremenih ljudi. Čak je i White jednom rekao: "Nema po­ greške. Izgledaju kao otisci stopala današnjih ljudi. Da danas naiđe- mo na takve otiske u pijesku na kalifornijskoj plaži i upitamo četve- rogodišnjaka što je to, u istom bi trenutku rekao da je netko onuda hodao. Ne bi ih mogao razlikovati od stotina drugih otisaka na plaži, kao ni vi. Vanjska morfologija je ista. Peta je oblikovana kao i u

današnjeg čovjeka, sa snažnim lukom i razvijenim stopalom. Velik palac je ravan. Nije iskrivljen kao u majmuna."

Tuttle je istaknuo i ovo: "s obzirom na sve zamjetljive mor­ fološke značajke, stopala pojedinaca koji su načinili G-otiske, uopće se ne razlikuju od onih današnjih ljudi."

CRNA LUBANJA,  CRNE MISLI

Godine 1985., Alan Walker sa Sveučilišta John Hopkins, otkrio je na zapadnoj strani jezera Turkane, fosilnu lubanju hominida s tamnim, mineralnim mrljama. Ta Crna lubanja, kako je poslije nazvana, iza­ zvala je sumnje u Johansonovu sliku o ljudskoj evoluciji.

Prema Johansonovoj prvotnoj ideji, iz Australopithecusa afaren- sisa su se razvile dvije linije hominida. To bismo mogli prikazati sli­ kom stabla s dvije grane. Deblo je Australopithecus afarensis, jedna grana je linija Homo, koja se proteže od Homo habilisa do Homo erectusa, pa do Homo sapiensa. Na drugoj grani su australopiteci, koji su se razvili iz Australopithecusa afarensisa.

Johanson i White su tvrdili da se iz Australopithecusa afarensisa razvio Australopithecus africanus, iz kojeg je, pak, nastao Austra­ lopithecus robustus. Razvoj se odvijao prema većim zubima i čelju­ sti, te većoj lubanji, čija se koštana izbočina, sagitalna vratna linija, spuštala dužinom lubanje. Sagitalna izbočina predstavljala je mjesto na kojemu su se spajali snažni mišići čeljusti robusnih australopite- ka. Iz Australopithecusa robustusa navodno se potom razvio još ro- busniji Australopithecus boisei, koji je imao iznimno naglašene gore navedene značajke. Crna lubanja, označena kao KNM-WT 17000, nalikovala je lubanji Australopithecusa boiseija, no bila je stara 2,5 milijuna godina - starija od najstarijeg robusnog australopiteka.

Kako je Johanson odgovorio na otkriće Crne lubanje nalik boi- seijevoj"? Priznao je da ona predstavlja problem, jer onemogućava svrstavanje Australopithecusa africanusa, Australopithecusa robu­ stusa i Australopithecusa boiseija u jedan slijed razvoja, koji počinje Australopithecusom afarensisom. Johanson je predložio četiri mo­ guća načina svrstavanja tih vrsta, ne ističući nijedan od njih kao is­ pravan. Naime, rekao je da još ne postoji dovoljno dokaza kako bi­ smo se mogli odlučiti za jedan od njih.

Nesigurnost oko broja vrsta koje su navodno postojale u Hadaru, kao i zamršena povezanost između nasljednih vrsta (Australopithe­ cusa africanusa, Australopithecusa robustusa, Anstralopithecusa boiseija i Homo habilisa), predstavljaju problem za evolucioniste. Pat Shipman je 1986. rekla: "Najbolji odgovor koji u ovom trenutku možemo pružiti je da više nemamo jasnu ideju o tome tko se razvio iz koga."

U svezi tih novih problema, osobito je značajno odgovoriti na pi­ tanje o podrijetlu linije Homo. Shipmanova je rekla da je jednom vidjela kako Johansonov suradnik, Bill Kimbel, pokušava shvatiti filogenetske implikacije Crne lubanje. Napisala je: "Na završetku predavanja o evoluciji australopiteka, obrisao je sve uredne, alterna­ tivne dijagrame i nekoliko trenutaka buljio u ploču. Potom se okrenuo prema studentima i podigao ruke." Kimbel je poslije zaključio da se linija Homo razvila od Australopithecusa africanusa. Johanson i White su i dalje tvrdili da su se hominidi izravno razvili od Austra­ lopithecusa  afarensisa.

Nakon što je razmotrila različite filogenetske mogućnosti i usta­ novila da su dokazi o njima nepotpuni, Shipmanova je izjavila: "Možemo sigurno reći da ne postoji nijedan dokaz o tome odakle potječe Homo i tako isključiti sve članove roda australopiteka iz obitelji hominida ... Moja negativna reakcija na tu ideju je toliko in­ stinktivna da sumnjam da bih je mogla racionalizirati. Odrasla sam na predodžbi o tome daje australopitek hominid." To je jedna od i- skrenijih tvrdnji koje smo čuli od pripadnika glavne struje znan­ stvenika, koji su sudjelovali u paleoantropološkom istraživanju.

Do sada smo razmotrili samo dokaze koje danas općenito prihva­ ća većina znanstvenika. Nepotrebno je reći da bi razmatranje i onih dokaza, koji ukazuju na postojanje anatomski suvremenih ljudi u veoma drevno doba, još više zamrsilo situaciju.

Nakon što smo proučili povijest afričkih otkrića povezanih s evolucijom čovjeka, možemo zaključiti sljedeće: 1.) Postoje mnogi dokazi iz Afrike, koji upućuju na to da su u ranom pleistocenu i pliocenu postojala stvorenja nalik anatomski suvremenim ljudima. 2.) Čini se da je uobičajena slika o australopitecima kao izrazito čo- vjekolikim dvonošcima koji su živjeli na zemlji, pogrešna. 3.) Nesi-

guran je položaj australopiteka i Homo erectusa. 4.) Nesiguran je položaj Homo habilisa kao zasebne vrste. 5.) Čak i da se usredotočimo samo na općenito prihvaćene dokaze, mnoštvo alternativnih evolu­ cijskih veza između hominida u Africi pruža veoma zbunjujuću sliku. Spajanjem tih otkrića s onima koje smo naveli u prethodnim poglavljima, zaključujemo da se ukupan dokaz, uključujući fosilne kosti i artefakte, najviše uklapa u teoriju da su anatomski suvremeni ljudi postojali istodobno s drugim primatima, desecima milijuna godina.