John William Strutt, treći barun Rayleigh (1842.-1919.) dao je velik doprinos znanosti fizike. Prije nego se zainteresirao za fiziku, studirao je matematiku na Cambridgeu. Većinu istraživanja provodio je u svom laboratoriju koji je izgradio na obiteljskom posjedu. Tijekom tog razdoblja stalno je održavao prepisku s fizičarom Jameom Clerkom Maxwellom. Godine 1871.

oženio se s Evelyn Balfour, sestrom budućeg engleskog premijera, Arthura Jamesa Balfoura. Nakon Maxwellove smrti 1879., Rayleigh je preuzeo njegovu katedru na Cambridgeu. Od 1905. do 1908. bio je predsjednik Kraljevskog Društva, a 1904. je primio Nobelovu nagradu za fiziku zahvaljujući otkriću kemijskog elementa argona.

Rayleigh je 1918. postao predsjednik Društva za parapsihološka istraživanja.

U svom inauguracijskom govoru (Rayleigh, 1919., u: Lindsay, 1970.) sabrao je osobna iskustva i općenito stajalište prema znanstvenom istraživanju paranormalnog. Rayleigh je govor započeo prisjećanjem na nedavnu smrt Sir Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku i bivšeg predsjednika Društva za parapsihološka istraživanja, koji je taj položaj obnašao od 1896. do 1899. Prisjetio se da je njegovo zanimanje za parapsihološka istraživanja, koje se u njemu pobudilo tijekom studija na Cambridgeu, dodatno osnažilo nakon što je pročitao Crookesove 'Bilješke o istraživanju takozvanih spiritističkih pojava u razdoblju od 1870.-73.

Budući da je bio upoznat s Crookesovim znanstvenim ugledom, smatrao je da je taj izrazito pažljiv istraživač bio veoma oprezan u obrani od mogućih iluzija. Upravo je to pridavalo vjerodostojnost njegovim izvješćima o parapsihološkim pojavama.

Osobito vjerodostojnima smatrao je seanse s medijem Danielom Dunglasom Homeom. Sumnjičavci su tvrdih da je Crookes bio žrtva obmane, no Rayleigh je rekao: "Teško sam prihvaćao (kao i danas) ono što bi neki možda nazvali 'teorijom o prevarantu i ludi?' Stoga se činilo: "... neophodnim prihvatiti mogućnost postojanja brojnih pojava koje se potpuno suprotstavljaju uobičajenim iskustvima." (Lindsay, 1970., str. 231).

U želji da osobno izvrši nekoliko pokusa, Rayleigh je zatražio pomoć poznatog medija, gospođe Jencken, koju je pozvao u svoju ladanjsku kuću u kojoj je, u više navrata, odsjela četrnaest dana. Rayleighove seanse s gospođom Jencken ishodile su nekim zanimljivim rezultatima, premda ne toliko zapanjujućima kao oni Crookesovih pokusa s Homeom. Rayleigh je objasnio: "Soba je prije početka seanse podrobno pregledana i vrata su zaključana. Osim gospođe Jencken, na seansi smo uglavnom sudjelovali gospođa Rayleigh i ja. Katkad bi nam se pridružio moj brat ili prijatelj.

Sjedili bismo za malim, ali prilično teškim stolom. A kada bi nam se učinilo da se nešto počinje događati, uhvatili bismo gospođu Jencken za ruke i nastojali smo joj držati stopala svojima. Međutim, bilo je veoma teško potpuno je kontrolirati dugo vremena koliko su obično trajale seanse."

(Lindsay, 1970., str. 232). Tvrdio je da su sobom običavali letjeti noževi za papir i drugi mali predmeti. Najneobičinije je bilo kada su se u zamračenoj prostoriji pojavila svjetla koja su lebdjela uokolo u zraku. "Mogu se proizvesti uz pomoć fosfora u vati", rekao je Rayleigh. "No, teško je zamisliti kako je gospođa Jencken mogla njima rukovati budući da su joj, izuzev ruku i nogu, samo usta bila slobodna." (Lindsay, 1970., str. 233).

Rayleigh je dalje rekao (1919.): "Drugu pojavu koju je teško objasniti dogodila se pri kraju seanse, nakon što smo svi ustali. Stol za kojim smo sjedili postupno se počeo prevrtati, sve dok mu okrugao vrh nije gotovo posve dotaknuo pod i potom se polako počeo ponovno uspravljati. Gospoda Jencken, kao i mi ostali, stajali smo prilično udaljeni od njega. Više sam puta nakon toga pokušavao izazvati da se stol ponovno tako okrene. Nešto slično sam uspio držeći vrh stola objema rukama, no posve je nemoguće da je gospođa Jencken to mogla sama učiniti. Nešto bi se slično možda moglo učiniti uz pomoć neke naprave s kukama i žicama. Ali, gospoda Jencken je sitna žena, ne osobito razvijene muskulature, a, stol je težak, unatoč svojoj veličini." (Lindsay, 1970., str. 233). Rayleigh je odbacio mogućnost halucinacije. Prije svega, svi svjedoci poslije su se složili oko onoga što su vidjeli. Rayleigh je bio nazočan nekim seansama talijanskog medija EusapijePalladinoa, o kojoj ćemo poslije nešto više reći. Zagonetno je zaključio sljedeće: "Posve je sigurno da se služila lukavštinama, no to nije sve."

(Lindsay, 1970., str. 235).

Rayleigh, koji je bio uspješan eksperimentalni znanstvenik, bio je svjestan razlike između običnih fizičkih i parapsiholoških pojava, koje se: "...ne mogu voljno proizvesti ni podvrgnuti sustavnoj eksperimentalnoj kontroli."

(Lindsay, 1970., str. 236). No, istaknuo je da su u povijesti znanosti postojali slučajevi u kojima su neke rijetke, pojedinačne pojave, koje su protuslovile standardnoj znanstvenoj misli, poslije bile prihvaćene kao stvarne. Naveo je primjer meteora. Do početka 19. st. znanstvenici su odbijali vjerovati u izvješća o kamenju koje pada s neba. Rayleigh je primijetio:

"Prema svjedocima takvih pojava postupalo se s uobičajenim nepoštovanjem, kao i prema ljudima koji izvješćuju o neobičnim pojavama, i često su bili izvrgnuti ruglu zbog svojih navodnih zabluda. To nas nimalo ne treba čuditi imamo li na umu da su svjedoci pada meteora uglavnom bili malobrojni, da su to bili ljudi nenaviknuti na egzaktna promatranja, prestrašeni onime što vide i čuju i da su svi bili skloni preuveličavanju i praznovjerju." (Lindsay, 1970., str. 236). No, znanstvenici su poslije ipak počeli prihvaćati činjenicu da postoje meteoriti. Rayleigh je izjavio: "Pohvaljujem ovu povijest što je ukazala na one znanstvenike, koji su toliko uvjereni da razumiju kako djeluje Priroda, da smatraju opravdanim bez provjere odbaciti izvješća o pojavama, koje naizgled protuslove uobičajenom iskustvu." (Lindsay, 1970., str. 237).