Ministarstvo rada i industrije je 1927., utvrdilo da je ozljeda oka jednaka gubitku oka i Orru je odobrena odšteta. Orr je s nekim obiteljskim prijateljima 4. 05. 1947., prisustvovao jednom od Kuhlmaninih okupljanja održanih u Franklinu, Pennsylvania. Prilikom molitve za ozdravljenje, osjetio je trnce u oku, koje je ubrzo počelo suziti. Poslije, dok se automobilom vozio kući, shvatio je da može vidjeti na bolesno oko, s kojega je posve nestao ožiljak. Dr. Imbrie koji ga je poslije pregledao, bio je potpuno iznenađen (Rogo, 1982., str. 275-277). Slučaj Georgea Orra zanimljiv je jer njegovo ozdravljenje nije bila samo posljedica aktivacije regenerativnih sposobnosti samoga organizma. Rogo tvrdi (1982., str. 277): "Budući da ožiljak ne može jednostavno nestati ili se rastopiti, ozdravljenje Georgea Orra mora se smatrati pravim čudom ... To ozdravljenje ne nastupa prirodnim putem, jer Orr tada nije bio podvrgnut nikakvim medicinskim tretmanima, a njegovo je ozdravljenje nastupilo trenutačno i bilo je potpuno i trajno."

Karen George rodila se hroma 1948., u Conwayu, Pennsylvania. Rogo kaže (1982., str. 277): "Stopalo lijeve noge bilo je izvrnuto prema gore, jer mu je iz površine izbijala okrugla mesnata izraslina u obliku oraha. Nožni prsti također su bili zbijeni, a čašica koljena bila je iskrivljena u stranu."

Kada je Karen imala 3 m j . , liječnik joj je na nogu stavio prvu od brojnih proteza, koje su bile posve neučinkovite.

Karenina majka se prisjeća: "Kada nakon prve proteze nismo primijetili nikakvo poboljšanje, promijenili smo liječnika. Karen je tada imala četiri mjeseca. Odveli smo je drugom ortopedu kojeg su nam preporučili.

On joj je bez odlaganja stavio gips na čitavu nogu, koji je nosila mjesec dana. Tijekom tog razdoblja, Karen gotovo nije prestajala plakati od bolova.

Kada su joj skinuli gips, noga je bila svinuta kao i prije. Liječnik joj je nakon mjesec dana stavio drugi gips. Karen je i tada plakala gotovo cijele dane i noći. A kada joj je skinuo gips, noga se ponovno iskrivila." (Spraggett.

1970., str. 77-78).

Ortoped je rekao Georgeovima da Karen može otići na operaciju kada navrši dvije i pol godine. Ali njezini roditelji nisu željeli čekati toliko dugo.

a nisu ni vjerovali u operacije. Gospođa George je rekla: "U liječničkoi čekaonici upoznali smo druge roditelje čija su djeca patila od istih problema.

Oni su nam govorili da su im djeca bila podvrgnuta brojnim operacijama, nakon kojih su katkad godinama još uvijek bila deformirana. Osim toga, iz razgovora s drugim roditeljima i nakon što smo vidjeli njihovu djecu, znali smo da je Karenin slučaj veoma ozbiljan." (Spraggett, 1970.,str. 79).

Nakon što su čuli za Kathryn Kuhlman, Georgeovi su odveli svoju kći na jedno od njezinih okupljanja. Kuhlmanova i njezina kongregacija molili su za Kareninom ozdravljenje. Dva dana poslije, izraslina na Kareninu stopalu je nestala. Spraggett primjećuje (1970., str. 80): "Karen George nakon toga više nije liječila stopalo. Njezina ju je majka redovito vodila na čudotvorna izlječenja Kathryn Kuhlman. Tijekom mjesec dana, stanje Karenina stopala nezamjetljivo se poboljšavalo, dok ga njezina majka jednoga dana nije pregledala i ustanovila da je potpuno normalo." Spraggett (1970., str. 80) je osobno posjetio Karen, koja je tada imala 20 godina i uvjerio se da joj je stopalo potpuno normalno.