LOKALIZACIJA DUHOVNIH SREDIŠTA

U ONOME STO SMO malo prije kazali posve smo ostavili po strani pitanje stvarne lokalizacije “najviše zemlje”, vrlo složeno pitanje, a k tomu od drugotne va- žnosti sa stajališta koje nas je zanimalo. Po svemu sude- ći, možemo smatrati da je bilo više lokalizacija koje su slijedile jedna za drugom, prema različitim ciklusima koji su podciklusi velikoga ciklusa zvanoga manvantara. Uzmemo li, uostalom, njihov skup na neki način s onu stranu vremena, opazit ćemo hijerarhijski poredak tih lokalizacija koji odgovara uspostavi tradicionalnih obli- ka koji su, pak, tek prilagodbe primordijalne tradicije koja prevladava svekolikom manvantarom. S druge stra- ne, podsjećamo da je ona mogla istodobno imati, osim glavnoga središta, više drugih središta koji se na ovaj nadovezuju, koji su poput njegove slike, i to je izvor zbrke koju je lako izazvati tim više što su ta sekundarna središta najizvanjskija, a time i vidljivija od glavnoga.!

U potonjemu smo već opazili sličnost Lhase, sjedišta lamaizma, s Agartom. Sada dodajemo da samo na Za- padu poznajemo još barem dva grada čiji topografski ustroj od početka sadrži slična obilježja: Rim i Jeruza- lem (već smo prije vidjeli da je potonji doista bio vidlji-

va slika zagonetnoga Melkisedekova Salema). Kao što smo prije kazali, u davnini je postojalo znanje o nečemu što bismo mogli nazvati svetom geografijom: položaj gra- dova i hramova nije bio slučajan, nego određen po veo- ma preciznim zakonima.2 Tako možemo naslutiti veze koje su ujedinjavale “svećeničko i kraljevsko umijeće” s umijećem graditelja,( radi čega su stari cehovi njegovali istinsku inicijacijsku tradiciju.( Između utemeljenja ne- kog grada i uspostave nekog nauka (ili novog tradicio- nalnog oblika kao rezultata prilagodbe danim uvjetima vremena i mjesta) postojao je odnos u kojemu je prvi često uziman kao simbol drugoga.4 Pri odlučivanju o smještaju nekoga grada koji je u ovome ili onome vidu trebao postati metropolom jednoga dijela svijeta, valja- lo je biti osobito obziran. A imena tih gradova, kao i ono što se odnosi na okolnosti njegova utemeljenja, zaslužu- ju da ih se s toga stajališta pažljivo istraži.,

Ne osvrćući se na razmatranja koja se tek neizravno tiču naše teme, recimo još da je središte od vrste o kojoj smo govorili postojalo na Kreti u predhelensko doba/ te više njih, po svemu sudeći, u Egiptu, koji su uteme- ljeni jedan za drugim u uzastopnim razdobljima, poput Memfisa i Tebe.7 Ime potonjega, ujedno i ime jednoga gr- čkoga grada, kao oznaka duhovnoga središta osobito zaokuplja našu pozornost radi svoje očite sličnosti sa židovskom Thebah tj. s arkom iz vremena Potopa. Ona je još jedna slika najvišega središta, a takvom se sma- tra jer jamči očuvanje tradicije takoreći u povojima i u prijelaznome razdoblju koje je poput intervala između dva ciklusa obilježenoga kozmičkom kataklizmom, koja uništava prethodni svijet da bi napravila mjesto za novi.0 Noina biblijska uloga slična je onoj koju u hindui- stičkoj tradiciji igra Satyavrata koji potom, pod imenom Vaivaswata, postaje današnji Manu. Valja, međutim, na- pomenuti da, dok se potonja tradicija odnosi na početak tekuće manvantare, biblijski potop označava tek početak jednoga drugog, manjega ciklusa koji se uzima kao dio manvantare:9 ne radi se o istom događaju, nego o dva slična događaja.!0

Ovdje vrijedi napomenuti i ponešto o odnosu izme- đu arke i duge, na koji upućuje biblijski tekst pojavom duge nakon potopa, kao znaka saveza između Boga i zemaljskih stvorenja.!!  Za vrijeme potopa arka pluta na oceanu donjih voda, a duga se u trenutku obilježavanja ponovne uspostave poretka i svekolike obnove poja- vljuje “u oblacima” tj. u području nebeskih voda. Riječ je, dakle, o analognome odnosu u najužemu smislu rije- či, odnosno, o komplementarnosti dviju izvrnutih slika: luk arke okrenut je prema dolje, luk duge prema gore, a njihovo jedinstvo, kao polovice kruga, čini potpun kružni ili cikličan oblik.!2 Taj oblik je, zapravo, potpun od početka ciklusa: on je okomit presjek kruga čiji je vodoravan presjek prikazan kružnim pojasom zemalj- skoga raja!( koji je, pak, križno podijeljen četirima rije- kama poteklima iz “polarne planine”.!4 Obnova mora nastupiti na koncu istoga ciklusa, no u slici nebeskoga Jeruzalema krug je zamijenjen kvadratom,!, što upuću- je na ono što su hermetičari simbolično opisivali kao

“kvadraturu kruga”: krug koji predstavlja razvoj mogu- ćnosti širenjem prvobitne i središnje točke, preobražava se u kocku kada se taj razvoj dovrši i kada se postigne konačna ravnoteža ciklusa.!/