Ljudsko biće, reinkarnacija, karma
Sloboda koju daje dualistički pristup omogućuje nam da najprije ustvrdimo kako ljudsko biće nije isto što i fizičko tijelo, kao što ni naše fizičko tijelo nije samo produkt materijalističke evolucije.
Kao sljedeći korak možemo reći: ne samo da ljudsko tijelo ima dušu, već duša (kao nevidljivi dio nas) ima fizičko tijelo. Prema tome, ljudsko biće je puno više od krvi i mesa. Fizičko tijelo je vidljivi, materijalni dio nas, ali ono nije jedino. Postoje i druga, nevidljiva tijela koja opisuju mnoga učenja, u kojima se najčešće spominju četiri takvih tijela.
U nastavku će se koristiti pojam "Više Ja" (engl.
Higher Self) za posljednje tijelo koje je s jedne strane u stalnom dodiru sa Svjetlom, a s druge strane s dušom. Pokušajmo svom racionalnom umu za početak dopustiti da prihvati mogućnost postojanja duše (ako njenu prisutnost nismo već spoznali na druge načine), kao i da ona nije stvorena tjelesnim začećem, niti će nestati smrću tijela.
Ovo nas vodi do reinkarnacije, odnosno opetovanog utjelovljenja duše u meso (kompleks fizičkog i eteričnog tijela) kroz više života.
Prema vladajućim monoteističkim doktrinama reinkarnacija je hereza, zbog koje su kroz povijest mnogi gnostici i neistomišljenici izgubili glavu ili bili proganjani od strane monoteističkih poglavara.
Većina stanovništva planete poznaje i prihvaća koncept reinkarnacije, što se ne može reći za područja pod utjecajem religija temeljenih na judeo-kršćanskoj doktrini.
Postoje određene razlike u imenovanjima i tumačenjima tijela, kao npr. prema teozofiji: fizičko, astralno, mentalno i kauzalno (ono koje nosi uzroke, tijelo volje) ili prema antropozofiji: fizičko, eterično, astralno i Ego (Više Ja) ili još jedan primjer: puteno, prirodno, duhovno i božansko (ezoterično kršćanstvo).
Gurđijev je uz to tvrdio i da ljudi imaju samo mogućnost da razviju sva četiri tijela, ali da se rađamo samo s prvim, a na ostalima treba raditi ne bi li se eventualno stvorila/ kristalizirala.
Dosta izvora, posebno iz New Age zajednice, spominje da se kršćanska (tada još nepodijeljena) religija Europe, s reinkarnacijom obračunala na Petom ekumenskom koncilu ili Drugom koncilu u Konstantinopolju (današnjem Istanbulu).
Isti je sazvan 553. godine od strane bizantinskog cara Justinijana, koji je sam njime i predsjedavao (umjesto tadašnjeg pape Vigiliusa), s polovičnim prisustvom biskupa. Tada je došlo do osude Origenova učenja, koje je navodno sadržavalo i koncept prethodnog postojanja duše, za koji opet postoje kontradiktorne tvrdnje po pitanju priznavanja reinkarnacije. Čest izvor ovakvog navoda je i teozofsko pisanje što ne čudi obzirom da je teozofija trebala "pomiriti" sve svjetske religije i pretvoriti je u jednu koja bi poslužila stvarateljima novog svjetskog poretka i koja na tron stavlja, ni manje ni više, nego samog Lucifer
Čak i tamo gdje je prihvaćen, koncept reinkarnacije je, kao i svaki pojam važan za duhovni razvoj, ozbiljno korumpiran ・ ponekad do te mjere da je postao bizaran i nečovječan (npr. čovjek koji jede svinje roditi će se kao svinja).
Priča o reinkarnaciji uključuje i pojam ・karma・ koji u izvornom sanskrtu znači ・djelovanje・ (koje stvara učinak) i ukazuje na činjenicu da bilo kakvo djelovanje u materijalnom svijetu ima svoje posljedice u skladu s zakonima kauzalnosti (uzročno-posljedične povezanosti). Karmu čini (uzročno-posljedična) predodređenost i naša slobodna volja7. Poistovjećivanje karme i predodređenosti (predestinacije) tipična je materijalistička zabluda. To bi značilo kako je sve što se događa isključivo posljedica karme (u ovom tumačenju ・ da je sve unaprijed određeno), a takvo viđenje dobra je podloga za kritiku reinkarnacije i karme od strane zapadnih religija, jer sugerira božju nemoć, stavljajući ga u ulogu promatrača i oduzimajući mu suverenost nad vlastitom kreacijom8. A. Risi upozorava da je ovo opasna poluistina, jer tvrdnja kako je sve jednostavno posljedica predodređenosti svodi ljude na bezdušne biološke robote koji su prisiljeni djelovati u skladu s mehaničkim zakonima prirode.
To bi značilo da ne postoji ništa iznad materije i ništa nakon smrti, čime se negira duhovna individualnost, pa tako i slobodna volja.
bglavac
edin.kecanovic
