U 2. poglavlju predstavio sam arheološke dokaze o iznimnoj starosti ljudske vrste iz Zabranjene arheologije. Ustanovio sam da ti dokazi doista postoje, i da su se u procesu filtracije znanja sustavno isključivali iz znanstvenih rasprava. Arheološki dokaz koji protuslovi darvinističkoj teoriji ljudske evolucije, često se odbacuje upravo iz toga razloga. Primjerice, u 19. stoljeću u Kaliforniji je otkriveno zlato. Kako bi ga se domogli, rudari su iskopali rudnike u planinama, kao što je planina Table u okrugu Tuolumne.

Duboko u unutrašnjosti tih tunela, u naslagama iz ranoga eocena (starih otprilike 50 milijuna godina), rudari su otkrili ljudske kosti i artefakte.

Ta je otkrića pomnjivo dokumentirao dr. J. D. Whitney, glavni državni geolog Kalifornije, u svojoj knjizi The Auriferous Gravels of the Sierra Nevada of California (Zlatonosni prokopi Sierra Nevade u Kaliforniji), objavljenoj 1880. godine u nakladi Sveučilišta Harvard. No, danas se više mnogo ne govori o tim otkrićima. U Smithsonian Institution Annual Report for 1898-1899 (str. 424), antropolog William Holmes kaže: "Da je profesor Whitney u potpunosti prihvatio priču o ljudskoj evoluciji kakvom je danas poznajemo, možda ne bi tako spremno iznosio svoje zaključke, bez obzira na nametljivo mnoštvo dokaza s kojima se susreo." Drugim riječima, da činjenice nisu odgovarale teoriji o ljudskoj evoluciji, trebalo ih je ostaviti po strani, i upravo se to i zbilo.

Takve su se predrasude nastavile i u 20. stoljeću. Tijekom sedamdesetih godina, američki arheolozi predvođeni Cynthijom Irwin Williams otkrili su kameno oruđe u Hueyatlacu, blizu Puebla u Meksiku. Napredna izradba toga oruđa upućuje na ljude poput nas. Timovi geologa iz United States Geological Survey i sveučilišta iz Sjedinjenih Američkih Država stigli su u Hueyatlaco kako bi datirali nalazište. Među geolozima bila je i Virginia Steen-McIntyre. Prilikom datiranja korištene su četiri metode - datiranje uranom životinjskih kostiju pronađenim uz oruđe, fizijsko datiranje cirkonijem vulkanskih naslaga na oruđu, tefrahidracijsko datiranje vulkanskih kristala, te standardna stratigrafija. Tim četirima metodama određena je starost od otprilike 250.000 godina. Arheolozi su odbili prihvatiti rezultat. Nisu mogli vjerovati da su ljudi sposobni za izradbu tih artefakata postojali prije 250.000 godina. U obranu dobivenih rezultata datiranja Virginia Steen-McIntyre uputila je pismo (s nadnevkom od 30. ožujka 1981.) Estelli Leopold iz uredništva časopisa Quaternary Research: "Problem je mnogo veći od Hueyatlaca. On se odnosi na manipuliranje znanstvenom misli kroz potiskivanje "zagonetnih podataka", podataka koji prkose prevladavajućemu načinu razmišljanja. Hueyatlaco je upravo to!

Budući da nisam antropolog, godine 1973. nisam uvidjela pravi značaj rezultata našega datiranja, niti koliko se duboko općeprihvaćena teorija o ljudskoj evoluciji uvukla u naša promišljanja. Naš rad u Hueyatlacu odbacila je većina arheologa, jer se protivio toj teoriji, i točka." To vrijedi i danas, ne samo u slučaju kalifornijskih rudnika, nego i za stotine drugih otkrića koja su tijekom posljednjih 150 godina dokumentirani u znanstvenoj literaturi.

U 3. poglavlju predstavio sam slučaj fosilnoga dokaza koji pokazuje da revidirati treba i prihvaćenu darvinističku sliku evolucije neljudskih vrsta.

Od 40-ih godina 20. stoljeća geolozi i paleobotaničari unutar Geological Survey of India istražuju Slane planine u Pakistanu. Ondje, u rudnicima soli, otkriven je dokaz o postojanju naprednih cvjetnica i insekata u ranom kambriju, prije otprilike 600 milijuna godina. Prema standardnim idejama o evoluciji, u to vrijeme na kopnu nije bilo nikakvih biljaka kao ni životinja.

Cvjetnice i insekti navodno su nastali stotinama milijuna godina kasnije. Kako bi objasnili taj dokaz, geolozi su pretpostavili masivni prevrat, u kojemu su 50 milijuna godina stari eocenski slojevi prekriveni 550 milijuna godina starim kambrijskim slojevima. Neki su, pak, istaknuli da nema geoloških znakova takvoga prevrata. Prema tim znanstvenicima slojevi s fosilima naprednih biljaka i kukaca pronađeni su u normalnom položaju, ispod slojeva trilobita, karakterističnoga kambrijskog fosila. Jedan od znanstvenika, E. R. Gee, geolog iz Geological Survey of India, predložio je domišljato rješenje problema. Tijekom Indijske nacionalne akademije znanosti 1945. (odjeljak B, sv. 16, str. xlv-xlvi prateće dokumentacije) paleobotaničar Birbal Sahni opazio je sljedeće: "Nedavno je g. Gee ponudio alternativno objašnjenje. Kritosjemenjače, golosjemenjače i insekti Slanoga niza mogu predstavljati visoko evoluiranu kambrijsku ili prekambrijsku floru i faunu! Drugim riječima, pretpostavio je da su se te biljke i životinje pojavile na području Slanih planina nekoliko stotina milijuna godina prije nego li igdje na svijetu. Danas je teško zamisliti da neki geolog iznese takvu ideju." Kontroverzija je, tako, ostala nerazriješena. Devedesetih godina 20.

stoljeća naftni su geolozi, nesvjesni spomenute kontroverzije, ponovno istražili područje. Ustanovili su da slane naslage ispod kambrijskoga sloja trilobita potječu iz razdoblja ranoga kambrija ili pretkambrija. Drugim riječima, nisu otkrili nikakve dokaze o prevratu. Slane naslage bile su u prirodnom položaju ispod kambrijskoga sloja. To podržava Geejevu ideju da ostaci biljaka i insekata u slanim slojevima predstavljaju dokaz o naprednoj flori i fauni u razdoblju ranoga kambrija. Taj dokaz ne protuslovi samo darvinističkoj teoriji ljudske evolucije, nego i evolucije drugih vrsta.

Četvrto poglavlje iznosi dokaze genetike i razvojne biologije koji su oprečni darvinističkoj teoriji o ljudskoj evoluciji. Darvinistička teorija evolucije od samoga je početka u neprilici. Premda podrijetlo života iz kemikalija tehnički ne predstavlja dio teorije evolucije, ono je u praksi postalo za nju nerazdvojivo vezano. Darvinisti rutinski govore kako je život potekao od kemikalija. No, nakon desetljeća teoretiziranja i eksperimentiranja, oni još nisu kadri kazati od kojih je točno kemikalija, i u kojim točno kombinacijama kemikalija poteklo prvo živo biće. Što se same evolucije tiče, ona ni na koji znanstveni način nije dokazana. Evolucija ostaje stvar vjere.

Moderna evolucionistička sinteza temelji se na genetici. Evolucionisti uspostavljaju vezu između genotipa (genetske strukture) organizma i njegova fenotipa (fizikalne strukture). Oni kažu da promjene u genotipu rezultiraju promjenama u fenotipu, te da se kroz prirodnu selekciju promjene u fenotipu, koje omogućuju bolju prilagodbu određenom okružju, akumuliraju u organizmima. Evolucionisti tvrde da taj proces objašnjava pojavu novih strukturalnih značajki u organizmima. No, na razini mikrobiologije te se strukture pokazuju izvanredno složenima. Znanstvenici nisu kadri točno ustvrditi kako su one nastale "korak po korak". Također ne znaju koje su točno genetičke promjene rezultirale kojim fenotipskim promjenama koje su iznjedrile kompleksne značajke organizama. To zahtijeva specifikaciju međustadija koji su doveli do kompleksnih struktura kakve danas poznajemo.

U svojoj knjizi Darwin's Black Box (1996., str. 183) biokemičar Michael Behe kaže: "U potonjih deset godina, Journal of Molecular Evolution objavio je više od tisuću članaka. ...Nema niti jednoga članka koji se bavi detaljnim modelima međustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura. To nije slučaj samo u JME-u. Nema članaka o detaljnim modelima međustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura ni u Proceedings of the National Academy of Science, ni u Nature, ni u Science, ni u Journal of Molecular Biology, kao niti, koliko mi je poznato, u bilo kojem znanstvenom časopisu."

Znanstveni pokušaji uporabe genetičkoga dokaza kako bi se utvrdilo vrijeme i mjesto pojavljivanja anatomski modernih ljudi, rezultirali su sramotnim pogreškama i protuslovljima. Prvo razvikano izvješće o genetičkom dokazu, koji je znanstvenike ponukao da ustvrde kako su svi ljudi potekli od afričke Eve koja je živjela prije 200.000 godina, pokazalo se kobno pogrešnim. Istraživači su pokušali ispraviti pogreške, no rezultati su ostali zbunjujući. S obzirom na složenost problema genetičkih podataka, neki znanstvenici su istaknuli da su fosili najpouzdaniji dokazi u pitanjima ljudskoga podrijetla i starosti. U članku u časopisu American Anthropologist (1993., sv. 95, br. 11) David W. Frayer i koautori kažu (str. 19): "Za razliku od genetičkih podataka od živih ljudi, fosili mogu poslužiti prilikom testiranja teorija o prošlosti bez oslanjanja na dugačak popis pretpostavki o neutralnosti genetskih markera, mutacijskih stopa, ili drugih metoda iščitavanja prošlosti iz postojećih genetskih varijacija. ...genetički podatak u najboljemu slučaju pruža teoriju o tome kako su se mogli pojaviti današnji ljudi, ukoliko su pretpostavke na kojima se temelji interpretacija genetičkih podataka točne." To znači da arheološki dokaz iznimne ljudske starosti dokumentiran u Zabranjenoj arheologiji predstavlja nužnu protutežu luckastim spekulacijama genetičara. Taj dokaz protuslovi postojećim darvinističkim teorijama o ljudskom podrijetlu.

Drugo, treće i četvrto poglavlje Ljudske devolucije ističe zbiljsku potrebu za alternativom postojećoj darvinističkoj teoriji o ljudskom podrijetlu.

Djelo sira Alfreda Russela Wallacea, koji je s Darwinom utemeljio teoriju evolucije na osnovi prirodne selekcije, predstavlja uvod u alternativno objašnjenje.

Wallace je zajedno s drugim britanskim znanstvenicima, poput Sira Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, proveo opsežne eksperimente na području paranormalnoga. Ti eksperimenti i opažanja, kojima se bavi 5. poglavlje Ljudske devolucije, ponukalo je Wallacea na reviziju znanstvenoga svjetonazora. Wallace je zaključio da je univerzum nastanjen duhovnim bićima. Neka niža duhovna bića opće s ljudima na zemlji, obično putem medija. Prema Wallaceu niža duhovna bića, djelujući putem medija, odgovorna su za različite paranormalne fenomene, uključujući vidovitost, čudotvorna izlječenja, komunikaciju s mrtvima, utvare, materijalizacije fizičkih predmeta, levitacije, itd. Duhovna bića višega stupnja možda su odigrala ulogu u podrijetlu vrsta.

U svojoj autobiografiji (1905., sv. 2, str. 349-350) Wallace je napisao:

"Većina ljudi danas se odgaja u uvjerenju da ta čuda, duhovi, čitav niz ovdje opisanih neobičnih fenomena, ne postoje; da su oprečna zakonima prirode; da predstavljaju praznovjerja prošlosti; da su, stoga, posrijedi laži i obmane. U tkanju njihovih misli nema mjesta za takve činjenice. Kada sam započeo svoja istraživanja mislio sam isto. Takve se činjenice nisu uklapale ni u tkanje mojih misli. Sve moje zamisli, sve moje znanje, sva moja vjera u nadmoć znanosti i prirodnoga prava, protivile su se mogućnosti takvih fenomena. Pa čak i kada su mi se, jedna po jedna, te činjenice nametale bez mogućnosti bijega, čak i tada, kao što je Sir David Brewster izjavio zapanjen fenomenom kojemu je svjedočio zajedno s [medijem] g. Homeom, 'duh je bio posljednje čemu bih se predao'. Svako drugo moguće rješenje iskušao sam i odbacio. ...Od naših čitatelja ne tražimo vjeru, nego sumnju u vlastitu nepogrešivost po tom pitanju; tražimo propitkivanje i strpljivo iskušavanje prije donošenja zaključka da smo svi tek glupani i idioti, s obzirom na temu kojoj smo godinama posvećivali svoje ponajbolje umne sposobnosti." Za Wallacea je sve to imalo implikacije po ljudsko podrijetlo.

U svojoj knjizi Contributions to a Theory of Natural Selection (1870., str. 359), Wallace je zaključio da je "čovjekovim razvojem upravljala viša inteligencija, usmjereno i s posve određenom svrhom, upravo kao što čovjek upravlja razvojem brojnih životinjskih i biljnih oblika".

Posluživši se Wallaceovim riječima kao polazištem, u daljnjim poglavljima Ljudske devolucije, razvio sam vedsku alternativu darvinističke teorije o ljudskome podrijetlu. Predložio sam da prije nego što se zapitamo "odakle potječu ljuska bića?", postavimo pitanje "što je ljudsko biće?" Danas mnogi znanstvenici vjeruju da je ljudsko biće naprosto kombinacija običnih kemijskih elemenata. Ta pretpostavka sužava mogućnosti drukčijih objašnjenja ljudskoga podrijetla. Držim da je razumno, na temelju dostupnih znanstvenih dokaza, započeti s pretpostavkom da je ljudsko biće sastavljeno od tri supstancije koje postoje zasebno: materije, uma i svijesti (ili duha). Ta pretpostavka proširuje krug mogućih objašnjenja.

Svako znanstveno promišljanje započinje nekom pretpostavkom koja nije čvrsto dokazana. U protivnome, istraživač bi se sučelio s beskonačnim nizom dokaza pretpostavki. Početna pretpostavka mora naprosto biti razumna i temeljiti se na dostupnim dokazima. U 6. poglavlju pokazao sam da je razumno, na temelju dostupnih dokaza, pretpostaviti postojanje uma i svijesti, uz običnu materiju, kao zasebnih elemenata od kojih je sastavljeno ljudsko biće.

Um definiram kao istančanu, premda materijalnu, energiju, povezanu s ljudskim organizmom i sposobnom za djelovanje na običnu materiju, na načine koji se ne mogu objasniti prihvaćenim zakonima fizike. Dokaz za taj element uma dolazi iz znanstvenih istraživanja fenomena koje neki nazivaju "paranormalnima" ili "psihičkima". Ovdje zalazimo na područje skrivene povijesti fizike. Fizika je, kao i arheologija, pretrpjela velike filtracije znanja. Primjerice, svaki student fizike uči o djelima Pierrea i Marie Curie, dobitnicima Nobelove nagrade za otkriće radija. Njihova priča nalazi se u svim udžbenicima fizike. Međutim, ono što u udžbenicima ne piše jest da su Curievi podrobno istraživali parapsihološke pojave. Oni su bili članovi velike skupine uglednih europskih znanstvenika koji su početkom 20. stoljeća u Parizu provodili istraživanja paranormalnih pojava. Ta je skupina dvije godine proučavala slučaj talijanskoga medija Eusapije Palladino.

Povjesničarka Anna Hurwic u svojoj biografiji Pierrea Curiea (1995., str. 247) piše: "On je držao da je moguće u spiritizmu pronaći izvor nepoznate energije koja će razotkriti tajnu radioaktivnosti. ...Seanse je smatrao znanstvenim eksperimentima, promatrao je različite parametre, detaljno bilježio sve opservacije. Bio je uistinu zaokupljen Eusapijom Palladino."

Pierre Curie je o nekim seansama s Eusapijom pisao fizičaru Georgesu Gouyu, u pismu od 24. 07. 1905.: "U Psihološkom društvu održali smo nekoliko seansi s medijem Eusapijom Paladino. Bilo je veoma zanimljivo, a pojave kojima smo svjedočili nisu nam se doimale kao magijski trikovi - stol se podignuo metar i pol uvis, predmeti su se pokretali, osjećali smo štipanja i milovanja, vidjeli smo svjetlosne utvare. Sve se to zbivalo u sobi koju smo sami uredili, uz malobrojne i dobro nam poznate promatrače.

Jedina moguća prijevara bila bi da je medij posjedovao izvanredne magijske sposobnosti. No, kako objasniti različite fenomene kada smo joj držali ruke i noge, a svjetlo u prostoriji bilo je dovoljno jako da se moglo vidjeti sve što se zbivalo?" Dana 14. 04. 1906. Pierre je napisao Gouyu: "M. Curie i ja radimo na preciznom doziranju radija pomoću njegovih vlastitih emanacija. ... Održali smo nekoliko novih 'seansi' s Eusapijom Palladino (prošloga ljeta također smo održali seanse s njom). Rezultat je da ti fenomeni doista postoje i u to više ne sumnjam. Nevjerojatno je, ali je tako, i nemoguće je to negirati nakon seansi u uvjetima savršenog nadzora." Zaključio je: "Držim da postoji cijela nova domena činjenica i fizikalnih stanja prostora o kojoj ništa ne znamo."

Mišljenja sam da takvi rezultati, kao i mnogi slični iz skrivene povijesti fizike, upućuju na to da uz ljudski organizam postoji element uma, koji može djelovati na običnu materiju na načine koje ne možemo lako objasniti našim zakonima fizike. Takva se istraživanja vode i danas, premda se mnogi znanstvenici koji se njima bave usredotočuju na mikroučinke, prije nego li na makroučinke o kojima izvješćuje Pierre Curie. Primjerice, Robert Jahn, pročelnik odjela za inženjerstvo pri Sveučilištu Princeton, počeo je istraživati učinke mentalne pozornosti na generator nasumičnih brojeva.

Generator nasumičnih brojeva obično generira niz podjednakog broja jedinica i nula. No, Jahn i njegovi suradnici koji su nastavili istraživanje, otkrili su da subjekti mogu mentalno utjecati na generator nasumičnih brojeva i proizvesti statistički znatno veći broj jedinica nego li nula (i obrnuto).

Dokaz za svjesno "ja" koje postoji odvojeno od uma i materije, dolazi iz medicinskih izvješća o izvantjelesnim iskustvima. Dr. Michael Sabom, američki kardiolog, proveo je opsežna istraživanja izvantjelesnih iskustava.

Razgovarao je s pacijentima koji su pretrpjeli srčani udar i doživjeli takva iskustva. Potom je njihova izvješća usporedio s njihovim medicinskim podacima. Otkrio je da je statistički znatan broj pacijenata dao točne iskaze, u skladu s izvješćima o njihovu liječenju. To je veoma neobično, budući da su, prema standardnom medicinskom mišljenju, pacijenti trebali biti posve nesvjesni. Jesu li pacijenti mogli krivotvoriti svoje iskaze na temelju prethodnih saznanja o tijeku liječenja ljudi koji su pretrpjeli srčani udar (primjerice, iz televizijskih liječničkih serija)? Kako bi to provjerio, Sabom je odabrao skupinu pacijenata koji nisu doživjeli izvantjelesna iskustva.

Zamolio ih je neka pokušaju zamisliti što se zbivalo dok su bili u nesvjesnom stanju. Nitko od njih nije dao točan iskaz, a gotovo svi su iznijeli ključne pogreške. Za Saboma su rezultati kontrolne skupine potvrđivali izvornost izvantjelesnih iskustava prve skupine. U svojoj knjizi Recollections of Death: A Medical Investigation (1982., str. 183) Sabon se zapitao: "Je li um koji se odvoji od fizičkoga mozga u biti 'duša koja nastavlja postojati nakon konačne smrti tijela, kao što tvrde neke religije?"

Sabomove rezultate potvrdile su daljnje studije. Primjerice, u 2.mj. 2001. tim stručnjaka sa Sveučilišta u Southamptonu u Velikoj Britaniji objavio je povoljnu studiju o izvantjelesnim iskustvima u pacijenata koji su pretrpjeli srčani udar, u časopisu Resuscitation (sv. 48, str. 149-156).

Tim je predvodio dr. Sam Parnia, sveučilišni profesor. Dana 16. 02. 2001. na web stranicama sveučilišta objavljen je članak koji kaže da djelo dr. Parnie "pretpostavlja da svijest i um mogu nastaviti postojati nakon prestanka funkcioniranja mozga i kliničke smrti tijela."