LJUDSKA

DEVOLUCIJA

VEDSKA ALTERNATIVA
DARWINOVOJ TEORIJI EVOLUCIJE

Posvećeno Njegovoj Božanskoj Milosti A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
om ajnana-timirandhasya jnananjana šalakaya caksur unmllitam yena tasmai šri-gurave namah

Naslov originala:
Michael A. Cremo
HUMAN DEVOLUTION
A VEDIC ALTERNATIVE TO DARWIN'S THEORY

Copyright © 2003 by Bhaktivedanta Book Trust International, Inc.

Sadržaj

UVOD
1. UZAŠLI MAJMUNI ILI PALI ANĐELI
2. ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE
3. IZNIMNA STAROST NELJUDSKIH VRSTA
4. GENI, OBLIKOVANJE I TVORAC
5. IZA KAMENJA I KOSTIJU: ALFRED R. WALLACE I SVIJET DUHOVA
6. ŠTO JE ČOVJEK? MATERIJA, UM I SVIJEST
7. KOZMIČKA HIJERARHIJA: INTERKULTURALNA STUDIJA 8. PRIKAZE, ANĐELI I IZVANZEMALJCI 9. PARANORMALNA MODIFIKACIJA I PROIZVODNJA BIOLOŠKIH OBLIKA
10. UNIVERZUM STVOREN ZA ŽIVOT
11. LJUDSKA DEVOLUCIJA: VEDSKO IZVJEŠĆE

UVOD

Knjiga Zabranjena arheologija, koju sam napisao u suradnji s Richardom L. Thompsonom, dokumentira arheološke dokaze iz davne ljudske prošlosti i u skladu je s puranama, povijesnim zapisima iz drevne Indije. Ti dokazi datiraju postojanje ljudi u tako daleku prošlost, da stavljam u pitanje Darwinovu teoriju o ljudskome podrijetlu.

U recenziji Zabranjene arheologije objavljenoj u Geoarchaeology (1994 v. 9, str. 337-340), Kenneth Feder je napisao: "Kada pokušavamo srušiti prihvaćenu paradigmu, za očekivati je da će se umjesto nje pojaviti nova.

Autori Zabranjene arheologije to ne čine, a usudio bih se kazati zašto. Naime, želeći ostati u znanstvenim okvirima, autori su se nadali izbjeći detaljnu raspravu o svojim uvjerenjima."

Nije točno da smo moj suradnik i ja pokušavali izbjeći detaljnu raspravu o našemu alternativnom konceptu. Prije smo se nadali potpaliti takvu raspravu. No, neki su nas obziri praktične naravi prisilili na postupnost. U uvodu Zabranjenoj arheologiji napisao sam sljedeće "Naš istraživački program polučio je neočekivane rezultate, i pojavila se knjiga mnogo opsežnija od one koju smo isprva zamislili." Bio sam uistinu iznenađen količinom arheoloških dokaza o velikoj starosti ljudske vrste, koji su se pojavljivali tijekom moga osmogodišnjeg istraživačkog rada. Zabranjena arheologija imala je preko devet stotina stranica kada je otišla u tisak. "Zbog toga", napisao sam u uvodu, "u ovome svesku nismo mogli šire raspraviti naše ideje o alternativi uvaženim teorijama o ljudskome podrijetlu. Stoga plani ramo napisati još jedan svezak, koji će rezultate naših istraživanja na tome području usporediti s vedskim izvorima na koje smo se oslanjali."

Taj drugi svezak je Ljudska devolucija: vedska alternativa Darwinovoj teoriji. Razlozi njegova kasnog pojavljivanja leže prije u vremenu potrebnom za istraživanje i pisanje takve knjige, negoli u želji da se izbjegne detaljna rasprava o vedskoj alternativi darvinizmu.

Pa ipak, zadovoljan sam činjenicom da se Ljudska devolucija pojavila poslije Zabranjene arheologije, a ne istodobno s njom. Prije predstavljanja alternative Darwinovoj koncepciji ljudskoga podrijetla, važno je kazati da je alternativa uistinu potrebna. Stoga mi je drago da sam kroz Zabranjenu arheologiju imao priliku znanstvenike i druge učenjake upoznati s ondje iznesenim dokazima prije pristupanja sustavnom predstavljanju alternativne teorije. Stekavši uvid u dokaze iznesene u Zabranjenom arheologiji, netko je možda upitao: "Ako se nismo razvili iz majmuna, kakvo alternativnonobjašnjenje predlažete?" Odgovaram: "Priznajete li da je potrebno novo objašnjenje? Ako ne priznajete, tada se moram više potruditi kako bih pokazao da je takvo objašnjenje potrebno. Ako, pak, priznajete da je novo objašnjenje uistinu potrebno, tada nije samo na meni odgovornost da ga pronađem. Ta je odgovornost i na vama. Svi bismo o tomu trebali razmišljati. Naravno, ja imam neke ideje, ali i vi biste ih trebali imati."

Svoje prvo predavanje o Zabranjenoj arheologiji i vedskoj perspektivi održao sam u prosincu 1994. na Svjetskom arheološkom kongresu u New Delhiju u Indiji. Predavanje pod naslovom "Puranic Time and the Archeological Record" ("Vrijeme prema puranama i arheološka građa"), uz moderatore Tima Murraya i D. P. Agrawala, privuklo je veliku i zahvalnu publiku. To je predavanje 1999. godine objavljeno u svesku Time and Archeology posvećenom konferenciji, koji je uredio Tim Murray, u izdanju Routledge, u biblioteci One World Archaeology (str. 38-48).

U ožujku 1995. održao sam predavanje "The Impact of Forbidden Archeology" ("Utjecaj Zabranjene arheologije") na Konferenciji o znanosti i kulturi pri Kentucky State University Institute for Liberal Studies. Tim sam predavanjem predstavio vedsku osnovu moga istraživanja, kao i početne reakcije znanstvene javnosti na Zabranjenu arheologiju.

U srpnju 1996. pozvan sam u Institut za teoretska pitanja pri Ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, kako bih održao predavanje o Zabranjenoj arheologiji. Potom sam o svome radu govorio na simpoziju u Institutu za orijentalne studije pri Ruskoj akademiji znanosti. Indologinja Jevgenjija J. Vanjina moje je izlaganje prokomentirala riječima: "Držim da je vaše predavanje veoma važno, jer tekstove klasične tradicije promatra kao izvore informacija. Učenjaci su skloni vede, purane, Ramayanu i Mahabharatu označiti mitovima i nevjerodostojnim izmišljotinama... Mislim da je nužno takav negativistički stav spram drevnih i ranosrednjovjekovnih indijskih tekstova kao izvora informacija, definitivno odbaciti." Za svoga boravka u Rusiji bio sam pozvan održati predavanje pred brojnom publikom fizičara u Dubni, znanstvenom gradu izvan Moskve. U listopadu 1996. o Zabranjenoj arheologiji govorio sam na International Conference on Revisiting Indus Sarasvati Age and Ancient India u Atlanti.

U 7.mj. 1997. u belgijskome gradu Liegeu, na 20. međunarodnom kongresu povijesti znanosti, predstavio sam detaljnu studiju o jednom slučaju dokumentiranom u Zabranjenoj arheologiji. To predavanje pod naslovom "The Later Discoveries of Boucher de Perthes at Moulin Quignon and Their Impact on the Moulin Quignon Jaw Controversy" objavljeno je u Proceedings of the XXth International Congress of History of Science, Vol. X., Earth Sciences, Geography, and Cartography. Članak je uredio Goulven Laurent, a objavljen je 2000. godine u nakladi Brepols (str. 39-56). U 10. 1997. održao sam predavanja o Zabranjenoj arheologiji studentima arheologije, antropologije i biologije Sveučilišta u Amsterdamu, Sveučilišta u Leidenu, Sveučilišta u Gronningenu, Sveučilišta u Utrechtu i Sveučilišta u Nijmegen u Nizozemskoj, te Katoličkoga sveučilišta u Louvainu i Sveučilišta Ghent u Belgiji. U 11.mj. 1997. održao sam predavanja na sveučilištima u Mađarskoj, uključujući Sveučilište znanosti Eotvos Loran u Budimpešti, Sveučilište u Szegedu i Sveučilište u Egeru.

U 1.mj. 1999. održao sam predavanje pod naslovom 'Forbidden Archeology of the Middle and Early Pleistocene' na 4. svjetskom arheološkom kongresu u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici. U ožujku i travnju govorio sam na sveučilištima u Engleskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući Sveučilište u Londonu, Sveučilište u Varšavi, Sveučilište države Delaware, Sveučlilište države Maryland i Sveučilište Cornell. U 9.mj. 1999. pozvan sam održati predavanje o Zabranjenoj arheologiji na Školi geologije i geofizike pri Sveučilištu Oklahome, kao dio niza predavanja u okviru Shell Oil Colloquiuma. Također u 9.mj. održao sam predavanje pod naslovom "Forbidden Archeology of the Paleolithic" na petoj godišnjoj skupštini Europskoga arheološkog saveza, u Borunemouthu u Velikoj Britaniji. Predavanje ie uključeno u svezak koji je uredila Ana C. Martins za British Archaeological Reports.

U 3.mj. 2000. pozvan sam govoriti o Zabranjenoj arheologiji u nizu predavanja pri Kraljevskom institutu Velike Britanije, jednoj od najstarijih europskih znanstvenih ustanova. Predavanje sam održao u sjedištu Kraljevskoga instituta u Londonu. U 9.mj. iste godine održao sam predavanje pod naslovom "The Discoveries of Carlos Ribeiro: A Controversial Episode in Nineteenth-Century European Acheology" na šestoj godišnjoj skupštini Europskoga arheološkog saveza u Lisabonu. U 11.mj. 2000. gostovao sam na sveučilištima u Mađarskoj.

U 6.mj. 2001. o Zabranjenoj arheologiji govorio sam na Sveučilištu Frazier u Vancouveru u Kanadi. U 9.mj. 2001. moje predavanje "The Discoveries of Belgian Geologist Aime Louis Rutot at Boncelles, Belgium: An Archeological Controversy from the Early Twentieth Century" predstavljeno je na 24. kongresu Međunarodne udruge za pretpovijesne i protopovijesne znanosti, održanom u 9.mj. te godine u Liegeu u Belgiji. U 10.mj.

2001. gostovao sam na Državnom sveučilištu Pennsylvanije i Sveučilištu Cornell. U 11.mj. 2001. gostovao sam na Karlovu sveučilištu u Pragu, na poziv filozofskoga fakulteta.

U 1. i 2.mj 2002. držao sam predavanja u južnoj Indiji, na sveučilištima i u drugim znanstvenim i kulturnim ustanovama kao što su Bharatiya Vidya Bhavan u Mombaiju (Bombay), te Sveučilištu Ana u Chennaiju (Madrasu). U 4. i 5.mj. 2002. gostovao sam u Ukrajini i Sloveniji, održavši predavanja na sveučilištima i u znanstvenim ustanovama, primjerice, na Ukrajinskoj akademiji znanosti. Predavao sam i arheolozima na odsjeku za arheologiju pri Povijesnom muzeju u Dnjepropetrovsku.

U 11 i 12.mj. u Ukrajini sam održao ponovno niz predavanja na sveučilištima i u povijesnim muzejima Odese, Karkova i Lavova. Sada, u 12.mj. 2002., dok pišem ovaj uvod, pripremam predavanje o otkrićima u kalifornijskim rudnicima zlata, prema izvješćima geologa Josiaha D. Whitneya, za 5. svjetski arheološki kongres koji će se održati u Washingtonu u 6.mj. 2003.. Suorganizator sam sekcije o povijesti arheologije, uz arheologinju Anu Martins iz Portugala.

U okvirima uobičajene znanstvene prakse, taj skroman niz predavanja, gostovanja i publikacija nije previše impresivan. No, s obzirom na eksplicitni vedski antievolucijski sadržaj ta su predavanja, vjerujem, od povijesnoga značaja. Ona pokazuju da znanstvenici i povjesničari znanosti, slagali se oni s mojim zaključcima ili ne, takve prezentacije sada smatraju dijelom aktivnoga diskursa u svojim disciplinama. U tome smislu ona pokazuju da je Zabranjena arheologija postigla jedan od svojih najvažnijih ciljeva - potpaliti raspravu u znanstvenim krugovima o teško prihvatljivom dokazu o velikoj starosti ljudske vrste i vedskoj perspektivi ljudskoga podrijetla.

Moje su prezentacije pokazale da tvrdokorni darvinisti nisu bili toliko uspješni u održavanju granice između znanosti i onoga, što u svojoj dražesno luckastoj terminologiji nazivaju religijski motiviranom "pseudoznanošću".

Osobno ne prihvaćam nevažna razlikovanja između znanstvene i religijske spoznaje. Ne vidim sebe ni kao znanstvenika niti kao religioznog čovjeka, nego kao ljudsko biće spremno za različite putove spoznaje istine.

Zabranjena arheologija

recenzirana je u brojnim stručnim časopisima s područja arheologije, antropologije i povijesti znanosti. Cjelovite tekstove tih recenzija i uz njih vezanu prepisku, uključio sam u svoju knjigu Forbidden Archeology's Impact (Utjecaj zabranjene arheologije), koja je i sama privukla pozornost akademske zajednice. Primjerice, u Public Understanding of Science (1999., sv. 8, br. 1, str. 68-69) Simon Locke piše: "Društveni konstrukcionalizam, refleksivnost i sve što je postmodernističko, nadahnuli su različite književne oblike koji su oživjeli ustajali stari svijet standardnih akademskih studija... Kao pokušaji dokumentiranja društvenog procesa proizvodnje znanja i preuzimanja nekih aspekata njegove refleksivnosti, ti su oblici istodobno dosljedni i smioni. Takva je i knjiga Michaela Cremoa. "Utjecaj" koji knjiga dokumentira, onaj je iz Cremova prethodnoga djela, Zabranjene arheologije. Umjesto konstruiranja vlastite povijesne priče, u svojoj najnovijoj knjizi Cremo je odabrao mnogo zanimljiviju strategiju izravnoga reproduciranja velikoga dijela izvorne građe, iz koje bi se mogla konstruirati takva priča. Rezultat je slojevit tekstualni kaleidoskop, u kojemu se na zadivljujući način međusobno isprepliću i odražavaju brojni diskursi koji okružuju modernu znanost... Cremo je pružio bogat i vrijedan resurs za analitičare javnoga razumijevanja [znanosti]...

Njegova je knjiga također poučna i korisna kao jedna od najbolje potkrijepljenih studija 'znanstvenih radova' te na provokativan način pokreće pitanja o brojnim aspektima 'transfera znanja'."

Pozitivne ili negativne kritike Zabranjene arheologije u akademskim časopisima nisu toliko značajne, koliko sama činjenica da ih je uopće bilo.

One su stanovito priznanje da je vedska kritika darvinove teorije o ljudskoj evoluciji, predstavljena u Zabranjenoj arheologiji, izvorni dio suvremene znanosti i učenosti. U svojoj kritici Geoarheologije (Geoarchaeology, str. 337-338), Kenneth Feder je napisao: "Sama je knjiga nešto što možda nikada prije nismo vidjeli; mogli bismo je opravdano i bez uvrede nazvati 'Krishninim kreacionizmom'... Premda u perspektivi antievolucionističko, to djelo ne predstavlja uobičajenu inačicu antievolucionizma, ni po svojoj formi, ni po svome sadržaju, ni po svome stilu. Za razliku od uobičajenih tvorevina te vrste, autori crpe izravno iz izvora, i knjiga je dobro pisana.

Nadalje, cjelokupni ton djela kvalitetniji je od onoga koji prevladava u uobičajenoj kreacionističkoj literaturi."

Jo Wodak i David Oldroyd objavili su podužu kritiku Zabranjene arheologije u časopisu Social Studies of Science (1996., sv. 26, str. 192-213). U članku pod naslovom "Vedic Creationism: A Further Twist to the Evolution Debate" zapitali su se (str. 207): "Je li, dakle, Zabranjena arheologija, bilo čime doprinijela u paleonatropološkoj literaturi?" Zaključuju: "Naš je odgovor oprezno 'da, iz dva razloga." Kao prvo, "povijesna građa... do tada se nije tako detaljno razmatrala", kao drugo, knjiga doista "pokreće ključnu problematiku nevjerodostojnosti u smislu znanstvene 'istinitosti'". Također komentiraju (str. 198): "Valja priznati da Zabranjena arheologija skreće pozornost na brojna zanimljiva pitanja kojima se povjesničari nisu mnogo bavili. Podrobna istraživanja drevne literature svakako su stimulirajuća i od interesa su kako povijesti, tako i s perspektive sociologije znanstvene spoznaje. Uistinu, čini se da su autori neke povijesne teme proučili dublje od bilo kojeg nama poznatog pisca."

Na prvim stranicama svoga članka (str. 192-195), Wodak i Oldroyd pružili su vrijedne informacije o The International Society for Krishna Consciousness, čiji su članovi autori Zabranjene arheologije ("moderna inačica Bhakti sljedbi koje već tisućljeće i pol prevladavaju u hinduističkom religijskom životu"), o nauku utemeljitelja pokreta, Bhaktivedante Swami Prabhupade ("za Prabhupadu znanost ne pruža adekvatan odgovor na pitanja o podrijetlu univerzuma ili života"), o Institutu Bhaktivedanta (oni komentiraju "smionost njegova intelektualnog programa"), te o vedskoj kronologiji ("djelomična rastakanja, pralaya, koja se, navodno, odvijaju svake 4.320.000.000 godina, donoseći katastrofe u kojima nestaju čitave skupine živih oblika"). Wodak i Oldroyd također su se osvrnuli na Rgvedu, vedantu, purane, atmu, jogu i karmu.

Kao i neki drugi kritičari, Wodak i Oldroyd usporedili su Zabranjenu arheologiju s djelima kršćanskih kreacionista. "Dobro je poznato", kažu (str. 192), "da kreacionisti nastoje pokazati da su se ljudi pojavili relativno kasno, i da se empirijska istraživanja podudaraju sa starozavjetnim izvješćima o ljudskoj povijesti. Zabranjena arheologija predstavlja vrstu kreacionizma temeljenoga na nečemu posve drukčijem, naime, na drevnim vedskim vjerovanjima. Umjesto mjerenja ljudske povijesti u tisućljećima, Zabranjena arheologija smješta Homo sapiensa u tercijar, a možda i u ranije razdoblje."

U L'Anthropologie (1995., sv. 99, br. 1, str. 159), Marylene Pathou-Mathis piše: "M. Cremo i R. Thompson svjesno su napisali provokativno djelo, koje pokreće pitanje utjecaja prevladavajućih ideja o vremenskim razdobljima u znanstvenim istraživanjima. Te ideje mogu prisiliti istraživače da svoje analize orijentiraju u skladu s dopuštenim koncepcijama u znanstvenoj zajednici." Ona zaključuje: "Ne smije se zanemariti dokumentarno bogatstvo toga djela, više povijesnog i sociološkog nego znanstvenog."

U British Journal for the History of Science (1995., sv. 28, str. 377-379) Tim Murray u kritici Zabranjene arheologije (str. 379) piše: "Nema dvojbe da će se neki koji pročitaju ovu knjigu njome okoristiti. Ona svakako povjesničaru arheologije predstavlja vrijednu zbirku studija s područja povijesti i sociologije znanstvene spoznaje, koje bi se mogle upotrijebiti za potpirivanje arheoloških rasprava o epistemologiji tih disciplina." On, nadalje, Zabranjenu arheologiju karakterizira kao knjigu koja se "pridružuje drugim djelima kreacionizma i filozofije new agea, obraćajući se publici koja se udaljila od znanosti, bilo zato što je znanost postala toliko zakučasta, ili zato što je nekima postala neprikladna u potrazi za smislom njihovih života."

Murray priznaje da vedska perspektiva Zabranjene arheologije u budućnosti može imati ulogu u razvoju arheologije. U svojoj kritici (str. 379) napisao je: "Arheologija se trenutačno nalazi u uzburkanom razdoblju rasprava o pitanjima koja zadiru u samu srž discipline." Nadalje: "Na pojedinim je znanstvenicima da odluče hoće li Vede u tome odigrati ulogu."

Takva je otvorenost uma karakteristična za kritike Zabranjene arheologije objavljene u uglednim akademskim i znanstvenim časopisima. Jedina je iznimka osobito žestok napad Jonathana Marksa u American Journal of Physical Anthropology (1994., sv. 93, br. 1, str. 140-141). Zahtjevi za potpunim isključenjem vedske perspektive Zabranjene arheologije iz znanstvenoga diskursa, bili su ograničeni na publikacije ekstremističkih skupina, kao što su društva skeptika (čiji skepticizam ne obuhvaća teoriju evolucije) i tvrdokorno antikreacionističkog Nacionalnog centra za znanstveno obrazovanje (National Center for Science Education) u Sjedinjenim Američkim Državama (naziv pogrešno implicira vezu s državom). U tu kategoriju ulazi i podugačka kritika Michaela Brassa (The Antiquity of Man).

Wiktor Stoczkowski, u svojoj kritici Zabranjene arheologije objavljenoj u L'Homme (1995., sv. 35, str. 173-174), točno je primijetio (str. 173) sljedeće:

"Povjesničari znanosti neumorno ponavljaju da je biblijsku pripovijest o podrijetlu u 19. stoljeću zamijenila teorija evolucije. U našoj mašti tu prostu pripovijest zamjenjujemo složenijom zbiljom s kojom se danas sučeljavamo u obliku mnoštva različitih teorija o podrijetlu." Među te teorije Stockowski ubraja i one biblijskih kreacionista. "Zabranjena arheologija", dodaje, "pruža nam još jednu, posvećenu 'Njegovoj božanskoj milosti A. C. Bhaktivedanti Swami Prabhupadi' i nadahnutu vedskom filozofijom, koju pisci izučavaju na Institutu Bhaktivedanta u Sjedinjenim Američkim Državama, ogranku International Society for Krishna Consciousness."

Povoljnu kritiku Zabranjene arheologije i vedskih korijena dao je i Hillel Schwarz u Journal of Unconventional History (1994., sv. 6, br. 1, str. 68-"6). "Zabranjena arheologija je postojeće konvencije datiranja dovela do krajnosti", kazao je Schwarz (str. 75). "Autori otkrivaju da su moderni Homo sapiensi bili kontinuirani suvremenici majmunolikih stvorenja od kojih evolucijski biolozi obično vode ljudsko podrijetlo ili bifurkaciju, što je u suglasnosti s vedskim izvorima prema kojima je ljudska vrsta gotovo neodredivo drevna." On dodaje (str. 76): "Unatoč neskrivenom religijskom pionirstvu, knjiga zaslužuje priznanje radi trajnog razlikovanja globalnoga čovječanstva od primata." On je točno prepoznao implicitnu tezu knjige, naime, da "čovječanstvo nije tek biokemijska eksfolijacija, nego djelo duha u dodiru s drevnom, savršenom, savršeno dostatnom, nepromjenjivom mudrošću vedskih majstora".

U svojoj knjizi Origin of the Human Species (Podrijetlo ljudskih vrsta, 2001), objavljenoj u akademskoj nakladi Rodopi, u biblioteci Studies in the History of Western Philosophy, Dennis Bonnette, pročelnik odsjeka za filozofiju pri Sveučilištu Niagara, napisao je (str. 130): "Cremo i Thompson nisu evolucionistički materijalisti niti biblijski kreacionisti. Oni otvoreno iznose svoje hinduističke afilijacije i predstavljaju se kao članovi Instituta Bhaktivedanta. Oslanjajući se na vedsku građu, drže da je ljudska vrsta iznimno drevna, stara stotinama milijuna godina. Iz toga razloga mnogi kritičari napadaju Zabranjenu arheologiju, tvrdeći da uvjerenja dvojice autora onemogućuju nepristrano razmatranje tematike. Takvi su osobni napadi nepravedni i neutemeljeni. Svaki autor ima filozofijski stav koji može, ali ne mora, negirati objektivnost. Povijesni dokaz i argumentacija Zabranjene arheologije utemeljeni su kao sociološke i epistemološke kritike suvremene paleoantropologije."

Bilo je za očekivati da će kršćanski evolucionisti pozitivno reagirati na Zabranjenu arheologiju. Peter Line, koji je recenzirao skraćeno izdanje Zabranjene arheologije u Creation Research Society Quarterly (1995, sv. 32, str. 46), napisao je: "Ta je knjiga obvezatno štivo za sve zainteresirane za ljudsko podrijetlo." Nadalje, piše Line: "Njezin teoretski okvir proizlazi iz indijske vedske literature, koja podržava ideju da je ljudska vrsta iznimno stara." Line se otvoreno ogradio od toga gledišta: "Kao kreacionist koji pristaje uz gledište da je zemlja mlada, ne prihvaćam evolucijska razdoblja koja usvajaju autori. Međutim, autori su pokazali da teorija o ljudskoj evoluciji ne stoji, unatoč prihvaćanju evolucionističkoga gledišta na iznimnu starost zemlje." Zabranjena arheologija polučila je pozitivne kritike i od nekih islamskih i indijanskih autora.

Zanimanje za vedsku perspektivu ljudskoga podrijetla i želja za podrobnijim saznanjima o tome, bile su stalne teme akademskih kritika Zabranjene  arheologije. Kenneth Feder je u časopisu Geoarchaeology (str. 339-340) napisao: "Autori otvoreno ističu svoje članstvo u Institutu Bhaktivedanta, ogranku International Society for Krishna Consciousness, a knjiga je posvećena njihovu 'duhovnom majstoru', osnivaču zajednice. Autori su postavili razuman zahtjev, vezano uz njihovu afilijaciju s tom organizacijom:

'Činjenica da se naš teoretski okvir oslanja na vedsku literaturu ne bi ga trebala diskvalificirati.' U redu, ali koji je njihov 'teoretski okvir'?" Moj sustavni odgovor na to pitanje jest Ljudska devolucija.

Tijekom mojih istraživanja i pisanja Ljudske devolucije, predstavio sam dio njezine argumentacije na znanstvenim i akademskim skupovima. U 4.mj. 1996., održao sam predavanje na Toward a Science of Consciousness (najvećoj međunarodnoj konferenciji o studijima svijesti, koja se održava svake dvije godine na Sveučilištu Arizone u Tucsonu) pod naslovom "The City of Nine Gates: A Sophisticated Allegory for Mind/Body Dualism from the Bhagavata Purana of India" i ("Grad 9 Vrata: suptilna alegorija dualizma uma i tijela prema indijskoj Bhagavatpurani"). Dijelovi toga predavanja nalaze se u 7. poglavlju Ljudske devolucije. Također u 4.mj. 1996., na 7. interdisciplinarnoj konferenciji o znanosti i kulturi, održanoj na Institute for Liberal Studies pri Sveučilištu Kentuckyja, gostovao sam s predavanjem "Alfred Russel Wallace i natprirodno: Analiza u redukcionističkoj znanstvenoj hagiografiji u svjetlu alternativne kozmologije".

To je predavanje služilo kao osnova za 5. poglavlje Ljudske devolucije.

U 4.mj. 1998. na konferenciji Toward a Science of Consciousness održao sam predavanje "Famous Scientists and the Paranormal" ("Glasoviti znanstvenici i paranormalno"). Dijelovi toga predavanja uključeni su u 6. poglavlje Ljudske devolucije. U 7.mj. 2001., na 21. međunarodnom kongresu povijesti znanosti, održanom u Ciudadu del Mexico, održao sam predavanje pod naslovom "Paleobotaničke nepravilnosti koje se odnose na starost lanca slane formacije u Pakistanu: Povijesni pregled neriješenih znanstvenih kontrorverzi". Treće poglavlje Ljudske devolucije temelji se na tom predavanju.

Objasnivši kako i zašto je nastala Ljudska devolucija, sada ću ocrtati sadržaj knjige. Prvo poglavlje Ljudske devolucije ističe, da su neki znanstvenici i učenjaci spremni razmotriti alternativu zapadnjačkom znanstvenom svjetonazoru kao kandidata za istinu. Za njih vjerovanje u takve nazore više ne predstavlja tabu. U časopisu American Anthropologist (1994., sv. 96, br. 3) Katherine P. Ewing (str. 572) piše: "Isključiti mogućnost vjerovanja u tuđu zbiljnost znači zatočiti tu zbiljnost, i implicitno nametnuti hegemoniju vlastita pogleda na svijet." U Journal of Consciousness Studies (1994., sv. 1, br. 2) William Barnard, govoreći o mudrosnim tradicijama zagovara (str. 257-258) "učenost koja je voljna i sposobna priznati da metafizički modeli ... tih različitih duhovnih tradicija predstavljaju ozbiljne kandidate za istinu, učenost koja uvida da takvi religijski svjetovi nisu tek beživotna trupla koja možemo secirati i analizirati na sigurnoj udaljenosti, nego živa i živuća tijela znanja i prakse koja su kadra mijenjati naše gotove i prihvaćene ideje." Upravo takav pristup priželjkujem spram vedske perspektive ljudskoga podrijetla kakvu ocrtava Ljudska devolucija.