Ljudi i neandertalci

Kako smo vidjeli, jedna skupina znanstvenika tvrdi da su se današnji ljudi razvili iz majmunolikog čovjeka Homo erectusa, u različitim dijelovima svijeta, razvijajući se postupno od neandertalca do stvorenja nalik neandertalcu.

Prema tomu stajalištu, koje se naziva multiregionalnom hipotezom, današnji su se azijski narodi razvili iz azijskog Homo erectusa, razvijajući se iz stvorenja nalik neandertalcu. Na sličan su način i današnji Europljani vjerojatno potomci klasičnih zapadnoeuropskih neandertalaca.

Neki su znanstvenici usporedili DNK ljudi i neandertalaca, nastojeći razjasniti njihovu evolucijsku vezu. Taj je dokaz neodređen i podložan različitim tumačenjima. Znanstvenici pod vodstvom Matthiasa Kringsa (1997.), izvadili su DNK iz kosti primjerka neandertalca otkrivenog u Njemačkoj u 19. st. DNK je pažljivo analiziran kako bi se utvrdilo da li stvarno potječe iz same kosti i da nije kontaminirana ostacima današnjeg čovjeka.

Bila je to mitohondrijska DNK, koja se izravno prenosi s majke na dijete.

Istraživači su usporedili fragment mitohondrijske DNK neandertalca s mitohondrijskom DNK iz 1600 suvremenih Europljana, Afrikanaca, Azijaca, Amerikanaca, Australaca i stanovnika Oceanije. Fragment mitohondrijske DNK neandertalca, koji je poslužio za usporedbu, bio je sastavljen od 327 nukleotidnih baza. Slična područja na uzorcima mitohondrijske DNK suvremenog čovjeka, razlikovala su se od uzroka mitohondrijske DNK neandertalca u prosjeku za 27 od 327 nukleotidnih baza. 1600 primjeraka današnjih ljudi međusobno su se razlikovali u prosjeku za 8 od 327 nukleotidnih baza. Čimpanze su se od ljudi razlikovale za 55 od 327 nukleotidnih baza. Znanstvenici su na temelju toga zaključili da neandertalci nisu bliski srodnici današnjih ljudi. U suprotnom bi razlike u nukleotidnim bazama između ljudi i neandertalaca bile samo nešto više od prosječne razlike među ljudima - možda za 10 ili 12 nukleotidnih baza.

Znanstvenici koji su proučavali DNK iz kostiju neandertalca, ustanovili su da nije ništa sličniji DNK današnjih Europljana nego li kojoj drugoj skupini današnjih ljudi. To su protumačili kao dokaz koji pobija teoriju da su se populacije današnjih Europljana razvile iz europskih neandertalaca.

Prema takvom razmišljanju, dokaz koji proizlazi iz DNK neandertalca potvrđuje hipotezu seobe iz Afrike, prema kojoj su se današnji ljudi pojavili u Africi samo jednom, nakon čega su se proširili Europom i Azijom, potiskujući tamošnje hominide neandertalskog tipa, s kojima se nisu znakovito miješali. Međutim, o dokazu u obliku mitohondrijske DNK rekli su sljedeće: "Ti rezultati ne isključuju mogućnost da su neandertalci prenijeli druge gene današnjim ljudima." (Krings i dr., 1997., str. 27).

Skupina istraživača neandertalske DNK, predvođena Kringsom, predložila je teoriju o razdoblju odvajanja neandertalaca i linije hominida, koje je dovelo do razvoja suvremenih ljudi. Pretpostavili su da su se ljudi i čimpanze razdvojili prije 4 ili 5 milijuna godina, koji se broj osniva na učestalosti mutacije u mitohondrijskoj DNK. Polazeći od toga, procijenili su da su se ljudi i neandertalaci odvojili prije između 550.000 i 690.000 godina.

No, priznali su mogućnost: "... pogrešaka nepoznate veličine." (Krings i dr., 1997., str. 25). Drugim riječima, to je datiranje spekulativno. Osim toga, osniva se na pretpostavci da između ljudi, čimpanza, neandertalaca i dr., postoji evolucijska veza i da veze koje se odražavaju u njihovim DNK, ujedno svjedoče o povezanosti biološkog podrijetla. No, to je samo pretpostavka.

Nakon istraživanja Kringsa i njegovih suradnika, William Goodwin, genetičar pri Sveučilištu u Glasgowu, izdvojio je određenu količinu mitohondrijske DNK iz kostiju tijela neandertalskog djeteta, otkrivenog u špilji Mezmaikava u sjevernom Kavkazu (Bower, 2000.b). Pretpostavlja se da su kosti stare 29.000 godina. Goodwin je usporedio mitohondrijsku DNK iz neandertalskog djeteta s Kavkaza s mitohondrijskom DNK odraslog neandertalca iz Njemačke (Krings i dr., 1997.), i ustanovio je da se međusobno razlikuju otprilike u istoj mjeri kao i uzorci mitohondrijske DNK iz suvremenih ljudi. Drugim riječima, dva neandertalca su genetski bila srodna. Nadalje, mitohondrijska DNK kavkaskog neandertalca razlikovala se od DNK današnjih ljudi otprilike u istoj mjeri kao i DNK njemačkog neandertalca, što upućuje na to da se kavkaski, kao i njemački nenadertalac genetski razlikuje od današnjih ljudi. Goodwin tvrdi da to potvrđuje podrijetlo današnjih ljudi kakvo proizlazi iz teorije o potiskivanju nakon seobe izvan Afrike. No, Milford H. Wolpoff, koji zagovara multiregionalnu hipotezu podrijetla današnjih ljudi, pretpostavio je da bi se mitohondrijska DNK anatomski suvremenih ljudi iz istog razdoblja, prije 30.000 godina, razlikovala od mitohondrijske DNK današnjih ljudi u istoj mjeri kao i DNK neandertalca. To bi se moglo provjeriti uz pomoć DNK Homo sapiensa, koji je živio u tom razdoblju, dakle, prije 30.000 godina.

U 6.mj. 2000., Lutz Bachmann i njegovi kolege iz muzeja Field u Chicagu, objavili su u American Journal of Human Genetics rezultate studije nuklearne DNK dvaju neandertalaca i anatomski suvremenog Homo sapiensa, koji je postojao prije 35.000 godina. Uz pomoć tehnike hibridizacije DNK, koja pokazuje stupanj uzajamnog vezivanja uzoraka, ustanovili su da se DNK Homo sapiensa razlikuje od DNA neandertalca. To ide u prilog potvrdi Kingove i Goodwinove studije. Ali s time se ne slaže antropolog Erik Trinkaus. On ističe da tehnika hibridizacije DNK rezultira samo grubom procjenom različitosti. Osim toga, rekao je kako je prosuđivanje podudarnosti razlika u DNK i razlika među vrstama izrazito subjektivno. Trinkaus vjeruje da su se ljudi i neandertalci međusobno miješali (što upućuje na to da im je DNK bio sličan). Međutim, ustvrdio je da se genski dokaz tog međusobnog križanja možda u tolikoj mjeri razrijedio, da se ne može otkriti grubim tehnikama hibridizacije DNK (Bower, 2000.c).

Nove studije mitohondrijske DNK dodale su još jedan element raspravi o povezanosti današnjih ljudi i neandertalaca. Tim znanstvenika s pariškog Sveučilišta Pierre i Marie Curie, pod vodstvom Gregoryja J. Adcocka, analizirao je uzorke mitohondrijske DNK iz kostura anatomski suvremenih ljudi, starih od 2000 do 62.000 godina. Ustanovilo se da se mitohondrijska DNK izvađena iz najstarijeg kostura, otkrivenog na jezeru Mungo u Australiji, više razlikuje od DNK današnjih ljudi nego od mitohondrijske DNK gore spomenutih neandertalaca (Bower, 2001.). Prema tome, čak i da se neandertalski DNK znatno razlikuje od DNK suvremenog čovjeka, to ne znači nužno i da se neandertalci nisu miješali s anatomski suvremenim ljudima.

Čak i u tom slučaju ostaje otvorenim pitanje stvarne prirode povezanosti suvremenih ljudi i neandertalaca. Možda su ljudi i neandertalci samo varijante iste vrste. Možda su različite vrste koje su se međusobno miješale.

Zanemarimo li evolucijska nagađanja, istraživanja DNK neandertalaca jednostavno pokazuju da su suvremeni ljudi i neandertalci međusobno supostojali. Iz dostupnih genetskih dokaza nemoguće je potpuno utvrditi kada su točno u prošlosti te dvije vrste supostojale. To je sukladno stajalištima izloženima u Zabranjenoj arheologiji, koja uzima kao polaznu točku supostojanje anatomski suvremenih ljudi i drugih različitih tipova hominida, tijekom izrazito dugog vremenskog razdoblja.

Zaključak

Biokemijski i genski dokaz nije pouzdan koliko nas neki nastoje uvjeriti.

Mnogi istraživači tvrde da je fosilni dokaz temeljno značajniji od genskog za rješavanje pitanja o podrijetlu i starosti čovjeka. Kako su rekli Frayer i njegovi suautori (1993., str. 19): "Za razliku od genetičkih podataka proizašlih iz živih ljudi, fosili se mogu iskoristiti za ispitivanje teoretskih predviđanja o prošlosti bez oslanjanja na dug popis pretpostavki o neutralnosti genskih markera, učestalosti mutacija ili drugih uvjeta neophodnih za rekonstrukciju prošlosti iz trenutnih genskih promjena ... genetički podatak u najboljem slučaju pruža teoriji odgovor na to kako su možda nastali suvremeni ljudi, ako su pretpostavke od kojih se polazilo pri tumačenju genetskih podataka točne." Raspravljajući o poteškoćama primjene genskog dokaza za potvrđivanje teorija o podrijetlu i starosti čovjeka, genetičarka populacije sa Sveučilišta u Oxfordu, Rosalind Harding rekla je: "Ne postoji jasan genetski test. Odgovor na ovo pitanje morat ćemo prepustiti fosilnim ljudima."

(Gibbons, 2001., str. 1052.). No, kada doista razmotrimo fosilni dokaz u cjelini, spoznajemo da su anatomski suvremeni ljudi postojali toliko daleko u pretpovijesti, da je njihovu prisutnost na ovome planetu nemoguće objasniti općenito prihvaćenim darvinističkim teorijama evolucije. Nadalje, razmotrimo li podrijetlo ljudi u kontekstu većeg pitanja o podrijetlu života na Zemlji, spoznat ćemo da suvremena znanost nije uspjela odgovoriti kako su nastala prva živa bića, sa svojim genetskim sustavima.

Isto tako, istraživači umjetne inteligencije (AI) i umjetnog života (AIife) nisu uspjeli predstaviti uvjerljive modele živih bića. Rodney Brooks iz Laboratorija za umjetnu inteligenciju pri MIT, pronicavo je napisao u časopisu Nature: "Ni 'AF [umjetna inteligencija] ni Alife' [umjetan život] nisu proizveli dokaze koji bi se mogli makar i na trenutak pogrešno pripisati živom organizmu. Čini se da umjetna inteligencija jednostavno nije prisutna, ili da ne posjeduje čak ni svijest jednostavne životinje, a umjetan život se ne može mjeriti sa složenošću najjednostavnijih oblika života." (Brooks, 2001., str. 409). Brooks ne pripisuje taj neuspjeh samo nedostatnoj snazi računala, netočnim parametrima ili nedovoljno složenim modelima.

On postavlja mogućnost da: "... našim modelima nedostaje nešto temeljno i za sada još nezamislivo." No, što je to što im nedostaje? Brooks veli (2001., str. 410): "Jedna je mogućnost da trenutno ne vidimo neko polazište živih sustava. Prema danas prihvaćenom znanstvenom stajalištu, to su strojevi sastavljeni od biomolekula. Nije posve nezamisliva mogućnost da ćemo otkriti nova svojstva biomolekula ili neki novi sastojak ... Nazovimo to osnovom 'nove tvari' - prema kojoj možda u živim sustavima postoji neka dodatna posebna 'tvar', koja nadilazi trenutno razumijevanje znanosti." A što bi mogla biti ta nova tvar? Brooks navodi Davida Chalmersa kao primjer filozofa, koji pretpostavlja da je svijest možda do sada neprepoznato stanje tvari. No, dodaje (2001., str. 411): "Drugi filozofi, prirodni i religijski, mogu iznositi teorije o nekom mnogo neizrecivijem entitetu, kao što je duša ili elan vital - 'životna snaga'. Prihvaćajući stajalište takvih filozofa, rekao bih da u ljudima i drugim živim bićima postoji duša (svjesno ja ili sebstvo) i životna energija. To svjesno ja i životna energija neophodni su elementi svakog objašnjenja živih bića i njihova podrijetla.