Bruno Šimleša je vrlo osebujna figura na području duhovnih gibanja u Hrvatskoj. Samosvojan, odvažan i vrlo kreativan, iako vrlo mlad, ima šta reći svijetu.
Sam o sebi kaže:
Riječ-dvije o meni
Svi koji su čitali Školu života znaju da ne volim klasičnu bilješku o piscu. Obično su takve bilješke suhoparne i dosadne, a u vremenu kad su sve informacije o nekome dostupne putem nekoliko klikova, mislim da ih je pregazilo vrijeme. Zato je bolje da vam se predstavim na svoj način.
Ja sam sretan čovjek koji uživa u otkrivanju odgovora na ključna životna pitanja. Sretan sam zato što volim sebe kakav jesam. Sretan sam zato što iznimno uživam u onome što već imam u sebi i oko sebe. To mi olakšava trud oko nadvladavanja mana i razvijanja onoga što još nemam u sebi i oko sebe. A to dvoje zajedno mi daje mudrost da prihvatim sve ono što ne mogu i ne trebam promijeniti. Znam da to zvuči jednostavno, iako vjerujte mi, nije bilo nimalo jednostavno postići to, ali sada je zadivljujuće jednostavno živjeti na taj način. Kad si sam prestaneš stvarati probleme, u složenosti života postaje zadivljujuće jednostavno uživati.
Iznimno sam zahvalan na svemu što sam uspio postići. Prije svega mislim na sve unutarnje borbe u kojima sam odnio pobjedu. Vanjske potvrde ili neki poslovni uspjesi me ne pale, ali zato unutarnji… u njima uživam svim srcem. A veselim se i novim izazovima čijim ću savladavanjem još dublje živjeti ljubav.
Uživam u ljubavi na bezbroj načina. Prije svega, volim život i volim to što me danas tjera na veličanstvenost. Više mi ne dopušta osrednjost i zato ga obožavam.
Volim svoju ulogu životnog vodiča za neke od vas. Iznimna mi je čast što zajedno možemo krenuti u odiseju otkrivanja odgovora i traženja najboljeg načina da duhovnu teoriju provedemo u praksu.
Uživam u igranju s idejama. Istinski volim način na koji ogoljuju stvarnost, unoseći čaroliju ostvarenosti u naše živote.
Volim i svoju malenu, a najveću obitelj. Čast mi je igrati se našim srcima, dati im platno na kojima ljubav oslikava svoju bit.
Volim i ludost vjetra, on je moj saveznik, a njegova snaga je inspiracija.
Obožavam pisati. Ovo je moja šesta knjiga. Trenutno mi je najdraža, no to će se vjerojatno promijeniti.
Volim biti sam, treba mi to vrijeme kada moj unutarnji svijet vodi glavnu riječ.
Volim biti i s izvrsnim ljudima jer me uvijek nadahnu da još više unjedrim svoju izvrsnost. A sviđa mi se biti i s dragim ljudima koji se uče biti izvrsnima.
Obožavam što znam biti prisutan, doista prisutan, svoj. Znam da sam svoj, a da je prisutnost naša.
Ma… jednostavno mi je čast doživljavati život i učiti biti sve ljubavnijim!
Evo što on sam kaže o svojoj najnovijoj knjizi:
Ljubavologija - postoje li srodne duše?
Iako nisam vjerovao da ću ikada pisati o Tomu Cruiseu, jedna epohalna izjava njegova lika učinila je to neizbježnim. Vjerujem da se većina žena sjeća trenutka u filmu Jerry Maguire kada nakon razgovora s Cuba Goodingom Jr., Tomica spozna što je prava ljubav, osjeti iskonsku tjeskobu jer bi je mogao zauvijek izgubiti na način kako to osjećaju samo glumci u osrednjim romantičnim komedijama, dolazi kod svoje drage i izgovara povijesnu rečenicu: „Ti me upotpunjuješ!“ Žene u pozadini su uzdahnule duboko dirnute, kao da su u tom jednom uzdahu ulovile stoljeća i stoljeća neutažive potrage za nekim ili nečim što će ih upotpuniti. Imale su onaj izraz “Ah, konačno jedan koji razumije“.
Jednakom snagom osjećaja su tu scenu popratile i brojne žene širom svijeta i tek poneki muškarci koji to vjerojatno ne bi priznali ni na samrti. I dok su brojni cinični ljudi uzvikivali da je to presladunjavo, meni se samo činilo da je fatalno neistinito.
Dok nas fatalni pripadnici odabranog spola vječno drže u osjećaju iščekivanja i zapravo nezadovoljstva, fatalna nas uvjerenja primoravaju da vječno kucamo na pogrešna vrata, iščekujući nešto što tamo ne postoji. Naime, u povijesti čovječanstva nije se dogodio slučaj da je neku osobu koja se osjećala nepotpunom upotpunio partner. I zašto onda vjerujemo u to? Zašto je to uvjerenje toliko rašireno? Zapravo je vrlo jednostavno – u sebi osjećamo da su osjećaji potpunosti i cjelovitosti mogući, a partnerska ljubav se čini najizglednijim kandidatom za kreiranje tih osjećaja. U kulturi koja nas je navikla sve tražiti izvan sebe, sasvim je logično smatrati da nam čak i osjećaj cjelovitosti može pružiti samo netko drugi.
U čemu je stvar? Ima nekih stvari koje si samo mi sami možemo pružiti. Trajan osjećaj vlastite vrijednosti kao i osjećaj smislenosti i cjelovitosti… Sve to i još brojne druge stvari nema smisla tražiti od drugih sve dok ih sami za sebe ne osjećamo jer, čak i ako nam netko pokuša pružiti te osjećaje, ili nam nikad neće biti dosta ili ih jednostavno nećemo moći zadržati. Kao da nešto bacate u rupu bez dna i onda se čudite kako ničeg nema nakon godina i godina punjenja te rupe. Znam osobe koje i u svojim pedesetima inzistiraju na tome da ih roditelji prihvate takve kakvi jesu i s obzirom na to da se to ne događa, osjećaju se nepotpuno i nepriznato. Kako nas roditelji najčešće ne uspiju upoznati s osjećajem da smo dovoljno dobri sami po sebi, obično potragu za potvrdom samo usmjerimo na drugo mjesto. Kad ne dobijemo od njih, samo se usmjerimo na svoje partnere. Ako ne dobijemo od njih, onda počnemo tražiti od svoje djece, prijatelja ili šefova. Nije uopće bitno o kome se radi, bitno je samo da su sve o pogrešna mjesta jer ne tražimo u ogledalu. Nema smisla tražiti nešto od drugih ljudi kada nam oni to ni ne trebaju ni ne mogu dati. Sve dok od drugih tražimo potvrdu ili osjećaj cjelovitosti, nećemo ih naći. Slično je i s klasičnom idejom srodne duše.
Ideja je da svatko od nas ima jednu srodnu dušu u susretu s kojom doživljava blaženstvo i potpunost. Kada sretnemo nju ili njega, svemir će eksplodirati, ljubav će zavladati našim svijetom i više ništa neće biti kao prije. Nećemo se osjećati nevoljeno, neupoznato, nerazumljeno – on ili ona imaju odgovore na sva naša pitanja i najljepše reakcije na sve naše potrebe. Da nam je bar svima jedan Tomek.
Sad kad smo se pobliže upoznali s bajkama, upoznajmo se i s realnošću jer ovaj koncept srodnih duša nema baš nikakve veze s njome. Naime, jedina srodna duša koju svatko od nas ima smo mi sami. Mi smo jedino biće koje si može pružiti osjećaj cjelovitosti i smislenosti. Ne postoji taj pojedinac koji nam može pokloniti osjećaje koji će nam otkriti ljepotu svijeta i ljepotu nas samih, ako ih već sami za sebe nismo svjesni. Ne postoji, dragi moji! Što prije to prihvatimo, prije ćemo prave stvari konačno početi tražiti na pravom mjestu.
Uostalom, nije li vam više dosta povlačenja za rukav drugih ljudi da vam daju ono što vam ne mogu i ne trebaju dati? Ako ta taktika ne djeluje, nije li ju najpametnije promijeniti? Ili želite još pokoju godinu provesti u potrazi za razumijevanjem od ljudi koji ne razumiju ni sebe, u potrazi za ljubavlju od ljudi koji ne ljube ni sebe, u potrazi za prihvaćanjem od ljudi koji ne prihvaćaju ni sebe…
Primjećujete zajednički nazivnik? Od drugih tražiti ono što vam oni ne mogu ni ne trebaju dati jednako je kao da od osobe u bankrotu tražite pozajmicu. Na pamet mi pada još jedan Tomekov film – Nemoguća misija. Nije stvar u tome da vam oni to ne žele dati niti da vi tu ljubav i priznanje ne zaslužujete, već samo da ih tražite na pogrešnim mjestima. Sjetite se toga kad tražite pohvalu od roditelja ili razumijevanje od partnera.
Posao drugih ljudi nije da vas učine cjelovitom osobom. To je vaš posao. Vi ste svoja srodna duša! Vi imate presudan utjecaj na vlastiti život. Ako od svog partnera tražite da vas hvali, cijeni i prihvati, i nemate osjećaj da mu to uspijeva, logičan je samo jedan zaključak. Vi sebe ne hvalite dovoljno, ne cijenite dovoljno i ne prihvaćate dovoljno pa ste privukli partnera koji vas ne zna voljeti. I onda nema smisla od njega tražiti da popuni prazninu koju osjećate radi neljubavnog odnosa prema sebi! Ne ide to tako, dragi moji.
Čak i u onim situacijama kada primite pohvalu, kada vas prihvate takve kakvi jeste, zadovoljstvo traje vrlo ograničeno vrijeme, zar ne? Najčešće se u vama već sljedeći dan probudi to gladno čudovište koje traži još priznanja, još pohvala, još više razumijevanja, topline… Dakle, čak i kad od drugih dobijete ono za čim ste žudjeli, i dalje niste zadovoljni. Tome je tako zato što si to prvo vi sami trebate pružiti. Trebate izgraditi takav odnos sa sobom u kojem ćete se učiti voljeti, prihvaćati takvi kakvi jeste, truditi se razumjeti i tada od drugih nećete tražiti da popune prazninu u vama jer ju nećete ni osjećati.
Hoćete li čuti nešto ironično? Tek kad vam drugi ljudi neće trebati da popune prazninu u vama, počet će se pojavljivati ljudi koji će slaviti vašu puninu! Vi ćete ih, slavljem vlastite punine, pozvati u svoj život. A to što ih tada više nećete trebati za sizifovski pokušaj popunjavanja praznine ne znači da nećete uživati u njima. Upravo suprotno – tek tad ćete istinski uživati s njima jer više nećete inzistirati na tome da igraju pogrešne uloge. Bit ćete samostalne i zrele osobe koje uživaju u vlastitoj i tuđoj ljepoti. Možete li zamisliti takav ljubavni odnos? Stvorite ga, počevši od prepoznavanja vlastite ljubavnosti!
Dakle, svatko ima svoju srodnu dušu – sebe! Varamo se ako mislimo da nam odnos s nekim može pružiti osjećaj potpunosti ili cjelovitosti. Možemo se naravno privremeno osjećati potpuno i cjelovito zahvaljujući odnosu s nekim, ali samo je pitanje vremena kad će nam se ta iluzija rasprsnuti u lice! Osjećaj trajne sigurnosti i cjelovitosti mora doći iz nas i zbog nas! Svi ostali načini dolaženja do tog osjećaja imaju ograničeni rok trajanja!
Ja ću o knjizi kad je pročitam...
Hvala Bruni što ju je napisao, želim njemu osbni uspjeh i sreću, a knjizi dug života, puno reizdanja i puno prijevoda na ostale svjetske jezike...
Hvala Nakladi Ljevak na daru!
I njima puno uspjeha u njihovom plemenitom radu raznošenja duhovnog blaga svijetom...
Irida
edin.kecanovic
bglavac
