IV

LJUBAVNA PRAKSA

Pošto smo  pretresli teorijski aspekt umijeća ljubavi, sada smo suočeni s još težim proble- mom — praksom umijeća ljubavi. Može li se išta naučiti o praksi nekog umijeća ako ga se ne prakticira?

Teškoća problema povećana je danas činje- nicom da mnogi ljudi, pa prema tome i čitaoci ove knjige, očekuju da im se dadu upute »-kako da to sami čine«, a to u našem slučaju znači da ih se nauči kako da vole. Bojim se da će svatko tko u tom duhu pristupa ovom posljednjem po- glavlju biti teško razočaran. Ljubav je lični do- življaj koji svatko može imati samo pomoću sebe i za sebe; zapravo, gotovo i nema čovjeka koji nije imao taj doživljaj barem u rudimen- tarnom obliku, kao dijete, mladić, odrastao čo- vjek. Pretresanjem ljubavne prakse mogu se razmotriti pretpostavke umijeća ljubavi, putovi

do nje, da tako kažemo, i ostvarivanje tih pret- postavki i putova. Korake do tog cilja može svatko poduzimati jedino sam i razmatranje prestaje prije nego što je odlučni korak podu- zet. Ipak, vjerujem da razmatranje putova može pomoći ovladavanju umijećem — barem onima koji su uspjeli da ne očekuju »upute-«.

Primjeni svakog umijeća postavljaju se neki opći zahtjevi, bez obzira radi li se o drvodjel stvu, medicini ili umijeću ljubavi. Kao prvo, primjena umijeća zahtijeva disciplinu. Nikad neću biti dobar ni u čemu ako to ne činim na discipliniran način. Ako bilo što činim samo zato što »-mi se to sviđa-«, to može biti zgodan ili zabavan hobi, ali nikad neću postati majstor u tom umijeću. Međutim, problem  nije samo u discipliniranom obavljanju  nekog umijeća (re- cimo vježbanje svakog dana određen broj sati), već je to problem discipline u čitavu čovjekovu životu. Netko bi mogao pomisliti da ništa nije lakše modernom čovjeku od discipline. Ne pro- vodi li on osam sati dnevno na najdisciplinira- niji način  na poslu  koji je strogo rutiniziran? Međutim, činjenica je da moderni čovjek posje- duje veoma malo samodiscipline izvan sfere rada. Kad ne radi, sklon je da bude lijen, da se opusti, ili, da upotrijebimo ljepšu riječ, da mi- ruje. Sama ta želja za lijenošću većim je dije- lom reakcija protiv rutinizacije života. Upravo zato što je prinuđen da osam sati dnevno troši svoju energiju za ciljeve koji nisu njegovi i na

način koji nije njegov, već proizlazi iz samog ritma rada, on se buni i njegova pobuna popri- ma oblik infantilnog ugađanja samome sebi. Uz to, u bici protiv autoritativnosti on je postao nepovjerljiv prema svakoj disciplini, jednako prema onoj koju je nametnuo iracionalni auto- ritet, kao i prema racionalnoj disciplini koju sami sebi namećemo. Bez takve discipline, me- đutim, život postaje razmrvljen, kaotičan i ne- dostaje mu koncentracije.

Gotovo i nije potrebno dokazivati da je za ovladavanje nekim umijećem potrebna koncen- tracija. To dobro zna svatko tko je ikada poku- šao naučiti neko umijeće. Ipak, koncentracija je u našoj kulturi rjeđa čak i od samodiscipline. Naprotiv, naša kultura vodi rastresenom i di- fuznom načinu života, kakav jedva nalazimo bilo gdje drugdje. Čovjek radi mnogo toga od- jednom: čita, sluša radio, razgovara, puši, jede, pije. Čovjek je potrošač s otvorenim ustima, željan i spreman da sve proguta — slike, piće, znanje. Taj se nedostatak koncentracije jasno pokazuje u našoj teškoći da budemo nasamu sa sobom. Sjediti mirno, bez razgovora, pušenja, čitanja, pijenja, za većinu je ljudi nemoguće. Oni postaju nervozni, uzvrpolje se i moraju uči- niti nešto sa svojim ustima ili rukama. (Pušenje je jedan od simptoma tog nedostatka koncen- tracije: ono zapošljava ruku, usta, oko i nos.)

Treći je faktor strpljenje. I opet svatko tko je ikada pokušao da ovlada nekom vještinom zna da je strpljenje potrebno ako čovjek želi nešto postići. Tko želi brze rezultate, taj neće nikad ovladati nekim umijećem. Međutim, za moder- nog je čovjeka prakticirati strpljenje isto tako teško kao što mu je teško vježbati disciplinu i koncentraciju. Čitav naš industrijski sistem podstiče upravo suprotno: brzinu. Sve su naše mašine podešene za brzinu: auto i avion nas brzo prevoze na odredište — i što brže, to bolje. Stroj koji može proizvesti istu količinu u pola potrebnog vremena vrijedi dva puta više od starijeg i sporijeg stroja. Razumije se da postoje važni ekonomski razlozi za to. Ali kao i u mnogim drugim aspektima, ekonomske su vri- jednosti počele određivati ljudske vrijednosti. Ono što je korisno za mašine, mora biti korisno i za čovjeka — to je logika. Moderni čovjek misli da on nešto gubi — vrijeme — kad ne obavlja poslove brzo. Pa ipak, on ne zna šta da učini s vremenom koje tako uštedi — osim da ubija vrijeme.

I najzad, da bismo ovladali bilo kojim umije- ćem, to nam ovladavanje umijećem mora biti od najveće važnosti. Ako za učenika umijeće nije nešto najvažnije, on ga neće nikada savla- dati. Ostat će u najboljem slučaju dobar dile- tant, ali nikada neće postati i majstor. Taj uvjet je nužan za umijeće ljubavi kao i za bilo koje drugo umijeće. Ipak se čini kao da omjer izme- đu majstora i diletanata u umijeću ljubavi ide

u korist diletanata znatno više nego što je to slučaj u drugim umijećima.

Moram još nešto napomenuti u vezi s općim uvjetima za ovladavanje umijećem. Čovjek ne počinje ovladavati umijećem direktno, već, da tako kažem, indirektno. Čovjek mora, prije nego započne ovladavati umijećem, ovladati brojnim drugim i često  naoko  nepovezanim faktorima. Stolarski naučnik započinje učiti kako se blanja drvo; učenik u umijeću sviranja klavira počinje time što vježba ljestvice; naučnik u Zenovu umijeću  strijeljanja  lukom  započinje  dišnim

vježbama1. 2eli li netko postati majstor u bilo kojem umijeću, sav njegov život mora biti tome posvećen, ili  barem s time vezan. Čovjekova vlastita ličnost postaje instrumentom u ovlada- vanju umijećem i mora biti uvijek spremna, već  prema  specifičnim  funkcijama  koje  mora

obavljati. Sto se tiče umijeća ljubavi, znači da

svatko tko teži da postane majstor u tom umi- jeću, mora započeti vježbanjem discipline, kon- centracije i strpljenja u toku svake faze svoga života.

Kako čovjek vježba disciplinu? Naši djedovi bili bi mnogo spremniji da odgovore na to pita- nje. Njihova je preporuka bila da se dignemo rano, da se ne prepuštamo nepotrebnim lagoda-

1  Zbog prikaza koncentracije, discipline, strpljenja i zaokupljenosti nužnih za ovladavanje umijećem, že- lim uputiti čitaoca na knjigu E. Herrigela »Zen u umijeću streljaštva« (»Zen in the Art of Archerv«, Pantheon Books, Inc., New York, 1953).

 

ma i da marljivo radimo. Taj tip discipline po- sjeduje  očite  nedostatke.        Ona je bila kruta i autoritativna, usredotočila se oko vrlina umjere- nosti i štedljivosti i u mnogome je bila neprija- teljska  životu.   Ali,   kao   reakcija na tu vrstu discipline pojavila se sve veća tendencija su- mnjičavosti prema svakoj disciplini i tendencija da se nedisciplinirana, lijena prepuštenost učini dopunom  i ravnotežom rutiniziranom načinu života, koji nam je nametnut u toku osamsatnog rada. Ustati u određeni sat, posvetiti određenu količinu dnevnog vremena aktivnostima kao što su meditacija, čitanje, slušanje muzike, šetnja, a ne prepustiti se, barem ne preko određenog minimuma, aktivnostima bijega kao što je čita- nje kriminalističkih priča, ili gledanje filmova, ne pretjeravati u jelu ili piću — neka su očita i rudimentarna pravila. Međutim, bitno je da se disciplina ne vježba kao neko pravilo nametnuto izvana, već da ona postane izraz naše vlastite volje;  da nam je ugodna, i da se polako privi- kavamo na vrstu ponašanja koje bi nam vjero- jatno nedostajalo kad bismo ga prestali primje- njivati.   Jedan   je   od   nesretnih vidova našeg zapadnog shvaćanja discipline (kao i svake vrli- ne) da se pretpostavlja kako je njezino vježba- nje prilično bolno, i jedino ako je bolno može biti dobro. Istok je odavno shvatio da ono što je korisno za čovjeka — za njegovo tijelo i njego- vu dušu — mora biti i ugodno, iako se na po- četku mora prevladati izvjestan otpor.

Koncentraciju je mnogo teže vježbati u na- šem društvu, u kojem, čini se, baš sve djeluje protiv sposobnosti koncentracije. Najvažniji korak u ovladavanju koncentracijom učinit ćemo ako naučimo biti nasamu sa sobom a da ne čitamo, ne slušamo radio, ne pušimo ili ne pijemo. I zaista, biti sposoban da se koncentri- raš, znači biti sposoban da budeš nasamu sa so- bom — a ta sposobnost baš i jest uvjet sposo- bnosti da se voli. Ako sam vezan na drugu oso- bu jer ne mogu stajati na vlastitim nogama, on, ili ona, može da bude moj spasilac, ali naša veza nije veza ljubavi. Paradoksalno je, ali spo- sobnost da budemo sami uvjet je sposobnosti voljenja. Svatko tko pokuša da bude nasamu sa sobom, otkrit će kako je to teško. Počet će osje- ćati uznemirenost, nervozu, ili čak znatnu tje- skobu. Bit će sklon da racionalizira svoju ne- voljkost da nastavi tom vježbom i mislit će da to nema vrijednosti, da je to naprosto besmisle- no, da oduzima previše vremena itd., itd. Tako- đer će opaziti da mu svakovrsne misli dolaze na pamet i da ga obuzimaju. Ulovit će samoga sebe da misli o svojim dnevnim planovima za kasnije, ili o nekoj teškoći u vezi s poslom što ga mora obaviti, ili o tome kamo da ide navečer ili o mnogo čemu što će obuzeti njegov duh — o svemu prije nego da mu dopusti da ostane prazan. Kod toga nam može pomoći obavljanje nekih vrlo jednostavnih vježbi, kao, na primjer, da opušteno sjedimo (ni mlitavo, ni kruto), za-tvorimo oči i pokušamo vidjeti bijeli zaslon pred očima i nastojati ukloniti sve slike i misli što nadolaze, a zatim pratiti ritam vlastitog di- sanja — ne da mislimo na njega, ni da ga for- siramo, već da ga pratimo — i tako osjetimo. I nadalje, treba da pokušamo osjetiti svoje »-ja«, sebe kao centar vlastitih snaga, kao stvaraoca vlastitog svijeta. Čovjek bi morao vježbati ta- kvu koncentraciju svakog jutra barem 20 minuta (ako  je  moguće  i  duže)  i  svako  veče  prije

spavanja2.

Osim takvih vježbi, čovjek mora naučiti da bude koncentriran u svemu što čini: u slušanju muzike, u čitanju knjige, u razgovoru s drugom osobom, u razgledavanju krajolika. Ta djelatnost u tom trenutku mora biti jedina koja je doista važna, kojoj smo se potpuno predali. Ako je netko koncentriran, malo je važno ono što čini. Važne, isto kao i nevažne stvari, poprimaju novu dimenziju realnosti, jer smo im poklonili punu pažnju. Ovladavanje koncentracijom zahtijeva da se izbjegava, koliko je samo moguće, trivi- jalan razgovor, to jest, razgovor koji nije auten- tičan. Razgovaraju li dva čovjeka o rastu drveta

2 Premda o tome ima dosta teorije i prakse u is- točnim, naročito indijskim kulturama, oko sličnih ci- ljeva se posljednjih godina nastojalo i u Evropi. Naj- značajnija je, po mom mišljenju, Gindlerova škola, koja ima za cilj osjećanje vlastita tijela. Radi razumi- jevanja Gindlerovog metoda vidi također rad Char- lotte Selver, kako je iznesen u njezinim predavanjima i tečajevima na Novoj školi u New Yorku.

koje poznaju, ili o ukusu kruha što su ga upravo zajedno jeli, ili o zajedničkom doživljaju s posla, takav razgovor može biti važan pod pretpo- stavkom da oni doživljavaju ono o čemu govore, dakle da se ne bave tim pitanjima površno. S druge strane, razgovor se može voditi o proble- mima politike ili religije, a da je ipak trivijalan; to se događa kad dvoje razgovara kliširano, kad ne sudjeluju srcem u onome o čemu govore. Dodao bih ovdje da je isto toliko važno izbjega- vati trivijalan razgovor, koliko je važno izbje- gavati i loše društvo. Pod lošim društvom ne mislim samo ljude koji su poročni i destruktivni; čovjek treba da izbjegava njihovo društvo jer je područje njihova djelovanja zatrovano i de- presivno. Mislim i na društvo poraženih, na društvo ljudi kojih je duša mrtva, premda im tijelo živi, kojih su misli i razgovori trivijalni, ljudi koji brbljaju umjesto da govore, i izraža- vaju otrcana gledišta, umjesto da misle. Me- đutim, ne može se uvijek izbjeći društvo takvih ljudi, a nije čak ni potrebno. Ako čovjek ne re- agira na očekivani način — to  jest, frazama i trivijalnostima — već direktno i ljudski, često će utvrditi da takvi ljudi promijene svoje pona- šanje, čemu u brojnim slučajevima pomaže iz- nenađenje što ga je izazvao šok od neočekivana odgovora.

Biti koncentriran na druge znači prije svega biti sposoban slušati. Većina ljudi sluša druge, ili čak daje savjete a da ih stvarno ne sluša. Oni

ne uzimaju govor druge osobe ozbiljno, a ni vlastite odgovore. Rezultat je da ih razgovor umara. Oni žive u iluziji da bi ih to čak više zamaralo kad bi koncentrirano slušali. Ali upra- vo je suprotno istina. Bilo koja aktivnost, ako je obavljena s koncentracijom, drži čovjeka bud- nim (premda poslije toga nastupi prirodni i bla- gotvorni umor), dok svaka nekoncentrirana ak- tivnost uspavljuje čovjeka — a u isto vrijeme otežava spavanje na kraju dana.

Biti koncentriran znači živjeti potpuno u sa- dašnjosti, ovdje i sada, i ne misliti o narednoj stvari koju treba učiniti dok činim nešto upravo sada. Suvišno je reći da se koncentracija mora vježbati ponajprije s ljudima koje volimo. Oni moraju naučiti da budu međusobno bliski, a ne da se odalečuju, kako je to  često uobičajeno. Početak vježbanja koncentracije bit  će težak: činit će se da čovjek nikada neće moći postići taj cilj. Gotovo i ne treba reći da to nužno pod- razumijeva strpljenje. Ako netko ne zna da sve ima svoje vrijeme i želi forsirati stvari, taj zaista nikada neće uspjeti da postane koncentriran

—    niti će uspjeti u umijeću ljubavi. Da bi se dobila predodžba o strpljenju, potrebno je samo promatrati dijete kako uči hodati. Ono pada, pada opet, i ponovo pada, ali ipak i dalje poku- šava, popravlja se, dok jednog dana ne hoda bez padanja. Šta bi tek odrasla osoba mogla postići kad bi imala djetinje strpljenje i njegovu kon- centraciju u nastojanjima koja su mu važna.

Čovjek se ne može naučiti koncentraciji a da ne postane osjetljiv na samoga sebe. Što to znači? Treba li da čovjek uvijek misli na sebe, da sebe »analizira«, ili što drugo? Kad bismo mi govorili o osjetljivosti za mašinu, ne bi bilo teško objasniti što to znači. Svatko, na primjer, tko vozi auto osjetljiv je na njega. Cak se i mala, neuobičajena buka zamjećuje, a isto tako i mala promjena u radu motora. Na isti način vozač je osjetljiv za promjene na površini ceste, na kre- tanje automobila ispred i iza njega. Pa ipak, on ne misli o svim tim momentima; njegov je duh u stanju opuštena opreza, spreman za sve važne promjene u situaciji na koju je koncentriran

—• na sigurnu vožnju auta.

Ako promatramo nečiju osjetljivost za drugo ljudsko biće, za to ćemo najočitiji primjer naći u osjetljivosti i stalnoj spremnosti majke prema njezinu djetetu. Ona zapaža izvjesne tjelesne promjene, zahtjeve, potištenosti, prije nego što su otvoreno izraženi. Nju budi djetinji plač, dok je drugi i veći zvuk ne bi probudio. Sve to znači da je ona osjetljiva za manifestacije djetinje životnosti. Ona nije tjeskobna ili zabrinuta, već u stanju pozorne ravnoteže, prijemljiva za svaki značajan znak što dolazi od djeteta. Na isti način čovjek može biti osjetljiv prema samome sebi. Čovjek je, na primjer, svjestan osjećaja umora ili potištenosti i umjesto da im se prepusti i da ih podrži depresivnim mislima koje ga uvijek obuzimaju, on se pita: »Što se dogodilo?« Zašto sam potišten? Isto treba činiti kad osjetimo da smo razdraženi, ili srditi, ili da smo skloni ma- štanju, ili drugim aktivnostima bijega. U svakom od tih slučajeva važno je biti svjestan tih stanja, a ne da ih racionaliziramo na tisuću i jedan način, kako se to već čini. Štoviše, važno je biti otvoren za svoj unutarnji glas, koji će nam reći

—    često sasvim neposredno — zašto smo tje- skobni, potišteni, razdraženi.

Prosječan čovjek je osjetljiv za svoje tjelesne procese. On zapaža promjene, ili čak sitne boli. Tu istu vrstu tjelesne osjetljivosti relativno je

lako iskusiti, jer većina ljudi ima predodžbu o

tome kako im je kad se osjećaju dobro. Ista os- jetljivost za čovjekove mentalne procese mnogo je teža, jer mnogi ljudi nisu nikada poznavali osobu koja je funkcionirala optimalno. Oni uzi- maju kao mjerilo psihičku djelatnost svojih ro- ditelja i rođaka, ili socijalne grupe u kojoj su se rodili, i dokle se god ne razlikuju od njih, oni se osjećaju normalno i nemaju interesa da išta za- pažaju. Ima mnogo ljudi, na primjer, koji nisu nikada vidjeli zaljubljenu osobu, ili osobu od integriteta, ili hrabrosti, ili koncentracije. Sa- svim je očito da moram, ako želim biti osjetljiv za sebe, posjedovati sliku potpunog, zdravog ljudskog opstanka — a kako će netko postići takav doživljaj ako ga nije imao u vlastitom djetinjstvu, ili kasnije? Sigurno je da odgovor na to pitanje nije jednostavan, ali ono ukazuje na jednu veoma kritičnu činjenicu u našem ob- razovnom sistemu.

Dok naučavamo znanje, mi gubimo onaj nauk koji je najvažniji za ljudski razvoj: nauk koji se može dati jedino jednostavnim prisustvom zrele, ljubavlju obuzete osobe. U prijašnjim epohama naše vlastite kulture, ili u Kini i In- diji, čovjek koji je bio najviše cijenjen posje- dovao je izrazite duhovne kvalitete. Čak ni učitelj nije bio jedini, pa ni prvotni izvor infor- macija, već je njegova uloga bila da prenese na učenike izvjesna ljudska gledišta. U suvreme- nom kapitalističkom društvu — a isto vrijedi i za Rusiju — ljudi koje smatraju vrijedne za divljenja i oponašanja sve su prije nego nosioci značajnih duhovnih osobina. Javnost zapaža po- najprije one koji pružaju prosječnom čovjeku osjećaj varljivog zadovoljstva. Filmske zvijezde, radio-zabavljači, komentatori, važne poslovne ili političke figure — to su obrasci za oponašanje. Njihova je glavna kvalifikacija za tu ulogu često to da su uspjeli postati novinska vijest. Pa ipak, situacija ne izgleda potpuno beznadna. Uzmemo li u obzir činjenicu da čovjek poput Alberta Schweitzera može postati slavan u Sje- dinjenim Državama, predočimo li sebi mnoge mogućnosti da upoznamo našu omladinu sa živim i historijskim ličnostima koje pokazuju šta ljudska bića mogu postići kao ljudska bića, a ne kao zabavljači (u širokom smislu te riječi), i ako pomislimo na velika djela literature i umjetnosti svih vremena, tada se čini da postoji šansa za stvaranje vizije ispravnog ljudskog djelovanja,

a stoga i osjetljivosti za štetno djelovanje. Ako ne bismo uspjeli da održimo živom viziju zrelog života, tada bismo  zaista bili suočeni s vjero- jatnošću da će se naša čitava kulturna tradicija slomiti. Ta se tradicija ne zasniva ponajprije na prijenosu izvjesnih vrsta znanja, već na prije- nosu izvjesnih vrsta ljudskih osobina. Ne budu li generacije koje dolaze više uočavale te osobine, pettisućgodišnja kultura će nestati, makar se njezino znanje prenosilo i dalje razvijalo.

Do sada sam razmatrao ono što je potrebno za ovladavanje bilo kojim umijećem. A sad ću raz- motriti one kvalitete koje su od naročitog zna- čenja za sposobnost voljenja. Prema onome što sam rekao o prirodi ljubavi, glavni je uvjet po- stizavanja ljubavi prevladavanje vlastitog nar- cizma. U narcističkoj orijentaciji čovjek doži- vljava kao realno samo ono što je unutar njega, dok fenomeni vanjskog svijeta nisu realni po sebi nego se doživljavaju samo s obzirom na to jesu li za nekoga korisni, ili opasni. Suprotno narcizmu je objektivnost; ona je sposobnost da se ljudi i stvari vide onakvima kakvi jesu, obje- ktivno, i sposobnost da se odvoji ta objektivna slika od slike koju oblikuju nečije želje ili bo- jazni. Svi oblici psihoze pokazuju krajnju ne- sposobnost da se bude objektivan. Za ludu osobu jedina realnost koja postoji je ona unutar nje, realnost njezinih bojazni i želja. Ona vidi vanjski svijet kao simbole svog unutarnjega svijeta, kao svoju kreaciju.  Svi mi činimo isto

kad snivamo. U snovima mi stvaramo događaje, postavljamo drame koje su izraz naših želja i bojazni (mada katkada i naših spoznaja i vredno- vanja), i dok spavamo mi smo uvjereni da je produkt naših snova isto tako stvaran kao i stvarnost koju gledamo kad smo budni.

Luda osoba ili osoba koja sniva nikako ne može stvoriti objektivnu sliku vanjskog svijeta, ali svi smo mi manje ili više ludi, ili manje ili više u snu. Svi mi posjedujemo neobjektivnu sliku svijeta, sliku koja je iskrivljena našom narcističkom orijentacijom. Moram li navesti primjere? Svatko ih može lako naći ako pro- matra sebe, svoje susjede, ili ako čita novine. Oni variraju u stupnju narcističkog iskrivljenja realnosti. Neka žena, na primjer, telefonira dok- toru da želi doći do njega istog poslijepodneva. Doktor joj odgovara da nije slobodan tog poslije- podneva, ali da ga može posjetiti slijedećeg dana. Njezin odgovor glasi: »Ali, doktore, ja stanujem samo pet minuta od vaše ordinacije-«, Ona ne može razumjeti njegovo objašnjenje da udaljenost, koja je za nju tako mala, ne ušteđuje njemu vrijeme. Ona doživljava situaciju narci- stički: budući da ona ušteđuje vrijeme i on ušte- đuje vrijeme — ona je sama za sebe jedina realnost.

.'. Manje su ekstremna — ili možda samo manje očita — iskrivljenja uobičajena u interperso- nalnim odnosima. Koliko roditelja doživljava djetinje  reakcije na taj   način da im je dijete

poslušno, da im pruža zadovoljstvo, da im služi na čast itd., umjesto da shvate, ili da su barem zainteresirani za ono što dijete osjeća samo u sebi? Koliko muževa vidi kod svojih žena ten- denciju za dominacijom, jer ih vlastita vezanost na majku prisiljava da svaki zahtjev tumače kao ograničenje svoje slobode? Koliko žena misli da su njihovi muževi neaktivni ili glupi, jer oni ne odgovaraju fantazijskoj slici blještavog princa, koju su možda izgradile kao djevojčice?

Nedostatak objektivnosti prema stranim na- cijama upravo je notoran. Svakodnevno se druga nacija prikazuje kao potpuno izopačena i zla, dok je vlastita nacija simbol svega što je dobro i uzvišeno. Sve se akcije neprijatelja ocjenjuju jednim mjerilom — svaka akcija vlastite nacije drugim. Čak i ispravna djela neprijatelja sma- traju se kao znak posebne pokvarenosti, smiš- ljeni da zavaraju nas i svijet, dok su naša loša djela nužna i opravdana uzvišenim ciljevima ko- jima služe. I zaista, istražimo li odnose među nacijama, kao i odnose među pojedincima, do- lazimo do zaključka da je objektivnost izuzetak, a veći ili manji stupanj narcističkog iskrivljenja pravilo.

Sposobnost objektivnog mišljenja ie um; emo- cionalno stanovište iza uma je poniznost. Biti objektivan, koristiti se vlastitim umom, čovjek može jedino ako je dosegao stanovište poniznosti, ako se oslobodio snova o sveznanju i svemoći koji su ga obuzimali u djetinjstvu.

U smislu ovog razmatranja o primjeni umi- jeća ljubavi to znači: budući da ljubav zavisi o relativnom odsustvu narcizma, ona zahtijeva razvijanje poniznosti, objektivnosti i uma. Sav čovjekov život mora biti posvećen tom cilju. Po- niznost i objektivnost su nedjeljive, baš kao i ljubav. Ja ne mogu biti istinski objektivan prema svojoj porodici ako ne mogu biti objek- tivan prema strancu i obratno. Želim li ovladati umijećem ljubavi, moram  nastojati  da budem objektivan u svakoj situaciji, i da postanem osjetljiv za situacije u kojima nisam objektivan. Moram nastojati da vidim razliku između svoje slike o nekoj osobi, i njezina ponašanja kad je slika narcistički iskrivljena, i kakva postoji bez obzira na moje interese, potrebe i strahove. Steći sposobnost za objektivnost i um pola je puta do postizavanja umijeća ljubavi, ali objek- tivnost se mora postići prema svakome s kim čovjek stupa u dodir. Ako bi netko želio rezer- virati svoju objektivnost za ljubljenu osobu, i ako bi pomislio da se može osloboditi objektiv- nosti prema ostalom svijetu, ubrzo će otkriti da nije uspio ni ovdje ni ondje.

Sposobnost da ljubimo zavisi o čovjekovoj sposobnosti da se oslobodi narcizma i incestu- ozne fiksacije na majku i klan; ona zavisi o našoj sposobnosti da rastemo, da razvijamo produktivnu orijentaciju prema svijetu i sa- mima sebi. Taj proces oslobađanja, nastajanja, osovljavanja na vlastite noge, zahtijeva kao nužan uvjet jednu osobinu: vjeru.

Prakticiranje umijeća ljubavi zahtijeva prak- ticiranje vjere.

Što je vjera? Je li vjera nužno vjerovanje u boga, ili u religijske doktrine? Je li vjera nužno suprotna ili odvojena od uma i racionalnog miš- ljenja? Već na samom početku primanja pro- blema vjere čovjek mora razlikovati racionalnu vjeru od iracionalne. Pod iracionalnom vjerom razumijem vjerovanje (u osobu ili ideju) koje se zasniva na čovjekovu  podvrgavanju iracional- nom autoritetu. Suprotno tome, racionalna vje- ra je uvjerenje što se korijeni u čovjekovu vla- stitom doživljaju misli ili osjećaja. Racionalna vjera nije prije svega vjera u nešto, već kvalitet izvjesnosti i čvrstine koje imaju naša uvjere- nja. Vjera je prije karakterna osobina što pro- žima cijelu našu ličnost nego neko specifično vjerovanje.

Racionalna se vjera korijeni u produktivnoj intelektualnoj i emocionalnoj djelatnosti. U ra- cionalnom mišljenju, gdje se smatra da vjeri nema mjesta, racionalna vjera je važna kompo- nenta. Kako  naučenjak, na primjer, dolazi do novog otkrića? Počinje li on tako da pravi eks- periment za eksperimentom, sakupljajući činje- nicu za činjenicom, a da nema viziju onoga što očekuje da će naći? Rijetko se do bilo kojeg važnog otkrića na bilo kojem naučnom podru- čju došlo na taj način. Ni ljudi nisu došli do važnih zaključaka kad su jednostavno davali krila mašti. Proces kreativnog mišljenja na sva-

kom području ljudskog nastojanja često započi- nje onim što se može nazvati »racionalnom vi- zijom-«, koja je sama rezultat znatnog prethod- nog proučavanja, reflektivnog mišljenja i pro- matranja. Kad učenjak uspije da sakupi dovolj- no činjenica, ili uspije da izradi matematsku formulu, ili oboje, da bi učinio svoju prvotnu viziju vrlo uvjerljivom, može se reći da je do- šao do privremene hipoteze. Pažljiva analiza hipoteze, da bi se razaznale njezine implikacije, i gomilanje činjenica koje je podržavaju, vode do adekvatnije hipoteze i naposljetku možda do njezina uključivanja u sveobuhvatnu teoriju.

U povijesti nauke ima mnogo primjera vjere

u razum i vizija istine. Kopernik, Kepler, Gali- lej i Newton bili su prožeti nepokolebljivom vjerom u razum. Zbog nje je Giordano Bruno bio spaljen na lomači, a Spinoza pretrpio eks-

komunikaciju. Na svakom koraku, od začinjanja

racionalne vizije do formuliranja teorije, vjera je potrebna: vjera u viziju kao racionalno va- ljan cilj kojemu treba težiti, vjera u hipotezu kao vjerojatan i plauzibilan stav, i vjera u ko-

načnu teoriju, dok se ne postigne u najmanju

ruku opća suglasnost o njezinoj valjanosti. Ta je vjera ukorijenjena u čovjekovu vlastitom iskustvu, u povjerenju u čovjekovu moć mišlje- nja, promatranja i suđenja. Dok se iracionalna

vjera prihvaća kao nešta istinito samo zato što

autoritet ili većina tako kaže, racionalna se vje- ra korijeni u nezavisnom uvjerenju,  zasnova-

nom na nečijem vlastitom produktivnom pro- matranju i mišljenju, usprkos mišljenju većine.

Mišljenje i sud nisu jedina sfera iskustva u kojoj se manifestira racionalna vjera. U sferi ljudskih odnosa vjera je prijeko potrebna kva- liteta svakog značajnog prijateljstva ili ljubavi.

»Vjerovati« u drugu osobu, znači biti siguran u pouzdanost i nepromjenjivost njezinih osno- vnih stanovišta, srži njezine ličnosti, njezine ljubavi. Pod tim ne mislim da neka osoba ne smije mijenjati svoja mišljenja, već da njezine osnovne motivacije ostaju iste; da je, na pri-

mjer, njezina sposobnost ili poštivanje ljudskog

dostojanstva dio njezine ličnosti i da nije podlo- žna promjeni.

U istom smislu mi vjerujemo u sebe. Mi smo svjesni postojanja svojeg »-ja-«, jezgre naše li- čnosti koja je nepromjenljiva i koja traje čitav naš život, usprkos promjenljivim uvjetima i bez obzira  na  izvjesne  promjene  u  mišljenjima  i osjećanjima. Upravo je ta jezgra ona realnost što se nalazi iza riječi »ja-« i na kojoj se zasniva naše uvjerenje o  vlastitom identitetu.  Ako  ne vjerujemo u trajanje našeg »ja-«, naše je osje- ćanje identiteta ugroženo i mi postajemo zavisni o drugim ljudima čije odobravanje tada postaje osnovom  osjećanja   našeg vlastitog identiteta. Samo je osoba koja vjeruje u sebe sposobna da bude vjerna drugima, jer jedino ona može biti sigurna da će u budućnosti biti ista kao i danas i  da  će zato  osjećati i djelovati kako se sada očekuje od nje. Vjera u sebe uvjet je naše spo- sobnosti da nešto obećamo, a budući da se čo- vjek, kao što je Nietzsche istaknuo, može defi- nirati s pomoću njegove sposobnosti da obećava, to je jedan od uvjeta ljudskog postojanja. Za ljubav je važna vjera u vlastitu ljubav, u nje- zinu sposobnost da proizvede ljubav u drugih, u njezinu pouzdanost.

Drugo značenje vjerovanja u neku osobu je vjera u mogućnosti drugih. Najrudimentarnija forma te vjere je vjera koju majka ima za no- vorođeno dijete: da će ono živjeti, rasti, hodati i govoriti. Međutim, taj se razvitak djeteta zbiva tako pravilno da se čini  kako očekivanje tog razvoja ne zahtijeva vjeru. Drugačije je s onim mogućnostima koje ne moraju uspjeti da se raz- viju: djetetove mogućnosti da voli, da bude sre- tno, da se koristi svojim razumom, i još speci- fičnije mogućnosti, poput umjetničkih nadare- nosti. One su sjemenje koje raste i postaje ma- nifestno ako su dati prikladni uvjeti za njegov razvitak, ali mogu ugasiti ako tih uvjeta nema.

Jedan od tih najvažnijih uvjeta je taj da zna- čajne osobe u djetetovu životu vjeruju u te mo- gućnosti. Prisutnost te vjere čini razliku izme- đu odgoja i manipulacije. Odgoj pomaže djetetu da realizira svoje mogućnosti.3 Suprotno od odgoja jest manipulacija koja se zasniva na od- sustvu vjere u rast mogućnosti i na uvjerenju

3   Korijen riječi edukacija jest e-ducere, što doslovno znači voditi naprijed, ili ostvariti nešto što je poten- cijalno prisutno.

da će dijete biti ispravno jedino ako mu odrasli daju ono što je poželjno, a odstrane od njega ono što se čini da je nepoželjno. Nema potrebe da se vjeruje u robota, budući da u njemu i nema života.

Vjera u druge ima svoju kulminaciju u vjeri u čovječanstvo. U zapadnom svijetu ta je vjera bila izražena religijskim terminima u židovsko- kršćanskoj religiji, a u svjetovnom jeziku ona je našla svoj najsnažniji izraz u progresivnim političkim i socijalnim idejama posljednjih sto i pedeset godina. Poput vjere u dijete, ona se zasniva na ideji da su čovjekove mogućnosti takve da će one, uz odgovarajuće uvjete, biti sposobne da izgrade socijalni poredak što se ravna prema principima jednakosti, pravde i ljubavi. Čovjek još nije uspio izgraditi  takav poredak i zato uvjerenje da on to može zahtije- va vjeru. Ali, kao i svaka racionalna vjera, ni to nije proizvoljno mišljenje, već se zasniva na do- kazu prošlih dostignuća ljudske vrste i na unu- tarnjem iskustvu svakog pojedinca, na njegovu vlastitom doživljaju razumnosti i ljubavi.

Dok su iracionalnoj vjeri korijeni u podvrga- vanju sili, koja je premoćno snažna, sveznajuća i svemoguća, u abdikaciji vlastite snage i moći, racionalna vjera se zasniva na suprotnom isku- stvu. Mi na taj način vjerujemo u misao, jer je ona rezultat našeg promatranja i mišljenja. Mi vjerujemo u  mogućnosti drugih, samih sebe i čovječanstva,  i  to samo do one mjere do koje

smo iskusili razvoj vlastitih mogućnosti, stvar- nost sazrijevanja u sebi, snagu vlastite razum- ske moći i ljubavi. Osnova racionalne vjere je produktivnost. Živjeti u vlastitoj vjeri znači živjeti produktivno. Iz toga slijedi da su vjero- vanje u silu (u smislu dominacije) i upotreba sile suprotno od vjere. Vjerovati u silu koja po- stoji znači ne vjerovati u razvitak mogućnosti koje još nisu realizirane. To je predviđanje bu- dućnosti zasnovano jedino na očitoj sadašnjosti; ali ono se pokazuje kao žalosno pogrešan pro- račun, duboko iracionalan u svom predviđanju ljudskih mogućnosti i ljudskog rasta. Ne postoji racionalna vjera u silu. Postoji podvrgavanje sili, ili, u onih koji je imaju, želja da se zadrži. Dok se mnogima čini da je sila najrealnija od svega, dotle je čovjekova povijest dokazala da je sila najnestalnije od svih ljudskih dostignuća. Pošto se vjera i sila međusobno isključuju, sve religije i politički sistemi, koji su prvotno izgra- đeni na racionalnoj vjeri, korumpiraju se i na- posljetku gube i onu snagu koju imaju, ako se oslone na silu, ili čak ako se s njom povežu.

Vjerovanje zahtijeva hrabrost, sposobnost da se preuzme rizik, spremnost čak da se prihvati bol i razočaranje. Tko god inzistira na sigurno- sti i zbrinutosti kao osnovnim uvjetima života, ne može vjerovati. Tko god se zatvori u sistem obrane, služeći se suzdržijivošću  i posjedova- njem kao sredstvima za svoju sigurnost, stvara od sebe zatvorenika. Biti voljen i voljeti tako-

đer zahtijeva hrabrost, hrabrost da se procijene izvjesne vrijednosti kao najviša vrijednost — i da se učini skok i stavi sve na te vrijednosti.

Ta hrabrost se znatno razlikuje od hrabrosti o kojoj je glasoviti hvalisavac Mussolini govorio kad je upotrijebio parolu: »Živjeti opasno-«. Njegova vrsta hrabrosti je hrabrost nihilizma. Ona se korijeni u destruktivnom stanovištu prema životu, u voljnosti da se odbaci život jer je čovjek nesposoban da ga voli. Hrabrost iz očaja je suprotnost hrabrosti iz ljubavi, baš kao što je vjera u silu suprotnost vjeri u život.

Ima li išta u vjeri i hrabrosti što bi se trebalo

prakticirati? Vjera se, zapravo, može praktici- rati svakog trenutka. Potrebna je vjera da se odgoji dijete, da se zaspi, da se započne bilo koji posao. Ali, mi smo svi naviknuli da posjeduje- mo tu vrstu vjere. Tko god je ne posjeduje, pati od pretjerane zabrinutosti za svoje dijete, ili od nesanice, ili od nesposobnosti da vrši bilo koju vrstu produktivnog rada. Ili je takva osoba su- mnjičava, nesklona da se ikome približi, ili hi- pohondrijski nastrojena, nesposobna da pravi bilo kakve dalekosežne planove. Pridržavati se svog suda o nekome, čak ako ga javno mnjenje, ili neke nepredviđene činjenice opovrgavaju, pridržavati se vlastitih mišljenja, čak ako su i nepopularna — sve to zahtijeva vjeru i hrab- rost. Vjera i hrabrost su potrebni da se teškoće, udarci i nesreće života shvate kao izazov, kojim svladavajući ga, jačamo sebe, a ne kao nepra- vedna kazna koja se nije morala nama dogoditi.

Prakticiranje vjere i  hrabrosti započinje sa sitnim detaljima svakodnevnog života. Prvi je korak da se uoči gdje i kada čovjek gubi vjeru, da se progledaju racionalizacije koje se koriste da se prikrije taj gubitak vjere, da se razazna kad čovjek postupa kukavički, i opet, kako to racionalizira. Treba shvatiti da svako gubljenje vjere slabi volju čovjeka i da povećana slabost vodi do novog gubitka, i tako sve dalje u zatvo- renom krugu. Zatim, čovjek treba da spozna i to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, zapravo, iako obično nesvjesno, boji da ne bi volio. Voljeti znači obvezati se bez garan- cije, prepustiti se potpuno nadi da će naša lju- bav proizvesti ljubav ljubljene osobe. Ljubav je čin vjere, i tko god slabo vjeruje, slabo i voli. Može li čovjek reći više o prakticiranju vjere? Netko drugi bi mogao. Da sam pjesnik ili pro- povjednik, mogao bih pokušati. Ali budući da nisam ni jedno ni drugo, ne mogu čak ni poku- šati da kažem više o prakticiranju vjere, ali sam siguran da će svatko, tko je stvarno zainteresi- ran, naučiti da vjeruje, kao što dijete nauči da hoda.

Aktivnost, neizbježivo stanovište u praktici- ranju umijeća ljubavi, koje sam dosada spome- nuo samo implicitno, treba da bude raspravlje- no eksplicitno jer predstavlja osnovu praktici- ranja umijeća ljubavi. Već sam prije rekao da se pod aktivnošću ne podrazumijeva »činiti nešto«, već unutarnju aktivnost, produktivnu upotrebu čovjekovih snaga. Ljubav je aktiv- nost; ako ljubim, nalazim se permanentno u stanju aktivne brige za ljubljenu osobu, ali ne samo za njega, ili nju. Jer, ja ću postati nespo- soban da sebe aktivno vežem uz ljubljenu osobu ako sam lijen, ako nisam stalno budan, oprezan, djelatan. Spavanje je jedino prikladno stanje za neaktivnost; budnost je stanje u kojem lijenost ne bi smjela da dođe do izražaja. Danas se veliki broj ljudi nalazi u paradoksalnoj situaciji da napola spavaju kad su budni, i da su napola budni kad spavaju, ili kad žele spavati. Biti potpuno budan uvjet je da se ne dosađujemo ili da ne dosađujemo — i zaista, ne dosađivati se, ili ne dosađivati, jedan je od glavnih uvjeta da se može voljeti. Biti aktivan u mislima, osjećajima, s napregnutim pogledom i sluhom, čitav dan, da bi se izbjegla unutarnja lijenost, bilo da ona poprima oblik receptivno-sti, sakupljanja, ili naprosto formu traćenja vremena, prijeko je potreban uvjet prakticira- nja umijeća ljubavi. U zabludi je tko misli da čovjek može tako razdvojiti život da je produ- ktivan u sferi ljubavi, a neproduktivan u svim drugim sferama. Produktivnost ne dopušta ta- kvu podjelu rada. Sposobnost da se voli zahti- jeva stanje žestine, budnosti, povećane vitalno- sti, što može biti samo rezultatom produktivne i aktivne orijentacije u mnogim drugim sferama života. Ako čovjek  nije produktivan u  drugim sferama, nije ni u ljubavi.

Pretresanje umijeća ljubavi ne može se ogra- ničiti na područje ličnog stjecanja i razvijanja onih karakteristika i stanovišta koja su bila opisana u ovom poglavlju. Ono je neodvojivo vezano sa socijalnim područjem. Ako ljubiti znači posjedovati stanovište ljubavi prema sva- kome, ako je ljubav karakterna osobina, ona mora nužno  postojati u čovjekovu odnosu ne samo prema porodici i prijateljima već i prema onima s kojima čovjek stupa u dodir na radnom mjestu, na tržištu, u struci. Ne postoji »podjela rada-« između ljubavi za one koji su nam bliski i one koji su nam strani. Baš naprotiv, uvjet za postojanje prve jest postojanje druge. Shvatiti tu suštinu ozbiljno znači provesti doista prilično drastičnu promjenu u svojim socijalnim odnosi- ma, u poredbi s uobičajenim odnosima. Premda se mnogo lažnog divljenja iskazuje za religijski ideal ljubavi prema bližnjemu, naši su odnosi stvarno zasnovani — u najboljem slučaju —■ na principu korektnosti. Korektnost znači da se ne upotrebljava prijevara ili zavaravanje u procesu razmjene roba i usluga, kao i u razmjeni osjećanja. »-Dajem ti koliko  i ti meni«, u  ma- terijalnim stvarima kao i u ljubavi, dominantna je etička maksima u  kapitalističkom društvu. Može se čak reći da je razvitak etike korektnosti posebni etički doprinos kapitalističkog društva.

Razlozi za tu činjenicu leže u samoj prirodi kapitalističkog  društva.  U  pretkapitalističkim društvima razmjena dobara je bila određena ili golom silom, tradicijom ili ličnim vezama lju- bavi ili prijateljstva. U kapitalizmu je sveodre- đujući faktor razmjena na tržištu. Bilo.da.se radi o robnom tržištu, tržištu rada ili tržištu usluga, svaka osoba razmjenjuje sve ono što» ima za prodavanje za ono što želi dobiti, a pod tržišnim uvjetima, i to bez upotrebe sile ili prevare.

Etika korektnosti lako se brka s etikom Zlat- nog pravila. Maksima: »čini drugima ono što bi želio da oni čine tebi« može se interpretirati kao: »budi korektan u svojoj razmjeni s drugi ma«. Ali, zapravo, ona je prvotno formulirana kao  popularnija  verzija  biblijske  maksime:

»Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe-«. I zaista, židovsko-kršćanska norma bratske lju bavi potpuno je drugačija od etike korektnpsti. Ona znači voljeti svoga bližnjega, to jest osjeća ti se odgovornim za njega, istovjetnim s njim, dok etika korektnosti znači ne osjećati se odgo- vornim, istovjetnim, već udaljenim i odvojenim, ona znači da treba poštivati prava bližnjega, ali ne i voljeti ga. Nije slučajno da je Zlatno pravi lo postalo danas najpopularnija vjerska maksi- ma; budući da se ono može interpretirati u smi- slu etike korektnosti, ono je vjerska maksima, koju svatko razumije i voljan je da je praktici- ra. Ali prakticiranje ljubavi mora započeti uočavanjem razlike između korektnosti i ljubavi.                                                     .          ;

Ovdje, međutim, iskrsava važno pitanje. Ako se naš čitav socijalni i ekonomski sistem zasniva na tome da svatko teži za vlastitom korišću, ako se on upravlja prema principu egotizma, koji je ublažen jedino etikom korektnosti, kako može netko obavljati posao, kako može djelovati u okviru postojećeg društva, a u isto vrijeme prakticirati ljubav? Ne podrazumijeva li ovo drugo odbacivanje svih svjetovnih interesa i ne znači li to dijeliti život s najsiromašnijima? To pitanje su postavili i radikalno na njega odgo- vorili kršćanski kaluđeri i ličnosti kao na pri- mjer Tolstoj, Albert Schweitzer i Simone Weil.

Postoje drugi4 koji zastupaju gledište temeljne nespojivosti  ljubavi  i  normalnog  svjetovnog

života u okviru našeg društva. Oni dolaze do zaključka da govoriti danas o ljubavi znači je- dino sudjelovati u općoj prevari. Oni tvrde da samo mučenik ili luđak može ljubiti u današ- njem svijetu i da zato svako raspravljanje o ljubavi nije ništa drugo nego puko pričanje. To veoma uvaženo gledište ubrzo se pokazuje kao racionalizacija cinizma. Zapravo, u njega impli- citno vjeruje prosječan čovjek koji kaže: »Volio bih biti dobar kršćanin — ali kad bih to mislio ozbiljno, morao bih gladovati«. Taj »radikali- zam« završava u moralnom nihilizmu. Oboje, i radikalni mislilac i prosječan čovjek, automati su bez ljubavi, i jedina je razlika među njima

4   Vidi članak Herberta Marcusea »Socijalne impli- kacije psihoanalitskog revizionizma«, u časopisu »Dis- sent«, New York, ljeto 1955.

ta da taj drugi nije toga svjestan, dok prvi to zna i shvaća »historijsku nužnost« te činjenice.

Ja sam uvjeren da je odgovor o apsolutnoj nespojivosti ljubavi i »-normalnog-« života ispra- van jedino apstraktno. Princip koji stoji u os- novi kapitalističkog društva i princip ljubavi nespojivi su. Ali moderno društvo, razmotreno konkretno, složen je fenomen. Prodavač besko- risne robe, na primjer, ne može djelovati uspje- šno a da ne laže; kvalificirani radnik, kemičar, ili liječnik mogu. Na sličan način mogu farmer, radnik, učitelj i još mnogi tipovi poslovnih ljudi

pokušati da prakticiraju ljubav a da ne prestanu

djelovati uspješno. Čak ako čovjek i prizna da je princip kapitalizma nespojiv s principom lju- bavi, mora se priznati da je »kapitalizam-« u sebi složena struktura koja se neprestano mijenja i koja još uvijek dopušta znatni nonkonformizam i ličnu trpeljivost.

Govoreći to, međutim, ne želim implicirati kako možemo očekivati da će sadašnji socijalni sistem neograničeno trajati i kako se u isto vri- jeme nadamo realizaciji ideala ljubavi prema bližnjemu. Ljudi koji su sposobni da vole nužno su izuzeci u sadašnjem sistemu; ljubav je nužno granični fenomen u današnjem zapadnom dru- štvu. Ne toliko zbog toga što brojna zanimanja ne bi dopuštala stanovište ljubavi, već zbog toga što je duh društva koje se orijentiralo na proiz- vodnju i glad za dobrima takav da se jedino nonkonformist može uspješno od njega obraniti.

Oni koji su ozbiljno zaokupljeni ljubavlju kao jedinim racionalnim odgovorom na problem ljudske egzistencije moraju, dakle, doći do za- ključka da su važne i radikalne promjene u našoj socijalnoj strukturi nužne ako ljubav treba da postane socijalna, a ne isključivo individu- alan, granični fenomen. Smjer takvih promjena može se u okviru ove knjige samo  naznačiti.5 Našim društvom rukovodi upravna birokracija, profesionalni političari; ljude motivira masovna

sugestija, a njihov je cilj više proizvoditi i više

trošiti — kao svrha sama po sebi. Sve su dje- latnosti podređene ekonomskim ciljevima; sred- stva su postala ciljevi. Čovjek je automat — dobro hranjen i dobro obučen, ali bez najvišeg interesa za ono što predstavlja njegovu posebnu ljudsku kvalitetu i ulogu. Ako čovjek treba da bude sposoban da voli, mora ga se smjestiti na njegovo najviše mjesto. Ekonomska mašina mora služiti njemu, a ne on njoj. On se mora osposo- biti da sudjeluje u diobi iskustava, u diobi rada, a ne u diobi profita. Društvo se mora organizirati na takav način da čovjekova društvena priroda, sposobna za ljubav, ne bude odvojena od njegova socijalnog postojanja, nego da postanu jedno. Ako je istina, kao što sam pokušao pokazati, da je ljubav jedini zdravi i zadovoljavajući odgovor na problem ljudskog postojanja, tada svako društvo, koje do određene mjere isključu-

5 U knjizi  »Zdravo  društvo«  (Rad, Beograd,  1963) pokušao sam se detaljno baviti tim problemom.

 

je razvitak ljubavi, mora u dužem vremenskom periodu propasti zbog svoga proturječja s te- meljnim potrebama ljudske prirode. Govoriti o ljubavi ne znači »-pričati-« samo zato da bi se govorilo o najvišoj i realnoj potrebi svakog ljudskog bića. Ako je ta potreba prikrivena, ne znači da ona ne postoji. Analizirati prirodu lju- bavi znači razotkriti danas njezinu općenitu od- sutnost i kritizirati socijalne prilike koje su od- govorne za tu odsutnost. Vjerovati u mogućnost ljubavi kao u socijalni, a ne samo individualno

—   izuzetni fenomen, racionalna je vjera što se zasniva na spoznaji same prirode čovjeka.

                                                                                                                                                                                    167