Često se miješa ljubav prema sebi sa sebičnošću. Zato mislimo da se nije dobro previše baviti sa sobom jer to vodi u sebičnost. To međutim ovisi da li se bavimo sa sobom, ili drugim ljudima, na pravi ili pogrešan način. Pogrešno je misliti o sebi na destruktivan način, a to je samosažaljenje, tužiti se na sudbinu, prepuštati se žaljenju o onome što nismo imali u životu, ili pokušavati mijenjati ono što ne možemo mijenjati u životu. Takav način bavljenja sa sobom mora voditi u još veći osjećaj nezadovoljstva i nesreće. Ako se neprestano žalimo, tada vjerujemo da je život nepravedan prema nama, i tada se takvo pogrešno vjerovanje i ostvaruje. Gubimo snagu u samosažaljenju, umjesto da potražimo rješenje problema. Trebamo naučiti kako takvo pogrešno bavljenje sa sobom promijeniti u produktivno.

Govorili smo o lažnim rješenjima iz djetinjstva koja dovode do osjećaja bespomoćnosti i patnje jer ne funkcioniraju. Ta rješenja dovode do uvjerenja da mi nemamo ništa s našim problemom i da si ne možemo pomoći. Tražimo lažne autoritete koji bi preuzeli odgovornost za naš život. Uzmimo, primjerice, jedno takvo lažno rješenje - masku ljubavi kojom pokušavamo natjerati druge da nam daju ljubav. Trudimo se oko drugih ljudi da bi nas oni voljeli. Kupujemo njihovu ljubav - dajemo da bismo dobili, znači ne dajemo bezuvjetno. Gubimo radost darivanja, jer želimo nešto za uzvrat. I jako smo ljuti i ogorčeni što to ne možemo dobiti. I opet se osjećamo prevareno i bespomoćno. Začarani krug je zatvoren. Ali, ako doista budemo davali ljubav, onda nam se ljubav mira vratiti. Jer onaj koji ima ljubav, još više će je imati. A onaj koji je nema, imat će je još manje.

U ovim emisijama dali smo vam i alate kako pomoći sebi, pa ćemo sada samo nakratko ponoviti neke:

Ovi pristupi, ili alati, ne mogu napraviti posao umjesto nas. Oni nam jedino mogu pokazati što trebamo napraviti i kako se mijenjati da bi se naš život promijenio na bolje.

Za one koji to još ne mogu, zdravije je pomagati drugim ljudima, jer tako smanjuju svoju sebičnost. Drugi koji se bave sa sobom na konstruktivan način, trebaju se također baviti drugima na takav produktivan način. Ako se odnosimo prema sebi konstruktivno, u istoj mjeri ćemo se odnositi prema drugima. Ako pomažemo drugima, i tako zaboravljamo nešto svojih briga i poteškoća, tada činimo dobro i drugima i samima sebi.

Međutim, možemo se baviti drugim ljudima na pogrešan način, i to često činimo. Neprestano misliti o tuđim poslovima, kritizirati druge i suditi im, sigurno ne pomaže da budemo manje sebični. Ako više mislimo o drugim ljudima umjesto o sebi, to nije garancija da je to dobro; kao i kad više mislimo o sebi nego o drugima - ako to činimo na pravi način - nije dokaz da smo sebični. Sve ovisi kako nešto činimo. Ako destruktivno mislimo na druge, ako im sudimo, tada pokušavamo uvjeriti sebe da je to dobro, onda istovremeno vjerujemo da baviti se sobom je sebično. Također se pogrešan način bavljenja sa sobom često skriva ispod uvjerenja da moramo bolje upoznati sami sebe, da moramo analizirati svoje osjećaje, ali nikada to ne činimo. Trebamo vidjeti na koji način mislimo sami o sebi i o drugima. Trebamo provjeriti kako to činimo.

Može se također dogoditi da razvijena osoba koristi sve svoje snage da bi pomagala drugima, i tako čini puno dobra. Ali, može biti da ta osoba ne čini dovoljno s obzirom na svoj stupanj razvoja. Jer oni koji su više dobili, od njih će se više očekivati. Takva osoba bi morala dublje raditi na svojim motivima, dakle, zašto pomaže ljudima i neprestano bi trebala pročišćavati svoje motive. Može se dogoditi da takva osoba, zbog toga što čini puno dobra, ne radi dovoljno na svom razvoju, odnosno da joj dobro koje čini služi kao opravdanje da bi izbjegla dublje upoznavanje same sebe.

Rekli smo kako upoznavati sebe, dakle ispravno se baviti sa sobom, a takav rad na sebi nikada nije u suprotnosti sa pomaganjem drugim ljudima.

Ljudi koji rade na sebi su već postigli da čine prava djela i čak da imaju ispravne misli u mnogim područjima svoga života, ali kako razvoj napreduje, to nije dovoljno. To treba postići i u području emocija tako da ne varamo sami sebe. Da bismo to postigli neprestano trebamo sebe objektivno provjeravati i analizirati svoja djela, misli i emocije, da li su u skladu s načelima, znači u istini. Jer, tko ne pozna sebe, ne može ni poznati druge. Onaj koji ne razumije sebe, ne može niti razumjeti druge. I onaj koji ne voli sebe, ne može niti voljeti druge.

Dakle, ako volimo sebe na pravi način nećemo biti sebični prema drugim ljudima. To također znači da ćemo imati zdravo samopoštovanje i da ćemo zdravo poštivati druge ljude. Zdravo samopoštovanje i ljubav prema sebi možemo imati ako rastemo u skladu s našim mogućnostima. Ako to ne činimo, to znači da u jednom dijelu sebe mi bježimo od samih sebe, ne vidimo realno sebe. A to opet vodi u to da ne možemo sami sebe zdravo poštovati i to je uzrok raznim kompleksima i osjećaju krivnje.

Što više se bavimo sa sobom na pravi način, to postajemo manje sebični, i onda možemo bolje pomagati drugim ljudima i činiti dobra djela. Ali, često se čini upravo suprotno. Negiramo svoje pogreške čak i ako su vidljive svima drugima. Spremni smo osuditi druge, pa makar u našim mislima i emocijama. Kad sudimo drugim ljudima, mi zapravo odbacujemo i sebe. Ne prihvaćamo jedan dio sebe zbog potrebe da budemo savršeni. Tako zapravo sudimo samima sebi, a da toga nismo svjesni. Način kako osjećamo i govorimo o drugim ljudima govori koliko sebe prihvaćamo ili odbacujemo.

Jako je važno za sve nas da naučimo prihvatiti druge sa svim njihovim greškama, kao što moramo prihvatiti sebe, iako smo nesavršeni. I ovdje je važno da se to učini na pravi način. O tome smo puno govorili, no ponovimo da to ne znači odbacivati sebe, jer smo otkrili da nismo tako savršeni kako smo mislili, niti ići u drugi ekstrem, pa pokušavati ostati kakvi jesmo. Uvijek ćemo u motivaciji naći dva suprotstavljena ekstrema, i uvijek je teško naći srednji put, tj. istinu. Bitno je kako ćemo se nositi sa situacijom.

Načelo je da mijenjamo ono što možemo mijenjati, a to znači da možemo mijenjati samo sebe. Mi smo jedina osoba koja ima snagu da promijeni samu sebe. Gubitak je snage mijenjati druge. Mi možemo utjecati na to da se drugi mijenjaju u mjeri u kojoj se ta osoba odluči mijenjati. A taj utjecaj se može dogoditi samo kroz naš primjer. Tako dugo dok nas greške drugih ljudi bacaju iz ravnoteže, to je znak da duboko u nama zamjeramo više nego što smo toga svjesni. A ta unutarnja reakcija je u neskladu s načelom prava na izbor. To je znak koji nam pokazuje koliko prihvaćamo sebe onakvima kakvi jesmo i da li to činimo s poniznošću. Što smo sposobniji prihvatiti ljude sa svim njihovim pogreškama, toliko smo sposobni prihvatiti sebe same. Tako imamo solidan temelj u sebi bez obzira koliko smo nesavršeni. Što više se iznutra borimo protiv drugih ljudi onakvih kakvi su u ovom trenutku, to manje prihvaćamo sami sebe.

Tako moramo naučiti da prihvatimo druge onakvima kakvi su sada da bismo bili tolerantni prema greškama koje možda nisu naše. Često moramo ići još dalje od toga Obično se jako bunimo kada drugi ljudi imaju pogreške koje ne vidimo kod sebe. Samo ako temeljito upoznamo sebe, tek tada ćemo moći bolje prihvatiti druge, razumjeti ih više i voljeti ih više.

Da bismo bili tolerantni, to ne znači da smo slijepi. Često se događa da osoba ne želi vidjeti greške osobe do koje joj je stalo, ili je zaljubljena u nju. U takvom slučaju osoba ne želi vidjeti pogreške, jer se u duboko u sebi boji da kada bi ih vidjela, ne bi više mogla voljeti tu osobu. To je zapravo neprihvaćanje te osobe u njenoj cjelovitosti. Ako se ne može prihvatiti osoba onakva kakva jest, tada mi varamo sami sebe. Uz tu pogrešnu reakciju, osoba će biti uvjerena u svoju tolerantnost jer nikada ne vidi greške voljene osobe. To se u pravilu događa kada smo zaljubljeni, ili kada nam je neka osoba simpatična (crno-bijelo reakcija malog djeteta). Stvarna tolerancija i prihvaćanje se može dogoditi samo ako jasno vidimo greške druge osobe, jer nismo prestrašeni da je volimo manje zbog njenih grešaka. S takvim ponašanjem mi ne samo da pomažemo drugima, nego pomažemo i samima sebi.

Trebamo sami sebe pitati da li smo slijepi prema nekim našim greškama, dok se borimo protiv grešaka drugih ljudi i osuđujemo ih. To čak ne mora biti svjesna misao, ali možemo to raditi u našim emocionalnim reakcijama. Ako to ustanovimo, to će nam donijeti veliko olakšanje zbog promjene našeg ponašanja. Jer ono što nas košta unutarnjeg mira i ravnoteže nije nikada ono što drugi rade ili ne rade, nego naša unutarnja reakcija i borba protiv onoga što ne možemo mijenjati, niti to trebamo mijenjati. Kako to budemo činili biti ćemo slobodni i osjećat ćemo novu nezavisnost u odnosu na ono što drugi ljudi budu činili.