II TEORIJA LJUBAVI

1.   LJUBAV, ODGOVOR NA PROBLEM LJUDSKE EGZISTENCIJE

Svaka teorija ljubavi mora početi teorijom čovjeka, teorijom egzistencije. Premda nalazimo ljubav, ili, bolje rečeno, ekvivalent ljubavi, kod životinja, njihove su veze uglavnom dio njihove instinktivne opreme. Može se primijetiti da kod čovjeka djeluju samo ostaci te instinktivne opre- me. U egzistenciji čovjeka je osnovno činjenica da je on proizašao iz životinjskog carstva, iz in- stinktivne adaptacije, da je nadišao prirodu — ne napustivši je ipak nikada; on je dio prirode, pa ipak, kad je jednom otrgnut od nje, ne može joj se više vratiti; Kerubin bi onoga tko je jednom izbačen iz raja — stanja prvotnog jedinstva s prirodom — zaustavio ognjenim mačem, ako bi pokušao da se vrati. Čovjek može napredovati samo razvijajući razum, pronalazeći novi sklad, i to ljudski, umjesto predljudskog sklada koji je nepovratno izgubljen.

Kad se čovjek rodi, ljudska vrsta kao i poje- dinac, izbačen je iz situacije koja je bila odre- đena, tako određena kao što su instinkti odre- đeni, a bačen u situaciju neodređenu, nesigurnu i otvorenu. Postoji sigurnost samo o prošlosti — i o budućnosti ukoliko je u pitanju smrt.

Čovjek je nadaren razumom: on je život svje- stan samoga sebe. On ima svijest o sebi, o svome bližnjemu, o svojoj prošlosti i o moguć- nostima svoje budućnosti. Ta svijest o sebi kao odvojenu biću, svijest o kratkom vijeku vlastita života, o činjenici da je bez vlastite volje rođen i da će protiv vlastite volje umrijeti, da će um- rijeti prije onih koje voli, ili oni prije njega, svijest o osamljenosti i odvojenosti, o bespomoć- nosti prema silama prirode i društva — sve to čini njegovu odvojenu, otuđenu egzistenciju nepodnosivim zatvorom. On bi poludio kad se ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izići iz njega i združiti se na ovaj ili onaj način s ljudima, s vanjskim svijetom.

Doživljaj odvojenosti izaziva tjeskobu: on je zapravo izvor svekolike tjeskobe. Biti odvojen znači biti odrezan, nimalo sposoban da se ko- riste vlastite snage. Zato biti odvojen znači biti bespomoćan, nesposoban da se svijet — pred- mete i ljude — primi aktivno. To znači da me svijet  može  napasti a da nisam kadar  opirati

mu se. I tako je odvojenost izvor intenzivne tjeskobe. Ona, i više od toga, izaziva stid i os- jećaj krivnje. Taj doživljaj krivnje i stida u od- vojenosti izražava biblijska priča o Adamu i Evi. Kad su Adam i Eva jeli s »drveta spo- znanja dobra i zla«, kad nisu poslušali (nema dobra i zla dok nema slobode da se ne posluša), kad su postali ljudi odvojivši se od prvotnog ži- votinjskog sklada s prirodom, to jest kad su postali ljudska bića — oni su vidjeli »da su goli

—     i bi ih  stid«.  Možemo  li pretpostaviti  da tako star i elementaran mit, kao što je ovaj, ima

licemjernu   poruku  moralnog   nazora  devet-

naestog stoljeća i da je važna poanta priče koja nam želi  saopćiti  njihovu  zbunjenost  kad su otkrili svoje spolne organe? Teško da je tako i mi, razumijevajući priču    u  viktorijanskom duhu, previđamo glavnu poantu, čiji je smisao, čini se, ovaj: kad su čovjek i žena postali svjesni sebe i jedno drugoga,   oni bivaju svjesni svoje odvojenosti i svoje različitosti, jer pripadaju ra- zličitim  spolovima.  Ali,  dok  uočavaju  svoju odvojenost, oni ostaju stranci, jer još nisu na učili da vole jedno drugo (o čemu jasno govori činjenica da Adam brani sebe okrivljujući Evu, umjesto da je brani). Svijest o ljudskoj odvo- jenosti,  bez  sjedinjenja  posredstvom  ljubavi

—  izvor je stida.  Ona je u isto vrijeme izvor krivnje i tjeskobe.

Najdublja je,   dakle,   čovjekova   potreba da prevlada svoju odvojenost,  da napusti zatvor svoje osamljenosti. Apsolutni neuspjeh da se dostigne taj cilj dovodi do ludila, jer se panika od potpune odvojenosti može prevladati jedino pomoću takva odlučna povlačenja iz vanjskog svijeta da osjećaj odvojenosti iščezne — jer je vanjski svijet, od kojega je čovjek odvojen, iščezao.

Čovjek — svake dobi i kulture — mora rješa- vati uvijek jedno te isto pitanje: kako da pre- vlada odvojenost, kako da postigne jedinstvo, kako da nadiđe svoj vlastiti individualni život i nađe sklad. Pitanje je isto za primitivnog čo- vjeka koji živi u pećinama, za nomada koji čuva svoja stada, za egipatskog seljaka, feničkog tr- govca, srednjovjekovnog kaluđera, japanskog samuraja, suvremenog službenika i tvorničkog radnika. Pitanje je isto, jer potječe iz istog izvo- ra: ljudske situacije, uvjeta ljudske egzistencije. Odgovor je različit. Na pitanje se može odgovo- riti obožavanjem životinje, ljudskom požrtvo- vnošću ili vojnim osvajanjem, predavanjem uži- cima, asketskim odricanjem, bjesomučnom dje- latnošću, umjetničkim stvaralaštvom, ljubavlju prema bogu i ljubavlju prema čovjeku. Premda postoji mnogo odgovora — a ljudska je povijest zapis o njima — oni ipak nisu bezbrojni. Napro- tiv, čim čovjek zanemari sitnije razlike, koje su više sporedne nego bitne, otkriva da postoji sas- vim ograničen broj odgovora koje je jedino mo- gao dati čovjek koji je živio u različitim kultu- rama. Povijest religije i filozofije povijest je tih odgovora, povijest njihove različnosti, ali i nji- hove brojčane ograničenosti.

Odgovor zavisi do određene mjere od stupnja osobenosti koju je pojedinac dosegao. U ranom djetinjstvu »ja« se tek slabo razvilo: dijete se još uvijek osjeća istovjetno s majkom i nema os- jećaja odvojenosti dok je majka prisutna. Nje- gov osjećaj osamljenosti uklanja fizička prisut- nost majke, njezinih grudi, kože. Samo do onog stupnja do kojeg dijete razvije svoj osjećaj od- vojenosti i individualnosti, fizička prisutnost majke nije više dovoljna a potreba da se prevla- da odvojenost doista se javlja na druge načine.

Slično tome, ljudska se vrsta u svom djetinj- stvu osjeća još uvijek  istovjetna s prirodom. Zemlja, životinje, biljke, još su uvijek čovjekov svijet. On sebe identificira sa životinjama, a to se izražava nošenjem životinjskih maski, oboža- vanjem totemske životinje ili životinja-bogova. Ali, što više ljudska vrsta izranja iz tih prvo- tnih veza, to više se odvaja od prirode, to inten- zivnijom postaje potreba iznalaženja novih na- čina da se izbjegne odvojenost.

Jedan od načina postizavanja tog cilja naći ćemo u različitim vrstama orgijastičnih stanja. On može imati formu transa koji smo sami iza- zvali, katkada uz pomoć droga. Mnogi rituali primitivnih plemena pružaju živu sliku rješenja toga7   tipa.  U  kratkotrajnom  stanju  uzbuđenja

vanjski svijet iščezava, a s njim i osjećaj odvo- jenosti. Budući da se ti rituali provode zajedni-

čki, pridolazi doživljaj sjedinjenja s grupom, koji to  rješenje čini još djelotvornijim. Usko vezano uz to orgijastičko rješenje, i često prože- to njime, jest i seksualno doživljavanje. Seksu- alni orgazam može proizvesti stanje slično ono- me koje izaziva trans ili djelovanje nekih droga. Obredi zajedničkih seksualnih orgija bili su sa- stavni dio mnogih primitivnih rituala. Čini se da čovjek nakon orgijastičkog doživljaja može nastaviti živjeti neko vrijeme a da ne pati mno- go zbog odvojenosti. Ali napetost tjeskobe se polako diže, i tada se opet smanjuje ponovlje- nim izvođenjem rituala.

Dok su ta orgijastička stanja stvar zajedničke prakse plemena, ona ne izazivlju tjeskobu ili krivnju. Doći u takvo stanje na taj način ispra- vno je, dapače kreposno, jer u njemu sudjeluju svi, a odobravaju ga i zahtijevaju vračevi ili svećenici. Stoga nema razloga za osjećaj krivnje ili stida. Sasvim je drugo kad pojedinac izabere isto rješenje u kulturi koja je napustila tu za- jedničku praksu. Alkoholizam i uživanje droga forme su koje pojedinac izabire u nekoj neorgi- jastičkoj kulturi. Suprotno onima koji sudjeluju u socijalno prihvaćenim rješenjima, takvi poje- dinci pate od osjećaja krivnje i grižnje savjesti. Premda se nastoje spasiti odvojenosti pribjega- vajući alkoholu i drogama, oni se osjećaju još više odvojenima kad orgijastički doživljaj zavr- ši, i tako su natjerani da mu pribjegavaju sve češće i sve intenzivnije. Vrlo se malo razlikuje

od toga seksualno orgijastičko rješenje. Do od- ređene mjere to je prirodna i normalna forma prevladavanja odvojenosti i djelomičan odgovor na problem osamljenosti. Ali mnogi pojedinci koji pitanje odvojenosti ne rješavaju na druge načine, nalikuju u svojoj težnji za seksualnim orgazmom alkoholičarima ili uživaocima droga. Taj čin postaje očajnim pokušajem da se izbje- gne tjeskoba koju pojačava odvojenost, i on re- zultira u sve jači osjećaj odvojenosti, jer seksu- alni akt bez ljubavi nikad ne premošćuje prova- liju između dva ljudska bića, osim trenutno.

Svi oblici orgijastičkog sjedinjenja imaju tri karakteristike: oni su intenzivni, čak siloviti, oni se javljaju u čitavoj ličnosti, u duhu i tijelu, oni su prolazni i periodični. Upravo je suprotan onaj oblik sjedinjenja koji je kao najčešće rje- šenje čovjek izabrao u prošlosti i u sadašnjosti sjedinjenje zasnovano na konformizmu, na pri- lagođavanju grupi, njezinim običajima, postup- cima i vjerovanjima. Ali i ovdje nailazimo na znatan razvitak.

U primitivnom društvu grupa je mala: ona se sastoji od onih s kojima čovjek dijeli krv i tlo. Neprestanim napredovanjem kulture grupa se povećava: ona postaje građanstvo polisa, a ono podanici velike države, članovi crkve. Čak je i siromašan Rimljanin bio ponosan jer je mogao reći »civis romanus sum«. Rim i carstvo bili su njegova porodica, njegov dom, njegov svijet. 1 u suvremenu zapadnom društvu sjedinjenje s grupom dominantan je način prevladavanja odvo- jenosti. To je sjedinjenje u kojem individualni »ja« u velikoj mjeri iščezava i u kojem vlada težnja da se pripada gomili. Ako sam poput svih ostalih, ako nemam osjećaja ili misli po kojima se razlikujem od ostalih, ako uskladim običaje, odijelo, ideje s uzorom grupe, ja sam spašen: spašen od zastrašujućeg doživljaja samoće. Da prouzroče taj konformizam, diktatorski sistemi se koriste zastrašivanjem i terorom, a demokrat- ske zemlje sugestijom i propagandom. Postoji, dakako, velika razlika između tih dvaju sistema.

U  demokratskom  sistemu  nonkonformizam  je

moguć i zapravo nije nikada potpuno odsutan; u totalitarnim sistemima samo od nekolicine nesvakidašnjih heroja i mučenika možemo oče- kivati da će odbiti poslušnost. Ali unatoč toj razlici, demokratska društva pokazuju visok stupanj konformiteta. Razlog je tome u činjenici da treba da postoji neki odgovor na težnju za sjedinjenjem, a ako nema drugog ili boljeg na- čina,  tada  zajednica  čoporskog  konformizma postaje dominantna. Silan strah čovjeka da se ne bi razlikovao od ostalih, strah da ne bi bio ma i nekoliko koraka udaljen od gomile, može se razumjeti jedino onda ako se razumiju dubo- ke potrebe neodvojenosti; katkada se taj strah pred nonkohformizmom racionalizira kao strah pred praktičkim opasnostima koje mogu ugroziti nonkonformistu. Međutim, mnogo je češća pojava da ljudi žele biti konformni negoli da ih se prisiljava na to, barem u zapadnim demokra- cijama.

Mnogi ljudi nisu čak ni svjesni svoje potrebe da budu konformni. Oni žive u iluziji da slijede vlastite ideje i namjere, da su individualisti, da su došli do svojih pogleda na osnovu vlastitog mišljenja — i da je to samo slučajno što su nji- hove ideje iste kao i ideje većine. Slaganje svih služi kao dokaz ispravnosti »njihovih« ideja. Budući da postoji još i danas potreba za izvje- snom individualnošću, takva potreba se zadovo- ljava s obzirom na manje važne razlike: inicijali na putnoj torbi ili vesti, metalna pločica s ime- nom na bankovnom brojaču, pripadanje Demo- kratskoj nasuprot Republikanskoj partiji, Elko- vima umjesto Shrinerovima, postaje izrazom individualnih razlika. Oglašivačka parola »to je različito« pokazuje tu patetičku potrebu za ra- zlikovanjem, i to upravo kad ono u stvarnosti jedva postoji.

Ta sve jača tendencija prema eliminaciji ra- zlika usko je povezana sa shvaćanjem i iskus- tvom jednakosti, kako se ono razvija u najna- prednijim industrijskim društvima. Jednakost je značila u religioznom kontekstu, da smo svi mi djeca božja, da smo svi čestice iste ljudsko- božanske supstancije, da smo svi mi jedno. To je također značilo da se i razlike između poje- dinaca moraju poštivati, da, iako je činjenica da smo svi jedno, činjenica je također da je svaki od nas jedinstveno biće, kozmos za sebe. Takvo

uvjerenje u jedinstvenost pojedinca izraženo je, na primjer u Talmudu: »Tko god spasi samo jedan život, isto je kao da je spasio čitav svijet: tko god uništi samo jedan život, isto je kao da je uništio čitav svijet-«. Jednakost kao uvjet za razvitak individualnosti bila je također znače- nje toga pojma u filozofiji zapadnog prosvjeti- teljstva. To  znači (najjasnije je to formulirao Kant) da nitko ne smije biti sredstvo za ciljeve drugog čovjeka, da su svi ljudi izjednačeni kao ciljevi, i da su jedino ciljevi, a nikada sredstva jedni drugima. Slijedeći ideje prosvjetiteljstva, socijalistički mislioci različitih škola definirali su jednakost kao ukidanje eksploatacije, kao ukidanje iskorištavanja čovjeka po čovjeku, bez obzira na to je li to iskorištavanje okrutno ili

»humano-«.

U suvremenom kapitalističkom društvu zna- čenje jednakosti je promijenjeno. Pod jednako- šću se misli na jednakost automata, na ljude koji su izgubili svoju individualnost. Jednakost danas znači »jednolikost« prije nego »jedinstve- nost«. To je jednolikost apstrakcija, jednolikost ljudi koji rade na istom poslu, na isti se način zabavljaju, čitaju iste novine, imaju ista osjeća- nja i iste ideje. Stoga čovjek mora gledati s od- ređenim nepovjerenjem na neka postignuća koja se obično cijene kao znaci našeg napretka, kao,što je jednakost žena. Nepotrebno je reći da ne govorim protiv jednakosti žena, ali nas pozitivni aspekti tendencije prema jednakosti

ne smiju zavarati. To je dio nastojanja da se uklone razlike. Jednakost je kupljena zapravo po ovu cijenu: žene su jednake jer više nisu ra- zličite. Stav filozofije prosvjetiteljstva, l'ame n'a pas de sexe, duša nema spola, postao je opća praksa. Oprečnost spolova iščezava, a s njom i erotska ljubav, koja se zasniva na toj oprečno- sti. Muškarci i žene postaju isti, ne jednakopra- vni kao suprotni polovi. Suvremeno društvo propovijeda taj ideal neindividualizirane jedna- kosti jer ono treba ljudske atome, od kojih je svaki isti, da bi funkcionirali u masovnim naku- pinama, glatko, bez trvenja, da bi svi slušali iste zapovijedi, a da ipak svatko bude uvjeren kako slijedi vlastite želje. Upravo kao što mo- derna masovna produkcija zahtijeva standardi- zaciju produkata, tako i socijalni proces zahti- jeva standardizaciju čovjeka, a ta se standardi- zacija naziva »jednakost«.

Sjedinjenje posredstvom konformizma nije intenzivno i silovito; ono je mirno, diktirano rutinom, i upravo iz tog razloga nije dovoljno da umiri tjeskobu odvojenosti. Raširenost alkoho- lizma, uživanja droga, prinudne seksualnosti i samoubojstva u suvremenu zapadnom društvu simptomi su tog relativnog neuspjeha konfor- mizma gomile. Štoviše, to rješenje se tiče pre- težno duha, a ne tijela, tako da i s tog razloga zaostaje za orgijastičnim rješenjima. Konformi- zam gomile ima samo jednu prednost: on je stalan, a ne isprekidan. Pojedinac je uveden u model konformnosti u dobi od tri ili četiri go- dine i otada nikad ne gubi vezu s gomilom. Čak je i njegov sprovod, koji on anticipira kao svoj zadnji veliki društveni potez, u strogom skladu s uzorkom.

Osim konformizma, pomoću kojeg se osloba- đamo tjeskobe proizašle iz odvojenosti, još se jedan faktor suvremenog života mora razmotriti: uloga radne rutine i rutine stjecanja užitka. Čovjek postaje »devetica do petice«, on je dio radne snage, ili birokratske snage namještenika i uprave. On ima malo inicijative, njegove za- datke propisuje radna organizacija, i jedva da postoji razlika između onih koji su visoko na ljestvici i onih na dnu. Svi oni izvode zadatke koje propisuje čitava struktura organizacije, i to propisanom brzinom i na propisani način. Čak su i osjećaji propisani: veselost, tolerantnost, pouzdanost, ambicioznost i sposobnost da se družimo sa svakim bez trvenja. Zabava je ru- tinirana na sličan, mada ne i na tako drastičan način. Knjige izabiru čitalački klubovi, filmove vlasnici kinematografa, koji plaćaju  za njih i oglase. I ostalo je uniformirano: nedjeljna vožnja autom, gledanje televizije, igranje karata, dru- štveni sastanci. Od rođenja do smrti, od pone- djeljka do ponedjeljka, od jutra do večeri sve aktivnosti su rutinizirane i unaprijed smišljene; Može li čovjek, uhvaćen u tu mrežu rutine, ne zaboraviti da je čovjek, jedinstveni individuum, biće kojemu je dana samo ova jedina šansa života, s nadama i razočaranjima, sa žalošću i strahom, s čežnjom za ljubavlju i grozom pred ništavilom i odvojenošću?

Treći način postizavanja sjedinjenja leži u stvaralačkoj aktivnosti, bila ona aktivnost um- jetnika, ili majstora. U svakoj vrsti stvaralačke aktivnosti kreativna se ličnost sjedinjuje s ma- terijalom koji predstavlja svijet izvan nje. Bilo da tesar pravi stol, ili zlatar komad nakita, bilo da seljak gaji žito ili slikar nanosi boju na platno, u svim vrstama stvaralačkog rada stva- ralac i njegov objekt  postaju  jedno, čovjek se

sjedinjuje sa svijetom u procesu kreacije. Me-

đutim, to vrijedi samo za produktivni rad, za rad u kojem ja planiram, proizvodim i vidim rezultat svog posla. U modernom radnom procesu čino- vnika, radnika na pomoćnoj traci, malo je ostalo od te kvalitete rada koji sjedinjuje. Radnik postaje dodatkom mašine ili birokratske organi- zacije. On je prestao da bude on — stoga se ne zbiva nikakvo sjedinjenje osim sjedinjenja u konformizmu.

Sjedinjenje postignuto u stvaralačkom radu nije interpersonalno; sjedinjenje postignuto u orgijastičkom spajanju je kratkotrajno; sjedi- njenje postignuto konformizmom samo je pse- udosjedinjenje. Stoga su  ovo samo djelomični odgovori na pitanje egzistencije. Pun odgovor leži u postizavanju međusobnog sjedinjenja, u spajanju s drugom osobom, u ljubavi.

Ta želja za interpersonalnim spajanjem naj- moćnija je težnja u čovjeku. To je najtemeljnija strast, to je sila koja povezuje ljudsku vrstu, klan, porodicu, društvo. Neuspjeh da se ono po- stigne dovodi do ludila, do uništenja — sama sebe ili drugih. Bez ljubavi ljudski rod ne bi mogao opstati ni jedan dan. Ipak, ako postiza- vanje  interpersonalnog  sjedinjenja  nazovemo

»ljubav«, naći ćemo se u ozbiljnoj teškoći. Spajanje se može postići na različite načine

—   a razlike nisu manje važne od onoga  što je

zajedničko raznolikim oblicima ljubavi. Treba li da njih sve nazovemo ljubavlju? Ili, treba li da riječ »ljubav« sačuvamo samo za specifičnu

vrstu sjedinjenja, onu koja se smatra za idealnu vrlinu u svim velikim humanističkim religijama i filozofskim sistemima posljednjih četiri tisuće godina zapadne i istočne povijesti?

Kao što je slučaj sa svim semantičkim teško- ćama, odgovor može biti  jedino proizvoljan. Važno je da znamo o kakvoj vrsti sjedinjenja govorimo kad spominjemo ljubav. Mislimo li na ljubav kao na zreli odgovor na problem egzisten- cije, ili govorimo o onim nezrelim oblicima lju- bavi koje možemo nazvati simbiotsko sjedi- njenje? Na narednim stranicama nazivit ću lju- bavlju samo ono prvo. A započet ću razmatranje

»ljubavi« ovim drugim.

Simbiotsko sjedinjenje ima svoj biološki ob- razac u vezi između trudne majke i fetusa. Njih je dvoje, a ipak su jedno. Oni žive »zajedno« (sym-biosis), oni su potrebni jedno drugome. Fetus je dio majke,  on prima sve što mu treba

od nje, majka je njegov svijet, da tako kažemo, ona ga hrani, zaštićuje, ali je i njezin vlastiti život obogaćen njime. U psihičkom simbiotskom sjedinjenju dva bića su nezavisna, ali psihički postoji ista vrsta povezanosti.

Pasivna   forma   simbiotskog   sjedinjenja   je podložnost, ili upotrijebimo li klinički termin

—   mazohizam. Mazohistička se osoba spašava

od neizdrživog osjećaja samoće i odvojenosti ti- me što postaje sastavnim dijelom druge osobe koja njome upravlja, vodi je, zaštićuje. Ona je

njezin život i njezin kisik, da tako kažemo. Snaga je onoga kome se netko podvrgava preuveličana, bio on čovjek ili bog. On je sve, a ja sam ništa, postojim samo kao dio njega. Kao sastavni dio ja sudjelujem u njegovoj veličini, snazi, sigur- nosti. Mazohistička osoba ne mora donositi od- luke, ne mora ništa riskirati, ona nije nikada sa- ma — ali ona nije ni nezavisna. Ona ne posjeduje integritet, ona još nije potpuno rođena. U reli- gijskom kontekstu predmet obožavanja se na- ziva idolom; u svjetovnom kontekstu mazohis- tičkog ljubavnog odnosa onaj bitni mehanizam

—   mehanizam idolatrije — sasvim je isti. Mazo- histička veza može se spojiti s fizičkom, seksu- alnom željom: u tom slučaju to nije samo pod- vrgavanje u kojem sudjeluje nečiji duh, već i Čitavo tijelo. Može postojati mazohistička pod- ložnost sudbini, bolesti, ritmu muzike, orgi- jastičkom stanju izazvanu drogama ili pod hip- notičkim transom — u svim tim slučajevima osoba odbacuje svoj integritet,   postaje instrument nekoga ili nečega izvan sebe; ona ne treba da rješava problem života produktivnom dje- latnošću.

Aktivni oblik simbiotskog spajanja je domi- nacija, ili da upotrijebimo psihološki termin koji odgovara mazohizmu — sadizam. Sadistička oso- ba se želi spasiti svoje osamljenosti i osjećaja utamničenja time što drugu osobu čini sastavnim dijelom sebe. Ona uveličava i podiže sebe, udru-

žujući se s drugom osobom koja je obožava.

Sadistička je osoba isto tako ovisna o podlo- žnoj osobi kao što je i ona ovisna o njoj. Nijedna ne može živjeti bez druge. Razlika je jedino u tome što sadistička osoba zapovijeda, izrabljuje, vrijeđa, ponižava, a što je mazohistička osoba izrabljivana, vrijeđana, ponižavana. To je znatna razlika u realističkom smislu; u dubljem emo- cionalnom smislu razlika nije toliko važna ko- liko ono što im je objema zajedničko: sjedinjenje bez integriteta. Ako čovjek razumije ovo, onda ga također neće iznenaditi da neka osoba obično reagira na oba načina, sadistički i mazohistički, redovito prema različitim  objektima. Hitler je reagirao ponajprije na sadistički način prema ljudima, ali zato mazohistički prema sudbini, povijesti, »-višoj sili-« prirode. Njegov svršetak

—  samoubojstvo usred opće razorenosti — isto je

tako karakteristično kao i njegov san o uspjehu

—  potpuna dominacija.1

1 Vidi detaljniju studiju sadizma i mazohizma u knjizi

E.  Fromma:  »Bijeg  od  slobode«,  Nolit  —  Beograd 1963.

Suprotno simbiotskom sjedinjenju zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima. Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i od- vojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva para- doks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje.

Ako kažemo da je ljubav aktivnost, suočavamo se s teškoćom koja leži u dvosmislenom značenju riječi »aktivnost«. Pod »aktivnošću-« se u moder- noj upotrebi riječi obično misli na radnju koja, proizvodi promjenu u postojećoj situaciji po- sredstvom utroška energije. Tako se čovjek smatra aktivnim ako vodi neki posao, studira medicinu, radi na pokretnoj traci, izrađuje stol, ili se bavi sportovima. Zajedničko je svim tim aktivnostima da su one upravljene prema vanj- skom cilju koji moraju postići. Nije uzeta u obzir motivacija aktivnosti. Uzmimo, na primjer, čo- vjeka kojega duboki osjećaj nesigurnosti i osam- ljenosti tjera da neprestano radi, ili čovjeka koji čini to isto zbog ambicije ili pohlepe za novcem. U svakom takvom slučaju čovjek je rob strasti, a njegova je aktivnost zapravo »pasivnost-« jer je on tjeran; on podnosi radnju, a nije »činilac-«. S druge strane, čovjek koji sjedi i razmišlja, je- dino s namjerom i svrhom da iskusi sebe i svoje jedinstvo sa svijetom, smatra se »pasivnim«, jer ništa »ne čini«. A uistinu, ovo stanovište usre- dotočena razmišljanja je najveća aktivnost što postoji, aktivnost duše koja je moguća jedino pod uvjetom unutarnje slobode i nezavisnosti. Jedno shvaćanje aktivnosti, moderno, odnosi se na upotrebu energije za postizavanje vanjskih ciljeva, drugo opet na korištenje čovjekovih urođenih snaga, bez obzira je li proizvedena ikakva vanjska promjena. To drugo shvaćanje je najjasnije formulirao Spinoza. On razlikuje među  afektima  aktivne  i  pasivne,  »radnje«  i

»strasti«. U odvijanju aktivnog afekta čovjek je slobodan, on je gospodar svog afekta; u odvijanju pasivnog afekta, čovjek je tjeran, on je objekt motivacija kojih sam nije svjestan. Tako Spi- noza dolazi do tvrdnje da su vrlina i snaga jedno te isto.2 Zavist, ljubomora, ambicija i svaka vrsta pohlepe su strasti; ljubav je djelovanje, primjenjivanje ljudske snage, koja se može obavljati jedino u slobodi, a nikad pod prinudom.

Ljubav je aktivnost, a ne pasivni afekat, ona je »ostajanje« a ne »zaljubljivanje«. Na najopće- nitiji način aktivni karakter ljubavi može se iz- raziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje, a ne primanje.

Sta je davanje? Mada se čini da je odgovor na to pitanje jednostavan, on je zapravo vrlo dvosmislen i zamršen. Najraširenije nerazumi- jevanje je ono koje pretpostavlja da je davanje

2  Spinoza »Etika« IV, def. 8.

»napuštanje« nečega, lišavanje ili žrtvovanje. Osoba čiji se karakter nije razvio iznad stepena receptivne, izrabljivačke ili sakupljačke orijenta- cije, doživljava akt davanja na taj način. Tržišni karakter je sklon dati, ali samo u razmjenu za primanje; davanje bez primanja njemu se čini

kao prevara3. Ljudi koji su pretežno neproduk- tivni osjećaju davanje kao osiromašenje. Stoga

većina pojedinaca te vrste odbija da daje. Neki davanje smatraju za vrlinu u smislu neke žrtve. Oni misle da je upravo zato bolno dati što čov- jek to mora činiti. Vrlina davanja leži za njih u samoj činjenici da se prihvaća žrtva. Bolje dati nego primiti, za njih znači bolje pretrpjeti liša- vanje nego doživjeti veselje.

Za produktivni karakter davanje ima potpuno drugo značenje. Davanje je najviši izraz moći. U samom aktu davanja ja doživljavam svoju čvrstinu, svoje bogatstvo, svoju snagu. Taj do- življaj pojačane vitalnosti i moći ispunja me ra- došću. Ja doživljavam sebe kao bogatog, kao onog koji troši, koji je živ i zato radostan4. Da- vati je radosnije nego primati, ali ne zbog toga

što je to lišavanje, već zbog toga što u aktu da-

vanja dolazi do izražaja moja životnost.

Nije teško uočiti valjanost toga principa ako ga primijenimo na različite specifične fenome-

. 3 Vidi detaljno razmatranje ovih karakternih ori- jentacija u knjizi E. Fromma: »Čovjek za sebe« — Rinehard and Company, New York 1947, poglavlje III, str. 54—117.

4 Usporedi definiciju radosti koju je dao Spinoza.

ne. Najelementarniji primjer nalazi se u podru- čju seksa. Kulminacija seksualne funkcije mu- škarca leži u aktu davanja: muškarac daje sebe, svoj spolni organ ženi. U trenutku orgazma on joj daje svoje sjeme. On ne može ne dati ako je potentan. Ako ne može dati, onda je impotentan. Kod žene je proces isti, iako donekle složeniji. Ona također daje sebe; ona otvara dveri do svog ženskog središta. U aktu primanja ona daje. Ako je nesposobna za taj čin davanja, ako može jedino da primi, ona je frigidna. Za nju se čin davanja zbiva ponovo, ali ne u funkciji ljuba- vnice, već u funkciji majke. Ona djetetu koje raste u njoj daje od sebe, ona daje svoje mlije- ko dojenčetu, daje svoju tjelesnu toplinu. Bilo bi bolno — ne davati.

U području materijalnoga davati znači biti bogat. Nije bogat onaj tko ima mnogo, već onaj tko daje mnogo. Sakupljač koji je uznemiren da nešto ne izgubi jest, izraženo rječnikom psihologije, siromašan, osiromašen čovjek — bez obzira koliko ima. Bogat je svatko tko je kadar da daje. On doživljava sebe kao onoga koji može od sebe prenijeti drugima: Jedino čovjek lišen svega što nadilazi gole potrebitosti za uzdržava- nje bio bi nesposoban da uživa u činu davanja materijalnih dobara. Ali svakodnevno iskustvo nam pokazuje da ono što neka osoba smatra za najmanju potrebu zavisi isto toliko o njezinu karakteru koliko i o njezinu stvarnom imetku. Dobro je poznato da su siromašni skloniji dava-

nju nego bogati. Ipak, siromaštvo ispod određe- ne granice može onemogućiti davanje, i tako ono teško degradira, ne samo zato što neposre- dno uzrokuje patnju nego i zato što siromašne lišava radosti davanja.

Međutim, najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u spe- cifično ljudskoj domeni. Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od naj skupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu

—  već da joj daje od onoga što u njoj živi; ona joj daje svoje radosti, svog interesa, razumijeva- nja, znanja, humora, žalosti — sve izraze i mani- festacije onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelu- jemo u radosti onoga što je oživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudje- luju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena. Primijenjeno na ljubav to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav. Ovu misao je prekrasno izrazio Mara: »Uzmi« kaže on »čovjeka kao čovjeka i njegov odnos pre- ma svijetu kao ljudski odnos, tada možeš ljubav zamijeniti samo za ljubav, povjerenje samo za povjerenje, itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovana osoba; ako želiš utjecati na druge ljude, moraš doista biti osoba koja potiče i unapređuje druge. Svaki tvoj odnos prema čovjeku — i prema prirodi — mora biti određeno ispoljavanje tvog stvarnog individualnog života, koje odgovara predmetu tvoje volje. Ako voliš, a ne potičeš ljubav, to jest, ako tvoja ljubav kao takva ne proizvodi ljubav, ako kao osoba koja voli životnim ispo- ljavanjem ne postaneš voljena osoba, onda je

tvoja ljubav nemoćna, ona je nesreća«5. Ali, da- vanje ne znači primanje samo u ljubavi. Nasta- vnika uče njegovi učenici, glumca stimulira pu- blika, psihoanalitičara liječi njegov pacijent — pod pretpostavkom da se oni međusobno ne tre- tiraju kao objekti, već da su povezani istinski i produktivno.

Gotovo i nije potrebno naglašavati činjenicu da je ljubavna sposobnost kao davanje zavisna o karakternom razvitku osobe. Ona pretposta- vlja postizavanje dominantno produktivne ori- jentacije.. U takvoj orijentaciji osoba je prevla- dala svoju ovisnost, narcističku svemoćnost, že- lju da izrabljuje druge, ili da gomila, i zadobila je vjeru u svoje vlastite snage,  hrabrost  da se

5   Karl Marx i F. Engels: »Rani radovi« — Kultura, Zagreb, 1953, str. 259.

osloni na vlastitu moć u postizavanju vlastitih ciljeva. Ukoliko joj te kvalitete nedostaju, ona se plaši da se prepusti — a stoga i da voli.

Osim u elementu davanja, aktivni karakter ljubavi očituje se u činjenici da ona uvijek sa- drži određene osnovne elemente, zajedničke svim oblicima ljubavi. Ti su: briga, odgovornost, respekt i znanje.

Da ljubav sadrži brigu, najočitije se ogleda u majčinoj brizi za njezino dijete. Nikako nas ne bi mogla uvjeriti o njezinoj ljubavi za dijete kad bismo vidjeli da se ne brine za njega, da propušta da ga hrani, kupa, da mu osigura fizi- čku udobnost. A nas se dojmi njezina ljubav ako vidimo da se brine za dijete. Tako je i što se tiče ljubavi za životinje ili cvijeće. Kad bi nam neka žena rekla da voli cvijeće a kad bismo vidjeli da ga zaboravlja zalijevati, ne bismo vje- rovali u njezinu »ljubav« za cvijeće. Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga što volimo. Gdje te aktivne zaokupljenosti ne- dostaje, nema ljubavi. Taj elemenat ljubavi prekrasno je opisan u knjizi o Joni. Bog je re- kao Joni da ide u Ninivu kako bi opomenuo njezine stanovnike da će biti kažnjeni ako ne poprave svoje grešne običaje. Jona bježi od svoga zadatka jer se boji da će se ljudi u Nini- vi pokajati, i da će im bog oprostiti. On je čov- jek s jakim osjećajem za red i zakon, ali bez ljubavi. Međutim, pri svom pokušaju da se spasi bijegom, nađe se u trbuhu kita, što simbolizira

stanje izolacije i utamničenja u koje ga je uvu- kao nedostatak ljubavi i solidarnosti. Bog ga spašava i on odlazi u Ninivu. Propovijeda sta- novnicima onako kako mu je bog rekao i doga- đa se upravo ono čega se bojao. Ljudi Ninive se kaju, popravljaju svoje ponašanje i bog im pra- šta, odlučivši da ne razori grad. Jona je jako ljutit i razočaran; on je želio da se izvrši »prav- da«, a ne milost. Napokon on nalazi neku utje- hu u sjeni drveta koje je bog potaknuo da nara- ste kako bi Jonu zaštitilo od sunca. Ali kad bog sasuši drvo, Jona je potišten i ljutito se žali bogu. Bog odgovara: »Tebi je žao tikve oko koje se nisi trudio, niti si je gajio, već što u jednu noć izraste, to u drugu propadne. A zar ne treba da ja žalim Ninivu, veliki grad u kojem ima vi- še od stotinu i dvadeset tisuća ljudi, koji još ne znaju koja im je desna, a koja lijeva ruka, i mnogo stoke?« Božji odgovor Joni mora se shvatiti simbolički. Bog objašnjava Joni da je suština ljubavi »truditi se« oko nečega i »pomo-ći nečemu da raste«, da su ljubav i trud nera- zdvojni. Čovjek voli ono oko čega se trudi i trudi se oko onoga što voli.

Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još je- dan aspekt ljubavi: odgovornost. Danas se riječ odgovornost često upotrebljava u značenju du- žnosti, nečega što je čovjeku nametnuto izvana. Ali odgovornost, u svom pravom značenju, pot- puno je dobrovoljan čin; ona je moj odgovor na potrebe, izražene ili neizražene, drugog ljud-

škog bića. Biti »odgovoran« znači bit sposoban i spreman  »odgovarati«. Jona se nije osjećao odgovornim za stanovnike Ninive. On bi, poput Kaina, mogao pitati: »Jesam li ja čuvar svoga brata?« Onaj tko voli osjeća se odgovornim. Ži- vot njegova brata nije samo bratova briga, već i njegova vlastita. On se osjeća odgovornim za svoje bližnje, kao što se osjeća odgovornim za sama sebe. Ta odgovornost, u slučaju majke i njezina djeteta, odnosi se pretežno na brigu za fizičke potrebe. U ljubavi među odraslim osobama ona se pretežno odnosi  na psihičke potrebe druge osobe.

Odgovornost bi se mogla lako izroditi u do- minaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi postojala i  treća komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on ozna- čava, u skladu s korijenom riječi (respicere =

= gledati), sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jest, da smo svjesni njezine jedinstvene individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakvom kakva jest.

Stoga respekt označava odsustvo izrabljivanja.

Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila. Ako ljubim drugu osobu, ja se osjećam istovetan s njim, ili s njom, ali s njim onakvim kakav on jest, a ne s onakvim kakav bi meni odgovarao kao objekt moga iskorištava- nja. Jasno je da je respekt moguć samo ako sam ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i hodati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt po- stoji samo na osnovi slobode: »l'amour est l'en- fant de la liberte«, kao što stara francuska pjesma kaže. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.

Ne možemo respektirati neku osobu ako je ne poznajemo; briga i odgovornost bile bi slijepe kad ih ne bi vodilo poznavanje. Poznavanje bi bilo prazno kad ne bi bilo motivirano brigom. Postoje mnogi slojevi poznavanja; poznavanje koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja se na peri- feriji, već prodire do srži. Ono je moguće samo ako uspijevam nadići brigu za sebe i vidjeti drugu osobu na njezin vlastiti način. Mogu znati, na primjer, da je osoba ljutita, čak ako to i ne pokazuje otvoreno. Ali, ja je mogu poznavati i dublje: tada ću znati da je tjeskobna i zabrinuta, da osjeća osamljenost i krivnju. Tada ću znati da je njezina ljutnja samo manifestacija nečeg dubljeg i vidjet ću je kao nemirnu i zbunjenu, to jest kao osobu koja pati, a ne kao ljutitu osobu.

Poznavanje ima još jednu, i još osnovni ju vezu s problemom ljubavi. Osnovna potreba da se sjedinimo s drugom osobom kako bismo prevla- dali zatvor vlastite odvojenosti usko je vezana s drugom specifično ljudskom željom, sa željom da spoznamo »tajnu čovjeka«. Dok je život u svojem pukom biološkom vidu čudesan i taj- novit, čovjek je u svojem ljudskom vidu nedokučiva tajna sam sebi — i svom bližnjemu. Mi poznajemo sebe a ipak, čak i uza sav napor koji bismo mogli poduzeti, ne poznajemo sami sebe. Mi poznajemo svoga bližnjega, a ipak ga ne poznajemo, jer mi nismo stvar, a niti naš bližnji. Što dalje sežemo u dubinu svoga bića, ili čijeg drugog bića, to više nam cilj poznavanja izmiče. Pa ipak, ne možemo a da ne želimo prodrijeti u tajnu čovjekove duše, u najintimniji nukleus koji je »on«.

Postoji put, i to vratoloman, da saznamo tu tajnu: to je put potpune moći nad drugom osobom, moći koja je prisiljava da čini ono što mi želimo, da osjeća, da misli ono što mi želimo, moći koja je preoblikuje do stvari, naše stvari, posjeda. Krajnji stepen te težnje za poznavanjem leži u ekstremima sadizma, u želji i sposobnosti da nametnemo ljudskom biću patnju, dakle u želji da ga mučimo, da ga prisilimo da u patnji oda svoju tajnu. U toj žudnji za prodiranjem u čovjekovu tajnu, njegovu i stoga i našu vlastitu, leži bitna motivacija dubine i intenziteta okrut- nosti i destruktivnosti. Tu je ideju na veoma jezgrovit način izrazio Isak Babelj. On navodi riječi prijatelja oficira u ruskom građanskom ratu, koji je upravo svog bivšeg gospodara prebio nasmrt, kako kaže: »Ubijanjem — reći ću to ovako — ubijanjem vi se samo otarasite momka ... Ubijanjem nikada ne dosežete dušu, nikada ne dosežete mjesto gdje se ona nalazi u čovjeku i kako se pokazuje.  Ali  ja  nikada ne štedim truda i više sam nego jednom gazio ne- prijatelja duže od  jednog sata. Vi shvaćate, želim da osjetim što život uistinu predstavlja, kako izgleda pod našim nogama«6. Kod djece često sasvim otvoreno uočavamo taj put do sa- znanja. Dijete nešto rastavi ili razbije kako bi predmet upoznalo, ili rasiječe životinju, ili ok- rutno otkida krila leptiru kako bi ga upoznalo, kako bi iznudilo njegovu tajnu. Sama okrutnost je motivirana nečim  dubljim: željom  da se otkrije tajna stvari i života.

Drugi put do otkrivanja »tajne-« je ljubav. Ljubav je aktivno prodiranje u drugu osobu, pri čemu je moja želja da upoznam zadovoljena sjedinjenjem. U činu  spajanja spoznajem vas, spoznajem sebe, spoznajem svakoga — i ništa

— »ne znam-«. Spoznajem na jedini način na koji je moguće čovjeku spoznati nešto živo — do- življajem jedinstva — a nikakvom spoznajom koju nam može dati naša misao. Sadizam je motiviran željom da sazna tajnu, pa ipak ostajem neznalica kao što sam bio i prije. Rastrgao sam drugo biće, ud po ud, pa ipak sam učinio samo to da sam ga uništio. Ljubav je jedini način spo- znavanja, koje u činu sjedinjenja odgovara na moje pitanje. U činu ljubavi, u davanju sebe, u činu prodiranja u drugu osobu pronalazim sebe, otkrivam sebe, otkrivam nas oboje, otkri- vam čovjeka;

6  I. Babelj: »Sabrane priče« (»The Collected Sto- ries«. Criterion Book. New York 1955).

Čežnja da spoznamo sebe i svog bližnjeg iz- ražena je u natpisu u Delphima »Spoznaj sa- moga sebe«. To je glavni poticaj svake psiho- logije. Ali, ako želimo da upoznamo čitavog čovjeka, njegovu najintimniju tajnu, ta želja se ne može nikada ispuniti uobičajenim misa- onim spoznavanjem. Čak i kad bismo znali i tisuću puta više o sebi samima, nikada ne bismo dosegli dno. Još bismo uvijek ostali sami sebi enigma, kao što bi nam naš bližnji ostao enigma. Jedini put potpunog spoznavanja naći ćemo u činu ljubavi: taj čin nadilazi misao, on nadilazi riječi. On je smiono uranjanje u doživljaj sje- dinjenja. Međutim, misaono znanje, to jest psi- hološko znanje nužan je uvjet za potpuno spo- znavanje u  činu ljubavi. Ja moram poznavati drugoga i sebe objektivno, da bih mogao vidjeti realno, ili bolje, da bih prevladao iluzije, ira- cionalno iskrivljenu sliku koju imam o njemu. Jedino ako neko ljudsko  biće poznajem obje- ktivno, mogu ga spoznati u njegovoj osnovnoj

suštini — u aktu ljubavi7.

Problem upoznavanja čovjeka paralelan je s religijskim problemom spoznaje boga. U kon- vencionalnoj  zapadnoj  teologiji  pokušava  se

7    Gornja tvrdnja sadrži važnu implikaciju o ulozi psihologije u suvremenoj zapadnoj kulturi. Mada ve- lika popularnost psihologije sigurno indicira interes za znanje o čovjeku, ona također otkriva fundamentalni nedostatak ljubavi u današnjim ljudskim odnosima. Psihološka spoznaja postaje tako zamjena za potpunu spoznaju u činu ljubavi, umjesto da je samo korak prema njoj.

 

spoznati boga posredstvom misli, tvrdnjama o bogu. Pretpostavlja se da boga možemo spoznati misaono. U misticizmu, koji je konzekventan rezultat monoteizma (kao što ću pokušati poka- zati kasnije) odbačen je pokušaj da se boga spozna posredstvom misli i zamijenjen je do- življajem jedinstva s bogom, u kojem više nema mjesta — ni potrebe — da se zna o bogu.

Doživljaj sjedinjenja s čovjekom ili, religijski izraženo, s bogom, nije nikako iracionalan. Na- protiv, on je, kao što je Albert Schweitzer ista- knuo, posljedica racionalizma, njegova najsmio- nija i najradikalnija konzekvencija. On se za- sniva na našem poznavanju osnovnih, a ne spo- rednih ograničenja naše spoznaje. Zna se da ni- kada nećemo »pojmiti« tajnu čovjeka i svijeta, ali da ih ipak u činu ljubavi možemo saznavati. Psihologija kao nauka ima svoja ograničenja, i kao što je logična konzekvencija teologije misti- cizam, tako je krajnja posljedica psihologije —

—ljubav.

Briga, odgovornost, respekt i poznavanje me- đusobno su zavisni. Oni predstavljaju sindrom stanovišta koja se mogu naći kod zrele osobe, to jest kod osobe koja razvija vlastite snage produktivno, koja želi imati jedino ono zašto se trudila, koja je odbacila narcisoidne snove sve- znanja i svemoći, koja se dovinula do poniz- nosti što se zasniva na unutarnjoj snazi, koju jedino može pružiti istinska produktivna dje- latnost.

Dosad sam govorio o ljubavi kao o prevlada- vanju ljudske odvojenosti, kao o ispunjenju čežnje za sjedinjenjem. Ali, iznad univerzalne, egzistencijalne potrebe za sjedinjenjem diže se još specifičnija biološka potreba: želja za sje- dinjenjem muškog i ženskog spola. Ideja te po- larizacije najnapadnije je izražena u mitu da su muškarac i žena prvobitno bili jedno, da su bili raspolovljeni i otada je svaki mužjak tragao za izgubljenim ženskim dijelom kako bi se nanovo ujedinio s njime. (Ista ideja prvobitnog jedinstva spolova sadržana je i u biblijskoj priči o Evi koja je načinjena od Adamova rebra, iako se u toj priči, u skladu s patrijarhalnim  duhom, ženu smatra za podređenu muškarcu). Smisao mita je sasvim jasan. Spolna polarizacija tjera čovjeka da traži sjedinjenje na specifičan način — sjedi- njenje s drugim spolom. Polarnost između mu- škog i ženskog principa također postoji unutar svakog muškarca i svake žene. Upravo kao što fiziološki i muškarac i žena imaju i hormone su- protnog spola, tako su oni biseksualni i u psiho- loškom smislu. Oni nose u sebi princip primanja i princip prodiranja, princip materijalni i du- hovni. Muškarac — i žena — nalazi sjedinjenje u sebi jedino u sjedinjenju svoje ženske i muške polarnosti. Ta polarnost je osnova svekolikog stvaralaštva.

Muško-ženska polarnost također je osnova interpersonalne kreativnosti. To se biološki oči- tuje u činjenici da je sjedinjenje  sperma i jajašca osnova budućeg  čovjeka. Ali  i  u posve duhovnoj domeni  to nije drugačije: u ljubavi muškarca i žene svaki se od njih ponovo rađa. (Homoseksualna devijacija je neuspjeh da se po- stigne to polarizirano sjedinjenje i zato homo- seksualac pati zbog nikad neprevladane odvoje- nosti, zbog neuspjeha koji međutim dijeli s prosječnim heteroseksualcem koji ne može voljeti).

Ista polarnost muškog i ženskog principa po- stoji i u prirodi: ne samo kod životinja i bilja, što je očito, već i u polarnosti dviju fundamen-

talnih funkcija — funkcije primanja i prodi-

ranja. To je polarnost zemlje i kiše, rijeke i mora, noći i dana, tame i svjetla, materije i duha. Tu ideju je predivno izrazio veliki musli- manski pjesnik i mistik Rumi:

Zaista, nikada ljubavnik ne traži a da nije tražen od ljubljene.

Kad je munja ljubavi udarila u ovo srce, znaj da postoji ljubav u onom srcu.

Kad ljubav prema bogu raste u tvom srcu, nema nikakve sumnje da i bog voli tebe.

Nikakav zvuk pljeskanja ne može odjeknuti od jedne ruke bez pomoći druge.

Božanska mudrost je sudbina i naredila nam je da budemo ljubavnici jedni drugima.

Zbog te prethodne zapovijedi svaki dio svije- ta se sjedinjuje sa svojim parom.

S gledišta mudraca nebo je muškarac, a zem- lja žena: zemlja uzgaja ono što nebo dopušta da padne.

Kad zemlji nedostaje topline, nebo je šalje, kad ona izgubi svježinu i vlagu, nebo je obna- vlja.

Nebo se neprekidno okreće, poput muža koji ženi neprestano donosi namirnice.

I zemlja je zaposlena kućnim poslovima: ona poslužuje rođeno i mlado onime što na njoj uspijeva.

Smatraj da su zemlja i nebo obdareni inteli- gencijom, budući da obavljaju posao inteligent- nih bića.

Zašto mile jedan drugome poput ljubavnika, dok ne kušaju užitak jedan od drugoga?

Bez zemlje, kako bi cvijet i drvo cvali? Sta bi tada nebeska voda i toplina proizvele?

Kao što je bog stavio želju u muškarca i ženu s ciljem da bi svijet bio sačuvan putem njihova sjedinjenja,

Tako je on usadio u svaki dio bića želju za drugim dijelom.

Dan i noć su samo izvana neprijatelji, jer oni ipak služe istom cilju,

Svaki zaljubljen u drugog sa svrhom usavrša- vanja zajedničkog posla;

Bez noći čovjekova priroda ne bi primila pla-

ću, pa dan ne bi imao ništa da potroši.8

Problem muško-ženske polarnosti vodi do daljnjeg razmatranja pitanja ljubavi i spola. Ranije sam govorio o Freudovoj grešci što je u

8 R. A. Nicholson »Rumi«, George Allen and Un- win, Ltd., London  1950, str.  122—3.

ljubavi vidio isključivo izraz — ili sublimaciju

— seksualnog instinkta umjesto da shvati da je seksualna želja samo jedna manifestacija potre-

be za ljubavlju i sjedinjenjem. Ali Freudova greška zadire i dublje. U skladu sa svojim fizi- ološkim materijalizmom on vidi u seksualnom instinktu rezultat kemijski proizvedene napeto-

sti u tijelu, koja je bolna i traži rasterećenje.

Cilj seksualne želje je otklanjanje te bolne na- petosti; seksualno zadovoljenje leži u postizava- nju tog rasterećenja. To gledište ima svoju va-

ljanost utoliko ukoliko seksualna želja djeluje

na isti način kao glad ili žeđ kad je organizam nenahranjen. Seksualna želja je po tom shvaća- nju mala nelagoda, a seksualno zadovoljenje otklanjanje te nelagode. Zapravo bi, ako se tako

shvati  seksualnost,  masturbacija  bila  idealno

seksualno zadovoljenje. Freud prilično parado- ksalno zanemaruje psiho-biološki aspekt seksu- alnosti, muško-žensku polarnost, i želju da se ta polarnost  premosti  putem  sjedinjenja.  Do  te

čudne greške vjerojatno je došlo zbog Freudove

krajnje patrijarhalnosti, koja ga je dovela do pretpostavke da je seksualnost po sebi muška, što ga je navelo da zanemari specifično žensku seksualnost. On je izrazio tu ideju u knjizi »Tri

priloga teoriji seksa«, govoreći da libido obično

ima »mušku prirodu-«, bez obzira da li je taj li- bido u muškarca ili u žene. U Freudovoj teoriji također je izražena u racionaliziranoj formi ista ideja da mali dječak doživljuje ženu kao kastri-

ranog muškarca i da ona sama traži različite kompenzacije zbog gubitka muškog spolnog or- gana. Ali žena nije kastrirani muškarac i njezi- na je seksualnost specifično ženske, a ne »mu- ške prirode«.

Seksualna privlačnost spolova samo je djelo- mično motivirana potrebom otklanjanja napeto- sti, a pretežno potrebom za sjedinjenjem s dru- gim spolom. Postoji muškost i ženskost u kara- kteru, kao i u spolnoj funkciji. Muški karakter ima osobine prodornosti, vodstva, aktivnosti, di- scipline i pustolovnosti, a ženski karakter ima kvalitete produktivne receptivnosti, zaštite, re- alizma, trpljenja i majčinstva. (Mora se uvijek imati na umu da su u svakog pojedinca izmije- šane karakteristike obaju spolova, ali prevlada- vaju one koje se odnose na »njegov« ili »njezin« spol). Muškarac kojemu su karakterne osobine labilne, jer je emocionalno ostao dijete, veoma će često nastojati da kompenzira svoju mušku ulogu u seksu. Rezuitat je Don Juan koji mora dokazivati svoju mušku odlučnost u seksu jer je nesiguran u svoju muškost u karakterološkom smislu. Kad je paraliziranost muškosti izraziti- ja, sadizam (upotreba sile) postaje glavna — per- vertirana — nadoknada za muškost. Kad je ženska spolnost oslabljena ili izopačena, ona se preoblikuje u mazohizam, ili težnju za posjedo- vanjem.

Freuda su kritizirali zbog njegova precjenji- vanja seksa. Ta kritika je često bila potaknuta

željom da se iz Freudova sistema ukloni eleme- nat koji je izazivao kritiku i neprijateljstvo konvencionalnih duhova. Freud je oštroumno osjetio tu motivaciju i baš zato se suprotstavljao svakom pokušaju da se izmijeni njegova teorija seksa. I zaista, Freudova je teorija u njegovo vrijeme bila izazovna i revolucionarna. Ali ono što je bilo istina oko 1900. nije više istina nakon pedeset godina. Seksualni običaji toliko su se izmijenili da Freudove teorije više ne zapanjuju srednje klase na Zapadu, i smiješan je onaj ra- dikalizam u ime kojega ortodoksni psihoanaliti- čari danas još uvijek misle da, braneći Freud- ovu teoriju seksa, brane hrabrost i radikalizam. Zapravo, njihova vrsta psihoanalize je konfor- mistička i ona ne pokušava da postavlja psiholo- ška pitanja koja bi dovela do kritike suvreme- nog društva.

Moja kritika Freuda ne sastoji se u prigovoru da je on odviše istaknuo seks, već da ga nije uspio shvatiti dovoljno duboko. On je poduzeo prvi korak prema otkriću značenja interperso- nalnih strasti; u skladu sa svojim filozofskim premisama on ih je tumačio fiziološki. U dalj- njem razvitku psihoanalize nužno je ispraviti i produbiti Freudovo shvaćanje prevodeći Freud- ove spoznaje iz fiziološke u biološku i egzisten- cijalnu dimenziju.«

8 Sam je Freud

učinio korak dalje u tom smjeru u svom kasnijem shvaćanju instinkta života i smrti. Njegovo shvaćanje prvoga (eros) kao principa sinteze i unifikacije na potpuno je drugačijoj razini od nje-