Naglasio sam kako je ljubav djelovanje i aktivnost. Ovo nas vodi do konačne i najveće zablude o ljubavi kojoj moramo posvetiti pažnju. Ljubav nije osjećaj. Mnogi ljudi posjeduju osjećaj ljubavi, a ponašaju se po svim pravilima ne-ljubavi i njezine destruktivnosti. S druge strane, osoba sa sposobnošću da uistinu voli često djeluje konstruktivno u odnosu na osobu prema kojoj osjeća svjesnu odbojnost.

Osjećaj ljubavi, emocija je koja prati iskustvo katektiranja. Katektiranje je, ako se sjećate, proces kojim nam određeni predmet postaje važan. Jednom katektiran, taj predmet nam postaje "predmetom ljubavi" u kojeg smo uložili svu svoju energiju, on postaje dio nas, a odnos između nas i tog predmeta naziva se kateksizam. Proces povlačenja energije od predmeta ljubavi, tako da nam izgubi važnost, zove se dekatektiranje. Pogrešno tumačenje ljubavi kao osjećaja nastaje jer katektiranje brkamo s ljubavlju. Ova zabluda je razumljiva, budući da su to slični procesi, ali postoje i drastične razlike. Kao prvo, već smo naglasili da katektirati možemo bilo koji predmet, živ i neživ, s dušom ili bez nje. Tako netko može katektirati burzu ili komad nakita i prema njima osjećati ljubav. Drugo, to što smo katektirali neko ljudsko biće, istodobno i ne podrazumijeva da nam je stalo do njegovog duhovnog razvoja. Ovisna se osoba, zapravo, obično boji duhovnog razvoja katektiranog partnera. Majka koja je insistirala na odvoženju svog sina u školu, evidentno ga je katektirala; on joj je bio vrlo bitan, ali ne i njegovo duhovno sazrijevanje. Treće, intenzitet našeg kateksizma nema ništa zajedničko s mudrošću i privrženošću. Dvoje se stranaca može sresti u baru i međusobno se katektirati na takav način da sve gubi važnost u odnosu na njihovu seksualnu želju. Napokon, kateksizam može biti trenutačan i prolazan. Odmah nakon seksualnog čina, spomenuti par može uvidjeti da ne postoji nikakva međusobna privlačnost. Možemo dekatektirati nekoga jednako brzo kao što smo ga katektirali.

Istinska ljubav, s druge strane, podrazumijeva posvećenost i mudrost. Kad nam je uistinu stalo do nečijeg duhovnog razvoja, svjesni smo da je nedostatak posvećenosti štetan te da je ona važna kako bismo učinkovito iskazali našu brigu prema loj osobi. Posvećenost je upravo iz ovog razloga kamen temeljac psihoterapeutskog odnosa. Gotovo je nemoguće da pacijent doživi značajan razvoj ličnosti bez "terapeutskog savezništva" s psihijatrom. Drugim riječima, prije nego što to kod pacijenta dođe do krupnijih promjena, on mora osjetiti snagu i sigurnost proizašlu iz vjerovanja da mu je terapeut stalan i siguran saveznik. Kako bi se ostvarilo ovakvo savezništvo terapeut mora, obično tokom dužeg perioda, dokazivati svoju brigu koja može proizaći jedino iz sposobnosti posvećivanja. Ovo ne podrazumijeva da psihoterapeut uvijek sa zadovoljstvom sluša pacijenta, već da on to uvijek doista čini, htio ili ne. Slično je i u braku. Naime, u konstruktivnom braku, jednako kao i u konstruktivnoj terapiji, partneri se moraju redovito, rutinski i predvidljivo posvećivati jedno drugom, kao i njihovom odnosu, bez obzira kako se osjećali. Kao što smo već rekli, svaki par će se prije ili kasnije odljubiti, a u trenutku kad se ugasi nagon, a produženjem vrste nastaje prilika za istinsku ljubav. Tek onda kad supružnici ne budu željeli sve vrijeme provoditi zajedno, kad s vremena na vrijeme požele biti malo sami, počinje ispitivanje njihove ljubavi.

Ovo ne znači da partneri u stabilnom i konstruktivnom odnosu, kao što su brak i psihoterapija, ne katektiraju svoju vezu na razne načine. Oni to itekako čine. To zapravo znači da istinska ljubav nadilazi problem kateksizma. Kad je prisutna ljubav, ona opstaje, sa ili bez kateksizma i sa ili bez osjećaja ljubavi. Moguće je voljeti bez kateksizma i bez osjećaja ljubavi, i upravo se ispunjenjem ove mogućnosti prava i transcendentna ljubav razlikuje od običnog kateksizma. Ključna riječ za razlikovanje ova dva pojma jest "volja". Definirao sam ljubav kao volju za proširenjem samoga sebe kako bi se njegovao vlastiti i tudi duhovni razvoj. Istinska ljubav, više proizlazi iz htijenja, nego li iz emocija. Osoba koja istinski voli čini to jer je odlučila voljeti. Takva se osoba obvezala voljeti bez obzira na prisutnost osjećaja ljubavi. Ukoliko je osjećaj tu, tim bolje; u suprotnom, posvećenost ljubavi i volja za njom još su uvijek prisutni i djeluju. Ne samo da je moguće, već je i nužno da osoba koja voli izbjegava djelovati na osnovu osjećaja ljubavi. Primjerice, mogu sresti ženu koja me snažno privlači, koju bih mogao voljeti, ali budući da sam svjestan kako bi mi to razorilo brak, reći ću naglas ili u sebi: "Mogao bih te voljeti, ali neću." Isto tako, mogu odbiti novu pacijenticu koja je izuzetno atraktivna i kojoj bi terapija pomogla, jer je moje vrijeme posvećeno drugim pacijentima, od kojih su neki manje privlačni i s kojima je teže raditi. Možda je moj osjećaj ljubavi nesputan, ali je ograničena moja sposobnost voljenja, stoga moram odabrati na koga ću usmjeriti svoju sposobnost i volju za ljubavlju. Istinska ljubav nije osjećaj koji nas je preplavio, već promišljena odluka kojoj smo se posvetili.

Opća tendencija brkanja ljubavi s osjećajem ljubavi dopušta ljudima sve vrste samoobmane. Alkoholičar, čija supruga i djeca očajnički traže pažnju, može u to vrijeme sjediti u baru i sa suzama u očima pričati barmenu kako on uistinu volisvoju obitelj. Ljudi koji u najvećoj mjeri zanemaruju svoju djecu, obično sebe vide kao najbrižnije roditelje. Jasno je da može postojati određeni oblik samoobmane u miješanju ljubavi i osjećaja ljubavi jer vrlo je lako i ugodno pronaći dokaze za ljubav u svojim osjećajima. Međutim, izuzetno je teško i bolno potražiti dokaze za ljubav u vlastitim djelima. Budući da je prava ljubav izraz volje koji često nadilazi kratkotrajan osjećaj ljubavi i kateksizma, ispravno je kazati:

"Ljubav je ono što ljubav čini." Voljenje i nevoljenje su poput dobra i zla, objektivni, a ne isključivo subjektivni fenomeni.