Ljubav je raskoš

Osho,

što se događa sa ljubavlju ako ne postoji ništa i nitko da je prepozna i okusi?

Čovjek postaje zreo trenutkom kada počne voljeti: on počinje preplavljivati, dijeliti; on počinje davati. Naglasak je sasvim drugačiji. Kao prvo, naglasak je kako dobiti više. Kao drugo, naglasak je na tome kako dati, kako dati više, i kako dati bezuvjetno. Ovo je rast, zrelost ti dolazi.

Kako može potreba biti ljubav? Ljubav je raskoš. To je obilje. To je kao da imaš toliko mnogo života da ne znaš što da radiš s njime, zato ti to dijeliš. To je kao da imaš toliko pjesama u tvom srcu da ih moraš pjevati, čuo ih netko ili ne. Ako ih nitko i ne čuje isto ćeš ih pjevati, ti ćeš plesati tvoj ples,

Drugi mogu imati to, drugi mogu i izgubiti to, ali što se tebe tiče, to je izljev, to je poplava. Rijeke ne teku za tebe, one teku bio ti tu ili ne. One ne teku zbog tvoje žeđi, one ne teku za tvoja žedna polja: one jednostavno teku tamo. Ti možeš ugasiti tvoju žeđ a možeš i proći - to je do tebe. Rijeke ne teku zbog tebe, one samo teku. To je sasvim slučajno da ti dobijaš vodu za tvoje potrebe.

Kada nemaš ljubavi, ti je tražiš od drugog. Ti prosjačiš. A i drugi od tebe to traže. Dakle, dvoje prosjaka pružaju ruke jedno ka drugom i oboje se nadaju da onaj drugi ima to... Prirodno, oboje osjećaju poraz, oboje osjećaju prevaru.

Sada je to paradoks: oni koji se zaljubljuju nemaju ljubavi, zbog toga se i zaljubljuju. I pošto oni nemaju ljubavi oni je ne mogu ni dati. I još jedna stvar više: nezrela osoba uvijek se zaljubljuje u neku drugu nezrelu osobu, jer samo oni mogu razumjeti jedno drugo. Zrela osoba voli zrelu osobu. Nezrela osoba voli nezrelu osobu.

Osnovni problem ljubavi je da prvo treba postati zrela osoba a onda ćeš pronaći zrelog partnera: tada te nezrele osobe više neće privlačiti. To je isto kao: ako imaš dvadeset i pet godina ti se ne zaljubljuješ u bebu od dvije godine starosti, ti se ne možeš zaljubili - to je isto. Ako si psihološki zrela osoba, duhovno zrela, ti se nećeš zaljubiti u bebu. To se neće dogoditi, to se ne može dogoditi. Ti uviđaš da će to biti bespredmetno.

Zapravo, zrela osoba se i ne zaljubljuje, ona izmiče iz ljubavi. Riječ “zapasti” u ljubav nije prava riječ. Samo nezrele osobe “padaju” u ljubav: one posrnu i padnu u ljubav. Kako da se oni rukovode i ustanu. Oni se ne mogu rukovoditi i ne mogu ustati - oni nađu ženu i odu, nađu muškarca i odu. Oni su uvijek spremni da padnu na zemlju i gmižu. Oni nemaju kičmu, nemaju tu samostalnost da ostanu sami.

Zrela osoba ima integritet da ostane sama. I kada zrela osoba pruži ljubav, ona je zahvalna da ti prihvatiš tu ljubav, a ne obratno. On ne očekuje da ti budeš zahvalna njemu -     ne, ne uopće, on čak i ne treba tvoju zahvalnost. On zahvaljuje tebi što prihvaćaš njegovu ljubav. A kada su dvije zrele osobe u ljubavi, jedan od najvećih paradoksa života se dogodi, jedan od najljepših fenomena: oni su zajedno i potpuno sami; oni su toliko u zajedništvu da su gotovo sami. Ali njihovo jedinstvo ne uništava njihovu individualnost, zapravo, ono je pojačava: oni bivaju još individualniji. Dvije zrele osobe u ljubavi pomažu jedna drugoj biti još slobodnije. One ne miješaju u to politiku, diplomaciju, nema upinjanja za dominacijom. Kako možeš dominirati osobom koju voliš.

Kada stigneš domu, kada spoznaš tko si, tada ljubav raste u tvom biću. Tada se miomirisi šire i ti ih možeš dati kome hoćeš. Kako inače, možeš dati nešto što nemaš? Dati nešto, prvo podrazumijeva da toga imaš previše. Kako možeš dati dar koji nemaš? Ovo ti činiš i možeš razumjeti, ali to je intelektualno razumijevanje. Ako to prodre u tvoje biće, ako uočiš istinu u tome, tada se neće pitanja javljati.

Tada ćeš ti zaboraviti sve svoje ovi sne odnose i početi ćeš raditi na svojem biću: razjašnjavati, raščišćavati, činiti svoju unutarnju suštinu jasnijom, svjesnom; početi ćeš raditi na taj način. I što više budeš osjećao da se približavaš određenoj cijelosti, sve više ćeš otkrivati da se ljubav izdiže - to je uslovljeno.

To ne mora biti prepoznato: ne treba se prepoznavati, tome ne treba posvjedodžba, ne treba nitko da to okusi. Prepoznati drugog je slučajnost, to nije esencija ljubavi: ljubav se sama razliva. Nitko to ne kuša, nitko to ne prepoznaje, nitko se ne osjeća sretan, nema užitka, i zbog toga - ljubav se razliva, zbog toga razliva ljubavi ti se osjećaš nevjerojatno blaženo, osjećaš nevjerojatno veselje. U tom stvarnom toku, kada se tvoja energija razliva.

Ti sjediš u praznoj sobi i energija se preljeva i ispunjava tu praznu sobu tvojom ljubavlju; nitko nije tu, zidovi ne mogu reći “hvala”, nitko da prepozna, nitko da to okusi. No, tvoja se energija ostvaruje, razliva, . . ti ćeš se osjetiti sretnim. Cvijet je sretan kada mu se miris raznosi vjetrovima; bilo da vjetar to zna ili ne, ne mijenja stvar.

Ja sam. Ja sam. Bilo da su moji učenici tu ili ne - to je sporedno, ja nisam ovisan o vama. I moj čitav napor ovdje je da i vi također možete biti neovisni o meni.

Ja sam ovdje da vam pružim slobodu. Ja ne želim da vas sakatim ni na jedan način; ja želim samo da vi budete svoji. I kada dođe dan da ste neovisni o meni, tada ćete moći da me volite, stvarno volite, a ne prije toga.

Ja vas volim. Ja to ne mogu kontrolirati. Nije pitanje u tome da li vas volim ili ne, ja vas stvarno volim. Ako vi i niste ovdje, ovaj auditorij će biti pun moje ljubavi; neće biti nikakve razlike. Ovo drveće će i dalje dobijati moju ljubav, ove ptice će to dobijati. Pa čak i ako sve drveće i sve ptice nestanu, to neće mijenjati stvar- ljubav će i dalje preplavljivati. Ljubavi ima, i ljubav teče.