Ljubav je ples tvog života

Život je prava zgoda: tlo gdje cvijet ljubavi cvjeta. Ljubav, po sebi, je dragocjena -ona nema namjenu, ona nema određenog smisla. Ona ima izuzetno značenje, ona donosi ve- liku radost, ona posjeduje vlastitu ekstazu - ali to nisu stvari od značaja. Ljubav nije posao koji ima svrhu, cilj, predmet.

Uvijek je prisutna određena ludost u ljubavi. Kakva je ta ludost? Ludost je stoga što se ne možeš dokazati zašto voliš. Ti ne možeš dati ni jedan razuman odgovor na to pitanje, Ti možeš reći da obavljaš jedan određeni posao jer trebaš novac; trebaš novac jer ti je potrebna kuća; trebaš kuću jer bez kuće ne možeš živjeti.

U tvom svakodnevnom životu sve ima svoju svrhu, ali ljubav ti ne može dati nikakvi razlog za to. Možeš jednostavno reći: “Ja ne znam. Jedino što mogu reći je da voljeti znači iskusiti najljepši prostor u nama.” Ali to nije svrha. Taj prostor nije spoznatljiv. Taj prostor ne možeš smjestiti u bilo koju pogodnost. Taj prostor je uvijek iznova pupoljak sa kapi rose koja blista na vrhu. Jutrom taj pupoljak odiše a na suncu pleše.

Ljubav je ples tvog života.

Stoga oni koji ne znaju što je ljubav gube pravi ples života; oni gube priliku da njihov cvijet procvjeta. Zbog toga je, u svjetovnom umu, u kalkulativnom umu, kompjuterskom umu, kod matematičara, ekonomista, kod političara, ljubav predstavlja vrstu ludila. Ali za one koji poznaju ljubav to je razumno. Bez ljubavi - čovjek može biti i bogat; zdrav, poznat; ali on ne može biti razborit jer nezna ništa o unutarnjoj istinskoj vrijednosti. Zdrav duh, razumnost nije ništa drugo do miris cvijeta koji cvjeta u tvom srcu.

Ljubavnici ne trebaju psihijatrijski tretman. Zapravo, ljubav je najveća isceliteljska snaga u. životu. Oni koji su propustili to ostali su prazni, neispunjeni. Obično ludilo nema nikakvi sastav za postizanje. Ali, ludilo zvano ljubav ima određeni sustav u sebi. A koji je to sustav? To te čini veselim, život ti čini pjesmom, donosi veliku ljupkost.

Da li si promatrao ljude? Kada se netko zaljubi tada nema potrebe da to objavljuje. Ti možeš vidjeti u njegovim očima novu dubinu koja se rađa. Možeš vidjeti na njegovom licu novu ljupkost, novu ljepotu. U njegovom hodu možeš nazreti nježni ples. On je isti čovjek, ali ipak više nije onaj isti. Ljubav je ušla u njegov život, proljeće je došlo u njegovo biće, cvijeće njegove duše se rascvjetava.

Ljubav čini trenutnu transformaciju. Čovjek koji ne može voljeti ne može biti ni inteligentan, ne može biti ni otmjen, ne može biti prefinjen. Njegov život će biti obična tragedija.

Svi religiozni učitelji bi ti govorili: “Tvoj život je ništavan jer je to samo što i mjehurić sapunice. Danas je to ovdje, a sutra nas već nema. Tvoj život, na ovom svijetu, u ovom tijelu nije od nikakve vrijednosti jer je trenutačan, kratkotrajan. On ima samo korist ukoliko bi se odrekao njega. I samo odricanjem ti dospijevaš kao vrijednost u očima Boga.”

Čudna ideologija! Ali to je ipak vjekovima dominiralo ljudskim umovima a da se nikada nije provjeravala vjerodostojnost. Recimo, na Istoku je svijet iluzija. Zašto je svijet iluzija? Zato što se mijenja; sve što se mijenja nije od koristi, bezvrijedno je. Samo stalno, ono koje se ne mijenja je značajno. A ti ne možeš naći ništa na svijetu što je stalno, što se ne mijenja.

Čitav ovaj pristup je baziran na stavovima da je život iluzija, jer je nestalan. “Pronaći stalno, a odbaci nestalno.” Manje - više, to je stav svih religija na svijetu.

Potvrdi mijene, sve se mijenja. Osim ako ti želiš da promjene budu bog, jer je to jedina stalna stvar na svijetu: Ti ne možeš ništa naći drugo koje ti ni mig ne može dati da je stalno božanstvo.

Voli život jer je život promjenljiva stvar. To je protok u svakom trenutku. Kada uđeš u ovu prostoriju, ti si jedna osoba, a kada izađeš ti si već druga osoba. Ti samo težiš da bu- deš ista osoba. U svega par sati toliko se promjena može dogoditi u tebi; to je išto kao kada u par sati Ganges primi i proteče velika voda njime. To izgleda kao ista voda, ali nije to ona ista voda koja je tu bila prije par sati.

Heraklit je rekao da je život tok, rijeka. “Zapamti, ti ne možeš zakoračiti u istoj rijeci dva puta - jer rijeka nikada ne može biti ista.”

Ljudi koji znaju puno o sreći su oni koji su u dosluhu sa. promjenljivim životom, koji mogu voljeti čak i mjehuriće od sapunice, sijanje sunca, stvaranje malih duga. To su ljudi koji znaju mnogo o sreći.

Vaši sveci samo znaju bijedu - samo pogledajte u njihova lica. Izgleda kao da je život nestao iz njih - oni su mrtvi fosili. Ništa se ne mijenja u njima: oni žive život rituala i protiv svega su što se mijenja.

Zašto se zadovoljstvo zabranjuje? zato što se mijenja. Zašto se ljubav zabranjuje? - jer se mijenja. Zašto su te religije izumile brak na prostoru ljubavi. Stoga što bi brak dao jednu makar iluzornu stalnost kroz zakon, kroz ugovor, kroz društvo, kroz strah od gubljenja poštovanja, kroz strah od toga što će se dogoditi našoj djeci. Stoga su i uredili da brak Buddhe nešto stalno. Stoga su sve stare religije protiv razvoda, jer razvod ponovo od braka stvara nešto što nije stalno - da se može mijenjati.

Tisućama godina, još dok su mala, djeca su se vjenčala. Bilo je slučajeva da se dijete vjenčalo a da se nije još ni rodilo, koje je još u majčinoj utrobi. Dvije familije bi se dogovorile ako bi djeca, koja trebaju da se rode, bila suprotni polova da će se vjenčati.

U Indiji još i sada se sedmogodišnja, osmogodišnja djeca vjenčavaju, iako je to protiv zakona. Ali to nije protiv običaja. Zašto se toliko žure da vjenčaju djecu koja još nisu ni svjesna što je brak, što će se dogoditi? Razlog leži u tome što oni trebaju da se vjenčaju još prije no što postanu zreli i prije no što se ljubav rodi u njihovim srcima. Zato još prije nego što se ljubav rodi, oni imaju vlastitu suprugu - djevojka ma supruga. Tu treba da uništi ljubav kada maloljetnu djecu tjerate u brak u čitavom svijetu.

Nije slučajnost da brak stvara toliko bijede više no išta drugo jer to uništava jedinu mogućnost za srećom, da se dogodi ljubav. Srce nikada ne pleše. Ljudi žive i umiru a da ne znaju ljubav...

Promatraj mjehuriće sapunice, promatraj leptire, promatrajte pupoljke na vjetru - to je ono što te pokreće da plačeš i da pjevaš. Suze su radosnice da je život toliko životan da ne može biti promjenjiv - samo mrtve stvari mogu biti stalne....

Može li tvoj bog plesati? Može li tvoj bog voljeti? Može li tvoj bog pjevati? Može li tvoj bog trčati za leptirima? Može li on sakupljati divlje cvijeće i veseliti se, može li plakati, pjevati? Takav bi bog bio pravi predstavnik života, takav bi bog bio ništa drugo do život.