lako sam čin poticanja nečijeg duhovnog razvoja djeluje na naš vlastiti razvoj, glavna značajka prave ljubavi jest podržavanje i održavanje međusobnih razlika. Pravi ljubavnik uvijek doživljava svoju voljenu kao nekog tko ima potpuno odvojeni identitet. Štoviše, pravi ljubavnik uvijek poštiva i ohrabruje odvojenost i jedinstvenu individualnost svoje voljene. Međutim, vrlo se često prihvaćaju i ne poštuju različitosti, što je uzrok mnogih psihičkih bolesti i nepotrebnih patnji.

U najekstremnijem obliku nemogućnost prihvaćanja različitosti drugih, zove se narcisoidnost. Narcisoidni ljudi uistinu nisu sposobni shvatiti svoju djecu, ljubavnike ili prijatelje, kao odvojene od sebe na emocionalnoj razini. Prvi sam put počeo razumijevati što je to narcisoidnost prilikom razgovora s roditeljima jedne pacijentice koja je bolovala od shizofrenije, nazvat ću je Susan X. U to je vrijeme Susan imala trideset i jednu godinu. Od osamnaeste godine nekoliko je puta pokušavala izvršiti samoubojstvo te je tijekom ovih trinaest godina gotovo neprestano bila u bolnicama i sanatorijima. Zahvaljujući vrhunskoj psihijatrijskoj njezi, počela se oporavljati. Nakon nekoliko mjeseci našeg zajedničkog rada, počela je pokazivati povećano povjerenje prema ljudima, razlikovati tko zaslužuje njeno povjerenje prihvaćati činjenicu kako boluje od shizofrenije, te da će se ostatak svog života morati podvrgavati velikoj samodisciplini kako bi se mogla nositi sa svojom bolešću, poštivati se i napokon se moći osloniti na samu sebe u svakodnevnom životu. Zbog ovog velikog napretka osjećao sam kako se bliži trenutak kad će moći izaći iz bolnice i započeti uspješan samostalan život. Tada sam upoznao njene roditelje, privlačan bogati par pedesetih godina. Bio sam vrlo sretan što sam im mogao priopćiti Susanin veliki napredak i detaljno objasniti razloge svog optimizma. Ali, na moje veliko iznenađenje, Suzanina je majka počela plakati i nastavila to činiti tijekom mog priopćavanja. Isprva sam pomislio kako su to suze radosnice, ali je po njenom izrazu lica ubrzo postalo jasno kako je uistinu tužna. Konačno sam rekao: "Zbunjen sam, gospodo X. Govorim vam vrlo optimistične prognoze, a vidim da ste tužni."

"Dakako da sam tužna," odgovorila je. "Ne mogu ne plakati kad pomislim što sve jadna Susan mora pretrpjeti."

 Počeo sam opširno objašnjavati da, premda je Susan mnogo patila zbog svoje bolesti, isto tako je mnogo naučila zahvaljujući toj patnji, uzdigla se iznad nje i po mojoj procjeni, u budućnosti neće patiti ništa više od bilo kojeg odraslog čovjeka. Zapravo, moguće je čak i da će manje patiti zbog mudrosti koju je stekla u borbi sa shizofrenijom. Gospođa X je i dalje plakala.

"Iskreno, još uvijek sam zbunjen, gospođo X", rekao sam. "Ovih trinaest prošlih godina, morali ste sudjelovati u najmanje dvanaest razgovora sa Susaninim psihijatrima, i koliko znam, niti jedan nije bio ovako optimističan. Zar uz tugu ne osjećate niti malo zadovoljstva?"

"Samo razmišljam o tome kako joj je težak život." Odgovorila je uplakano. "Recite mi gospodo X," upitao sam, "postoji li nešto što bih vam mogao reći o Sušan, što bi vas ohrabrilo i usrećilo?"

"Život jadne Susan toliko je bolan," jecala je gospođa X. Odjednom sam shvatio kako gospoda X ne plače zbog Susan, već zbog sebe. Ona je plakala zbog vlastite boli i patnje. Razgovor je bio zbog Susan, a ne zbog nje, iako je ona plakala u Susanino ime. Čudio sam se kako se mogla ovako ponašati. Potom sam shvatio da ne može odvojiti sebe od Susan. Ono što osjeća ona, mora osjećati i njena kći. Koristila ju je kao sredstvo za izražavanje vlastitih potreba. Nije to radila svjesno ili zlobno, zapravo, na emocionalnoj razini nije mogla shvatiti kako je Susanin identitet odvojen od njenog. Susan je bila ona. U njenom umu ne postoji Susan kao jedinstvena, različita individua s jedinstvenim životnim putem - a možda ne postoji ni bilo tko drugi. Na intelektualnoj razini, ova je gospođa mogla shvatiti da se drugi ljudi od nje razlikuju, ali emocionalno to nije uspijevala. Na još jednostavnijoj razini, za nju drugi ljudi nisu ni postojali. U dubinama svog uma cjelokupnost svijeta bila je ona sama, gospoda X, samo ona.

Sljedeća su iskustva pokazala da su majke shizofrenične djece iznimno narcisoidne osobe, poput gospode X. Ovo ne znači da su takve majke uvijek narcisoidne, ili da narcisoidne majke ne mogu odgajati djecu koja ne boluju od shizofrenije. Shizofrenija je nevjerojatno kompliciran poremećaj, koju podjednako određuje genetski faktor kao i onaj okoline. Al čovjek može zamisliti dubinu Susanine konfuzije u djetinjstvu, stvorene narcisoidnošću njene majke. Objektivno se može uvidjeti ova konfuzija kad se narcisoidne majke promatraju u interakciji sa svojom djecom. Jednog popodneva, dok je gospođa X sažalijevala samu sebe, Susan je možda došla iz škole donijevši crtež koji je nastavnik ocijenio odličnim. Ako je majci ponosno priopćila kako napreduje u umjetnosti, ona joj je možda rekla: "Susan, hajde malo prileći. Ne trebaš se toliko zamarati s radom u školi. Današnji školski sustav uopće nije dobar, više se uopće ne brinu za djecu." S druge strane, jednog popodneva kad je gospođa X bila dobro raspoložena, Susan je mogla doći kući uplakana zbog nekoliko dječaka koji su je zadirkivali u školskom autobusu te joj je majka mogla reći ovako: "Nije li sreća što je gospodin Jones tako dobar vozač? On je toliko fin i strpljiv s vama i vašim nepodopštinama. Svakako bi mu trebala dati neki dar za Božić." Budući da ne shvaćaju druge osobe kao druge, već samo kao produžetke sebe, narcisoidnim pojedincima nedostaje empatija, a to je sposobnost osjećati ono što drugi osjećaju. Zbog nedostatka empatije, narcisoidni roditelji obično na emocionalnoj razini reagiraju neprimjereno prema svojoj djeci te ne prepoznaju i ne priznaju njihove osjećaje. Nije čudno, stoga, što takva djeca rastu s velikim teškoćama u prepoznavanju, prihvaćanju i svladavanju svojih vlastitih osjećaja.

Premda obično nisu narcisoidni poput gospođe X, velika većina roditelja ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri ili nedovoljno cijeni jedinstvenu osobnost, odnosno "različitost" njihove djece. Postoji mnogo primjera za to. Roditelji će reći za dijete: "Jabuka ne pada daleko od stabla," ili "Isti si kao ujak Jim", kao da su djeca njihova ili obiteljska genetska kopija, dok je činjenica da su genetske kombinacije takve da su sva djeca genetski potpuno različita i od roditelja i od njihovih predaka. Otac sportaš će svoje sinove sklone znanosti, usmjeravati na nogomet, dok će otac znanstvenik svoje sinove sportaše usmjeravati ka knjigama, obojica izazivajući kod sinova nepotrebne osjećaje krivnje i zbunjenosti. Supruga jednog generala, žalila se na svoju sedamnaestogodišnju kći: "Kad je kod kuće, Sally stalno sjedi u svojoj sobi i piše tužne pjesme. To je morbidno, doktore. Potpuno odbija izlaske s društvom. Bojim se da je ozbiljno bolesna." Nakon razgovora sa Sally, šarmantnom i živahnom mladom djevojkom, koja je medu najboljim učenicima u školi i ima mnogo prijatelja, rekao sam njenim roditeljima kako savršeno zdrava te da ne trebaju insistirati da bude njihova kopija. Otišli su kod drugog psihijatra, nekog tko će možda Sallyinu različitost proglasiti devijantnom.

Adolescenti se učestalo žale kako ih roditelji discipliniraju, ne zbog njihove iskrene brige za njih, već zbog straha da im djeca ne kvare sliku u društvu. "Moji me roditelji neprestano progone nadajući se kako ću ošišati kosu," rekao mi je jedan adolescent prije nekoliko godina. "Ne mogu mi objasniti zašto nije u redu imati dugu kosu. Jednostavno ne žele da drugi ljudi vide kako oni imaju dugokosog sina. Uopće im nije stalo do mene, već do njihovog imidža." Ovakvo je zamjeranje adolescentima obično opravdano. Njihovi roditelji uglavnom ne cijene jedinstvenu individualnost svoje djece, već ih promatraju kao svoje produžetke, poput skupe odjeće, uredno pokošenih travnjaka i izglancanih automobila koji predstavljaju njihov društveni status. Ovom blažem, ali ipak destruktivnom obliku roditeljske narcisoidnosti, Kahlil Gibran je uputio vjerojatno najljepše riječi ikad napisane o odgajanju djece:

 

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ona vam ne pripadaju.

Dajte im svoju ljubav, ali ne i svoje misli, Jer, ona imaju vlastite misli.

Možete udomiti njihova tijela, ali ne njihove duše,

Jer, njihove duše borave u kući budućnosti, koju

vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se truditi da budete kao oni, ali ne tražite

od njih da budu poput vas.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta u

budućnost kao žive strijele.

Strijelac vidi metu na stazi vječnosti, i On vas

napinje svojom silom da bi njegove strijele  poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude radost;

Jer, kao što On voli strijelu koja leti, On voli i luk koji miruje.

(Kahlil Gibran -The Prophet - Prorok )

 

Poteškoća koji ljudi uglavnom imaju u poštivanju različitosti onih koji su im bliski, ne odnosi se samo na roditelje, nego na sve intimne odnose, uključujući i brak. Nedavno sam čuo jednog čovjeka kako u grupi parova kaže da je "namjena i funkcija njegove supruge održavanje kuće i njegovo prehranjivanje." Bio sam zgrožen onim što mi je izgledalo kao bezočan muški šovinizam. Mislio sam kako mu to mogu predočiti tako što ću upitati druge članove grupe kako oni doživljavaju svrhu i funkcije svojih bračnih partnera. Na moj užas šest drugih žena i muškaraca, odgovorili su slično. Svi su oni svrhu i funkciju svojih supružnika definirali u odnosu na sebe; nitko nije shvatio da njihovi supružnici mogu imati egzistenciju u osnovi odvojenu od njih, kao i bilo kakvu drukčiju sudbinu osim njihovog braka.

"Za ime Boga," uskliknuo sam, "nije ni čudo što svi imate probleme u braku i imat ćete ih sve dok ne uspijete shvatiti kako svatko od vas ima vlastitu sudbinu koju mora ostvariti." Grupa je bila duboko zbunjena mojom izjavom. Zamolili su me da im opišem svrhu i funkciju moje supruge. "Lilvna svrha i funkcija jest sazrijevanje, kako bi postigla najviše za što je sposobna, ne za moju dobrobit, već samo za svoju i u slavu Boga," odgovorio sam im. Međutim, ovaj im je koncept još neko vrijeme ostao stran.

Problem odvojenosti u bliskim odnosima, stoljećima je opsjedao ljudsku vrstu. Međutim, više mu se pažnje poklanjalo s političkog nego bračnog stajališta. Čisti komunizam, primjerice, izražava filozofiju sličnu prije spomenutim parovima - da je cilj i funkcija pojedinca služiti odnosima, grupi, kolektivu i društvu. Bina je samo sudbina države, a ne sudbina pojedinca. S druge strane, čisti kapitalizam, uzdiže sudbinu pojedinca, čak i kad je na štetu odnosa, grupe ili društva. Udovice i siročad mogu umirati od gladi, ali to neće spriječiti poduzetnika u uživanju plodova svoje individualne inicijative. Sasvim je očito kako ni u jednom od ovih čistih slučajeva problem odvojenosti unutar odnosa nije uspješno riješen. Zdravlje pojedinca ovisi o zdravlju društva; zdravlje društva ovisi o zdravlju pojedinca. Radeći s parovima, moja supruga i ja, povukli smo analogiju između braka i polaznog kampa za alpiniste. Zeli li se netko popeti na planinu, tada mora imati dobar polazni kamp, mjesto gdje su zaklon i namirnice, gdje se može okrijepiti i odmoriti prije nego krene u potragu za novim vrhovima. Uspješni alpinisti znaju da moraju provesti još toliko vremena, ako ne i više, u postavljanju polaznog kampa, koliko i u planinarenju, jer njihov opstanak ovisi o zalihama i konstrukciji kampa.

Uobičajen i tradicionalan muški problem u braku stvoren je od strane supruga koji, jednom kad je oženjen, svu svoju energiju ulaže u planinarenje, a niti malo u njegovanje svog braka, odnosno polaznog kampa, očekujući kako će sve biti u savršenom redu kad se on odluči vratiti kako bi se odmorio i rekreirao, a da pri tom ne preuzima nikakvu odgovornost za njegovo održavanje. Prije ili kasnije, ovaj "kapitalistički" pristup problemu dovodi do potpunog neuspjeha, on se vraća i nalazi svoj kamp u rasulu, njegova zanemarena supruga odvedena je u bolnicu zbog živčanog sloma ili je pobjegla s drugim muškarcem ili se pak na neki drugi način odrekla posla održavateIjice kampa. Podjednako čest i tradicionalan ženski problem stvara žena koja, jednom kad se udala, osjeća kako je ostvarila svoj životni cilj. Njoj je polazni kamp zapravo vrhunac. Ona ne može shvatiti ni osjetiti potrebu svog supruga za ostvarenjima i iskustvima van braka, te na njih reagira ljubomorom i neprestano zahtijeva da on posvećuje više energije domu. Poput ostalih "komunističkih" rješenja problema i ovo stvara odnos koji guši, i umrtvljuje, i iz kojeg suprug, osjećajući se uhvaćen u zamku i ograničen, može vrlo lako pobjeći u trenutku "krize srednjih godina". Ženski pokret za oslobođenje bio je od pomoći ukazavši na način koji je očito jedina idealna opcija: brak kao istinski kooperativna institucija koja zahtijeva veliki zajednički doprinos i brigu, vrijeme i energiju, ali čija je osnovna svrha njegovanje individualnih putovanja prema vlastitim vrhuncima duhovnog sazrijevanja. I muškarac i žena moraju se brinuti o ognjištu, ali i oboje moraju krenuti dalje. Kao adolescenta, oduševljavale su me riječi ljubavi američke pjesnikinje Ann Bradstreet, kojima se obraćala svom suprugu: "Ako su ikad dvoje bili jedno, to smo mi."  Kako sam postajao zreliji, međutim, shvaćao sam da odvojenost partnera obogaćuje sjedinjenje. Veliki brakovi ne mogu nastati među pojedincima koji su prestravljeni svojom samoćom, što često i jest slučaj, te u braku teže stapanju. Istinska ljubav ne samo da poštuje individualnost drugog, već je zapravo i njeguje, pa čak i po cijenu razdvajanja i gubitka. Krajnji cilj života ostaje duhovni razvoj pojedinca, usamljeni put do vrhunca koji jedino sami možemo svladati. Značajna se putovanja ne mogu postići bez hrane koju daju uspješan brak ili uspješno društvo. Brak i društvo postoje upravo zato da bi omogućili takva individualna putovanja. Međutim, kao što je to slučaj kod svih istinskih ljubavi, "žrtve" kojepodnosimo zbog sazrijevanja drugih rezultiraju jednakim ili većim sazrijevanjem nas samih. Povratak pojedinca braku ili društvu koje ga njeguje, sa vrhova na koje je putovao sam, ono je sto služi uzdizanju tog braka ili društva prema novim i višim visinama. Na ovaj su način individualno sazrijevanje i sazrijevanje društva među-sobno ovisni, ali to je uvijek neizbježno usamljeno putovanje. Iz mudrosti vlastite usamljenosti prorok Khalil Gibran, govori nam i o braku:

 

Ali neka u vašem zajedništvu bude prostora, Neka nebeski vjetrovi plešu među vama.

Volite jedno drugo, ali ne pravite spone ljubavi: Neka ona bude uzburkano more među obalama vaših duša

Lijevajte čašu jedno drugome, ali ne pijte iz iste čaše.

Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od istog komada.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali dopustite da svatko bude i sam.

Kao što su žice na lutnji same, premda trepere istom glazbom.

Darujte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed.

Jer samo ruka Života može obuhvatiti vaša srca.

Stojte zajedno, ali ipak ne preblizu

Jer, stupovi hrama stoje odvojeno,

A hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome.