Već sam ukazao na to kako energija za samodisciplinu dolazi iz ljubavi, koja je oblik volje. Prema tome, samodisciplina ne samo kao ljubav pretočena u akciju, već se i svatko tko istinski voli ponaša samodisciplinirano, kao što je i svaki iskreni ljubavni odnos discipliniran. Ako istinski volim neku osobu, tada ću se zasigurno ponašati na način kojim bi pridonio što je moguće više njenom duhovnom razvoju. Dvoje mladih, inteligentnih umjetnika, "boema", s kojima sam jednom pokušao raditi, bili su četiri godine u braku obilježenim gotovo svakodnevnim svađama, gađanjima posuđem, tučama, kao i čestim vanbračnim izletima i razlazima. Ubrzo nakon početka terapije, oboje su točno uvidjeli da će pomoću terapije povećati samodisciplinu te tako dovesti u red svoj odnos. "Ali, Vi želite izbaciti strast iz naše veze," rekli su, "vaše shvaćanje ljubavi i braka ne ostavlja niti malo prostora za strast." Nedugo nakon toga odustali su od terapije, a saznao sam tri godine poslije kako, nakon brojnih pokušaja s drugim terapeutima, njihov kaotičan brak još uvijek traje nepromijenjen, kao i neproduktivnost njihovih individualnih života. Bez sumnje njihova je veza, na stanovit način, vrlo šarolika. Ona podsjeća na boje dječjih crteža, nabacane po papiru, istina povremeno šarmantno, ali zapravo uglavnom pokazuje sličnost sa dječjim crtežima. Kod zasićenih, kontroliranih nijansi na Rembrandtovim slikama, možemo pak pronaći jedinstvenu boju, mnogo bogatiju i značajniju. Strast je vrlo dubok osjećaj. Činjenica da je neki osjećaj nekontroliran, nikako ne znači da je dublji od osjećaja koji su disciplinirani. Upravo je suprotno, psihijatri dobro znaju istinitost stare izreke "Tiha voda brijege roni". Ne smije se pretpostaviti da osoba koja ima nadzor nad svojim osjećajima nije strastvena.

Premda čovjek ne smije biti rob svojih osjećaja, samodisciplina ne podrazumijeva potiskivanje osjećaja do točke nepostojanja. Često govorim svojim pacijentima kako su njihovi osjećaji njihovi robovi i da je samodisciplina poput vještine koju imaju robovlasnici. Kao prvo, osjećaji su izvor energije; oni su izvor konjske snage ili robovske snage koja nam omogućava da živimo. Budući da rade za nas, moramo ih poštivati. Postoje dvije ključne greške koje čine robovlasnici i koje predstavljaju suprotne i ekstremne oblike aktivnog vodstva. Jedna vrsta robovlasnika ne disciplinira svoje robove, ne ustrojava ih, ne postavlja im granice, ne usmjerava ih i ne određuje jasno tko je gazda. Ono što se događa je da s vremenom njegovi robovi prestaju raditi i useljavaju se u njegovu kuću, kradu piće i uništavaju namještaj te uskoro robovlasnik spoznaje kako je postao rob svojih robova živeći u istom onom kaosu kao i prije spomenuti boemski par.

S druge strane, suprotni oblik vodstva kojim neurotičar rastrgan krivnjom utječe na vlastite osjećaje, podjednako je destruktivan. Ovaj tip robovlasnika je toliko opsjednut strahom da će mu robovi (osjećaji) izmaći nadzoru i toliko odlučan u nakani da mu ne zadaju nikakve probleme, da ih redovito tuče do poniženja i strogo ih kažnjava pri prvim znacima samostalnosti. Ishod ovakvog djelovanja je takav da robovi ubrzo postaju sve manje i manje produktivni jer je njihova volja uništena lošim tretmanom. Moguće je i da se njihova volja sve više okreće tajnoj pobuni. Ukoliko proces traje dovoljno dugo, jedne će se noći robovlasnikova strahovanja ostvariti, robovi će se pobuniti i spaliti kuću zajedno s njim. Ovo je geneza određenih psihoza i neuroza. Pravilno upravljanje vlastitim osjećajima očito leži u jednoj složenoj (prema tome i teškoj) uravnoteženoj srednjoj putanji, koja zahtijeva neprestano prosuđivanje i prilagodavanje. U tom se slučaju vlasnik ponaša prema svojim osjećajima (robovima) s poštovanjem, kvalitetno ih hrani, štiti ih i pruža im liječničku pomoć, sluša i odgovara na njihove glasove, potiče ih i raspituje se za njihovo zdravlje, ali ih također organizira, ograničava, jasno zauzima strane između njih, preusmjerava ih i podučava, a pri tome se cijelo vrijeme točno zna tko je gospodar. To je put zdrave samodiscipline.

Među osjećajima koje treba disciplinirati je i osjećaj ljubavi. Kao što sam već rekao, to samo po sebi nije istinska ljubav , već je osjećaj povezan s katekizmom (ulaganjem emocionalne energije). Ovo treba doista poštivati i njegovati zbog kreativne energije koju proizvodi, ali ako se ne obuzda, rezultat neće biti istinska ljubav, već konfuzija i neproduktivnost. Budući da istinska ljubav podrazumijeva obogaćivanje vlastite ličnosti, potrebna je ogromna količina energije, a htjeli mi to ili ne, naša je količina energije ograničena na broj sati u danu. Mi jednostavno ne možemo voljeti sve ljude. Istina, možemo osjećati ljubav prema čovječanstvu te nam taj osjećaj može biti koristan jer nam pruža dovoljno energije kako bismo manifestirali istinsku ljubav prema nekolicini pojedinaca, ali to je jedino što je u našoj moći. Pokušati nadmašiti granice vlastite energije znači pružiti više nego što možemo dati i postoji izvjesna točka nakon koje pokušaji voljenja drugih postaju lažni i štetni upravo onima kojima želimo pomoći. Dakle, ako smo takve sreće da mnogi traže našu pažnju, moramo među njima odabrati koga ćemo voljeti. Ovaj izbor nije lagan, štoviše, može biti iznimno težak, kao što je to i preuzimanje božanske moći. Ali, odabrati se mora. Mnogi se čimbenici moraju uzeti u obzir, prvenstveno sposobnost odabrane osobe za uzvraćanjem naše ljubavi duhovnim razvojem. Činjenica je kako se ljudi razlikuju u ovoj sposobnosti, ali to ćemo razmatrati kasnije. Sasvim je neupitno, međutim, kako postoje mnogi čije su duše zaključane u neprobojnim ladicama, tako da su i najveći napori za poticanje njihova razvoja unaprijed osuđeni na propast. Truditi se voljeti nekoga tko se ne može duhovno razvijati kroz vašu ljubav, gubitak je energije, bacanje sjemena na neplodnu zemlju. Istinska je ljubav dragocjena i oni koji su je sposobni pružiti znaju da se kroz samodisciplinu ona mora usmjeriti što produktivnije.

Potrebno je promotriti i drugu stranu problema, a to je voljenje prevelikog broja ljudi. Neki ljudi mogu voljeti više od jedne osobe istodobno, odnosno simultano održavati nekoliko istinskih ljubavnih odnosa. Ovo je samo po sebi problem zbog nekoliko razloga. Jedan je američki ili zapadnjački mit o romantičnoj ljubavi koja pretpostavlja kako su određene osobe "stvorene jedna za drugu" te sukladno tome nisu namijenjene nikom drugom. Mit na taj način propisuje ekskluzivnost ljubavnih odnosa, osobito onih seksualnih. Zapravo, mit vjerojatno pridonosi stabilnosti i produktivnosti ljudskih odnosa, budući da je ogromna većina ljudi ide do svojih krajnjih granica u želji za razvijanjem istinskih ljubavnih odnosa sa svojim supružnicima i djecom. Doista, ako možemo reći kako smo izgradili istinski ljubavni odnos sa partnerom i djecom, tada smo postigli mnogo više, nego mnogi ljudi tijekom cijelog svog života. Obično postoji nešto patetično u pojedincima koji nisu uspjeli ovo ostvariti sa svojom obitelji, dok s druge strane neumorno tragaju za ljubavnim odnosima van nje. Osobi koja istinski voli uvijek će na prvom mjestu biti obveze biti prema svojim bračnim i roditeljskim odnosima. Ipak, postoje osobe koje imaju sposobnost voljenja dovoljnu za izgradnju ljubavnih odnosa unutar obitelji, a još uvijek i dovoljno energije za dodatne veze. Njima je mit o ekskluzivnosti laž i predstavlja nepotrebna ograničenja njihovih mogućnosti za pružanjem ljubavi i drugima pored svoje obitelji. Ova se ograničenja mogu nadmašiti, ali je potrebna ogromna samodisciplina kako bi se izbjeglo pretjerano rasplinjavanje. O ovom iznimno složenom pitanju, govorio je Joseph Fletcher, episkopalni teolog i autor "Nove moralnosti", u razgovoru s jednim mojim prijateljem: "Slobodna ljubav je ideal. Na žalost, to je ideal za koji je sposoban vrlo mali broj ljudi." On je, zapravo, htio reći kako mali broj ljudi ima sposobnost samodiscipline dostatnu za održavanje konstruktivnih odnosa koji su istinski ljubavni, bilo unutar obitelji ili van nje. Sloboda i disciplina služe jedna drugoj; bez discipline istinske ljubavi sloboda je neizbježno destruktivna i lišena ljubavi.

Sad se čitatelji mogu osjećati preplavljeni konceptom discipline i zaključiti kako propovijedam kalvinističku dosadu. Neprestana samodisciplina! Neprestano samopreispitivanje! Dužnosti! Odgovornosti! Neopuritanizam, moglo bi se reći. Nazovite to kako vam drago, ali prava ljubav, sa svom potrebnom disciplinom, jedini je put istinske sreće u ovom našem životu. Krenite drugim putem i možda ćete naići na rijetke trenutke ekstatične radosti, ali oni su prolazni i brzo nam izmiču. Kad iskreno volim nekoga ja se proširujem, a kad se proširujem tada se i razvijam. Što više i duže volim, postajem sve veći. Istinska se ljubav sama obnavlja. Što više potičemo duhovni razvoj drugih, mi se sami više duhovno razvijamo. Ja sam apsolutno sebično ljudsko biće. Ono što učinim za drugog ja, zapravo, činim sebi. Kako se razvijam kroz ljubav, tako sve više raste i moja radost, sve je prisutnija i sve trajnija. Možda uistinu i jesam neopuritanac. Ali, sam i lud za srećom. Ili kao što pjeva John Denver:

"Ljubav je posvuda, vidim je. Ti si sve što možeš biti, zato budi. Život je divan, u to vjerujem. Dođi, igrajmo se zajedno."